ki

gustuli, pa da se rimsko carstvo raskopni pred

i navalom tugjinaca kao snijeg na suncu.
Nijesu dakle nijemština, magjarština i tali-

£

janština glavni -azroci koje nam jedinstvo mute.
To su samo ma oko poglavite, jer svakome vid-
ljiye, ali u tek sekundarne zaprijeke. Ra-

crv unutrima grize, a ne izvana. Domaća
nesloga i umjetno srpstvo, to su dva najotrovnija
faktora postignuću naših idejala. Cijepkanje na-

roda u i strančice; pladinovstvo i oportu-
riizam bez ikakva razloga, a onda osobnosti i inad
to su ljute Nadodaj tome slovinstvo, bal-

karistvo, zlo shvaćeni panslavizam, koji znači ab-
dikaciju hrvatstva, množinu Hrvata koji se stide

priznavati Hrvatima, jer smo maleni, jer nas je .
samo 4, a ne 400 milijuna kao Kineza! Pa kao i

to nije dosta, kleta ruka tugjina, a da nas raztvoji,
udari nam jo#*jedna ranu: navrne,nam srpstvo.
Ko nam ga naturi? Ne pitajl Isti nekad narodni
ljudi; nauckani, nagovoreni. Hašta pak? Oh: i na
to je lasno odgovoriti: a da se pravedne želje na-

roda što kašnje i trudnije oživotvore. U srcu Dal- '

macije odmetnuše nam hrvatski narod pravoslav-
ne vjere, koji i danas svoj jezik hrvatskim naziv-
lje; u južnoj Dalmaciji uzgojiše četu zavedenjaka,
koji sada hrvatske trobojnice skidaju onamo gdje
su ih juče oni isti sami postavljali! Pa ćak i u
Zagrebu bijelom nastoje, a da uzgoje što više živ-
lja koji će rastakati i podgrizati narodno deblo.
U ovakom času hrvatskom rodoljubu ne pre-
ostaje ino nego da se prihvati jedinoga srestva .
sloge u hrvatstvu, sloge u obrani imena, načela,
težnja narodnijeh, sloge u osnaženju narodne in-
dividualnosti hrvatske. Jer nama Hrvatima spas
je jedino u hrvatstvu našem. Nijesmo takovi stra-
nački fanatičari, pa da jedino sebe i svoje stra-
načke istomišljenjake smatramo hrvatskim patri-
jotama. Ne: to bi bila šovinistična tvrdnja. Naše
je čvrsto uvjerenje, da su načela stranke prava

najzdravija 1 po hrvatski narod najopasonosnija i .

od toga ni za dlaku ne popuštamo. Ali od ovog
uvjerenja do tvrdnje da su svi ostali Hrvati, koji
se tu s nama ne slažu, prodanci i izdajice, da-
lek je put. Imade rodoljuba, koji su Hrvati kao i
mi, pa koji u najboljoj namjeri, misleći da na-
rodu korist promiču, protiv Hrvatstva indirektno
rade. Ima tu poštene čeljadi, ali jedni zavedeni
kosmopolitskijem i nemogućijem teorijama ; drugi
mnogogodišnjim navadam u djelovanju i mišlje-
nju; treći prijateljskijem svezama i sugestijom
okoliša; četvrti dapače i mržnjom proti narod-
nijem dušmanima, koje tako mrze, da ih samo
8 očiju skinuti žele, pa makar pod uvjetom na-
rodne abdikacije u drugom pravcu; a svi pak
jer se ne potrudiše da dulje i sasvijem objek-
tivno prosude narodni udes i duh. Mi se obraće-
mo ovim ljudima, te im velimo: izvolite se stavi-
ti na podlogu hrvatstva, na podlogu nacijonalizma,
na podlogu jedne ideje, kao uglagjeni naobraženi
ljudi. Poznajete i priznajete — pa pogledajte o-

ostvarenju te ideje priječe. Ugledaćete i vi — ga-
mo ako nepristrano sudite — dva glavna domaća
klipa na toj stazi: neslogu i naše umjetno stvo-
reno srpstvo. Do vas je da učinite prvoj kraj, od-
lučnim hrvatskim radom, uz koji ćete stranku pra-
va uvijek bezuvjetno naći; do naroda je da ostra-
ni drugo. Za prvo neće se no volje i iskrenosti ;

za drugo hoće se borbe.

Na prizor narodnog stanja razuman čovjek
mora da proplače, ja li da zubima zaškrine. No to
su nemoćni iskazi. Jedini nam je lijek, da se u-

tečemo puku.
Otvorimo zato narodu oči. Ukažimo mu jas-

no i bistro rane i boljetice koje ga more. Ukaži-
mo ma ko mu pribija ličine, ko mu negve kuje,
ko mu svilene okove plete, a ko ga otrovnim da-
hom zahaknjiva. I ono ogorčenje, koje svijestnu i
izobraženu Hrvatu nad ovakim prizorim srcem po-

i
i

...

Franjevačko pitanje u Dalmaciji.
Iz Pokrajine, o Velikoj Gospi.

Niko kod nas ni sanjati nije mogao, da će
Starješinstvo našega Reda, svrgnuvši definitorje

velezaslužnoga (. Šimića, državnu upravu povje-
riti onomu. koj: mi onda, kad naša država nije
bila .u toli kritičnimi časovima, nije znao pi btio
žrtvovat njezinoj se dobrobiti. Nama nije poznato
zašto se je O. tić primio toga za nj ćorava
posla, i to baš u ovo doba, kad se je državi htio
kakav div a ne ćovjek.male volje, nikakve odvaž-
nosti a istrošenih dzičiličtnaga Je li ga ,posluh“
ili što drugo nđ to prisililo nećemo iztraživati;
! vjerojatno da jest, jer kao redovniku nema mu
| pregovora, njegova, podložnost starešinskoj volji
bila je uvjek uzorom učećoj mladeži u Makarskoj,
kO što mogu zasvjedočiti svi dojakošnji gvardija-
ni. O. Puratić mije si ni utvarati mogao: da će
mu-poći za r2Šom-urediti državu po novim usta.
novam Reda, kad već i vrapci znadu iznimnost
našega položaja; pače on je bio uvjeren, e se re-
forme neće, kako sa naši mudraci & la K. Rimu
prikazali, provesti, pa poznajući svoju ćud, morao
je predvidjeti što će se dogoditi i tako sad ne bi
, brao žalosne plodove svoga kratkoga komesarlu-
' ka. Biće da je Gavro htio samo pokušati sreću,
| nebi li mu pošlo za rukom ovjekovječiti svoje
| ime u povjesti države Presv. Otkupitelja. Zato se
je valjda s početka i razmak&o bio, zove k sebi
glavne pregaoce novoga života, umuje, prevrće,
smišlja i namišta, šta jadan?, nije šale, potomci
će sa počitanjem spomirjati njegove zasluge! Sa
pobočnikom 0. B. dolazi u Spljet; tu se vijeća i
| raspreda a pravu ulogu igra O. B. Di, ljudi bo-
i žji, to vam je najbolji reformator, glava da je u
i sedam kraljestva neš naći nake, uz to fina nosa,
| zna ti ga sve što se u Državi snuje i kuje; go-
j vornik prvoga reda, zna Cicerona preko prsta, jer
' su mu njegovi govori ,adversus Catilinam“ zlata
| valjali, da ne bi njih nigda se Spljeta dočepao ne
bi! Na sastanku zanio svakoga, sve ispalo po nje-
i govoj želji osvem što mu se ,preko volje“ na
i pleća nametnula briga i teret cijelog manastira.
| Vas blažem vraća se Gavro k svojoj residenciji
| da odatle zaredi širom države i sve na dlaku iz-
vede, a da w-planusme pogriješi sad zove O. K.,
I koji ga moli da odustane od namisli do svrhe
| školske godine. Pogodio mudri K. ko puškom u
dub! U Sinju je gimnazija, tri mlade sile izlaze,
čekaj nek polete i gotova stvar! Oni izlaze, gim-
nazija propada a od Gavre ni traga ni glasa. Svak
znatiželjno pita: što je od Komesara?, počekajte,
valja se najprije za gimnaziju postarat a za osta-
lo sad je lako! Vrti tamo, okreni simo, nigda kra-
ju. Onoj trojici zamjenu naći nije baš teško, po-
nudio se ko žrtva provincije filolog O. T. ali šta
sad kad je i druga trojica odredila ostaviti za-
vod? ,Bijedni Gavro što ti se dogodi?“ — govo-
ri u sebi izigrani Komesar; jesi li mogo mirovati

kolo sebe položaj naroda i suprotive koje ga u '! ime mrčit se kad si i onako znao za tu tvrdu

kost. Srušena gimnazija, što će reći javno mne-
nje, nije druge valjada zaguditi u druge gusle, —
Komesar se razbolio, odrekao se, puče nenadno
glas. Svijestan čovjek ne vjeruje, gdje će se odre-
ći kad još ne nadomjesti ni onoga što je srušio
a kamo li zgradu dogotovi, ta to bi bila njemu
sramota, Rimu udarac, pred svijetom, najblažije
budi rečeno, kukavičluk.

Tako dakle, ako se glasiue obistine, završi-
va famozni komesarluk O. Gavrila Puratića ; isti-
na razdobje kratko, ali mnogo tužnih epizoda.
Propas? gimnazije, obustavljenje novicijata, ma-
njak djece za zavod itd. Ko da mu je sugjeno bi-
lo da nas u crno zavije, dok se je moglo bez o-
vakih čemernih uspomena biti, 1 ono što je za u-
prave 0. Šimića, uz opće odobrenje pokrenuto,
naš zlatni Komesar svojom neograničenom vlašću
nastojaše osujetiti i zapriječiti. Doći će svaka na

RnRČMROE

tus“ dovršio je najvećom pomajom i tačnosć
da je imao služiti na ugled koli redodržavi

na čast i diku spisatelju. Šteta da mu obilje gra-
diva ne dopustilo dotiskati ga za uprave O. Ši-
mića! ne bi sad po nekim prostorijam makarsko-
ga manastira miši gnijezda vili! Prvi dio Skema-
tizma iznosi preko deset tiskanih araka, a bavi
se poviješću države, u njemu je spisatelj ne samo
do sada obragjenju povijest kritičnije sveo i po-
punio, da li je i mnogo novog gradiva pridodao.
Čitav Skematizam iznosi preko dvadeset tiskanih
araka. Kad je ova lijepa i dosta trudna radnja
bila sama gotova, te se jur počela broširati, na
veliko začugjenje, broširanje brzojavno zaustav-
ljenu, svi primjerci od Komisara zapljenjeni, pa
ne ssmo da je tijem za nekoliko stotina for. troš-
kova država obterećena, da li je članovima iste i
širim krugovim uskraćena prigoda da se Upozna-
du sa tim krasnim i zanimivim djelom. Moguće
da je i to učinjeno prama kriteriju »adrava razu-
ma“ O. Komisara, eda ne ostane književnih po-
dataka o cvijetnom stanju države, kad se stalo ra-
diti o njemu razsulu ili, da na takoj dičnoj ragji
ne ostane spomena s bačenog starešinstva. Nomen
ejus non nominetur amplius! x.

 

U Dubrovniku, 19 Avgusta,

Juče na 18 augusta prigodom kraljeva ro-
gjen-dana popeo se bio jedan barkarijol ribar na
Penatur u Pilama i zataknuo u nj dvije hrvat-
ske trobojnice.

Penatur se zove ona visoka sika, što strši iz
mora u Pilama, taman po srijedi, na ulazu iz-
megju Bokara i Sv. Lovrijenca. To je gol kamen
visok nekoliko metara, s kojeg se more za velikih
oluja veličanstveno razbija podavajuć prizor kak-
va skoro i nema na Jadranskom Moru.

Čim su srpsko-talijanaška gospoda na opći-
ni dočuli, da se na Penaturu — koji i nije vlas-
ništvo općine — vije hrvatska trobojnica, brže
bolje narediše svojim redarima i ovi polećeše, te
ovoga barkarijola ,u ime zakona“ prisiliše, da se
odmah popne na Penatur i da trobojnice skine,

Fakat sam po sebi nema za nas nikakve
važnosti, niti mi drhćemo, u strahu, da će g toga
što sa Srbi ostranili dvije trobojnice naše, pro-
pasti Hrvatska. Ne, Mi se dapače smijemo njiho-
voj nemoćnoj ljutini, koja ne znajuć kako da is-
kali svoj ijed na Hrvate, osvećuje se trobojnicam
i siromašnom barkarijolu. Ali zanimivo je da ge
znade ovaj fakat kao dokaz velike mržnje koju
goje naprama nama i kao dokaz kako nisko mo-
že da spane narodni izrod.

Nema mnogo tome kad je u javnim sveča-
nostima cio Dubrovnik bio obavit hrvatskim tro-
bojnicama. Po Placi, na Općini, na današnjem srp-
skom Radničkom Društvu, Štionici, Glazbi i t.d.
ponosao su lepršale hrvatske, i to samo i isključi-
vo hrvatske zastave, a za srpske nije se ni snalo
u Dubrovniku. Prvi put pojavi se u Dubrovniku
srpska zastava istom nazad 12 (dvanaest) godina
na pratoslavnoj crkvi, dokaz otkle je počelo na-
še srpstvo.

Ako pogledamo na osobe, naći ćemo, da ve-
ćinom oni isti ljudi, koji danas toliko režu na

Hrvatstvo, hrvatske zastave pomagahu razvijati.

No onda oni jos ne bijahu Srbi, nego se isticahu
u borbi za ideju sjedinjenja sa Hrvatskom.

Danas doduše srpska zastava nije baš mno-
go prokrčila puta, ali gospoda izrodi, nemogav je
proturati u javnost, radi puka, svete se na hrvat-
skoj. U to ime mi vidimo po Placi u svakoj pri-
godi svakojakih, pa čak i bavarskih zastava, sa-
mo da ne bude hrvatskih.

Slučaj na Penaturu pak raskrinkao ih i po-
kazao koliko oni hrvatsku trobojnicu mrze i ko-
liko je se boje,

Naši dopisi.
Iz kotara dubrovačkoga.
U jednom od zadnjih brojeva ,Dubrovnika“
ima dopis iz pokrajine, koji ,oi stručnjak, ni fi-

lolog, ni podagog, ni pravnik“ (Dakle?... črčkar),
aši hrvatstva pomo-

Dalje u Prilogu. i