— znana
List izlazi svakom subotom, a cijena mu je unaprijed za Dubrovnik: na cijelu |
godinu fior. 4, na po godine fior. 2; Za Austro-Ugarsku, Bosnu i Hercegovinu: na cije- |
lu godinu fior. 4: 50, na po godine fior. 2: 25; za inozemstvo fior. 4 i poštarski troškovi.
U DUBROVNIKU 12. Januara 1895.
šalju še Uredništvu.
Pojedini broj stoji 10 novč. Ko ne vrati list kad mu pretplata mine, smatra se da | tiskaju po pogodbi. . : ;
Rukopisi se ne vraćaju. Listove nefrankirane ne prima ni uredništvo ni uprava.
je predbrojen i za došasto polugodište.
Novim ljetom 1895 stupa ,Crvena Hr-
vatska“ u V. godinu svoga života.
Ovom prilikom usugjujemo se preporu-
čiti naš list' svakome poštenome i požrtvov-
nome Hrvatu, da nas pretplatom podupre, ka-
ko bismo bolje odgovorili onoj zadaći, koju
donekle već obradismo.
Kao nezavisan list, uzdržimo se jedino
od pretplatnika. Ima listova koji živu godi-
šnjim subvencijama ili bogatim darovima do-
tičnih prijatelja i stravaka. Mi toga ne po-
znamo. I zato cijena listu, razmjerno prama
troškovima, veoma je umjerena.
Uprava ,,Crvene Hrvatske.“
Insinuacije.
Često puta čitamo kako se sa srpske strane
kuša da zavede javno mnijenje, obijegjujuć Hrva-
te da su nekakva vjerska stranka. Piše se maime
kako vjera ne može da razdijeli Srbe. Jedni smo
pravoslavni, vele, drugi katolici; treći opet muha-
medanci — no to samo u religijoznom pogledu.
Ali religija ne smije da nas podijeli u razna ple-
menska imena, jer vjera narodnost ne dijeli i brat
je mio koje vjere bio, pak zato i mi, ma kojoj
vjeroispovjedi pripadali, možemo po pleiucuu osta-
ti Srbi. Prošla su doba vjerske nesnošljivosti! Da-
nas je svakome svoju vjeru slobodno ispovjedati
i Srbinom se nazivati. I zato mi ćemo se boriti
proti onijem nekijem, koji hoće da nas vjerom raz-
dijele, da odvoje od pravoslavnijeh braću katolike.
To je crna reakcija itd., itd., itd.
Ovake i slične insinuacije mi odavna sluša-
mo i moramo priznati, da su vrlo fino podmetnu-
te. Koji je taj, pitamo, koji imade iskru zdrava ra-
zuma i pravodnosti, te neće reći, da imaju pravo
i da bi trebalo kamenovati one neke, koji braći
Srbima svijeh vjera ne dopuštaju da se zovu svo-
jijem srpskijem imenom ? Tako se općinstvo i za-
vodi, dapače vidimo kako se najernji reakcijoneri
bizantinizma i kamilavke besramno i ponosno še-
pire kako nosioci velikijeh slobodoumnijeh ideja,
čiji su jošter i. mučenici!
I kod nas se ta teorija na sva usta pjeva, i
nas se bez prestanka uvjerava, da smo i katolici
i mukamedanci i pravoslavni i židovi po vjeri raz-
ličito, ali po narodnosti jedno i to naravno samo
Srbi. Razlozi su vrlo dobri i očiti, ali je zaklju-
čak kriv, naime da mi zato imamo svi biti Srbi,
jer vjera ne dijeli narodnost. Tu je stupica.
I mi govorimo da vjera ne može rascijepati
jedan narod u genetičnom smislu; i mi vapimo da
- je brat mio koje vjere bio — kada bratski čini i |
postupa, kako veli naša narodna poslovica; i mi
napokon držimo da i muhamedanac i katolik i pra-
voslavni ne smiju se dijeliti po vjeri u razna ple-
mena, ali sa svim tim mi ipak nećemo da bude-
mo Srbi. Mi nećemo da smo Srbi ne zato što smo
katolici, mi ne možemo biti Srbi, jer smo Hrvati,
= Ovako stvar stoji. Mi smo gore istaknutim
načelima uvijek ostali vijermi. Kao narod pri-
mamo za brata sljedbenika inih vjera, samo da
bude dobar Hrvat. Hrvata ima katolika, muhame-
dovaca, pravoslavnijeh, židova, p4 inešto prote«
stanata, pa kad ti govore i nazivlju jezik hrvat-
skim priznaju se i rade kao Hrvati, kako im mo-
že iko reći da nijesu nešto, što oni imaju pravo
da budu ?
Ali tako je samo kod nas, dok kod Srba
vladaju u teoriji isti, u praksi sasvim drugi nazo-
ri. I oni će vam napisati punu pregšt fraza o
njihovoj vjerskoj snošljivosti, ali pogledajmo malo
kako se oni toga drže. I katolici i muhamedanci
i crnci dabome da su Srbi, jer su se i tamo po
srpskoj istoriji srbi selili. Svak je Srbin kad je to
njima u korist, ali oni pravi, izvorni i patentirani
Srbi nijesu nego samo Srbo-pravoslavni.
Da je ovo istina ima više dokaza. Gdje su
pravoslavni u manjini, kao kod nas, tu doista i
ne mogu da govore nego o bratskoj ljubavi i jed-
nakosti, ali gdje ih je većina, kako na pr. u Bo-
ci, tu više obzira nema, već oni hoće sami kao
pravoslavni, da zaposjednu sve što služi općem
interesu. Katolici, pa i ne bili Hrvati, isključuju
se i odonud gdje ih je po pravu išlo prvo mjesto
jer su sila i vjerska nesnošljivost nad pravom —
tako da su bili prisiljeni složiti se svikolici da
odole grabežljivosti svojih liberalnih prijatelja. Brat
je mid koje vjere bio za naše Srbe, ali u Srbiji
gdje ima samo 3000 katolika, dakle niti dva na
hiljadu, tamo je brat samo pravoslavni. U Srbiji
katolička vjera nije niti priznata. U cijeloj Srbiji
nema niti jedne katoličke crkvice, ako izuzmemo
privatnu kapelicu u stanu austro-ugarskog posla-
nika, koji na to pravo ima: Evo ovako Srbi u
praktici izvagjaju svoja slobodoumna načela, ko-
jim se u nas razmeću pred lakovijernom čeljadi,
da je s njima opčaraju.
Drugčije i ne mogu raditi oni koji su vjeru
s narodnosti tako usko spojili, da su ovu dona-
pokon prozvali narodnim imenom. Dok opstoji jed-
na srpsko-pravoslavna vjera. Svaki Srbim, ako ho-
će da bude pravi Srbin, mora joj pripadati. Ko
drugu vjeru ispovijeda, onaj, sasvijem da se Srbom
nazivlje, nije pravi Srbin. Ovako mora biti sve
dotole, dokle god bude vjere koja će se zvati srp-
skom. Da kod nas tijeh ludosti ne može se poja-
viti, jamac nam to, što kod Hrvata nema nikakve
religije, koja se zove hrvatskom. Istina, većina nas
pripada katoličkoj vjeri, ali još nikome nije palo na
um, da je okrsti hrvatski imenom, jer je vjera in-
ternacijonalna svetinja, kojoj može svaki čovjek
pripadati.
Kada dakle mi slušamo kako se naši Srbi
hrišćani preklinju, kako oni u narodnom načelu
ua to ne gledaju, mi odmah znamo da oni to in-
sinuiraju, eda koga zavedu, da ih podupire. Mi
im ne možemo vjerovati sve dok i djelima ne do-
kažu da pravedno misle, a to onda kad bi ukinu-
li s pravoslavne vjere, crkve, opštine i škole na-
ziv srpski. Što je pravoslavno može i ne biti srp-
sko. Tada bismo im tek vjerovali i držali nešto
do njihove liberalnosti, ali ni tada ne bi oni mo-
gli ništa proti našem hrvatskom imenu, jer, kako
rekosmo, mi smo Hrvati ne po vjeri, već po na-
rodnosti.
Čestitka Banjalučkim Hrvatima na novu
godinu.
Boraveći kroz ove božićne blagdane u Ba-
v“
i i
njojluci, te saznavši iz prijateljsko-odanih r&šgo-
Pretplata i oglasi plaćaju se upravi ,COrvene Hrvatske“ u Dubrovniku a dopisi
Za oglase, zahvale i ost. plaća se 10 novč. po retku, & oglasi koji se više puta
vori, za mnoge neprilike, grožnje i prijetnje, ko-
jim su bili izvrgnuti ondašnji gragjani kao Hrvati
u očajnoj borbi za svoju narodoost, odlučih se, da
im od srca čestitam na junačkoj pobjedi i mužev-
no ustrajnosti u radu za vjeru i domovinu! Da
je O. Kotromanović njihov bivši župnik bio nesim-
patična osoba kod većine ovdašnjih gragjana ka-
tolika, to je već poznato; o tom je bilo u javnim
hrvatskim glasilima; a O. Kotromanović nije po-
kušao, da se opravda proti nepovoljnim. glasovi-
ma, koji sa kolali proti njemu i njegovu protu-
narodnom postupanju. No čini se, da je mudro či-
nio O. Kotromanović, što se nije pravdao u javno-
sti, jer tim bi još veće nezadovoljstvo i ogorčenost
izazvao napram sebi od strane ovdašnjih gragja-
na. Koncem jula god. 1894 tako bijahu . pooštreni
odnošaji megju O. Kotromanovićem i njegovim du-
hovnim pomoćnikom O. Majdandžićem, kao i veći-
nom otmjenijih kat. gragjana; da je O. Franjo Maj-
dandžić bio prisiljen brzojavno moliti preč. franj.
redodržavništvo, da ga odinah premjesti . ma kuda
ne samo iz Banjeluke, već i iz banjolučke , diece-
ze. Majdandžić bijaše uslišan i premješten. Ali gra-
gjani, uvjereni, da je O. Majdandžić dobar redov-
nik i veoma revan svećenik, određiše: da ga ba-
rem svečano isprate, i da mu iskažu svoju ganut-
ljivu harnost. Što rekoše, to i učiniše. Dne 2 av-
gusta pr. god. dojuri 12 kočija pred župni stan,
gdje u prvu sjede 0, Majdandžić sa dva najodlič-
nija gragjanina, (oćim diuge kočije staviše se u
redovitu povorku, i tako krenu ta častna. pratnja
kroz grad, a kad bijahu na kraj grada muz stan
odlične osobe, tridisetero školske muške djece po-
zdvavi svoga nezaboravnog vjeroučitelja sa tro-
kratnim: Živio! Držao je za stalno ,Q, Kotroma-
uović i njegovi zaštitnici, da će i gragjani klonu-
ti duhom po odlasku O. Kapelana i vjeroučitelja
Majdandžića, ali se ljuto prevariše. Gubitak 0.
Majdandžića prouzrokova toliko nezadovoljstvo. i
ogorčenje u ovdašnjim gragjanima, da :u. bili
odlučili pisati i na samu svetu stolicu, di im nije
doaipokon zadovoljilo franjevačko = red. «lrževni-
štvo odstranjenjem famoznoga 0. Kotro.uanovića.
Istragu proti Kotromanoviću vodio je w;rav nje-
gov prijatelj, uprav oni, čijim je uplivom osujeće-
na tužba ovdašnjih gragjana proti O. Kotromano-
viću, podnešena preč. O. Komisaru *'Fermendžinu.
Istražitelj M. činio je sve i sva, da tužitelji odu-
stanu od svoje tužbe. Pojedini od tužitelja pretr-
pjeli su i materijalne odštete: tako jednom je za-
branjena prodaja špirituoznih pića kcoz trideset
dana, drugom je zabranjeno praviti obuću #& pan-
dure i podvornike, a treći kao odličan majstor
bravar u duhan-fabriki, tužen je kod upravitelja,
da je propagandista hrvatstva, te je usljed toga
bio u pogibelji da izgubi službu. Nu ovdašnji gra-
gjani “kao dobri katolici i pravi Hvvati hrabro i
neustrašivo svladaše sve kušnje, kojim bijshu pod-
vrgnuti zbog pritiska od ozgora, te danas slavo-
dobitno kliču: Živila prvda! Živila: Hrvatska i
njezina prava! '
Dne 17 septembra 'pr. g. odvežlo se je do
trideset ovdašnjih gragjana do Laktaša (2 tat:
Banjeluke), pred novog župnika O. ft& X
Radmanovića, koga dopratiše njegovi:
Bos. Gradiške sa 12 kočija i hrvatskim
cami, a bijaše tu 11 djevojaka. opali