mno SOROS REČI OO E.

;
i
M

 

greške. Jedinstvo je jedno, a samostalnost drugo.
Hrvatski narod može biti sjedinjen u jedno tijelo,
pa ipak ne imati sve potrebite uvjete svojoj ne-
odvisnosti.

Ako je tako, nastaje pitanje: je li bolje da
Hrvati, uz nesamostalnost, budu rascijepani u vi-
še djelova, ili da su barem sjedinjeni?

Ovo je jedna od najvažnijih točaka našega
programa. Ovo je, kako danas stvari stoje, glavno
pitanje za Dalmaciju.

S naše strane mi mislimo, da je i samo sje-
dinjenje — bez potpune samostalnosti — jedna
neprocijenjena stečevina. Sjedinjeni mi smo jedna
cjelina s kojom se mora računati; ako je sad
jednijem grubo, možda je drugijem gore, a zajed-
no bilo bi vam lakše; dolazimo skupa u više,
pak se možemo bolje i braniti; u slučaju velikih
promjena mi smo već tu kao ujedinjen narod.
dočim o rascjepkanim česticama lako je odregji-
vati kako hoćeš; sjedinjenjem Dalmacije sa Hr-
vatskom bila bi zatvorena vrata tugjinskim aspi-
racijam na Bosnu it.d. Osim svega toga ko govori
da mi u Dalmaciji ne bi ipak nešto dobili?

Samostalnost pak posve druga stvar. No
mi ne možemo direkte raditi za samostalnost,
ako nijesmo sjedinjeni sa Hrvatskom. I zato svi
Hrvati s ove strane Velebita imali bi u prvom
redu uprijeti, da se sjedinimo. Poslije... biće
što Bog da! Neki će na vladu, a neki u opoziciju.

Naši ljudi otezanjem dosta su krivi, da se o
tom ne radi, ali su još više krivi oni neki s one
strane, koji bi na temelju svoga programa mogli,
dapače po onim ustanovama koje priznavaju za-
konom, oni bi morali pitati Dalmaciju. Pa ipak?
Ono što smo malo prije govorili: ne znamo se
uzdržati. Oportunizam prešao granicu.

Sad nas mame nekijem malijem obećanjima,
stvaraju nam nuzgrednijeh pitanja, da se s njima
zabavljamo. Govore nam: daćemo vam i ovo i
0n0..... samo se ostavite toga vašega sjedinjenja.
Jedan dokaz više koliko nam je sjedinjenje nužno.

Oni koji nas poznaju nadaju se, da ćemo |

se mi ovijem mrvicama zbilja zabavljati, da ćemo

se dapače poviše njih ozbiljno poklati, Mrvica po-

staje pitanjem, a to je ono što se traži. Pitanja,

samo novih pitanja! I Lombardezi prije god. 1859 |

imali su ovijeh napasti, ali oni nijesu išli na udicu.
A hoćemo li mi? Godina koja se rodila

moći će nam dosta odgovoriti. Dao Bog da za-

niječe prošaste! U to ime dobar početak!

Srpski šovinizam.

Naprosto nas niječu. Hrvata nema! Banovi-
na, Bosna, Dalmacija, Istra to su sve srpske ze-
mlje. U njima žive srpski narod. Hrvati nemaju
ni prošlosti ni povijesti. Nema ih! U to ime pišu
posebne brošure, koje raširuju po narodu, a u njima
svakojakih budalaština i vjerskim fanatizaom zaso-
ljenijeh strasti i neka se ragje čita. Eno Ružičićev -
jeh povijesti. Ako je onako mogao pisati jedan bi-
skup, kako neće prosti srpski piskarali!

Dosljedno tome, kud nas nema, « hoćemo
da opstojimo i da govorimo, ukrali smo im jezik.
U svjetskoj povijesti nema primjera, da pleme
plemenu predbacnje, da mu je jezik otelo. Svaki
dan slušamo i čitamo, kako ovaj jezik kojim pi-
šemo nije naš, nego smo ga mi srbina ukrali,
A s jezikom ukrali smo im cijelu hrvatsku. lite-
raturu. Svi naši veliki književnici uijesu bili Hr-
vati nego Srbi. Oni pak koji su dali takovih do-
kaza hrvatstva, da o njihovom osvjedočenju nema
nikakve sumnje, oni su doduše Hrvati, samo su
svoja remek djela pokrali srpskijem književnicima !
Ovo ia književnom polju. U politici pak združe-
ni su sa svijem najgorijem neprijateljima našega
naroda od Dunava do Jadranskoga mora. U Ba-
novini podupiru proti Hrvatima Nijemce i Magja-
re, u Dalmaciji , Kogod se digne protiv
hrvatstva, taj biti sjeguran. da će u Srbinu
naći svoga najboljeg saveznika. Mi smo to vigjeli
i osjetili. Povjest našeg političkog života zadnjih
godina puna je takovih primjera.

Ali to nije sve. Kada je Srbija stala skoro

|
|
t

nego da grde i vrijegjaju Hrvate. Ona je darova-
la tijem jedan list, koji bi te #' ojim ludostima u
smijeh nagonio, kad ne bi pomislio, da ih je do-
sta, koji za vjim stoje i koji misle kao i on, ako
ne još i gore.

Neki srpski sveštenici u Banovini javno ski-
dahu hrvatsku narodnu trobojnicu i u blato ba-
cahu. Drugi srbi hvališe se svome patrijarhu, ka-
ko su Hrvatima ,nokte okresali“ tim što su po-
mogli, da se ono upropasti hrvatska opera. Na
našim kulturnim svečanostima, dovode jadnu neu-
ku masu da demostrira toljagama i čihucima. Eno
u Dubrovniku i Kninu. U ovom zadnjem mjestu
u blizini starodavne hrvatske crkve našao se dra-
gocijeni grob, koji bi mogao služiti kao zlameniti
prilog hrvatske stare povijesti. Srbi su taj grob na
najsramotniji način oskrvnuli, te su bili sudbeno i
kažnjeni, a jedan srpski list nije se stidio, da ih
za to nedjelo javno pohvali.

A što bismo više duljili? Zadnijeh dana do-
kazalo se, da su prvi srpski političari u Hrvat-
skoj u jednom blatnom njemačkom listiću Hrvate
tako pogrdili, da se čovjek stidi prevagjati imena,
koja su im nadijevali. U Hrvatskoj svi su znali
ko su inspiratori tijeh infamija, pak su mirno če-
kali, da se stvar sudbeno potvrdi.

Evo ovi i ovaki je srpski šovinizam. On
nam niječe ime, jezik, kulturu, povjest. sve. On

se protivi svijem hrvatskijem težnjama davajuć ;

ruku historičkijem neprijateljimn cijeloga Slaven-
stva. 1 još ovaki imaju obraza govoriti, da su oni
za slavensku solidarnost!!

Osvem toga služeć še vjerom i miješajuć je
sa narodnim imenom. Srbi su nam otugiil' veliku
većinu prostoga naroda pravoslavne vjere. Premda
se on Hrvatom priznaje. oni ga neprestano uče da
Hrvat nije, jerbo da je srpske vjere, a po tom

Srbin. Ovo se osobito tjera u Hrvatskoj, pak se /
mi čudimo, kako se onamo nije jošte našao čo- i

vjek, koji bi u saboiu ustao protiv toga, da gr-
čko-istočna vjera pod srpskim imenom služi sre-
stvom političac srpske prvpagatide.

U jednu riječ Srbi: mogu biti r»zdijeljeni
megju sobom u više stranaka. Ali naprama Hr-
vatima oni hoće samo jedno: srušiti i uništiti sve
ono, što bi nam moglo zajamčiti opstanak i na-
predak. Radikali, liberali. naprednjsci nalaze se
pred ovom mišlju u istome kolu. Dr. Miša Polit
pruža ruko Pavlu Jovanoviću, Ako ihMorma_dije-
li, težnja im je jednaka.

Pomislimo uz to, da se sve ovo ne dogagja
ni u Srbiji ni u Crnoj Gori, već u eminentno hr-
vatskim zemljama. Mi uiječemo, da su svi pra-
vosli ni u ovim zemljama Srbi, ali priznajemo di
je awmo prošlijeh vjekova dosta Srbalja <ul> i bo-
so pribjeglo ispred turskoga mača. Pa dok su dje-
dovi kod Hrvata nalazili pomoći, zaštite i ol'rane,

' dok su im se darivale bogate zemlje hrvatske. či-,

ji su gospodari poginuli u obrani domovine, nji-
hovi potomci nemaju prečega posla, neg» da ova-
ko odvrate gornjim nezahvalnim djelima!

Čini se kao da im je to prirogjeno. \ mi
Dubrovčani znali bismo štogod slična pripovijedati
braći preko Velebita. Sviedoci su popaliene palače
dubrovačke vlastele, koj : še do danas nijesu po-
pravile, Ali nećemo tako daleko. Za zadnjih herce-
govačkih ustanaka proti Turskoj, mnogo je bjeguna-
ca sa granice našlo utočišta u gostoljubivijeh selja-
čkijeh kuća naše okolice, koje su ih primale pod
svoj krov, Kad su se kući povratili muogi od njih
poznavši mjesta. položaj i stanje kuća, stadoše im
po noći izvagjati neke.... financijalne operacije.
To je bila njihova zahvalnost.

Kada dakle pomislimo na sve ono što sw
nam Srbi u našoj zemlji do sada učinili, i kako
svakim danom njihov šovinizam raste, onda se mi
čudom kamenimo, kako još imaju obraza, da ono-
liko viču na zagrebačke demonstracije proti srp-
skoj zastavi, Oni iskazi nijesu drugo već poslje-
dicom njihova skrajnjeg mahnitog šovinizma.

Zavežimo. Kako bi ludo i nepatrijotično bilo,
da oni Hrvati koji žive u Srbiji dadu se na rovarenje
proti napretku srpske države, pak u to ime stanu
se rotiti sa svakojakim njezinim dušmanima —

isto je tako bratoubojničko i nepatrijotično pona- |

šanje našijeh Srba, koji u jakoj Hrvatskoj neće

moći izgobiti mi jezik ni narodnost. Njihov šovi-

nam neće uji, li kad bi se to kojom ne

srećom dogodilo, Nijemci i Magjari, a ne onf, brali
bi plodove miihovo izdajničkog rada.  Rušenjem
| Hrvatske pripravljain se ove zemlje za njemački
| Drang nach Osten, a ve za Veliku Srhijn, Rada
bismo znati koju bi korist od toga erpole Srpstvo.

ii e.
4
3

     
 

Tužnu vijest dobivamo sa obala Save. Jedan
skladni i učeni čovjek, naš Dubrovčanin. koji se
nalazio u doljnjoj Posavini, piše svome prijatelju :
,Amo dobro, da ne može bolje. Zemlja plod i
bogata ragja svakijem darom božijem. guste šume
sakrivaju neprocijenjeno blago. Vi tamo u goleti
ne možete imati ni pojma ob orijem poljanama.
Ali koja korist. Pokvarenost izmegju našega na-
roda nadmašila je svako moje očekivanje. Ne bi
ni sam vjerovao, da ti opišem što sam čuo i vi-
dio. S one druge strance, u Slavoniji, još je i gore.“

Teška, ž*losna, od svakoga priznata istina.
Jadan je naš narod u onijem krajevima. Uz debe-
la polja i bogate njive on je upao u takovo blato
pokvarenosti, da bi čovjek skoro posumnjao hoće
li se otale moći da izvuče.

Mi smo lani u više navrataka našli prigode,
da upozorimo na ovu žalosnu činjenicu. Svakog
pravoz Hrvata i patrijota mora da duša, zaboli ka-
da čuje što se otuda pripovijeda. Ne, nije mogu-
će! kliknut će čovjek u prvi mah, ali tužna zbilja
govori mu da jest.

Blud, u prvom redu blud, Seljački narod o-
nijeh krajeva kao da ie izgubio pojani moralnosti.
Žeuska glava regbi da više ne zna što je ženska
čast. Cura nije još prestala biti djetetom, a već
je žena. 1 to redom! Piamduje se, pije. pjeva i
| ljubaka. Službene novine onijeh krajeva po svoj
“ prilici drže u redakcijam stalno složenu vijest će-
' domorstva. Samo što se ime promijeni. Uvijek isti

uzroci, posljedice i wiwworstva. Uvijek oružničkoj
postaji bude  dojavljeno (isti seljaci iz osvete), da
je Ana, Mara, Janja, za koju se govorilo da je no-
seća, na jednom osvanuli tanka. 1 nagje se jadna
žrv.ica Ludskog živinstva zakopan: s:d u zemlji,
sad pod kruškom, sad na gojojištu, gdje zajed-
no s drugijem swećem gnjije. 1 to ne jednom'ili
dva puta, već ne progje skoro dana, što otkle ne
bane slična vijest. Onamosaji sudovi. imaju. biti
puni ovijeh rasprava. ... Za ono što se zna, a za
ono što se ne zua niko i ne pita. ,U Srijemu i
Slavoniji Vi ćete trudno naći seljakinje, koja se
ne bi mogla za čas osvojiti.“ Ovako nam je jed-
nom govorio prijatelj iz Zagreba. Mladoj pustopa-
šnoj krvi, ovake izjave mogu ugrijat uši, ali pitaj-
ino se mi: kame to vodi ? Sadašnjost je već od-
govorila na ovo pitanje: Naš narod propada. Ne-
vad i ostale mane pozoblju kuću i imanje, koje o-
de na bubanj, a stranac, tugjiu, kupwje debele li-
vade i oranice, pak se često dogodi, da naš čo-
vjek bade prisiljen raditi ua djedovini kao tugji
nadničar. Žalosno je to! i

Nije samo gornja mana koja narod truje, već
ima i drugih. A uz to je zlo tezuulo i u svetiju
stranu čovjeka — u vjeru. To se osobito opaža
kod grčko-istočnog d-jela ouamošnjeg naroda. Širi
se nazarenstvo i socijalizam. I jedno i drugo zna-
či u nekom pogledu zdvojnost.

Jedini lijek koji mi vidimo, da bi mogao biti
uspješao jest podirnuti rjeru i moral u onome
puku. Jer je vjersko čuvstvo u jadnome stanju,
kad ga se oni onako m laku roku odriču. Kad
ćete u nas čuti da se seljak, ili i izobraženiji kr-
šćaniu katolik odrekao svoje vjere? Mi se barem
ne sjećamo. A onamo postati nazarenom stvar je
od ništa i koliko god se proti tome radi, regbi
da malo pomaže, To bi bio hrgjav znak, Govori-
1o se štv se hoće, vjera je potrebita i narodu i
pojedincu. Ubij nu vjeru, dignuo si mu svekoliko.
Čuvjek bez vjere postaje kao živina. Ako se uz
to nalazi u primitivnom *tanju našega seljaku, on će
se podati onomu životu, koji će ua dovesti do potpune
propasti. Vjera je wajka morala, 4 moral je tes
melj obitelji. Rastrujmo obitelj uništili smo na-
rod..Ne treba biti dogmatik, da se ovo shvati,

! dosta je sam zdrav razum.

Mi nijesmo podrobno upućeni, kako stvari
o tamo stvje, al mislimo da se u ovom što kazasnio
| mijesmo prevarili. Stavit je s t.g na srce rodo+

“ljubivom svećenstvu, da se ono zauzme, de vjera