0 DUBROVNIKU 23 Oktobra 1897.

 

 

List izlazi svake subote. Cijena mu je una rijeda u Otpravništvu lista: na godinu fior.
em u
na godinu fior. 5, na po godine fior. 2:50 ; sa inozemstvo

4:50, na - godine fior, 2:25 ; za Dubrovnik sa
i Bosnu Her s poštem :
fior, 4:50, i pottarski troškovi.

VENA HRVAČ

Pretplata i oglasi plaćaju sv upravi ,Crvene Hrvatske“ u Dubrovniku, & dopisi

kuću i sa Austro-Ugarsku, || šalju se Uredništvu.
Za oglase, priopćeno,

 

zahvala i ost. plaća se 10 novč, po retku, a oglasi koji se

Pojedini broj stoji 10 novč Ko ne vrati list kad mu pretplata mine, smatra se da|| više puta tiskaju po pogodbi i uz razmjerni popust.
Rukopisi se ne vraćaju. Listove nefrankirane ne prima ni uredništvo ni uprava.

je predbrojen i za došaato polugodište.

 

Prilike u Hrvatskoj. *)
s

Nema sumnje, da su ovi dnevi od velike važ-
nosti, ako se na um uzme što se tu zbiva i koje
bi mogle biti pošljedice. Nije šale; narod se buni
i diže, a znade se da se puk miran i dobroćudan
ne diže za svaku malenkost.

Prije nego li pregjemo na samu stvar, neka
nam: bude dozvoljeno mali osvrt u prošlost, Svak
zdade, da su prave razmirice megju Magjarima i
Hrvatima započele tek u ovom vijeku, kad su se
Magjari toliko opojili svojim panmagjarskim du-
hoin, da im je ovaj zastro bistar vid. Evo to je
razlog svim našim megjusobnim borbama, i narav-
no je, one neće prestati, dok Magjare ne ostavi
ta težnja da od Karpata p& do Jadranskog mora
bude: jedna država i jedan narod. . Prošlih vjekova
nije bilo čestih, a kamo &li trajmh povoda razdoru
megju nama i njima, a i ono što je bilo nesuglas-
ja, to-se doskora zaboravilo, jer onda nije bilo na-

rodno i jezično pitanje po srijedi. Tada imali su
prava politička samo plemići i dostojanstvenici
svjetovni i duhovni, govorilo se latinskim jezikom,
i pošto su im ta prava bila jednaka, sama ih je
korist nukala da budu složoi. Narod za sve to ni-
je ni znao i bio je zadovoljan, ako su mu dozvoli-
li da slobodno diše. Ali nesloga je od zloga, pa se
i tude umiješao zloduh, da se malo proveseli. O-
sim zajedničke koristi vezala je tada Hrvate i Ma-
gjare zajednička pogibao od Beča i ta ih je još
najviše na okupu držala. Sve su ragje zaboravili
što ih je rastavljalo, u svem su si ragje popušta-
li, samo da se očuvaju od premoći bečke, jer nad-
vlada li ova, zlo po obojicu! Nastat će njemački
centralizam i apsolutizam, a mjesto latinskoga ili
mišterinjih jezika doći će njemački, a uza sve to
još i omraženi Nijemci, da ti gospodare u vlasti-
toj kući. Za Marije Terezije i Josipa IL to se i
izvelo, a pri tom štetovala je osobito Hrvatska,
koja je iz turskih ratova izašla na po mrtva i sva
raskidana. Josip II. konačno izbrisao sa lica zem-
ljovida Hrvatsku, jer ju je .posvema ispremješao
sa Ugarskom, koju je zakvačio željeznom rukom
a ali samo Bog odregjuje, pak je i ta osnova pa-
la. Hrvatska i Ugarska opet se otresoše Nijemca.
Nego sad nasta preokret: Hrvatska prenese sve
svoje državne poslove koje je dosele sama obav-
vljala u ugarski sabor —— da se u buduće zajedno
lakše obrane od sličnih njemačkih napadaja — uz
uslov, da će si opet samostalno urediti svoju dr-
žavtiu vladu, kakvu je do sada imala, kad se nje-
ni otrgnuti djelovi s njom opet ujedine,
AN Ali preokret opazi se odmah kod Magjara:
oli poprimiše misao njemačku, al joj podadoše
magjersko obilježje: magjarska centralizacija i ma-
gjaraki jezik neka &e prošire po svoj Ugarskoj i
| t0: će proti Beču biti najbolji uspjeh! Otale nasta-
doše i razmirice megju oba ravnopravna saveznika,
a te još ni danas ne prestadote, jer je magiarska
težnja još ista. U toj bvrbi koja nastade, te se di-
zala do svoga vrhunca od 1835-1848 hrvatski se
| nerod preporodio i po uzoru francuskom ukinuo
| povlastice plemenitaške i sav narod postao je dio-
nikom političkih prava. Sada je nestalo i one ko-
risti, koja nas je vezala s Magjarima, naime obra-

om ma

)aOraj ljepi, pristran i poučni članak primismo od

ugledna is Banovine, Ur,

kia asniniiniviaišiičivniaaaiaičia kič AČA O

.gjari podijelili vlast u monarkiji nad Slovenima,; i

 

  
  

, na tih prava proti nižem narodu. Onda su ih sa-

mo plemići uživali, pa htjeli da ih sami i zadrže;
trebalo ih je dakle. braniti, a sad je to svojina ci-
jeloga naroda, koju ne treba braniti, jer ju niko
ne napada, i jer je općenito priznata. Nestalo je
dakle 800-godišnjeg razloga savezu izmegju oba
naroda, a nadošao je novi razlog ukinuću saveza
i nepravde magjarske.

Godina 48 rastavi nas doista, starodavni sa+
vez bio je silom raskinut, a sam vladar priznao je
da je taj savez raskinut ne samo činom, nego i
pravno, tako da Magjari zakonitim putem nijesu
ništa mogli tražiti u Hrvatskoj. Tako je potrajalo
sve do 1868. Za ovo doba htio je Beč da svu dr-
žavu usredotoči u Beču ustavnim načinom, ali pri-
krpine nepravde, koje se tomu domitale vremenom
pa ponovna težnja da se njemačkom plemenu sa-
čuva i pribavi prvenstvo, odvratilo je mnoge na-
rode od namisli, koja je u svom početku možda
pravedna bila, a tek kašnjim domecima se izvrnu-
la u nepravdu po ostale narode. O Hrvatskoj je
ovisilo hoće li uspjeti ta namisao, jer je vlada
Bečka predobila za sebe već i plovake, Sase i Ru-
munje u Ugarskoj; trebalo je samo predobiti još
i Hrvatsku, pak će Magjari ostati sami na cjedi-
lu, i konačno morati popustiti. Ali kako se postu-
palo s Hrvatskom, 0 kojoj je doista sve ovisilo i
radi koje je sav taj veliki napor propao? Po onoj;
ja tebi nedam, ali ti daj meni | — Hrvati su pristali
na onakav ustav, samo neka se pravedno povede,
ali za uzdarje neka im se povrati krajina i Dal.
macija, ali kad je vlada bečka sve činila samo da
do tuga ne dogje, uvjerili su se Hrvati, da im ne
preostaje ino nego ili pokoriti se Nijemcima ili se
oprijeti. Svijesni svoje prošlosti izdržaše sve kuš-
nje i nevolje, kojima ih je htio preplašiti Beč, ali
pobijediše i ne pogjoše u carevinsko vijeće. To je
spasilo Magjare, koji su znali usljed svojeg utjeca«
ja upotrebiti prilike iza nesretnog rata 1866 i 0-
krenuti ih na svoju korist, Pošljedice toga bila je
nagodba austro-ugarska, kojom su Nijemci i Ma.

tako imademo mjesto jednoga centralizma njemač-
koga, dva: ovaj i magjarski. Hrvatska dosele rav-
nopravna sa Ugarskom bi ovoj podvrguuta i na
brzu ruku se sklopi nagodba hrvatsko-ugarska, ko-
joj je sve prije bilo zadaćom nego li da zadovolji
i Hrvatsku. Svi rodoljubni življi u Hrvatskoj bili
su silom potisnuti, a nagodbu stvori stranka, koja
je imala manjinu u zemlji otkad se ova preporo-
dila. Pomoću Magjara ona pobijedi kod izbora, po
volji Magjara sklopi nagodbu, & po nalogu Magja-
ra ona je vladala i vlada još danas tako u Hrvat«
skoj 'To je istočni grijeh nagodbe naše, koji nije
ničim opran i povlači za sobom proklestvo kroz
sav svoj život, a i svaljuje g& na sve one koji
ju vrše,
u. i

Ne može se nijekati da narod hrvatski nijš
napredovao od kada je sklopljena nagodba, al taj
napredak nije plod nagodbe, nego onoga živote,
koji je na javu izbio prije nagodbe, te ga jednom
riječju možemo nazvati težnjom za prosvjetom.
Udariše se temelji Matici Hrvatskoj, sveučilištu,
akadeniji, sv. Jerolimu, a plodovi pokazaše se
tek onda, kada se je politički život bar donekle
umirio. Što je narod materijalno napredovao opet

   
   

to nije plod nagodbe, nego znak, da u naroda i.

ma životne snage i narodne svijesti. Pitam još
one koji sve to nagodbi pripisuju, kao da je ona
jedini izvor hrvatskog života: a što bi sve mogao
učiniti hrvatski narod, da je postigao ono za čim
je pravedno težio? Mi smo dakle po svemu tom
napretku još u nazatku prema onome što nas ide.

A gdje su tek zle strane nagodbe? Ko da

ih izbroji? Pošljedice vidimo na žalost mi koji u
njoj živemo. Nikakva sloboda misli i govora, jet
je već sumnja, da ne misliš prema intencijama
vlade, dovoljna je da budeš osjetljivo kažnjen, &

što tek ako se drzneš da što takva rekneš ili napi-
šeš? Autonomna vlada doduše može da radi na korist
Hrvatske, ali mora paziti da se ne sukobi s inte-
resima Magjara, a što onda ako se ovi kose, ako
se ne slažu? a to je skoro uvijek? — Onda mo-
ra da se Hrvatska odrekne svoje koristi, da ma-
gjarska ne bude na šteti. Naša se korist može
izvršiti ako ju propuste Magjari, a kad je to?
Nikad! Nama ne ostaje nego podregjenost u U-
garskoj, i to tim teža, što joj se otimljemo, svi-

jesni si svoga prava. Nas 800 godišnja korist sa-

veza više ni najmanje ne veže, mi s njima više
nemamo istu korist, nego oprečnu, oni opet hoće
da zadrže vlast, koju su nepravdom dobili, i otale
eto povod neprestanom nezadovoljstvu megju oba
naroda. Hrvatska vlada! pa zar doista hrvatska?
Ne govorimo o prijašnjim vladama, ne pitajmo što
su skrivile, nego obazrimo se samo na sadanju.
Na čelu joj stoji ban, koji je nedavno rekao da
sav svoj rad temelji na ,magjarskoj državooj mi-
sli“ i priznao da mu je zadaćom da Hrvatsku
uPacificira“ — ali još da nije uspio. Prosudite
sada sav sustav u Hrvatskoj. U nas je doista po-
svuda zagospodovala misao da vlada i činovnici
nijesu radi naroda, nego narod radi vlade i či-
novništva. Taj žalosni princip otrovao je sve jav-
ne prilike u Hrvatskoj. Neću da govorim o svoje-
ljublju najviših činovnika, kojima nije do drugog
stalo nego da se uzdrže na svojim mjestima, ne-
go teškim srcem tvrdim, da ni najveći dio činov-
ništva ne ćuti u srcu svom da je tu radi naroda,
nego ga smatra samo nekim sredstvom, pomoću
kojega se vladine želje i nalozi izvršuju. Nijesu
izgubili svijesti o hrvatstvu, ali u njih nema one
ljubavi prema puku, tom branitelju naroda i bra-
nitelju narodnosti. Otale hladnoća, kukavičluk i
apatija inteligencije, jer ne podržava sveze sa pu-
kom. Čini mi se kao da u Hrvatskoj imademo
kaste kao nekad u Egiptu, a još i sada u ladija-
ma. U nas bi bile ove: vlada, činovnici, trgovci
i puk — ovaj je na dnu, i zato ga svi ostali pri-
tišću i niko ne ide sa tim, da mu teret olakša,
da pomogne i dogagja se da su baš oni najgori
narodu, koji su mu najbliže, i koji se s njim naj-
više sastaju. Ne čudite se dakle ako kod nas se-
ljsk ,gospodi“ ni mrvu ne vjeruje i da mu je
pokora, kad & njom ima : posla. Ovaj puk bio je
uvijek zamitao, i nije čudo, da je kod svih narod«
nih pokreta malo ili ništa sudjelovao, zato nijesu
ni imali uspjeha — izvela ih je inteligencija, ko-
ja nije vična da se do zadnjeg daška bori, nego
će se u skrajnosti predati. Tako je bilo i 1849 i

sa ilirskim pokretom.