. pače i dužnost, da koliko možemo podignemo naš
glas protiv njekih eksperimenata u Zagrebu, koji
istina mogu da koriste kojekakvim fakcijama, ali
su irvatskom narodu od neizmjerne štete.

Naklapanja.

Ima nekijeh pasjijeh ljudi, koji tvrde
da je ,srpstvo u Dubrovniku od najnovijeg
datum-a Ova tvrdnja nemilo dirnula u živ-
ce naše ,vesele Srbadije“, te njezin organ ,Du-
brovnik“ odčepio iznova nizom dugih članaka da
dokaže, tobože na temelju povijesti i isprave“
da je ,srpstvo u Dubrovniku od pamtivijeka, i da
Hrvata u Dubrovniku ,nije nigda bilo, niti ih da-
nas ima do dvojice trojice plaćenih doseljenika, ko-
ji hoće silom da pohrvate Dubrovnik i okolinu mu.“

Da pravo rečemo, nakon svega onoga što je
s naše strane bilo pisano o hrvatstvu starog Du-
brovnika i nakon iznesenih dokaza, koji još  nije-
su bili pobijeni, nama se već grsti o istoj stvari
raspravljati, tim više što u zadnjoj pisaniji  ,Du-
brovnika“ ne vidimo ništa nova, ništa znamenita,
ako nije to što ,Dubrovnik“, onim što iznosi, ne-
ke svoje tvrdnje sam pobija. Tako na pr. dok na
jednom mjestu izvrćući smisao jedne Pucićeve li-
stine, tvrdi da su u staro doba gragjani u Dubro-
vniku bili samo Latini i Srbi doseljenici iz okolnih
mjesta, na drugom mjestu navodi jedno mjesto iz
Porfirogenita, gdje ovaj tvrdi da su stari , Dubrov-
čani stanovali u davnini u tvrgji, koja prileži Epi-
dauru (Cavtatu); pa kada su ostali gradovi osvo-
jeni od Slovena (Srba i Hrvata) koji su u ovom
okrugu bili“ ... onda Dubrovčani ostaviše onu tvi-
gju i pribjegoše u sadašnji Dubrovnik. Stalno gradovi
osvojeni od Slovena t. j. — po milostivom prizna-
nju ,Dubrovnika“ — Hrvata i Srba, nijesu bili
samo gradovi dalmatinski, nego svi gradovi i utvr-
de naokolo starog Epidaura, dapače u slučaju vi-
še gradovi na sjeveru i istoku Epidaura, nego na

zapadu istoga, jer se drukče neda protumačćit zašto
stanovnici Epidaura, bojeći se po Portirogenitu po-
plave Hrvata i Srba, bili bi ostavili svoju staru
tvrgju i sklonuži se baš na zapad. Ako su dakle
po pričanju samoga Porfirogenita u okrugu starog
Dubrovnika bili Hrvati i Srbi, kako je to, te ,Du-
brovnik“ može tvrditi da su samo Srbi naselili
Dubrovnik? Kako to on može tvrditi kad ona i-
sta Pucićeva listina, koju navodi, spominje neke
gragjane latine, srblje i mnogo inijeh% Zar da ovi
Mnogi ini“ ne bude baš hrvatski dio pučantsve?
Ali u kome god se se smislu u onoj listini srbi
kao gragjani spominjali, faktum je da u dubrova-
čkoj knjizi srpskome imenu nigdje ni spomene ne-
ma, dok naprotiv ime hrvatsko češće se susreta,
Pred ovom činjenicom isčezavaju sve zračne  srp-
ske kule, pa mogu mirno pjevat do vijeka s veli-
kim meštrom pok. Castrapellijem :
pVaistinu, da to tako biše
Vjeruj, pobre, Portir'genit piše!....

Megjutim, puštajući povijest na stranu, da
vidimo mi malo kako danas stvari stoje, i da li
baš hrvatska dubrovačka vojska sastoji ,od dvoji-
ce trojice plaćenih doseljenika“, kako bi rekao
Dubrovnik“. Eto pogledamo li okolicu  dubrova-
čku, i cijelo zemljište negdašnje države sv. Vla-
ha, ono bi doista po ,Dubrovnikovoj“ istoriji i-
malo biti čisto ,srpsko,“ ali na veliku žalost ,ve-
sele Srbadije“ nije nego hrvatsko, i hrvatska svi-
jest u njemu se sve to većma razvija, a srpska
biljka na njemu veoma sporadički raste, i ako se
gdje zametne treba da zakržljavi. Nikad bolje što
prigodom Gundulićeve slavje vidjelo se kojim du-
hom diše cijela dubrovačka okolica, i u kakvoj ve-
likoj opreci nalazi se ona s negdašnjim svojim dr-
žavnim središtem. Pitanje bi bilo: ko se je izro-
dio, grad Dubrovnik ili njegova okolica? Pokle je
pitanje škakljivo, mi nećemo na nj odgovarat, ne-
go pripuštamo srpskijem filozofima da ga oni ri-
ješe, a mi bi ragje uzeli u ruke Diogenesovu svje-
tiljku te išli tražit srbe po Ratu, Stonu, Mljetu,
Konavlima, Primorju, Zatonu, Orašcu, Rijeci, Žu-
pi i drugdje. A i u Cavtatu i Dubrovniku, izuzme-

su srbi za to jer su rišćani,
bismo ih našli, kad bi ih rasta-
koji ih uzdrže i bez kojih ne
svijeh stvorio 080-

i pravog srpskog osvjeloču je ne-

 

ma možda nego u dvojici-trojici, koji pak svemu
djelovanju stranke srpski pečat udaraju, i tobož-
nje ,srpske pobjede“ na sva četiri vjetra raznose.
— Naprotiv koliko je hrvatska stranka jaka u sa-
mome Dubrovniku, to je ona pokazala prošlih op-
ćinskih izbora, kao i izborom za trgovačku komo-
ru, a unaprijed će pokazat i bolje, jer svaka do-
bra i pravedna stvar od sebe se nameće, i treba
da napreduje u inad svim sup.otivam, i poznatim
nasiljim i prijevarom.

%

 

Naši Dopisi.

Ponikve, 30 Augusta.

Molim gosp. Uredniče da bi mi ustupili ma-
lo mjesta u našoj dičnoj ,Crvenoj“ da se tako i
ja jednom iz ovih kršnih hrvatskih strana, našoj
čitalačkoj publici javim. Na 26 o. mj. mi smo sla-
vili u Ponikvam slavlje, kakovo ne znam je li i-
kada Ponikve doživljelo. Naš dični starina i opće-
ljubljeni župnik Dn. Pavo Kralj, pomoću svojih žu-
pljana, nabavio je prelijepi kip ,Gospe od uzne-
šenja“ da njim okiti glavni otar jedne od podre-
gjenih crkava. Kad je kip stignuo, smjestio ga je
mnogopoštovani župnik u maticu posvećenu sv. I-
vanu Krstitelju, da ga tu blagosovi, pa da ga za-
tim u svečanoj procesiji odnese u crkvu bl. Go-
spe. Da svečanost bude što bolja pozove poštova-
ni župnik k sebi razne odlične goste iz susjednog
nam Stona, pa i neke župnike, megju kojim i po-
znatog nadžupnika Stonjskog velč. Dn. Antun Lje-
popili, koji je imao kip blagosoviti i svečanost o-
baviti. Jutrom rano zvona sa zvonika i gruvanje
mužara navijesti svečanost. Narod se zgrne sa svi-
juh strana, bogato obučen u narodnu nošnju, da
je divota bila gledati ga. Oko 8 ura  veleučeni
Ljepopili obavi blagosov kipa, a zatim se uputi
svečana procesija. Pred Gospinim kipom, kog su
nosili četiri krasno odjevena mladića, stupalo je
12 djevojčica bogato odjevenih i zlatom okićenih,
koje su sipale putem cvijeće. Kad se je došlo do
Gospinog hrama, gdje je usprkos strašnoj žegi pa-
lo do 800 duša, odsjevalo je na svačijem licu ne-
kakvo veselje i bogoljubnost prama majci božijoj;
a to je zaista pravi znak da vjera žive još u srcu
našega naroda, usprkos današnjoj iskvarenosti. Tu
najprvo  veleučeni Ljepopili održi krasan govor,
kojim je sve prisutne do suza ganuo. Zatim bude
odpjevana svečana sv. Misa, koju je takogjer ve-
leučeni Ljepopili uz asistenciju mnogo poštovanih
Dn. Pava Kralja i Dn. Ante Tvrdeića odpjevao. Po
misi se narod potpuno radostan i zadovoljan razi-
gje, da se malo odmori i okrijepi. Taj je dan bio
pripravljen u maogo pošt. župnika svečani objed,
komu prisustvovaše njekoliko otmenijih lica. Pre-
ko objeda mnogo pošt. Dn. Pavo Kralj nazdravi
veleučenom Ljepopili, zahvaljujuć mu na njegovoj
požrtvovnosti i dobroti i izrazujuć mu svoju  do-
životnu harnost. Na isti način veleućeni Ljepopili
odzdravi mnogo pošt. Dn. Pavu Kralju,  ističuć
njegove zasiuge da se kip nabavi i da svečanost
tako lijepo ispine. Tu se je tako do duga veseli-
lo, pjevalo i napijalo, a kad je sunce vać na oma-
ku bilo, počnu se gosti razilaziti, a lijepa kita
mladih poput svatova uakićenih Ponikovaca, u znak
zahvalnosti poprati goste za dobar komad puta
neprestanim pucanjem i vijanjem barjaka. [I tako
se svrši ta lijepa svečanost, koja će svakom Po-
nikovcu ostati dugo vremena usagjena u srcu. Sad
primite gosp. Uredniče bratski pozdrav iz ovih hr-

vatskih strana, od hrvatskog
Sokola.

Kotor, 1 Septembra.

U predzadnjem broju samozvanog ,Dubrov-
nika“ br, 26 mjeseca kolovoza nahodi se kako je
nekakav ,Kotoranin“(?!) Antun Vučetić u ime ko-
torske hrvatske omladine brzojavno čestatio otvo-
renju Vrličke hrvatske čitaonice i kako takova li-
čnost ne postoji ovdje u Kotoru, već da je to sra-
motna izmišljotina, jer u kratko Hrvata, rodom
Kotoranina nema te nema, ili bolje, po historičaru
Melku prof. R., nema ih ni nigdje u cijeloj našoj
državi, nego su to sve sami zgoljni i čisti Srbi.

Istina, da toga Vučetića ovdje ne imade, ali
neka znade urednik ,Dubrovnika“ da je to neho-
tična krivica slagara ,Narodnoga Lista“, što su iz
nepomnje tiskali Vučetić mješte Antun Vukičević,

 

A o ovoj je pogrješki bio i g. Stevo Vrčević ma- _

lo poslije obaviješten, nego je jadan nije smio i-
spraviti, jer mu ne ide u interesu srpske stranke i
srpske misli. A sada pak, ko je taj Antun Vukiče-
vić? Evo odgovora. Pošteni sin Jakova postolara
i ,veleposjednika“, koji je lanjske godine 1893,
dico hiljadu osamsto i devedeset i treće uslijed o-
nog falimenta koji zadesi Steva Vukova, namislio
bio kupiti mu na dražbi gospogjinu kuću-polaču.
Doisto nije mi milo ovo iznijeti na vidjelo, ali pri-
moran sam bio što Stevo nije htio to ispraviti,
pak i istine radi, kojoj treba nanositi svaku čast
i poštu i suviše jer prezirem svaku laž, izmišljoti-
nu, vizantijsko previjanje i doskočice a što sve to
drže za svoje načelo ,Dubrovnik“ i vjerni mu svi
srpski listovi u našoj domovini, koji zayedoše do-
bar dio našega naroda. Na posljetku ovo mi je naj-
čudnovatije, kako ne izvjestiše Steva Vukova o
ovome slučaju desna mu ruka hrvatožderi, Filip
Gjurović, Šaran, M. Ramadanović, podanici crno-
gorski i dopisnik profesor Ilija, čibukaš, zdravstve-
ni nadzirač tvornice tjestenica (paste) g. Antuna
Meneghella. W.

Dubrovnik, 4 Septembra.

(Naša Općina.) — Prošli put donesosmo slu-
čaj o Bautoviću. Danas ćemo na onaj nadovezati
još njeke.

Nama se čini, da se iz Općinskog ureda tje-
ra osveta, proti svima Hrvatima; a s druge stra-
ne uvjereni smo da bi nadležna vlast imala po-
duzeti shodne mjere, da se ne progone ljudi, Du-
brovčani, lih s toza, što ne vjeruju barunu Franu.
Poznato je, kako je Općina htjela, na osnovu
skroz lažne tužbe kazniti preko četrdeset poštenih
radnika — jer su pjevali hrvatske pjesme! Ali da
stvar belje ispane, podmetlo im se da su pjevali
uvrijedljive pjesme preko ,Pila“ i tužili baš one,
koji su toga dana bili u Župi, a ,Pila“ ni vidjeli.
Poznato je, kako je naša Općina tužila neke rad-
nike, jer su hrvatski pjevali, čak na zapovjedni-
štvo domobranstva, u toj nadi da će im kao voj-
nicima naškoditi. Poznato je, kako općinsko re-
darstvo biidnim okom proti svakog radnika Hrva-
ta, samo da ga upropasti,
je slobodno, sve mogu i sve im se odobrava. Ali,
da je i ovo sve ni po jada! Ali tužbe se gomi-
laju, kako neke skitnice upravo gadnim izrazima
vrijegjaju naše čestite Župke, kad dolaze na ,Po-

'ljanu.“ Što čini redarstvo? Tuže se neki komar-

dari i neki trgovci, da Općina tjera nad njima
osvetu, zabranjujući im prodavati. Ovo je fakt, da
je već i izdala neke zabrane pojedincima i upada
u oči, da se sve ove mjere poduzimlju samo proti
onima. koji se ponose da su Hrvati. Mogli bi još
što-šta rijeti; ali zašto? Ta, kad se došlo do to-
ga, da našoj glazbi ne dadu svirati u selu, ne u
privatnoj kući, pa joj ne dadu ni u samoj crkvi,
misltmo da je dovoljno.

Ovako s jedne strane, a s druge na Konalu
buka, radi vode. Narod se tuži na neurednosti.
Ulice gradske gnusne i zapuštene a grad u opće
— nikada nije bio ovaki, kakav je u pogledu ,či-
stoće.“ Našim ,ocima,“ rek bi, da je sada najvi-
še do toga, di neke zastraic. Varaju se. Budna
je ovdje hrvatska svijest i neke mjere mogu po-
štene gragjane samo zgaditi. Mi u toliko opomi-
njemo naše radnike, da trpe i čekaju. Neće uvi-
jek ovako bili i ne smije biti. Znamo kako ih
grde, napadaju i kleveću. Ali znadu svi Dubrov-
čani, da su radnici Hrvati mirni i pošteni gragja-
ni i doći će dan, kad zulumčarima osvane crni
petak bogovanja. Naše radnike srbi su napali već
nekoliko puta; reagirali su i razbili im po koji
nos — a onda? Onda Općina Srbe zaštićuje naše
tuži i sud ih kažnjiva, jer su bili ljudi, a ne ku-
kavice, pa napadače junački odbili. Ovoliko reko-
smo u nadi da ćemo biti uslišani, Gospar Frano
nekad se hvalio ,kako ga narod ljubi“ i kleo se,
da bez te ljubavi ne bi ni zavirio u Općinu. Ove
abnormalnosti sada svjedoče, da ga narod prezire
i on hoće da mu prkosi, da silom i izbornim ........
stoji — gdje je. Ama sve mu badava! Nema sile
da suzbije volju naroda, a narod, pravi Dubrov-
čani, jednoglasno mu dovikuju: dolje! —

Do čega smo došli? Pravi, rogjeni, davnom
davninom Dubrovčani izvrgnuti su veksacijama;

preve Dubrovčane radnike ocrnjuju pred sudom,

naprotiv Srbima sve