6
flor, 4:50 i

 

List izlazi svake subote. Cijena mu je unaprijeda u

4:50, na

broj
je predbrojen i za došasto

Otpravništvu lista : na godinu fior.
godine fior. 2:25; za Dubrovnik sa eva
Bau, Slrcavimu 1 sokom: pa godinu fior. 6, na po godine fior. 2:80; sa inosemslvo

tro
stoji 10 nov&. Ko ne vrati list kad mu pretplata mine, smatra se da
polugodište.

U DUBROVNIKU 18. Aprila 1896.

tiskaju po

pogodbi.
Rukopisi se ne vraćaju. Listove nefrankirane ne

  

prima ni uredništvo ni uprava,

 

Ljuta rana.

Poštom primismo ovu štampanu okružnicu:
P. n. gospodine !

Vašem p. n. gospodstvu, biti će jamačno poznato iz
javnih glasila, kakova socijalna nevolja vlada u našem na-
rodu, koji je prinužden seliti se preko granica naše Hr-
vatske domovine, za da si osigura eksistenciju. Znano je
kako naš hrvatski narod pati, što abog prenapučenosti, što
sbog skrajnjeg siromaštva u Hrvatskom Zagorju, Primorju,
Lici, Podravini i Karlovačkoj okolici. Mnogi bi, kad bi mu
samo moguće bilo, ostavio rodjeni kraj i otišo u tudjinu,
gdje bi se za vazda izgubio u punom osvjedočenju, da ga
vlastita zemlja nemože uzdržavati.

; Svaki Hrvat, pozvan je, da svima svojima umnim
i materijalnim, silama štogod doprinese tomu, kako bi se
takovim nesretnikom pomoglo i kako bi se naš narodni
elemenat očuvao .od propasti. Tomu bi se pravo lahko po-
moglo, kad bi se našlo što više domoljubnih ljudi, koji bi
stvorili družtvo, sa zadaćom: u Hrvatskih zemljah,
odkupljivati sva suvišna i izpražnjena zemljišta
i na ova naseljivati Hrvate, koji bi preuzeti posjed
izplatili amortizacijom. :

' "Nešima dvojbe, da bi takovo družtvo poduprla i vi-
goka vlada, kao što neima dvojbe, da bi takovo družtvo
moglo zajtoia uspievati, kad: bi se Hrvati uhvatili u slo-
žno kolo, da takovo plemenito i ujedao patriotično družtvo
osnuju, Takovo <, stvo, dalo bi ge osuovati i na dionice,
& moglo ma g m. -Zno, u Slavoni-
ji i Bosni i pretek zemalja. Veći dio stoji pust i
negbradjen, a rogu se dobiti i čitavi posjedi upravo u
bezcienu. Sam pisac ovih redaka znade za desetak takovih
posjeda, gdje se svaki sastoji od kuće, 10—20 jutara ze-
mljišta, pa bi se svaki takav posjed mogao odkupiti sa
ciglih tisuću forinti, a na svaki bi se mogle naseliti po
dvie obitelji, koje bi time usrećene mogle biti

U Slavoniju, naseljuje se sve više tudjinski eleme-
nat, ubitačan po naš narod i domovinu, — već stoga du-
žni su Hrvati podvostručiti svoje sile, da se Hrvatskomu
narodu pomogne a tudjinštini zatvore vrata.

Uvaži li se, da se rek bi preko noći stvaraju razni
novčani zavodi, zašto da se i ovako družtvo ne stvori, ko-
je bi se brinulo za blagostanje i papriedak Hrvatskoga

naroda ?
Nekada su Hrvatski velikaši i imućnici za narod i

domovinu žrtvovali život i sav imetak svoj, zar da se i
danas nebi mašlo dovoljno rodoljubah, koji bi pripravni
bili za sreću svoga naroda pristupiti u družtvo sa male-
nom novčanom; svotom, koja bi mu još i korist nosila ?

Pisac ovih redaka nije u stanju pokrenuti osnutak
tako patriotičkoga družtva, no zato nedvoji, da će se naći
hrvatskih uglednika, koji će o tom htjeti raditi.

Poznavajući otačbeničtvo Vašeg po n. gospodstva
preporuča: Vam ovaj predlog na uvaženje.

Rodoljub iz Slavonije.

Ovi retci nesmiljenom reglnošću otkrivaju
nam tešku ranu na jednome dijelu našega naroda.

Tužna je.to, stvar, 0. kojoj. smo. više puta
govorili. Razni i većim dijelom vrlo žalosni :uzro-
ci bijahu početkom ovom, nemilom propadanju na-
šega naroda u prostranim i bogatim krajevima Po-
savine ravne, Gdje su se nekada kočila ubava se-
oca, gdje su starci junačke pjesme pjevali, & mom-
ci i djevojke kolo vodile, danas je tamo žalosno
garište tužne uspomene, Zamukla je pjesma hbr-
vatska, ne čuju se gusle javorove, a debele ora-
nice spavaju u ledini, čekajuć utaman ruku pre«
poroditeljicu. Drugda opet nije tako, Dimi dim-
njak, perad se pred kućom natječe, pjesma se  oz-
vanja i vesela riječ, odjekuje. Al ta pjesma nije
naša hrvatska, ta riječ tugja je riječ. tugjega, na-
roda, pa sam .ne znaš je li žalosnije ognjište sta-
ro kada je pusto ostalo, ili kad ga je tugjim se-
bi prisvojio. '

Ovako propada. bogata Slavonija, kitnjasti

 
  

  

 

rijem, Bosna ponosna. A kud se djede njihovo

čedo? Nestade ga tragom i nevidom, bubanj mu
odnio što je bolje bilo, a ono gore ostalo mu ko
za ruglo, neka sobom nosi u bijeli svijet, otkle
ga rodna kuća više ne dočeka.

Treba li dokazivati šta to sve znači za nas
narodni život? Ako ovako potraje, kako je poče-
lo, bogme, neće proći mnogo vremena, pak će se
po nekdašojim hrvatskim i slavenskim zemljama
širiti općine i sela isto tako njemačka, kao da su
u Bavarskoj nikla. Tome se mora svakako na put
stati, pak se nadamo, da glas rodoljuba iz Slavo-
nije neće ostati ovaj napijućeg iz pustinje.

Na groznoj okružnici nema nikakva imenita
potpisa. Ali mora da je zbilja rodoljub onaj, koji
ju je u svijet turio. On svoju osobu krije ispred
svete stvari domovine. On veli, da sam ne bi mo-
gao učiniti što je potreba, pak pozivlje druge,
neka se zauzmu, a nada se da ni vlada neće sta-
ti prekrštenih ruka. I mi to mislimo. Čudimo se
apatiji s kojom hrvatska vlada susreće ove poja-
ve. Ne zna se, da je ona išta učinila, neka se zlu
na kraj stane. Ne, čovjek ne može ni pomisliti,

da bi se mogao naći Hrvat — ma kakav on bio(| j

— kome bi milo bilo, da nam dolaze Kohni, Er-
geri i Bergeri samo zato, što će ovi, kad se .su-

'tr& dobro nagnijezde, da postanu najjačim upori-

štem na kome počiva današnji sustav u Hrvatskoj.
Ovo, osvem što nam veli kakav je taj sustav, dalo
bi nekijem faktorima takovu svjedočbu patrijotiz-
ma, da bi ih mogli usporedit sa novim Branko -
vićim, al na sreću ne ćemo bit još tako dubo-
ko pali.

S druge strane ne znamo koji se kijamet
uhvatio naše braće na obalam Save i Bosne. Evo
u nas zemlja nije ni iz daleka tako rodna, a da
pravo kažeš, i nema je. Iz krša i kamenja treba
stvoriti vinograd i koliko jedan težak muke vidi,
svaku bi lozu mogao mu znojem zaliti. Tu do sko-
ro sve je bilo ,gosparevo, a seljaci kmeti, radili
i trudili i bolji dio davali onome, čija je zemlja
bila. Pak malo po malo, udri danas udri sutra,
ne samo što su se mal da ne svi otkupili, nego
mnogi ima štogod i gotovine. A siromah, koji baš
ne može da se prehrani, na onome komadu zemlje,
ako je ima. on bježi u svijet, da se tamo u tru-
dnu znoju okupa i kad je stekao koju paru, vra-
će se svojoj domovini, da se doma muči i radi
sa stečenim novčićem. Zato su strancu zatvorena
vrata, u koliko se bar seljačkog stališa tiče.

U Slavoniji reg bi da tako nije. A ko je
kriv? Mi ne znamo, al sve nam se čini, da je
jednu istragu povesti, ne bi pravo izišli mnogi te
su u prvom redu zvani, da se brinu za moralno
i materijalno dobro puka. A bez toga zaludu je
ideja, zaludu borba, Siromah, još nešto, al pokva-
reni siromah nikada neće biti kadar, da spasi do-
movinu. Ovaj koji nije znao svoje posebno saču-
vati, kako će braniti ono što mu je s drugim sa-
jedničko? Al opet velimo: puk nije toliko kriv,
koliko su oni, koji mu se zovu tobož-odgojitelji.

Na rad dakle, ledine ima dosta!

Žalosno je da nam novinarim dolaze onake
okružnice, kad mnogi koji bi htio da pomože, ne-
ma ni prigode, ali još je žalosnije da veliki bo-
gataši onijeh zemalja dopuštaju, da se onako mo-
že reći. Ta napokon, čini se, da bi bila i njiho-
va korist,

 

 

Anomalije.

Kad nazad trideset i više godina Dalmacija,
Dubrovnik i Boka ustaše da prihvate načelo
narodnosti i jedinjenja sa Hrvatskom, bila je
stara talijanaška autonomija u naponu svoje sna-
ge. Naravno je s toga da se je ondašnja narodna
stranka u prvome redu ogledala s njome i borba
se vodila junački, a možemo kazati i uspješno.
Talijanština, evo neprijatelja, bila je deviza Hr-
vata i onijeh koji su se proglasili srbima. I nepri-
jatelj morao je podlegnuti istini i pravici, jer, to
&, u Dalmaciji Talijana nema.
riji ljudi i danas su puni uspomena
he borbe. Mnogi od pjih još u du-

 
 
  

hu živu u | Lapenne, Roznera, Bajamonti, kad
se hrvatsk nije smjelo govoriti, a ško-
le se na sv olje jedva otimale tugjin-
skome duhu da - nijesmo bili još ni
živi, pak smo em i čuvenjem doznali,
što su oni dož A zbilja ona borba mora da
je bila lijepa, tila, da se odmah
kanilo svakog g. slovinskog i ilir-
\skog polutanstv pod zastavi ztlstoga
hrvatstva. Mi bi nas mnogo bolje"

Nego ta su vremena već davno prošla, Ono
nećemo da 'ovijđn kažemo, da je talijanština do
noge utučena. € sreće! Ali više s te strane
nema one neli& pogibelji, pa kad bi se našijem
nemarom ili mesrećom i moglo da dogodi, te da
se opet u čemu izgubi, nema, cijenimo, bojazni
da bi se mogla povratiti stara: vremena. A u to-
me ako su stariji radili, nijesu bogme vi mlagii
stali zaludu, nego su mnogu krivu ispravili i hr-
vatski pojam doveli na pravo njegovo mjesto.

Danas mi imamo ispred talijanaša drugih, a
možda i opasnijih dušmana, koje svi poznamo.

Pa ipak starija generacija — većinom ljudi
narodne stranke — još i sada žive u onoj dobi,
Ona svejedno gleda kletu ,talijansku hidru“ raz-
mrskane glave, kako se miče i strah je da se
nekud ne bi oporavila. Narodnoj stranci, ostaše
dalmatinski talijanaši još uvijek najveći i najpo-
gibeljniji dušmani naše narodnosti na obalam ja-
dranskog mora, proti kojim treba sve sile upo-
trebiti.

Ovo u glavnom jer i tu ima žalosnijeh izni-
maka. Ima krajeva gdje se stari neprijatelji zdru-
žuju proti ,zajedničkom dušmaninu“ -—- prava-
štvu, ali uzmimo da su to iznimke. 3

Premda, kako: gore rekosmo, mi danas dru-
gačije stvar vidimo, ipak se ne čudimo gornjem
shvaćanju našijeh narodnjaka. Trideset godina bor-
be u jednom te istom pravcu neda se lako svi-
nuti, pak te od neprijatelja strah i onda kad si
ga smrtno ranio. Nego da vidimo malo je li baš
sve te tako: odgovara li narodnjačka teorija i pi-
sanija takogjer i praksi ? 3

Bezodvlačno velimo: Ne! Na jedan se način
viče i piše, a na drogi se radi.

Zagjimo samo u koji mu drago od naših
dalmatinskih varoša i gradova, da se o tom o svje-

|dočimo. U gradu X. ima Čitaonica. Narodnjaci su

još u većini, stari veterani i učenici vremena,
kad su kao manjina o ,zgodnom času“ druga-
se megju sobom — ša+

čije misljeli. Razgovarsju
lijek, U dragoj robi taro ell tgrija, Prepirt