loga pobijasmo onu jadnu politiku koja se krije iza ,zgodna časa.“ * * * +4 U toliko nastupiše_ veliki izvanjski dogagjaji, koji mnogo pitanje preokrenuše. Danas ne stojimo kao prije. Sa same oportunistične strane osjeća se neka nemitnost, neko kretanje, a ima i onijeh koji javno ispovjediše, da je hora došla. | Dakako da jest, još odavna, ali današnji dan bolji je od jučerašnjeg. I prama tome mi bismo se mogli punijem pravom nadati, da će se nešto MAN E tne gnašu čeljad,“ te se već u duši ljute na nedišiplinirane članove svoje stranke, koji mogu svojim ponašanjem kompromi- tovati čiji osobni položaj. Jest, čas je zgodan i pri- like su take, da ako se sada ne okoristimo, teško će nam bolja zgoda doći. Ali što nam sve to ha- sni? S one strane Velebita većina neće se ma- knuti radi Magjara, s ove amo zaradi Beča. Naši oportuniste spasavat će sistem, a za narod ima i onako dosta: Ta gradiće se brzo, ako bog da.... spljetska željeznica !... Ćoravi vide da Hrvati mogu danas uzdrmati dualizmom. On je u našijem rukama. Slavenstvo pobjegjuje. Magjari se nalaze u jadnome stanju+ Eunergičan korak prekovelebićana može da hab- sburškoj monarhiji za čas poda drugo lice. Pa i- pak svi veliki dogagjaji preći će preko nas. Nema nikakva pokreta, ni tamo ni amo. Naši oportuniste ne idu u Zagreb na dogovore, oni od onamo ne dolaze u Dalmaciju. Ovi ljudi i ne poznaju se, nikakva općenja megju njima nema. Velebit je za njih kineski zid, koji ih dijeli, a svaki se boji i- šta započeti, jedni da se ne zamjere Pešti, dru- gi Beču. Reći ćete a gdje su pravaši? Njih su opor- tuniste pomoću austrijske i magjarske vlade uči- nili nemogućim za svaku veliku akciju. Službeni aparat i tamo i amo dignuo nam je svaku moć. Oni je imadu. Evo dogagjaja, evo prigode, evo zgodna časa. Sami priznadoše. A mi stojimo pa gledamo, šta će lijepa isposlovati našoj domo- vini u ovome odlučnvme momentu. ee e LI Li Talijani u Africi. Ko bi bio rekao nazad pedeset godina, da će talijanska stvar doći u ovo stanje! Onda kad su u tamnicam ili na lombardeškim poljanama gnjeli najbolji sinovi Italije davši život za slobodu svog naroda, onda je slobodoumna Europa pokličom sim- patije i udivljenja pratila njihovu borbu, a drugi narodi ne mogahu želji odoljeti, da im u pomoć ne priskoče. Danas pako kada čitaš što se tamo dogagja, uhvati te čuvstvo ogorčenja na ljude, ko- ji tako brzo poplesaše, što je njima nekad najsve- tije bilo. ide napored sa sve to jačim plamsanjem strasti mislim, da je izvedeno po pravilima drame. U pr- vom činu nugja se oku čitaoca nježna ljubav Ivo- va sa Anicom, kćeri kapetana Frana Dražića. U drugom činu eto nam Nika, gdje odbija Jeline molbe, koja pita ime sinu. Zlatom, on hoće, da plati njezine jade, misleći da je to kadro i Jeli zaslijepiti oči, kako je sklonulo i Frana, da mu ubeća Anicu za ženu. U trećem činu pruža se I- vu prigoda, da makne s puta omrzla takmaca, ali ga odvraća od zla čina ispovijest majčina: Niko je njegov otac. Njemu su vezane ruke pa očajava- jući kreće u četvrtom činu u Ameriku, Anica bje- ži s njime a kad Niko iz osvete što se je vidio prezren od vlastita sina, hoće da ih dade uhvati- ti, stiže ga smrt od ruke Jeline. Sud dobrijeh lju- di oslobagja je nu. priječi joj vidjeti više Iva, što se nje tako kosne, da joj puca srce od žalosti. Nu ako je pisac uspio i u zamisli i u podje- ljenju i razvijanju radnje, mislim da bi mu se gdje i gdje moglo prigovoriti crtanju laraktera pojedi- nijeh lica. U crtanju Nika cijenim, da je pisac i prekoračio mjeru. On je istina kadar za svoj vla- stiti sja“ i umoriti čovjeka, ali da se tijem hvasta On, koji ipak hoće da zauzme u društvu ugledan položaj, čini nam se nevjerojatno. Njegov cinizam moći je naći u društvu razbojnika, ali razbojnik ostavi li svoju špilju i zagje li u bijeli svijet, ne hvali se svojim lopovštinama, Pojava pak i djelo- I zaista ne možemo pomisliti nedostojnijeg političkog poduzeća od talijanske kelonijalne poli- tike. Ako se uopće smije dignut sloboda jednome narodu, onda su svi imali više prava da pogjarme A- bisince osvem Italije, koja se tek juče oslubodila i ujedinila. Talijani zaboraviše cijeniti slobodu, kad je drugome otimaju. Abisinija je stara zemlja. Narod je ono koji, na svoj način, uživa najmanje 4000 godina slobo- de. Onda kad nije bilo Talijana ni Rimljana, hi- ljade godina prije začetka romanske race, opsto- jala je Abisinija, stara Etiopija i Egipatski kra- ljevi željni sile i tugjih zemalja povedoše mnogu bezuspješnu borbu, da pogjarme Etiopce. Ali oni se kako nam heroglifi pričaju, hrabro branijahu i Egiptu mnogo muke zadavahu, pak se tako odr- žaše u svojoj postojbini sve do dana današnjeg. A sada pane na pamet Italiji, koja je juče posta- la državom, da im otme zlatnu slobodu, za koju jadni narod u hiljade godina toliko je krvi prolio, da bi njom svu svoju zemlju natopio! Zar to ni- je odurno, upravo nečovječno? Posve je dakle naravno što po Europi svak, kome tu interesa nema a sloboda mu je mila, sim- patiše sa Abisincima. Njihove velike pobjede kod Amba Alagi, Macalle i Adne — i ako su se Tali- jani borili zamijernom hrabrošću — triumf su slo- bode. U protivnome slučaju slavilo bi slavlje sa- mo tirjanstvo. U Zelenim Knjigama što ih talijanska di- plomacija izdava u Afričkim stvarima, vidi se jas- no himba i lukavost talijanska, a iskrenost i otvo- renost crnijeh gorštaka žarke Afrike. Oni su ih varali da ih osvajanje tamo ne vodi već trgovina i Afrikanci im rado otvoriše kućna vrata. Ali kad vidješe da je njihov gost koga oni ljubezno dvore uhoda, da u Goggiam, Tigrč i drugdje ne dolaze trgovci sionove kosti, nego preobučeni viši tal. ća- snici, da istražuju pozicije, onda nije se čuditi, što je u onijem ljudima prekipjelo, pa nevavikli pa fina licemjerstva i modernu diplomaciju, izmr- cvariše one koji im spravljahu zamku narodnoj ne- zavisnosti. U tome se istaknuo stari abisinski voj- voda ras Alula, koji kod Dogali talijanskom kr- vlju uatopi prevarom oteto mu zemljište, On je istina poslije svoju knežiju izgubio, ali se sad evo opet natrag vraća kao vojskovogja u svoga kralja i kao pobijeditelj. Govori se da je Italiju vodila u Afriku ci- vilizatorna svrha. Po njihovijem novinama naći će te o tome na pretek bombastičnijeh fraza. Jadne li civilizacije koja se unaša mačem, kojoj je cijena vjekovito ropstvo. Afrikanci se te kulture drage volje odriču, onako istu ko i mi njemačke i ma-. gjarske. Europa — osobito Njemačka i Italija — nije dala lijepih primjera u Africi, van što je o- nim narodima ako su litjeli braniti svoj dom, po- kazala, da smo mi amo gori barbari vd njih, jer i- vanje Franovo, da pravo kažemo nerazumljivo je, Koji bi mogao biti drugi uzrok, da on sili jedini- cu da pogje za nedraga nego taj, što je uvjeren da će mu kći uz bogata muža biti sretna ? Vla- stita korist nije ga u tomu vodila, jer Niko za- htijeva da mu odmah zapiše svoje imanje pušta- jući mu uživanje do smrti. Po tomu bismo se na- dali vidjeti u Franu oca tirana, koji ne će da zna za volju djece svoje, nego zahtijeva da bude ona- ko kako je on pomislio, da će biti po njih dobro. Nije pak bilo potrebito dapače je bilo sasvim su- visno slikati ga tako da on zna, kakva je hulja Niko koji uzimlje ženu samo da mu ragja djecu i redi kuću, pa kad mu Niko priča svoja junaštva, ne samo ne reagira nego se smije, Čovjek bi pro- mislio da je on hotio upropastiti svoju jedinicu a je li to bila zbilja namjera piščeva ? Što Frano sam 0 sebi govori usporegjujuć se Nikom ,našla slika priliku“ pa što se u prvom činu natuca o piratstvu Franovu, ne cijenim da sve razjašnjuje uza sve to slika nam je njegova nejasna, što ipak ne škodi vele cjelini, jer srećom uloga Franova nije glavna. Slikanju ostalijeh lica drame ne samo da ne mogu što prigovoriti nego dapače smatram, da su glavne crte njihova karaktera sasvim jasno izražene i kunsekventno provedene do svrhe. U Anici vigjamo naivnu djevojku pa se ugodno čita- oca doima lijepo provedeni kontrast megju poslu- bom i ljubavi, Spomenuti je i sukob odgoja ma- marno užasnih srestava za uništenje iskrnjega, d kojim narodi Kameruna i Konga ne imahu ni poj- ma. To je skoro sva ,kultura“, što im do sada uspiesmo pokazati. Ali ni ovaj izgovor za Abisiniju ne stoji. A- bisinci nijesu divljaci, kako ih naši iredenti pri- kazuju. Oni imaju svoju prošlost i svoju povijest, koja bi što se slave tiče mogla nam služiti izgle- dom. Oni su napokon kršćani koji, na svoj način, vjeruju u Boga; imaju svoje crkve, svetinje i cr- kovne stariešine. Njihovi bolji uče čitati i pisati, a osveni toga i po jedan strani jezik, arapski, fran ceski ili talijanski. Muugi su učili po europejski- jem školama. Civilizacije dakle tu nešto ima, a Italija, ako je toliko željua da je širi, može osta- ti i doma, jer u Sardiniji, Siciliji i Kalabriji naći će zato i odviše posla. Sve ovo i još muogo toga dolazi ti na pa- met kada čitaš, kako pišu da je Abisinija njihova zemlja u kojoj treba spasiti ,narodnu čast.“ Ka- kovu to čast? Izaći brže bolje, da se oni crnci tamo ne rugaju njima, a u njima uopće cijeloj bijeloj raci, koju bi punim pravom morali sažaljevati — kad bi svi bili kao talijanci. Nego i izmegju njih ima takogjer razložitih i ozbiljnih ljudi, koji tra- že, da se domovina okrene od ovih vratolomija i da pozove svoju djecu iz daleke Afrike, da tamo utaman ne lijevaju svoju krvcu. Ali ti su još ri- jetki. Šovinizam nadvlagjuje i traži se osveta. Koliko su u tome plemenitiji Abisinci! Oni, 3 pobjeditelji ne tjeraju mak na konac. Oni prista- ju, dapače sami pitaju mir i ne traže od pobije- gjenih ništa drugo, nego da im vrate što su od njihove domovine osvojili! U ovome času o tome se radi, Sva se Itali- ja uzrujala na glasove mira i tako možda će se rat nastaviti, ako ne sada jer kiše nastaju, a ono ove jeseni. Talijani su pripovijedali da Abisinci nemadu srestava i da nijesu strategi. Naprotiv pokazalo se da su dobro opskrbljeni hranom, pre- nosom, zairom, topovima, puškama i najboljim / generalima, koji bi mogli naučiti mnoge europej- ske. Major Salsa gledao je 7 ura prolazak trupa, koje mu Menelik na počast ukaže. U njegovome taboru radi brzojav i telefon, a osvem svega to- ga i vojska ;je bolja. Crni čovjek uzdrži čvišće svaku nepogodu. Ovo jedno, a na drugu ruku oni su doma. Cara Menelika malo košta vojna, jer u njih je u ratu svak vojnik, zemlja dava hranu u naravi i to je sve. Italija naprotiv sve mora da plaća skupi- jem novcem: A novaca nema. U Rimu su na mu- ci kako da ih nagju, kad ni kamate na stare du- gove plaćati ne mogv, 1 tako ova talijanska vojna dok uačelim narodne slobode i kulture nije već jedna velika blamaža, s financijalne strane može biti propast mlade kraljevine, koja čim se pokazala svojom stala je otimati tugje! terinog i očeve krvi kod Iva a o karakteru Jeli- nu rekli smo već prije, Jedna od najboljijeh strana drame jest ta što je sastavljaču pošlo za rukom, da vijerno na- slika život dubrovačkijeh primoraca i prostoga pu- ka. Slike Pava, Kate, Marije, Lucije, Vi«ha Slije- poga, Toni svaka u svojoj vrsti izvrsno su pogo- gjene. To su tipi vagjeni baš iz života pa čitajući njihove razgovore mn. pr. u kući Jelinoj prije o- luje diviti se je piscu, koji je znao na hartiju pre- nijeti ono, što mi svaki dan vigjamo. Da to ko- piranje nije baš lako nego dapače jedna od naj- trudnijih stvari dostatan je dokaz to, što su se mnogi kod nas trsili, da nam naslikaju život pro- stoga naroda a koliko ih je uspjelo, može se iz- brojiti na prste, Istina, pri tomu je g. Ivu Vojnoviću dosta koristilo to, što se je držao načela, da treba pi- sat pučke komade dialektom onoga kraja, gdje se što dogagja. Dubrovački dialekat nije ni za ostalu čitalačku publiku nerazumljiv, ubjegoe li se nepo- trebno uno umećanje talijaoštine, Pisac je nustojao, da tumačem razjasni pojedine nejasne riječi, ali mislim, da bi to bilo shodno i za čitave prizore, kad se ti odnose na specijalno dubrvvačke običa- je. Lijepi i živahni razgovori u prvom činu (IIl prizor) ne će biti svakomu jasni, ko ne zna, ka- ko se sve do tu nenadno razašiljala pošta po du- brovačkom okolišu,