ostavili tt tr svakome najgori utisak, pak nije vri-
\ jedno -ni -da“ilh, božije- sunce grije, a kamo li da ih

narod u sabor šalje.

U Balmata“ i ,Srpski Glas“ čine s njome
divan 'terce ( Kalugjerski organ postao je najednom

narodnoj stranci šalje pregršt zaslu-
onija. Ona nije glasovala za adresu,
bila predlog, a ,Brpski Glas“ ne može
da to zaboravi. Narodni organi, da se bar nekako
oduže, šalju zadarskim rišćanskim raspopicama kli-
i & svojih pogrda na pravaše, neka se ne muče

pavati ih u svoje zlatne stupce, u kojim se

broj prije nijekao opstanak Hrvata u Dalmaciji. 1
pravo je!'Ruka ruku pere, a obraz obe dvije!

Ali kalugjerski organ ne štedi same narod-
njake. On vrlo dobro znade komu imade da zahva-
li eksistenciju svoju i svoje stranke, pak nije ne-
haran nego to mučki pripoznaje. Da, mučki! Ne
može on, tamo da javno tamjan pali, jer bi to u
oči udaralo, pak bi zanešenjacima slobodnog i i-
dejalnog srpstva bilo nekako sumnjivo. Zato ,Srp-
ski Glas“, gdje treba, mudro šuti, a jedna talijan-
ska poslovica veli: ko šuti potvrgjuje. Samo kat-
kad ,da se Vlah ne osjeti“, kako veli naš narod,
udari na ovoga ili onoga činovnika, najslagje ako
je Hrvat, pak se tako ulovi u stupicu štamparskih
paragrafa i onda ga stane vika: — Braćo Srbi,
ako Boga znate, iskopaše nas! Kiipite krune za
Srpski Glas !“

Hajdemo dalje. Spljetsko ,Jedinstvo“ zna vr-
lo dobro, da se je na neharnost i Bog zaplakao,
pak je zatvorilo svoja papirnata vrata svijem oni-
jem, koji su jošte uvjereni, da će se Srbi združiti
sa svakim neprijateljem naše domovine, samo neka
se iskopa hrvatstvo.  ,Jedinstvo“ još ne može da
hvali Srbe, al ih i ne kudi, nego u srcu žali, raz-
dor izmed jednokrvne braće, preštampavajuć neke
članke, po kojim bi pravaši bili krivi srpsko-hr-
vatskoj neslozi. Oni su u ostalom, po ,Jedinstvu,“
krivi svakomu zlu u Dalmaciji, oni su krivi razdo-
ru narodne stranke, koja bi da nije njih mogla,
kao i dosad mirno spavati na dekretima i paragra-
fima. Pravaši su svojom  nerazboritom politikom
kompromitirali narodnu stranku pred narodom i
izložili pogibelji njezine stečevine koli u Zadru to-
li -u Beču.

  
 

* *
*

Za pravaše je dobar dio svećenika, osobito
mlagjih. To se ne može dopustiti! Presvijetli N.,
iza kako je sebi stekao glas glagoljicom, naumio
je da se proslavi i kod pravaškoga svijeta. U to
ime zove, moli, nagovara, pa kad treba i zapovi-
jeda. U prigodi je umiljato janje, u prigodi plane
kao grom. Čim su se počele sastavljati izjave u
prilog pravaša zastupnika, leti listak knjige bijele
na nadžupnike raznih krajina dalmatinskog zagor-
ja i primorja, u kojim se uče kako će uložiti sve
svoje sile, da se svećenici ne budu izjaviti u pri-
log ,vikača.“ Ali to nije bilo dosta, jer izobražen
i rodoljuban sveštenik znade razlikovati vjeru od
narodnosti i svećenički posluh od patrijotske duž-
nosti. Imali smo precedens na Hvaru, za Mišeti-
ćeva izbora. 1 zato je presvijetli bio prisiljen da
neke pozove ad audiendum verbum, imenito one
sinjskog kotara i da im zaprijeti, da će se latiti
uspješnijih srestava, ne odustanu li zagovarati pra-
vašku misao i one koji je zastupaju. U svojoj rev-
nosti pregje gdjegod svaku granicu, kao i ono kad
je makarskom kaptolu dao ukor, što prigodom spro-
voda privatne osobe nije opredijelilo počasno mje-
sto za poglavara Blešića, koji nije ni bio pozvan
na sprovod.

U svojem stadu ispremiješao svekoliko. Na-
regjiva ne samo kakve će stranke biti, nego i ko-
ju općinu smije i ne smije podupirati. Općinu o-
mišku na pr. ne bi smjeli zagovarati, jerbo nije
narodnjačka. Svećenici ne smiju biti za pravaše,
jer su pravaši s Mladočesima, a to mu smeta. ,Ra-
dikalci* dobivaju gdjekada duga pisma, čitave ma-
le pisane pol. brošurice, u kojim iza razlaganja
dolazi i prijetnja premještaja. Kojim uspjehom ?
Ne znamo. Znamo samo to, da se neka velemožna
ostpodu sućaja ovoj Me i da je podupiru.

e At bez kome-
a neka sudi, razmišlja i zaključuje.

M4 O

Misao slobodnije. leti. .Mi. ćemo: za sad-da zapeča-
timo, a kud bi i bolje nego s izjavom austrijskog
ministra nutarnjih posala, u kojoj je u pitanju a-
drese izrazio priznanje onoj thrvatskoj narodnoj
stranci, te je na svoju zastavu napisala sjedinje-
nje Dalmacije sa Hrvatskom.

 

Na odgovor.

Otkad se- ovdje u Dubrovniku, uslijed srp-
skog zagrljaja, raskokodakala dalmatinska konsor-
terija, te iznesla dvanaest jaja u općinsko vijeće,
a jedno poslala u Beč, učestalo je, još nevidjenom
bezobraznošću, pisanija o nekakvoj talijanskoj na-
rodnosti u Dalmaciji. A tu je pisaniju morala da
potkrijepi milozvučna latinska glazba svojom mar-
šom ,del si“ i sa onom parodijom mletačkih po-
pijevaka, koju su zadarski latinski patrioti krsti-
li: canti popolari Zaratini. Dogodilo se što se do-
godilo; i da imadu pameti podvili bi rep i muča-
li bi; ali lude kao lude, čine javno namirnicu i u-
jedno, arhivalijama u ruci, hoće da dokažu latin-
sko porijetlo Dalmacije uopće a Dubrovnika na-
pose. Za Dubrovnik, mi mislimo da je suvišan
svaki protivan dokaz, nakon one serenade, što ju
je gragjanstvo dubrovačko svake ruke i svake
stranke učinilo glazbi ,del si.“

Ali u nosilaca latinske kulture nema obzira
prema varvarskim Slavenima ; ta ovi jedva što
znadu legati, pak prema njima i ne treba ni pra-
vice ni istine, a za to je slobodno pisati 0 povi-
jesti i o povjesnom razvitku Dalmacije, onako ka-
ko bi na primjer pisali Kalabrezi, kojima ne tre-
ba ni vode ni sapuna, ili kako bi rekao ,Dalmata“
Ne ranno, ne sapone.“

Pravilo je elementarne ćudorednosti, da se
čovjek ponosi jezikom svoje matere, da ga njegu-
je, da ga brani, da ga čuva i da ga ljubi. A ipak!
ipak vidimo ljudi, koji ni s ocem ni s materom
nijesu mogli govoriti talijanski, a danas eto ih go-
tovih Talijana, Leginih prijatelja i osnivača, pri-
pravnih da dokažu, kako su ne samo njihovi pra-
djedovi govorili latinski a djedovi talijanski, već
se zgražaju što ima ,de' tristi e degl' imbecilli“,
koji ne nalaze u povijesti dubrovačkoj: documenti
palpitanti & italianita.

Ako je žalosno i kukavno što se ovakovi po-
javi opažaju kod ljudi nikakove naobraženosti, ne-
ma dosta jaka izraza kojim bi ovaku duševnu raz-
vraćenost označio kod čovjeka mnaobražena. Ta
ljudski ponos ima po svem svijetu iste estetične
motive; po svem naobraženom svijetu ideja na-
rodnosti živi kao luč koja vodi narode k prosvje-
ti k napretku; jedino naš narod ragja takove stvo-
rove, koji pljuju javno na jezik svoje matere i ho-
će da traže po arhivima svoje latinsko porijetlo i
neće da vide ono što je jasno i živim slovom na-
pisano po svim uglovima njihove kuće. A takovi
sinovi, imadu li oni pravo, da mole nad grobom
svoje majke ?

Ruke na prsi, gospodo latinske pasmine, i
razmišljajte! — Malo ih je izmegju vas, koji uz
uvaženje prema talijanskom jeziku, ljube i mate-
rinski; — malo, veoma malo — jer velika većina
pije iz one lokve što su zadarske ulice.

A koliko u vas ima srca toliko ima i zna-
nja, jer se povijest ne piše po direktivi stanovitih
načela, već direktivom kritike i istine, Povijest se
ne piše za to da se svijetu dokazuje ono što nije;
povijest ako nije potpuna, manjkava je, prazna je,
ne odgovara istini; jer samo svi, ali svi prosvjet-
ni momenti u povijesti jednog naroda, davaju jasan
pojam o njegovoj prošlosti. Evo Appendinia, čista
talijanca, koji na hipe zaboravlja da je ovo slaven-
ska zemlja, ali opeta kao pravedan historičar iz-
nosi sve što misli da se zbilo ovdje u Dubrovni-
ku, pak mu same činjenice turaju u pero ovako-
vih izraza: Non 8 quindi meraviglia che in se-
guito i Mauro Vetrani .... abbiano arricehita la
patria lingua di eccelenti ...“ ;... pla stretta a-
nalogia che rapporto alla sintassi e al giro del
periodo hanno fra loro # idioma slavo c latino,
come vedremo furono cagione de suoi costanti pro-
gressi.“ — Same ove riječi bile bi dovoljin dokaz
,čontro la palpitante italianita“ ,Dalmatova“ do-
pisnika. Jer niko nije još kazao da se latinski ni-

pisalo, kao što u Dubrovniku tako i po ostaloj
ciji; i i velmože izdavali su latinskih

povelja, & u i svi su naobraženi staloši pi-

gali i govorili latinski. Pak kao što u Banovini ta-:
ko i po Dalmaciji prosti puk nije govorio latinski
već hrvatski. Već je desetoga vijeka novi eleme-
nat bio istisnuo stari, i latinskoga jezika, kao ži-
va jezika nije više bilo. Majkov piše ovo: ,Du-
brovnik se i ostrva poslaveniše u X. vijeku; Spljet
Trogir i Zadar docnije. Po Lukariju Dubrovnik
je XI. vijeka već upotrebljavati slovenski jezik. Ba-
sna ili pripovijetka o Pavlimiru ... samo pokazu-
je da se slovensko načelo veoma rano ugnijezdilo
u Dubrovniku a poslije ovladalo Rimskim“. Ako
nije više bilo naroda koji je govorio latinski ja-
sno je da se ni talijanski mije mogao razviti iz la-
tinskoga na ovim obalama, pak ni u samome ta-
lijanaškome Zadru. A o razvitku talijanskog iz
latinskog jezika u Spljetu, evo što pišu godine
1553 dva mletačka izvjestiteljo; ,i costwmi Spa-
latini sono tutti all usanzu sehiava la cui lin-
gua materna č cost dolce et vaga, che come del-
? italiana la toscana č il fiore e la piu nobile et
migliore, cosi della Dalmazia questa di Spala-
tro tien il pricipato. BR ben vero che i cittadini
tutti parlano la lingua franca et alcuni vestono
all usanza italiana, ma le donne non favellano
che la lingua materna, benchč alcune delle nobili
vestono secondo € usamza italiana.“

Trijezan povjesničar neće reći da se ovdje
talijanski jezik razvio iz latinskoga, već da ga je
uvela u gradove Mletačka republika svojim sto-
ljetnjim gospodstvom; a mnogo više nego repu-
blika, uvela ga je austrijska uprava ustrojenjem'
i podržavanjem talijanskih škola. Da je istina ono
što kažu povjesnićaii dalmatinske  konsorterije,
našao bi se u Dalmaciji bar jedan grad, našlo bi
se jedno selo u kojem prosti puk govori talijan-
ski. Zar Dubrovčani govore talijanski? zar Splje-
ćani; zar Šibenčani? — Ali ima Zadar. Da, Za-
dar; baš je Zadar dokazom što je učinila Mletač-
ka vladavina a više nego ova, austrijska uprava.
Ali protiva zadarskoj talijanštini stoje kao histo-
rijski prosvjed crven-kape Zadarske okolice; a Za-
dar neka nam je svima koliko nas ima uvijek
pred očima, što sve ne znače i kamo ne vode naš
narod talijanske škole.

A na onu ,Dalmatovu“ o ,mezea dozzina di
fanatici e di ignoramti che osano preferirle la te- ,
desca straniera“ odgovaramo, da je nama talijan-
ski jezik isto tako tugj kao njemački uopće, a
napose da mi danas vidimo u talijanskome onoga ne-
prijatelja, koji baca sinove naše krvi na izdajstvo
prema svome narodu i vodi ih u legino društvo;
a što znači Lega nazionale i koji su joj ciljevi,
to mi već pipamo; ali se i nadamo da će država
jednom otvoriti oči i pohrvaćenjem svih zavoda
stati jedanput ma kraj svoj ovoj sramotnoj igri
sa časnim Dalmatinskim imenom.

 

Pismo iz Zagreba.

i Zagreb, 22 Marta.

Prošle je sedmice prihvatio sabor zakonsku
osnovu o uregjenju stare plemenite općine turo-
poljske. Sva se vlast koncentrira u rukama kome-
ša, koji je član hrvatskog i ugarskog sabora, op-
ćina je podregjena neposredno vladi, pa se tako
može iz nje stvoriti, kako zgodno reče u raspra-
vi dr, Frank, tvrda kula protunarodnih težnja, ko-
jim su i 48. godine nadahnute bile turopoljske le-
gije. — Ne mogu mimoići zanimivu i karakteri-
stičnu zgodu iz sabora. Kad je imala doći na tre-
će čitanje zakonska osnova o gradskim općinama,
bila je sjednica veoma slabo posjećena, tako da.
se je jedva sakupilo 35 zastupnika, broj potrebit
za raspravljanje. Ali kad je doslo do glasovanja,
bilo ih je samo 34, jer se je Pavle Jovanović bio
udaljio iz sabornice. Tako je nesretna osnova pri-
mljena protuzakonito, To je zastupnik Jakčin isti
dan konstatirao, a dr. Frank je interpelirao bana,
misli li podnijeti tako prihvaćeni zaključak na pre-
višnju sankciju. Ban je odvatio, da je to njegova
dužnost, a da je posao presjedništva ispitivati, ka-
ko je zaključak stvoren. Taj je odgovor primljen
sa 41 glasom na znanje, — Živahna je bila ras-
prava o peticijam nekih općina glede ćirilice i
srpskih zastava. Tom je zgodom zastupnik Folne-
gović trijeznim i poučnim govorom dokazivao, ka-
ko je čitavi spor megju jednakovnom braćom po-

sljedica načela: divide ot imupera, pa.je grehot,