ostaće u Dalmaciji i nadalje, samo talijanaša ne-
će biti, a da se ovo čim prije izvrši stoji dosta i
u nama, koji zlim primjerom mnogo smo učinili
štete hrvatskoj stvari. Dokle god mi budemo naš
jezik podlagat talijanskomu u javnomu životu i
privatnom društvu, dotle talijanaši imadu pravo
upitati nas: koja je razlika izmegju nas i vas! —

Ovako mogu se družiti s kime hoće i raditi
protiv nas, ali kad narod otvori oči, ne pomaže
im ni srpski ni njemački savez.

Autouomaši htjeli bi da Dalmacija ostane
iu ovomu stanju u komu se i nalazi, a ima
ih izmegju njih i takih, koji bi željeli priključenje
Dalmacije Italiji, i koji zato pogledaju ljubeznim o-
kom talijanske radikalce. To su većinom slobodniji
ljudi a ne burokracija.

Hrvatstvo smrdi im žestoko. ,Slavi domani
croati giammai“ rekao je Bajamonti prvak ove
stranke. Narodu našemu u Dalmaciji, osim što je od
njih mržen do zla boga, otugjivalo i otugjuje 8e pravo
ime; tako to su bili slavi — slavi-dalmati, dalma-
ti ali nikad ono što su — Hrvati. U prva
vremena narodne borbe ni današnje Srbe ni-
jesu mogli, ove dapače još gore nego nas.
Pravoslavni, kojim onda nijesu njeke velike srp-
ske budalaštine ni na pamet padale, oni su se
najviše isticali u borbi za aneksiju i protiv tu-
gjinstva, a autonomašima bili su najgori vragovi.
Svakim gadnim i nepoštenim srestima služili su
se kod našega naroda katoličke vjere lažuć mu
na ljude, koji su ga budili baš zato, što su ovi
zajeduo sa pravoslavnim tražili sjedinjenje. Što se
je dogagjalo po svoj Dalmaciji slijedilo je iu
Dubrovniku. Tako na pr. u ovomu gradu družina
pokojnoga Vuletića opadala je pred pukom česti-
te narodne borce izmišljajući da: ,ovi hoće da
povlaše Dubrovnik“ i nazivljajuć ih ,opančarima.“
Ali ovo palo je u zaborav, jer su im naši Srbi
već odavna velikodušno sve oprostili, osim naš
koji, opaki ljudi, njeke dogagjaje tako lako ne
zaboravljamo.

Kako što se nikakva sila ne može na vije-
ke uzdržati tako pade i njihova i promjenilo se
stanje stvari. Oni videći se izgubjeni kao riba
izvan vode, da svisnu od muke, Da ih je nestaio
ništa naravnijega ne bi bilo. Sve pričice o krilatim
Javovima i o talijanskoj kulturi za nas ne vrijede
boba i u ime toga ne smije da bude stranke u
Dalmaciji.

Ali na žalost to se nije dogodilo već veliki
preokret, Stara prava autonomija po malo izumi-
re, a njezin kržljavi pomladak #0 sw samo najžešći
Talijanai i samo  Talijanci, koji ili otvoreno ili
prikriveno simpatizuju sa Italijom. Nu sasvim tim
bili bi spali na još niže grane nego su, da ih ne
podržavaju dalmatinski Srbi !

 

Muhamedanci.
(Dopis jednoga Muhamedanca iz Mostara)

lI.

Ogledajmo se svijetom, pa će mo opaziti na
pragu svake prosvjetljene zemlje, da se je danas
sve prihvatilo za nauk ko pčela sa med. 1 mi Mu-
hamedanci moramo i hoćemo jer živemo u 19 vi-
jeku, a u srcu Europe. Pogledajmo kako su se
posljednje doba i u Stambulu žestoko zadubli u
nauku, Mnogi će nas imajuć prijesuda vjerskih za-
tezati da školu pohagja. To je bojazan koja u za-
dnjem vremenu mora da propada i neka nas svaki
muhamedanac znade da su prestale vjerske presi-
je i doba fanatizma minulo. Koja proavijetljena
država ide sa tim ili koji prosvijetljen čovjek da
čiju vjeru ništi ? Danas beli sile ne bi smjelo bi-
ti. Pa po čemu onda da se bojimo nauka? Ta kad
bi mi muhamedanci vjeru prevrćali ko bi nas dr-
poštenim ? jok vala niko, vjera je temelj po-
štenju, ko svoju vjeru ne poštuje, onaj je čovjek
a svaki čovjek mora i prinugjen je obuća-
korist svoju i svoga naroda, U jednu ri-

nauke i naobrazbe nigda i pikuda ! Evo
braćo lijepa savjeta: saposjednimo ;'mi neko-

 

mlatku istu priliku da  časkom u haukd - osjeti
da nijesmo ni mi plot o koji se njeka živinćad
češe. Vidjećemo da nije sve zlato što se bliješti,
da se varaju njeki, koji nam nameću svoje ile.
Mnogi će jošte opaziti bezdno koje nas čeka po-
slje hodanja po lijepim i udobnim bašćama ili
perivojima; šta više dokučimoli naukom, tad nam
se neće moć niko prodati pod prijatelja, a tako-
vih danas imamo i ter kakvih. Školu braćo prihva-
timo da se znanjem naoružamo pak će mo se svih
tih neprilika znat kurtarisat i učuvati.

Pored svega toga, znam naći će se koji da
pita : čemu nam škole ? Evo mu odgovora. Sada-
nja vlada i uprava u Bosni i Hercegovini vidimo
da je po kroju i kalupu prosvijetljenih naroda,
pa kod nje za svaku službu treba znanja, Suca
nema bez velikih škola ni liječnika, ni inžinijera ;
ža učitelja i profesora treba takogjer velikih ško-
la; šta mislite, pa i za težaka trebaju skole i na-
putci. Da neima škola odklen bi drugi narodi zna-
li svoje agaluke uraditi i zemlju obragjivati ona-
ko, kako to mi još ni u snu ne sanjamo da mo-
že biti. Švabo ne sije žito gdje će mu suša prije-
titi ko n. p. u uas u Hercegovini, nego sadi broć
a mi ga dobavljamo i pošteno mu plaćamo pa on
lako nabavi žila, & gdje smo mi ? Naučimo li mi,
eto naših sinova i mora im vlada dati službu, a
dojednomu strancu kazati put! Pa sad neka mi
koji reče da ne trebamo nauk!

Mora se doduše reći da su u našim ruka-
ma najveći posjedi i da ko što napomenusmo je-
dino plemstvo Bosne i Hercegovine naše je, ali na
žalost sad nam je to plemstvo nevigjeno, nećuve-
no; naše plemstvo je samo kader škola i knjiga
kao i svakoga drugoga podignuti. Posjed pako
uzdržimo li u ovakom našem ne razvitku, izmi-
caće 1) se malo po malo iz naših nuka, pa će mo
mi, koje je i onako opak svijet knjižicam ocrnjivao
ostati bez svoga zeuljišta a po tom lako bez svega.

Pohvaliti nam je sve prijatelje našega naro-
da koji videći da se je počelo progledat, radeć
da nam pribave, štampaju i uz malu cijenu dadu
čitati poučnih knjiga, jumačkih pjesmarica i to
sve prikladnih za današnje stanje naše budeće se
svijesti, jer davati kojiga u prosti stalež, koje
ovaj ne zna da shvati po mom je maenju ludo-
rija, baš ko što pripovijedaju da je činio pred
dvaestak godina u Hercegovini fratar Bakula fi-
lozof. Qu je toliko potrošio štampajuć knjige, pa
za koga? U Mostaru uije se radilo da se ima ni valja-
ne početne škole pa se nije znalo ni Bakuline koji-
ge shvatiti. S toga velim da je ono pravi prijatelj
naroda, koji znade u njemu stvoriti čitalačku publi-
ku pa u početku na koji bilo pačin. Daj ti prije
meni da ja otvorim oči, pa ću se ja znat i sam što
pomoć. U Dalmaciji koji se zvaše autonomašima,
dokle god sami ne uvidiše svoje zavedenje, ne
mogoše ih predobiti za se Hcvati. Ovo govorim
o prostom narodu dočim o šarenjacima prodanim
ne treba vala ni govoriti jer.to je vrst ljudi, koje
ćeš lako dobiti ako im  pokažeš štogogi u žuta &

da izgleda ko lisičje oko.
Danas završujuć ovim pozivam svoju braću

muhamedovce kao i druge zemljake da se pre-
na iz drijemeža promozgaju navodeno, pa da misle
što im treba činiti, jer arapska riječ ,men deka

duka* zuači ko kuca dokuća će.
HB. el VY,.

1) O ovom izmicanju ko se hoće uvjeriti nek prati isro-
ko ,Sarajevskog Lista,“

 

 

Naši Dopisi.
Cerro de Paseo 29 Juna 1891.

Na 21 0. mj. « većer na 7 sati presjednik
javne Austro-Ugarske dobrotvoraosti otvori sjedni-
cu gdje bijahu sakupljeni gvi članovi, u kojoj bi
odobreno da se bude pucat al Blanco na 15 Au-
gusta svetkovina V. Gospe. Koji pogodi 8 puta u
centar dobiće zlatnu medalju sa diplomom. Za sve
troškove, što budu trebat za svetkovinu skupilo
je društvo preko 100 sola, Najposlje bijahu glasno
pročitane molbeniće gospode koja će ulješti u ovo
društvo t. j. Gg. Autuna Saltarića, Mata Krunaje-
vića, Boža Tomaševića i Lesa Guine svi Dubrov-

čani. Svi bijahu zadovoljni da še prime u društvo.
a oni pak  sahvališe se na takoj ljubavi i najvi-

&e gosp. prosjedniku Ivanu Asaliji.

e

Na 28 o. mj. u 8 sati u većer sakupiti se
priko 20 naših Hrvata, jedan Talijanac i jedan
odvjetnik Peruanac, i pogjoše u dvor Braće Pe-
hovaca e Comp. da čestitaju sutrašnje krsno ime
Velečanstvomu gospodinu presjedniku Javne Do-
brotvornosti A. U. Ivu Azaliji. Veliko mu veselje
činjahu, pucahu iz svake vrsti oružja, svirajući i
udarajući u Armoniku, Violin, Kitaru i Harfu.
Svake vrati likvora i vina nije falilo. Njeki mu
napijahu zdravica i pjevahu svakih uaših narodnih
pjesmica a najposlje zaključise plesom. Da si mi

zdravo mili Hrvatu [vo]
K.

Trsteno 2 Avgusta.

Ima njekoliko godina, da u mjesecu Julu
bukne kakav požar u ovomu selu, nu ove godine
kao da će nas mimoići ta nesreća. Julij progje
bez požara; ali na žalost sinoć bukne strašan po-
žar kakvoga se ni starci ne spominju. Oko 8$ ure
u večer porodi se u kući [va Peričevića vatra,ko-
ja u malo časa zauzme cijelu kuću, te se prihva-
ti kuće pok. Krista Paviše, za ovom kuće Antuna
Paviše pa Iva Paviše, koje sve uništi s pokuć-
stvom i svim onim što bijaše u kućama, Na viku:
vatra | i zvek zvona skoče odmah c. k. žandari i
vas narod, da gasi vatru. Ali ko da odoli nemiloj
aždaji, kad u same # ure oganj je bio gospodar
svih kuća, koje su gorjele strašnim plamenom.
Sreća da nije pala nikakva ljudska žrtva, ali ma-
lo je falilo da jedna starica nije zaglavila u ognju,
koju su sgrabili sa svoje postelje iz goruće kuće,
te je ova i druga trojica lako ozlegjena od ognja.
Ono jako malo pokućstva, što se je spasilo, kao
i vatra da se nije dalje pružila ima se zahvaliti
narodu, koji je bez prestanka za pet ura nosio
vodu i gasio te hrabrosti c. k. žandara, koji su
na svaki mogući način nastojali, da bi se moglo
što od pokućstva nevoljnim spasiti i da se vatra
ne bi dalje raširila. Šteta se računa preko pet
hiljada fiorina, a uzrok požara je nepoznat.

Pogled po svijetu.

— Franceska eskadra otišla je iz Kronstadta
put Eugleske u Portsmouth. Francezi odlaze iz
Rusije osvjedoćeni da i Ruse s njima vežu zajed-
nička čustva. Njemačka štampa užasno se derala
prigodom svake ovacije Francezima u Rusiji i na-
dala se da će sve proći u strogo službenom tonu.
S napetošću očekivali su hoće lise i kako će se car
izraziti i već unaprijed zlorado proricali da on ne-
će izaći iz svoje vrlo poznate reserve.

A kad tamo, on je prigodom dolaska upravio
Carnotu brzojavnu čestitku u kojoj veli kako je
prisutnost francuskoga brodovlja novi dokaz du-
bokih simpatija, koje Francesku i Rusiju sjedinju-
ju.* Caruot mu odgovori na isti način naime da
je doček pripravljen Fraucezima ,sjajan dokaz
dubokih simpatija, koje sjedinjuju Rusiju i Fran-
cosku.“*

Stampa čitavoga svijeta komentovala je ova
dva izraza svak ua svoj načio, ali niko nije se u-
sudio poreći da će se Franceska i Rusija u sluča-
ju rata zajedno naći: Čudili su se da se je Alek-
saudar III izrazio, nu zaključivali nu da tim 8sa-
vez francesko ruski još nije sklopljea.

Kad pariški dopisnik Timesa“ u svomu li-
stu napiše članak, u komu kaže kako je admiral
Gervais ponio u Petrograd na potpis nacrt ruško-
franceskoga saveza, uzrujaše se opet duhovi, ,Ti-
mes“ tvrdio je da ga car neće potpisati već sa-
mo ministri, Novine donose izjava, po kojim bi
se sudilo da je stvar izmišljena nu dopisnik ,Ti-
mesov“ tvrdi i nadalje tako da se još ne sna ni-

šta pozitivna.
Franceski časnici obdareni raznim redovima

plove put Eogleske. Ovaj čin franceske, vlade ni-
je se povoljno dojmio franceskoga javnoga mnijenja.
Većina listova misli da se ovako umanjuje važnost
posjeta u Kroadstadt posjećujuć iza njega Kugles-
ku, koja da se je izjavila za trojni saves. Drugi
drže se oprezno, dok u Eugleskoj čine velike pri-
prave sa doček.

— Mali srpski kralj pričekan je u Rusiji pra-
vim oduševljenjem. Kad su slavili imendan ru-
uke carice, bila je uvecsna slašba  bošija a poslje