isključivo svojina hrvatskoga naroda jesu toliki i | sama vlastela, koja su uz domaće poslove: odabra«
žako temeljiti, da će se Srbi uzalud mučiti da ih | la za zabavu i domaće pjesništvo.

pobiju. Samo jedno pitanje, koje se tiče stare du-
brovačke literature nijesmo mi još pretresali, a to
je pitanje o njesinu postanju, o kojem mislimo
danas u kratko govoriti, Na str. 28 svoje kojige,
pišući ,omladina* o uzrocima, usljed kojih je bila
izatvana dubrovačka književnost, spominje s jedne
strane falijanski uticaj, a sdruge strane srpski, a
za hrvatski uticaj govori ,tražismo ga i ne mo-
gosmo ga naći.“ U nestašici temeljitih dokaza tu
se omladina“ kako vidimo služi doskočicam, da
dokaže srpski karakter dubrovačke knjige: traži
koje je pleme više pripomoglo, da se ona knjiga
probudi, Srbi ili Hrvati i nalazi da su Srbi te po-
tom zaključuje, da je to knjiga srpska, Ele siloo-
ga dokaza ! Ali kad bi barem bila to istina, što
oni tvrde !
Da vidimo dakle čim su to Srbi pripomogli,
da se probudi stara dubrovačka knjiga. Na str. 26
čitamo ovo: ,a što je srpska država rasla i jača-
la i njini se gragjani bogatili i Dubrovnika je
,snaga jačala kao što vidimo u XIV vijeku : naj-
Veći cvijet srpske države i početak književne ra-
adnje u Dubrovniku.“ Ovdje ,omladina“ tvrdi nje-
što što nije istina, biva, da je književnost u Du-
brovniku započela već u XIV vijeku, dok svak zoa-
de, da je to bilo mnogo kasnije, istom na svrše-
tku XV, a na početku XVI vijeka. U XIV vijeku,
u vrijeme srpskog cara Dušana, u Dubrovniku ne-
ma još ni traga kakvoj literaturi, van ako ,omla-
dina“ ne smatra literaturom poslovno dopisivanje
republike dubrovačke sa Srbijom i Bosnom. Tada
je Dubrovnik bio doduše već mnogo uglagjeniji
od Srbije, pa zato je car Dušan i šiljao ovamo
svoje mladiće na nauku, ali je u kulturi ipak još
daleko bio od onoga stepena, na kojem se je na-
lazio poslije u XV, XVI i XVII vijeku kad se je
u znanju takmio sa talijanskim gradovima. Ovo
potvrgjuje . učitelj Ivan Ravenski, koji je na svr-
šećku XIV vijeka živio za njeko vrijeme u Dubro-
vniku kao kancelar. Po njegovu izvješću o njego-
vu boravljenju u Dubrovniku dozuajemo, kakovo

bijaše za onda kulturno stanje u ovom gradu,
premda on jamačno nješto u tom pretjeruje. U
Dubrovniku ne bavi se, veli on niko knjigom niti
gu im umovi naukom izglagjeni, niti obrazovanjem
opravljeni, već onakovi, kakove je ko sobom u
porodu donio. Jedina je brigu, veli on, ondje za i-
metkom, pa zato je i grijeh biti siromahom, a naj-
veća slava bogatašem.“

Kako različito piše o Dubrovniku Filip de
Diversis već god 1434. Po njemu tu vlada već
sama uglagjenost i finoća. Pa koliko su Dubrov-
čani do znanja i napretka već onda držali, poka-
zuje i to, što su oni ustanovili njeku posebnu, re-
publike dubrovačke dostojnu zgradu za školu na
zgodnu mjestu, udaljenu od gradske halabuke, na
dva poda, o kojoj Filip govori, da je njekoć bila
oružnica, a sada je disciplinae eruditionis habi-
taculum.

Za njegovo vrijeme bijaše u Dubrovniku već
dosta učenih ljudi, ali ti su svi pisali samo la-
tinskim jezikom. Narodnim se jezikom počelo pi-
sati, kako rekosmo, tek na svrhu XV. i ma po-
četku XVI. vijeka. A znade li gomladina,* pod či-
jim je pokroviteljstvom onda stajala republika du-
brovačka ? Zar pod pokroviteljstvom careva srpskih ?
TA Srbija je onda čamila pod teškim verigama
ropstva! To je bilo pokroviteljstvo mogućih kraljeva
ugarsko-Arvatskih, koje je počelo god. 1359 a
trajalo do god. 1526, Ono vrijeme bijaše za Du-
brovnik zlatno doba njegova života. Ne samo kralj
Ljudevit, pod čiju se zaštitu Dubrovčani da-

doše, već i njegov nasljednik Sigmund njegovahu
Dubrovnik kao zjenica od oka. Osobito se poto-
nji svojski zauzimao za republiku u svakom po-
gledu. Gdjegod se je radilo o promicanju njezine
materijalne i duševne snage i ticalo se njezinih
trgovačkih interesa ili rasmaknuća državnih me-
gj«, nlje on propustio, a da je snažno ne poda-
pire. Zato se je u to vrijeme ne samo trgovina u
Dubrovniku daleko i po moru i po kopnu raširila,
već se i njegove granice znatno razmakle, a tim
wo i bogastvo njegovo još više diglo. Us ove pri-
like lasno se je mogao probuditi narodni život
u Dubrovniku, osobito kad su uz ovaj pristala |.

Jeli sada razumijela ,Dubrovačka Omladi-

na,“ kojim je uticajem izazvana bila stara dubro-
vačka literatura? (Slijediće.)

 

Naši Dopisi.
Zadar, 2 Decembra.

Nastavljam mojim razmatrsnjem, da se svi-
jetu pruži prilika, e da se uvjeri još temeljitije
o velikoj sreći što je Jezuvitski kolegijum u Zadru
— zvan nekoć Zmajevićevo sjemenište — pod u-
pravom Jezuvita donio zadarskoj dijecezi.

Usagjen je ponos u svačije srce, a svijet i
ako se dijeli po narodnosti, ljubi ipak sve ono u
čemu se miče: kuću svoju, selo, grad, općinu,
kotar, pa, kao katolik, dijecezu u kojoj živi; svi-
ma želi napretka, boljka, a i same slave. Svijet
pak sudi po faktima, a ne po onomu što bi mo-
glo bit, kad de facto ne vidi se : te pred stranim
svijetom naša dijeceza izgleda kao jedna od ma-
nje izobraženih dijeceza. Naše svećenstvo kao da
zaostaje u kulturi svećenicima drugih biskupija.
Carić, Poparić, Katalinić, Jelić doći će do veli-
kog glasa; a vaših sveštenika nit u Rimu nit u
Beču, nit u Pragu nit u Zagrebu, višjim naukama
njima je zaprijećeno da se posvete. Moraju da se
žrtvuju na župam, jer jezuvitaki kolegium u Za-
dru ne može uzgajat do 5, 6. klerika — svešte-
nika — na godinu, uz sav potrošak Zmajevićeve
zaklade. Sveštenici iz drugih dijeceza zapremaju
mjesta u državnim gimnazijama i realkama kao
profesuri, kao katekete ; sveštenici iz drugih dije-
ceza zvani su da uregjuju listove, književne za-
druge, kao urednici, suradnici: a naši? jadni! uz
sav ispit zrelosti, uz svu zanešenost za kakovom
strukom ipak red im je na župe, jer Jezuvitski
kolegijum ne daje nego dva rukopoložena na go-
dinu, a potreba dijeceze je velika.

Jedini što je Beča vidio — pitomac Zmaje-
vićeva zavoda — taj je dr. Vice Pulišić; a i nje-
ga su, više njeke okolovštine pomogle, nego išta
drugo: pak? čudno ! kad je kao doktor vratio se
iz Beča u Zadar, radi oskudice na župam, morao
kao izloženi kapelan u selo. — U 26 godina, da
pravi gojitelji klerika, s pogodnostima zatvora niješu
mogli uzgajat dobar broj sveštenika, e da nie bu-
de jednom doktoru red na župu, a Ordinarijatu
da razbija glavu išćuć po tugjim dijecezama koga
da namješta za katehetu u državnom gimnaziju u
samom Zadru, to je prećudno da ne bude presmi-
ješno! Pod ovakovim okolnostima, čemu bi mladež
polagala ispite zrelosti, kad im slabe nade od tog
napornog truda a i nekakvog troška. — Nu nije-
su ovi svi jadi, idemo na susret i drugim jadima
koji će naše sveštenike svakako zadesit bude li
ostao u Zadru Jezuvitski kolegijum. —  Kanoni-
čkom sboru fale već dva člana; u ovome sboru
imade i dva člana dosta zastarjela. Kako će se
popunjat ova dva mjesta? kako, u eventualnosti,
ova druga dva? Da se popunjaju s osobam profe-
sora — mučno bi se oni primili u sadašnjem sta-
nju — bili bi strani; ne popunjaju li se s osobam
profesora, doći će strani; naši, mal ne, mučno
da se imenuju, jer ko će ma župe? ..,... Eh
da se nješto srčenije, svjesnije, duševnije, u ovo
26 godina nastojalo uzgajat klerike, ne bi se da-
nas, iz uvrijegjenog ponosa, ovako pisalo! Nego
klerici i dijeceza, Jezuvitima, peto kolo. Da se
je nastojalo con amore e sacrificio oko njekih si-
nova naših težaka; sad bismo imali Ga diku naše
dijeceze: i Palčiće, i Večerale, i Ljubičiće, i Kr-
stiće, i Merle, i Cukre itd ; ali njigovo nastojanje
bilo i jest oko sinova grofa Benje, viteza Strmi-
ća, veleposjednika Rolla, Afrića, Čipika, Ovitko-
vića itd. kojima niti na um igda pokleričiti se a
nekmo li sapopiti se,

Ja sam avršio s ovim: da ću postignuti svoj
cilj, prilika da neću, a kazao sam već i zašto ne-
ću. Ostaje nad časnom profesuru dr. Petru Spa-
nić-u upravitelju Zmajevićeve saklade, da on ka-
že — jer ja po tanko ne znam — koliko hiljada
forinta troši na same Jezuvite, te koliko zapada
svaki svoštenik sadarske nadbiskupije.

Derventa, 2 Decembra.

Kao da se njekom Eminu, tobože iz Herce-
govine, ne svigja naše pisanje, pa znajući da u
svakoj pšenici ima kukolja, na njegovo.,pismo. je-
dnom mahamedovcu u Derventu,“ koje donese na o-
sobitom mjesta ,Bošnjak,“ br. 22 t.:g. ne bi.$e
ni osvrćali, da on kO gjoja ne piše.u ime svih
nas muhamedanaca, bolje rekav, da on ne odgo-
vara u ime onih duhota, koji ma šivot_ daju. U-

  

prav nas potonje nuk&, da mu ge emo du-
žni. Zar, brate Emine, iz toga Suđiš, a nije mu-
hamedanac pisao onaj. dopis.;iz Deryente,. lito

ga donijela ,Crvena Hrvatska“ u br, 41. t. g. što
su u njemu istaknuti njeki samo uzroci, radi ko-
jih ode mnoštvo našega naroda iz svoje domovine.
u strane krajeve? S tvojim ,pismom“. uprav si
pokazao golotinju duha svoga: i da igraš kako ti
u šeher Sarajevu sviraju. Zar ne zdači biti opo-
jenim ,iztočnim presudama,“ kad se više vjeruje
babinskim bajkama, nego li povjestnoj istini. Ako
nije tako, ano se priznaj, brate Emine! da si sta-
rinom Turčin iz Tarkestana, pa se ne zovi ,Bo-
šnjakom,“ nego Torčinom, jer, jeli de? da pokra-
jini ime narod daje, a ne pokrajina naroda. Na-
ša djeca znadu, da smo mi starinom Hrvati, te se
uzalud ,Bošojaku“ toga dičnog imena odricati, Mi
zaademo, da je Radak sudjelovao propasti kra-
ljevstva bosanskoga, te da smo mi zagrlili., vjeru
muhamedansku, al se nigdje ne čita, da smo se
mi odrekli zato svoje narodnosti, Ako mam ovo
dokaže, reći ćomo mu: temena. Mi smo zaali, da
će se njeko s nami igrati kao mačka s mišom,
ali me vjerovasmo,. da će naše glasilo biti nedo-.
nošće i da će zastupati probitke ćak trećega i če-
tvrtoga. Što, Emine,. ciljaš na njekoga srpskoga ili
hrvatskoga mantijaša, zar ne vidiš bolan da i u
pašem Sarajevu mantije nose i naše hodže, s ki-
tabom u ruci. Mi ni ga čiji ,hatur“ ne primamo
ništa: ni bošajaštva ni srpstva, .nego za hatur i-
stine držimo se hrvatstva.

Mi i ako nemamo novaca, imamo našu na-
faku, pa u novac i ne vjerujemo, nego u istino. Što
»Bošnjak* sve više dobiva pretplatnika, mi mu ni-
jesmo mani. Djeci je šareno najdraže.

Brate ,Bošnjače* odnosao Emine! progji se
novih sarajskih škola i krivih nazora o narodno-
sti, nego budi stalan i pošten, pa se nedaj lako od
naših dušmana zavagjati. Vidiš, bolao, i onako,
da smo na ruba propasti, vidiš da nam se i ne-
prijatelji vesele, kad mi jedan od drugoga stranjamo;

Ćitaba mi! i mene je majka bosanska na
mekom dušeku rodila, pa kad se ja ne stidim svo-
ga hrvatstva zašto bi ga se ti stidio ? -

Dubrovnik. 10 Decembra

Pridragom prijatelja Vlahu Koprivici
u
Mjestu.

Dragi moj senso / Prijatelj sam ti i patriot,
ukihani dubrovčanin kako i ti. Rekli su mi da je
opet izišlo nešto tvoga u ,Srpskomu Glasu“ i ka-
ko je meni jako drago upoznat se svijem onijem,
što izlazi iz tvoga zlatnoga pera, pošo sam brzo
u Kafu ispod Komune, gdje sam jedva jedvice
mogo imat sreću da proštijem što si piso, jer su
se svi grabili ko će prije proštit.

Moj Vlaho dragi, po onemu što sam vidio,
ti hoćeš da utjeraš u laž sve što je ,Crijena* pi-
sala u artikulima ,Dubrovčani, jesu li Hrvati?“
Ja da ti pravo rečem nijesam te nigda držo za to
kapača, & kad sam proštio ona tvoja prva dva ar-
tikula, osto sam perfeććamente uvjeren da nijeni,
a što je gore, da nijesi dobro ni proštio sve što
je .,Crljena* pisala, kako što sam ja, a što je naj-
gore, da ne umiješ pisa4, jer na mjestima ne. ra-
zumije te se nikako što si hotio rijet, Stil ti je
nikakav, a argumentacijoni, možebit Vlaho da će
valjat za tebe, ali sa mene i za svakoga, koji se
inipoco inifendi, ne valjadu bogme ni malo. Ne
zoam što će još isnijet tvoje zlatno pero, ma ako ti
sve pisanje ima bit kako današnje, Srbija je vje-
re mi pošla perarija, Nijesi odgovorio ni na slo-
tu nego misliš da su ti dvije tri čaronate saldo
partitu. Prvi si artikuo započeo s lašima i s po-
grdama, pa si došo govorit (a dokazo nijesi — a
Porfirogenit ovdi ne pomaže) kako su Srbi nadje-

li našemu gradu ime Dubrovnik, i kako se je,on

t
1