Br. 84.
4:50, na po godine tior. 2:25 ; za Dubrovnik sa donašanjem u kuću i za Austro- Ugarsku,
fior, 4:50, i poštarski troškovi.
Pojedini broj stoji 10 novč Ko ne vrati list kad mu pretplata mine,
je predbrojen i za došasto polugodište.
Gladi mačku dok te okrvavi.
To se isto glavnijem vogjama našega naro-
da dogagja; jer čim se osvijestio narod, glavno
pregnuće, rek bi bilo je, da usporedo Srb i Hrvat
vojuju, eda zbace jaram magjarske bahatosti i si-
lu otugjenijeh sinova iste zemlje.
Ilirstvo, pak Jugoslavenstvo, Hrvatstvo-Srp-
stvo, od ,Danice“ do ,Misli“ koja je do nazad
malo po mladeži izišla, sve na isto cilja. Taj ras-
trojoi crv učinio je, da svi ti pokušaji izjalove se,
i da se sama braća, pravi Hrvati, izmegju sebe
kolju. Taj je crv narodnjake naveo na sklizavi put
popuštavanja; taj crv prilično je rastrojio i_, Hrvat-
sku Akademiju“ a bio i , Hrvatsku Maticu“: taj_je na
svrhu tako pomutio pojmove, da vigjamo sad i s
ove i s one strane Velebita čudo nevigjeno, nei-
zrecivi kaos, da ljudi koji su ostarjeli u politič-
kim borbam slatke poljubce i ogrljaje šalju onoj
braći tobože, koja uzdržavaju svom saagom slije-
po i požrtvovao rastrojne vlade, soje od Hrvatske
misle sastaviti prostu magjarsku pokrajinu, a od
Bosne, Hercegovine i Dalmacije, neku novu sku-
pinu, i tako na vijeke zakopati povjesničko i na-
rodno hryatsko pravo.
Ta manija dotle je maha zauzela, da čitamo
takih strahota s narodnoga vida, da bismo imali
uprav očajavati, da li će se igda naš narod osvjestiti.
Apoteza toga bezumlja bila je ovih dana u
Spljetu, gdje gordi Srbi, u srcu našega Hrvatstva,
sastaviše vijeće, kako da nas bolje pogaze i unište,
Spljet, koji uzdržaje svježe uspomene, slav-
nijeh i velikijeh narodaijeh našijeh kraljeva ; Spljet,
gdje općina hrvatska nakon junačkijeh borba po-
tisne o zid talijanaše; Spljet, gdje hrvatska crven-
kapa, može se rijet isključivo cijelim se gradom
bani; Spljet, koji nam je dao velike i slavne mu-
ževe u narodnijem borbama: taj Spljet po ustima
sadašnjega načeloika ide ,ad pedes“ d.ra Ignjata
Bakotića, da mu smjerni poklon ponese; taj Spljet
otvora prostorije svoje čitaonice, da se gospoda
Srbi pozabave; taj Spljet po dva puta čini da hr-
vatska glazba svira koračnicu ,Rado ide“ .., do-
čim kao tugjioku i pastorče, kao najzadnji komad
Sr EEL LL ESNEESZEESSEESSESSESESSSESSSSSSSVSENJESSSSVOIIE
PODLIŠTAK.'
POSTIJERNA UY STARO DOBA.
(Svršetak). *)
Pustijerna imala je sreću primiti u svoje kri-
lo S. Frana Asizkoga, kad putujuć od Askola Mar-
ke, put Sirije da ondje širi kršćanstvo, usiljen od
oluje, svrati se u Dabrovnik, odabravši za obita-
lišta neku siromašnu kućicu negda prozvanu Stra-
njac, koja je opstojala megju crkvama S. Marga-
rite i S. Stjepana prama sadašnjom crkvom Isu.
soyaca. Trešnja g. 1667 obori ovu kućicu, & nad
njezinim ruševiuam sagragjena je nova, koja se i
dandanas vidi. Od stare ma strani istoka ostane
čitav komad zida, a na njemu ulazak sa šiljastim
okvirom posve sličaim onim, koji se vide na zidi-
ma razvaljenih kuća staroga Dubrovnika. Nova ku-
ćica sagragjena je od matere franjevca O. Lovra
Zekinića, u kojoj se on rodio. U svome rukopisu
nlstoria e Privilegi dell' Ots. Provincia di Ragu-
sa etc. ete. anno 1741“ koji se čuva u Arkiviju
Male Braće, ostavio je go bilježke, Otac Dol-
ci spominje neku ploču, koja se nalazila na mje-
sal Popravi. U prošlom broju sadnja crta podliska ima
= mx nad kojom pravo patronata livala je porodi:
U DUBROVNIKU 28 Augusta 1897.
šalju se Uredništvu.
Za oglase, priopćeno,
svira himnu našu, s kojom odjekuju i Sava i Vr-
bas i Neretva ; taj Spljet doživio je zajedničku ve-
čeru, gdje se je pjevalo i nazdravljalo na propast
Hrvatske; taj Spljet vidio je povorku sa vjencem
gdje ide u Kaštel-Lukšić, da mrtvomu bratu spo-
men vjenac postavi, jedinomu možda glasu vapi-
jućemu u pustinji; taj Spljet može bit zadovoljan
jer naš susjed hrvatožderni (, Dubrovnik“ krupvi-
jem i velikijem slovima tura u svijet. veselu vijest,
koja glasi: uspjeh i napredak.
I ima čime da se bani, rastrojno naše Srp-
stvo, jer je neizkazane uspjehe svojom drzovitošću
steklo. Ono je faktor, koji sačinjava inarod u na-
rodu, kraljevinu u kraljevini, koje danas polovinu
nam baštine ugrabilo, a do malo će slavodobitno
zapovjedati u našoj kući. Napredak, jer pravaš dr.
Bakotić, danas je glava tih Srba; jer od Ljubiše
postojano otkidaju svake godine po koju općinu,
po koji zastupnički mandat, te su uspjeli, da
oba sabora, čim njihova prava brane i zagovaraju,
svoja zapuštaju, i svakomu imenu, svakoj se tež-
nji prilagogjuju, da tako zvanu braću ne ozlovolje.
Eto nami srpskog bratstva, eto nam novoga
ustroja stranke, eto nam prestavnika srpskoga na-
roda, po sred bjeloga Spljeta, od kompromisa do
danas vratolomno mi padasmo a oni napreduju.
Smjemo li puštati i dalie dok postanemo svi
tugji u kući svojoj? Smjemo li dati ruku onijem
koji gledaju, da nas drže kao sužnje u tugjoj vla-
sti, koji neće da priznadu najsvetije naše pravo 2
Smjemo li zvati braćom one koji ciljaju stvoriti
nešto što bi pokopalo naše ime, naše povlastice?
Smjemo li stisnuti onu ruku, koja drži naperen
bodež proti našemu srcu, ona usta koja snuju na-
šu propast, ono srce koje bi se jedino sladilo pri
našoj propasti? Dosta više! ako imamo ponosa, a-
ko ljubimo grudu zemlje koja nas hrani, ako ho-
ćemo vidjeti ujedinjenu našu domovinu ; ako jesmo
što kažemo Hrvati, imamo ustati svom snagom
naše duše, da ta grdna i gadna pomutnja, pomr-
čanje i nerazbor čim prije nestane.
Polutanci dakle, neka ravno pregju u Srp-
ski tabor tamo im je zgodno mjesto; a ako hoće
biti Hrvati, prva i glavna stvar i misao ima im
stu obitalista S. Frane; čiji natpis slavio je dola-
zak i boravak sveca u Du potiššbe: Ta ploča pre-
dana trećorednicam Gospe Sigurate nehotice je
razbijena | umetnuta u plokaticu rečene crkve. —
Uz neprikidnu pučku predaju o dolazku i borav-
ku S. Frane u Dubrovniku, premda se ne slažu
glede godine njegova dolaska pisali su: Ivan Gon-
dola, Jakob Luecari, O. Lovro Zekinić, O. Sebas-
tijan Dolci, Coleti, a u novo doba O. Ivangjelista
Kuzmić. Glede doba dolaska sveca, slažemo se sa
onim koji piše, da se S. Frano svratio u Dubrov-
nik pete godine ustanovljenja svoga Reda, to jest
god. 1212. \
Dubrovčani radosno primiše S. Frana; te
kad se s njime oprostiše, pokloniše mu, kao što
Luccari piše, sve što mu je trebalo za poputninu.
Ostavivši megju njima uspomenu svoje vanredne
svetosti, probudi želju da bi što prije i njegov red
utemeljili i njihova se želja ispuni.
Godine 1235 na Pilam, na mjestu prozvanu
Jamine sagradiše sa crkvicom 8. Tomi posvećenom
prvi franjevački samostao. Pučetkom [V. vijeka,
srpski kralj Uroš navijesti rat Dubrovniku,
I tako iz sio,
dubrovačkoj vi, nova iskra prave poboža
MRVA
Pretplata i oglasi plaćaju se upravi
zahvale i ost. plaća se 10 novč. po retku, & oglasi koji se
smatra se da || Više puta tiskaju po pogodbi i uz razmjerni popust.
Rukopisi se ne vraćaju. Listove nefrankirane ne prima ni uredništvo ni uprava.
rečeni samostan zbog vojničkih učroka bi srušen, & |
: vci prisiljeni doć u grad i tu im je sagragjen
»Crvene Hrvatske“ u Dubrovniku, a dopisi
biti, ne priznavati tugje naroduosti, ne podupira-
ti tugje težnje, nego otvoreno, očito i pošteno,
braniti jedino svoje pravo. Aut, aut, ili Hrvat. sa
Hrvatom, ili Srb sa Srbinom.
Naši narodnjaci neka okaju teške svoje gri-
jehe i birem iskustvo i zadnji dogogjaji neka im
dokažu, da mačka koliko se više gladi toliko go-
re ogrebe.
A naša mila omladina mek ne snuje besmi-
slene misli; mladenačko srce i ponos ne može bi-
ti razdvojeno; priznavajuć i svoju zemlju kao Hrvat-
sku, za samu Hrvatsku ima i vojevati, drukčije
biti će polutanci, oportuniste, kruhoborci; ali ni-
kad iskreni domorodci.
Mi pravaši tako stvar shvaćamo, & do paro-
da je da se otrese nametnika i da vojuje pod sla-
vodobitnim našim stijegom, ili da gslijedeć ćorave
vogje, u duboki jaz propane.
Mi smo tako otvorito i iskreno našu iska-
zali, jer je od nas daleka prepredenost i bizaamti-
nizam, koji obasiplje cvijećem ljute drače, od ko-
jih će neoprezna ruka bolovati. Naš mili susjed
neka se bogoši slobodno, neka se topi i raste,
usput ćemo mu još samo dvije male opaske u-
O. Kornelije Pavasović, kaže izvješće, u ime
prestavnika srpskoga naroda temelji, da pravo-
slavno sveštenstvo nadahnuto je najvećom sno-
šljivošću, a visoko držeći barjak načela: brat je
mio koje vjere bio, ne priznaje klerikalizam. Su-
sjed kaže da je to sintomatično, patriotično, ne-
sebično, a presjednik i Desnica priznaše velike
zasluge pravoslavnog sveštenstva, & skupštinari
burnijem odobravanjem primiše tu izjavu. Velepo-
štovani Pavasović ili je kazao što mu u duši nije
ili je prosta neznalica, ako je iz uvjerenja govo-
rio. Ako je vjera svetinja nad svetinjami kako se
može tako omalovažiti, da i najmanji narodni (pro-
bitak njoj bude stariji? Za nas ta oglašena re-
čenica odgovarala bi ovoj: brat je bratu mio, ko-
likogod raspikuća bio: jer jedno je zlo, kao zlo,
ustrpljeno podnašati, a drugo je ljubiti ga; prvo
je kršćanska krepost, a drugo je bezumlje....Naša
crkva dopušta toleranciju i donekle hvali ju,. ali
US ———— == == == === === EE VESPER.
i izobraženosti, Povijest franjevačkog reda tijesno
je združena su religijoznom državnom povijesti
Dubrovnika. . Franjevački red dobivajuć svoje sa-
mostane na dubrovačkome zemljištu, zadobi &yo-
jim mučenićkim radom velike zasluge pred om
i narodom, kao prvi čimbenik vo izobraženosti.
Tako u gradu Dubrovniku, u Rijeci, u Stonu, na -
Pelješcu, na Kuni, u Cavtatu, u Konavlima. Što
bismo znali o svome Dubrovniku, o odnošajim nje-
govim sa bližajim kueževinam i dalje, da uz v
Republike ne opstoji glasovita bibli dubro-
vačke Male Braće? Koja praznina ne bi se. oču-
ćela kad bi je nestalo? Samostan Male. Braće u
Dubrovniku, kao negda tako je i sada i biće svegj
+ ij historička i književna blagajna tvašega
naro ka ' i Bi (I
Od stare Posterule, sadašnje Pustjerao, -
ostaju neg sa svojim prastarim uspomenam, raz-
valine od nas opisane. Tamo ulicam
ran