Br. 81.

0 DUBROVNIKU 2. Angusta 1896.

 

4:50, na Mia e 2:25; sa Dubrovnik sa
s Bor sim $ prom sa gode or &

te. Cijena mu je unaprijeda u Otpravništvu lista: na godinu flor.
godine dor. 2:50; sa inosemetvo

w kuću, a sa Austro- Ugarsku,

šalju se Uredništva.
Za oglase, zahvale i ost, plaća se 10 novč. po retku, & o oi i“ ko sia si
tiskaju po pogodbi.

    

 

Ko je izdao?

Evo jednoga važnoga dokumenta za posta-
nak dalmatinskoga srpstva. Ovo je zapisnik tobož
srpske općine Vrličke, sjednice 21 Novembra 1867.
Načelnik Vrlike bio je onda pok. gosp. Krsto Ku-
lišić pravoslavne vjere, a zapisnik vodio je svojom
rukom sin mu gosp. Joso Kulišić, današnji vrlički
načelnik i zastupnik na dalmatinskome saboru. Pre-
pisujemo od riječi do riječi:

! * *

*
i »Po pročitanju zapisnika progovori načelnik
ovako :

— Evo teče uprav sedma godina, otkako je
u našoj ubogoj ali nama miloj Dalmaciji nastalo
nesporazumljenje i ogorčena borba megju dva par-
tita, od kojih se jedan autonomaškim a drugi na-
rodnim nazivlje. Ona borba vrti se ponajviše oko
našega narodnoga jezika.

Autonomaški partit iz svih petnih žila nasto-
ji, kako bi našemu jeziku svako pravo oduzeo i u
školi i u sudu i na svakom mjestu gdje se radi o
dobiu našega naroda. Ali narodni partit budući ni-
knuo iz sredine naroda, i jer poznaje potrebe nje-
gove, ustao je, da se bori za najveću svetinju za
svoj hrvatski jezik, kojim govori velika većina
naroda dalmatinskoga.

Kad je Njegovo Veličanstvo naš premilostivi
kralj, imenovalo preuzvišenog Gosp. Filipovića u-
praviteljem naše Dalmacije, nazirao je narodni par-
tit u toj previšnjoj odluci zoru ljepše budućnosti
pa se i nije prevario. Jer Njegova Preuzišenost
sadanji upravitelj odma se bio zauzeo za sve, što
smjera na boljak našega naroda, što zasijeca u sve
struke javnoga života; a što je još najviše on je
svu svoju brigu posvetio uvedenju hrvatskoga
jezika u škole, u sudstvo 1u drugu javnu upravu.

Ali autonomaški partit zavidnim je okom
pratio ovaj napredak, te je svakom prilikom gle-
dao, da Njegova Preuzvišenost omrazi i pred na-
rodom i pred istim sjajnim prijestoljem, Tako se
je istom bilo pročulo, da se naš hrvatski jezik
kani uvesti u škole i u sudstvo, i odma pohrliše
nametnici našega naroda u Beč, da osujete pleme-
nite namjere Njegove Preuzvišenosti ; ali im loša
bijaše sreća, jer i Njegova Preuzvišenost, carski
namjesnik zaputi se za njima u prijestolni grad,
da razbije mreže koje se bijahu prvti narodnom
jeziku razapele. I on će ako Bog da lijepimi gla-
sovi u našu se sredinu povratiti.

Moja Gospodo! Za velike zasluge koje je
stekao i još stiče sadanji carski namjesnik za hr-
vatski jezik i narod u Dalmaciji od 80 op-
ćina poslalo ih je 56 zahvalnice Njegovoj Preuz-
višenosti. Ovo Upraviteljstvo nije htjelo da bude
zadnje u domoljubju i domoljubnom priznanju do-
moljubnih čina, te se je i ovo prije nekoliko ne-
djelja odvažilo, da pogje tragom svojih vrlih se-
strica, drugih narodnih općina, i ono je odpremi-
lo pošiljku priznanja i zahvalnosti carskome na-
mjesniku Preuzv. gosp. Baronu Filipoviću. Ovo
Upraviteljstvo izvršit će samo svoju dužnost ako
pozove gospodu općinare, da pristanu i odobre
pošiljku koja će se evo sad proštiti —

Pročitavši presv. Gosp. Načelnik pošiljku u-
stanu se svikolici usklikom; Živio car! Živio nje-
gov namjesnik |“

8 a 8

 

 

Od onda do danas koliko promjena!!!

Gornji retci, koje svakomu preporučamo, da
ih pomnjivo pročita, govore jasnije od svijeh ko-
menata. Načelnik Vrlike hrišćanin Kulišić zove svoj
jezik hrvatskim, a svoj narod naš hrvatski narod.
Njegov sin hrišćanin Joso Kulišić slaže se u tom
sa svojim ocem i vodi ovaj krasni zapisnik op-
ćinske sjednice. Sto čine oni? Ništa drugo nego
tumače prava čuvstva i osjećaje dalmatinskoga
puka ispod dinarskijeh planina, koji je velikom
većinom pravoslavne vjere i koji jednoglasno odo-
brava njihove riječi i njihove izjave.

Gosp. Joso Kulišić ne misli danas kako ne-
kad i kako je govorio njegov roditelj trideset go-
dina nazad. Prosti marod ostao je isto hrvatski,
on tako i sada svoj jezik mazivlje, jer u narod
umjetne narodnosti teže prodiru, ali Joso Kulišić,
Sava Bjelanović i svi ostali vogje toga hrvatsko-
ga naroda postadoše Srbi.

Po ovome se vidi ko je izdao, ko je promi-
jenuo svoja stara narodna pačela. Ovi ljudi da-
nas su najveći dušmani Hrvatima i da mogu is-
kopali bi ih, da im se traga ne nagje, jer se od-
metnik najviše boji prikora onih koje je ostavio,
pak ih gleda uništiti. A zašto tako jadoa naša
negdašnja braćo? Ovo lijepo ime hrvatsko koje-
mu je većina Dalmacije vijerna ostala, bilo je ne-
kad ime vaše i vašijem otaca, koji su vam ga kao
amanet na obraz ostavili, pak što ste od njega
učinili ?

Zaludu se izgovarati vjerom. Vjera nije smje-
la da buke izlikom za odrogjenje naroda. Nije
vjerska intolerancija katolika, kako vi to svaki
dan pišete, nego promjena vašega imena i vaše
politike kriva je da vas danas ne možemo gledati
kao prije. Ko će ljubiti brata svoga, koji, iza ka-
ko je zanijekao ime svoje obitelji, nastoji da je
još i raskopa?

Naši popovi i fratri, na koje danas toliko vi-
čete zagrliće u narodnosti i politici vaše prote i
kalugjere kao pravo jednokrvnu po jeziku i rodu
braću; svejedno kao što je katolički pop Pavlino-
vić grlio svoga pobratima pravoslavnog popa Sun-
dečića, dok je ovaj vojevao za Hrvatsku ideju. Ali
kada vi hoćete da se od nas po vjeri dijelite, pa
kada otkrivate za se neka nova nazivlja, onda je
posve naravno, da ne možemo biti s vama.

Kako je do toga došlo, braćo naša ? Reko-
smo već više puta kako. Kleti tugjin, kome stoji
na putu sreća našega roda i jezika, vidio je da
nas je puno, i da ćemo, ako budemo složni, po-
bijediti narodne dušmane, Pak nas je vjerom raz-
dijelio i tako se dogodilo, da su prvi sinovi naše
pravoslavne braće počeli pljuvati na ono, što su
juče častili; da su se odrekli sjedinjenja sa Hr-
vatskom, za što su se oni prvi najviše borili ; da
su pogazili milu hrvatsku trobojnicu, koju su ne-
kad od Dinare do Boke najsnažnije u svojim ju-
načkim šakama vijali; i da su promijenili naziv
svoga roda i jezika, pak je nestalo ovoga negdaš-
njega hrvatskoga jezika u staroj kući Kulišića i
drugijeh, a sad se tamo govori srpski. Pa ko se
tome raduje? Opet tugjin, jer ako i malo, on je
od jedinstva ipak nešto otkinuo

Ovo su neoborivi fakti i razlozi, koje neće

pobiti remjsdovqać alan ratara Zato na-
ša zavedena braća, mješte da i dalje u inadu us-

tau, zali i poleati oko mbe, oplat we lak

su njihovi stari radili, pak se povratiti onamo ka-

mo su i oni išli. Onda će tek vidjeti, kako kod

nas vjera ne djeli narodnost, što je njima do sad

bilo svegi na ustima. Nadat se da činjenice kakva

je gornja ne bi smjele ostati bez ikakva uspjeha.
e *

*

Ali dok nam ovaj govor starog načelnika vr-
ličke općine pokazuje i dokazuje, da su dalmatin-
ski Srbi na krivome putu kada misle .... da su
Srbi, on nam s druge strane otkriva neku drugu
tešku današnju ranu.

Ovi naime negdašnji namjesnici, koji su hrlili
u Beč da zagovaraju pred kraljem hrvatski jezik
za školu, sud i upravu naše Dalmacije! Daleko li
su odmakla ona vremena!

Od onda progje trideset godina. Narodna
stranka bijaše u manjini u saboru i junački se bo-
rila za prava narodna. Namjesnik filipović vidio
je harakter zemlje i nepravednost težnja umjetne
talijanaške većine. On je po riječima načelnika
Kulišića radio da se ovaj narod smije zvati svojim
hrvatskim imenom i 56 općina Dalmacije izrazi
mu za to svoju blagodarnost.

A danas? Ne odgovaramo, jer ne treba. To
prepuštamo zanimanim našim narodnim faktorima
neka misle, neka prispodabljaju i neka zaključuju.

= >a

Položaj u Banovini.

Ovih dana naši veći drugovi u pokrajini mno-
go se baviše položajem u Banovini i to povodom
članka što ga objelodaniše ,Nar. Novine,“ pak je
tom prigodom bilo rečeno, da je onamo mnogo
gore nego kod nas.

Mi, s dopuštenjem, ne mislimo da je tako.
Magjarski upliv koji se na žalost preko domaćih
sinova vrši u Banovini očit je i brutalan. To je
prama ćudi toga naroda, koji se na sve načine
muči da s nama zavlada (uzalud muka!) pak sm
njegova srestva takove naravi da moraju izazvati
otpor u svakoga pravoga rodoljuba. Kod nas amo
postupa se na drugi način — batom od pamuka.
Ova je sistema bila uvijek pogibeljnija i malo je
kad promašila. Beč je uvijek bio finiji i lukaviji,
a Magjari suroviji i bahatiji.

Svakako bez obzira na gore ili na bolje mi
moramo tražiti sjedinjenje sa materom zemljom,
jer samo tada moći ćemo u Dalmaciji uspješno
raditi za oživotvorenje svih narodnih naših prava.
Sjedivjene, našle bi nas sve nutarnje ili vanjske
promjene kao jednu državnu i narodnu cjelinu, ko-
ja bi onda lašnje odoljela nepovoljnim kombina-
cijam, a u povoljnu slučaju moga dapače i ostva-
riti svoje narodne idejale cjelokupnosti i samo-
stalnosti,

Prigovor da je Dalmacija pasivna, i da to
oteže pitanje sjedinjenja, imao bi so izbjegavati,
barem s one strane koja veli da sjedinjenje traži,
jer od prigovora lako da nastane izgovor. Ako je'
Dalmacija pasivna, to je samo kao jedina prava
primorska pokrajina jedne velike velevlasti, koja
mora da preko nje mnogo više troši, nego njezine
potrebe to traže, S druge strane, kad bi i bogata
Belgija imala oko sebe susjede, koji bi je htjeli
izolirati od ostale Europe, i ona bi u čas bila pa-
sivna, Bosanski proizvodi mješte k moru okreću

se put Budimpešte; neće da nas se spoji šelje-

1 meleom sa Zagrebom | Siropom radi akvatljivh