#00 Naši Dopisi.
kt Gnojnica, 12 Septembra.

Znam. gosp. uredniče, da će vas zanimat što-
god čuti iz okolice glavnog grada Mostara.

Usljed velike žege i dugotrajnih šuša, godi-
na je izdala, — a osobito grožgje, — tako da
nema ni trećina lanjskog, a kamo li polovina.

Ali na poreznom fefteru ima više nego lani.
A kako to?! Jer gospoda desetari tako meću i to
po nalogu, a mi siromašni seljaci kad zavapi, da
ne može nit polovica izaći; a on: a ti penji skale
gore pa plači!... Šta sad preostaje? neg noge po-
da se pa u Mostar gosp. Prestojniku, jal gosp.
porezniku. A on kad izagji: ,Ne larmaj ima tu
grožgja i više“. Gospodine vi ga berite, pa evo
za polovinu! A mislite da smo bolje prošli sa bije-
lim žitom? Nipošto, već po dvije desetine! Vjeruj
prokušanu!... Bijedni seljak, buduć da cijelu go-
dinu nosi veresiju od Mostarskog gazde; pa va-
lja platiti, jer raste interes na interes, a odklem.
van opet na ono malo grožgja?

Pa otolen ono po novinam razbacivanje, da
Bosna i Hercegovina daju sve to više desetine. *)
Kad žica pukne, čudit će se svak kako desetina
pada.

A bolje bi nam bilo, da i stanovita gospoda
iz Češke bolje zavire u dušu nam bijednim selja-
cima katolicima, nego da amo dolaze učit, kako će

zagovarati srpske interese.
Hrvat seljak.

S Pelješca, 18 Septembra. **)

Napokom, da smo taj odgovor dobili! ,Mi,
pa mi“ se opravdali. Je li to njihovo opravdanje
u svijem tačkama čestito — ovdje ne kažemo.
Tek da su nam odgovorili i — svukli se. Drugo
ine iskasmo. Tako znamo na čem smo i koja nam
dužnost. Mi ćemo tu našu dužnost odma danas, u
koliko nam sile dopuste, počet da vršimo.

Napomenusmo u prvom našem dopisu naj-
prije općinu orebićku. O njoj ćemo s toga da naj-
prije koju i rečemo. Neka nam se ne zamjeri,
osudimo \i što. Radimo u najboljoj namjeri. Ako
ne ništa, a ono neka nam je ta naša dobra na-
mjera unapredna obrana mogućijem objegjenjima.

Mi ljude na upravi općine orebićke poznamo
u dušu; mi znamo, da su to dobri i čestiti ljudi,
valjani patrijote; — vidjesmo ih, gdje se, prigodom
smrti nezaboravnog Račkoga, brzojavno pridružiše

svehrvatskom žalovanju, gdje za upokoj duše nje-
gove svečane zadušnice dadoše otslužiti; vidjesmo,

movine, dičnog starca Ante našega, brzojavno
izjaviše kao pristaše njegovijeh načela — znamo
sve to i vidjesmo sve to sa zadovoljstvom, ali ipak
sa stanovišta, na koje se postavismo, moramo da,
uza sve to zadovoljstvo, koješta prigovorimo.

Nije dosta, da jedna općina naprosto figura,
kao hrvatska, ili bolje pravaška — treba da je u
bitnosti svud i po sve taka. A je li baš taka ore-
bićka općina ? Neka nam se oprosti, al — nije.

Da se nekome na javnosti nešto prigovori,
treba se pozvat na fakta, istinita fakta, kojima će
se potvrdit taj prigovor — a čitajuća je publika
tad kompetentna, da sudi o umjetnosti toga pri-
govora.

Pa dobro. Uradićemo i to sa nekoliko upita

na slav. publiku.

Je li, ili nije fakt, da orebićka općina ima
nad vratima općinske kuće natpis u — talijan-
skom, i, ako se ne varamo, samo u talijanskom
jeziku ? Je li, ili nije fakt, da su table, koje na-
značuju imena mjesta na — talijanskom jeziku ?
Je )i, ili nije istina, da je općina u raspisu natje-
čaja za općinskog liječnika, obvezala ovoga na po-
znavanje jezika (Volapiik, Sanskrit, afrički Man-
dara, Bari, Hausa — jezik . . . etc. etc. ote. —
kad iz obzira valjada, ne kazat koji)?

= Ako je to sve istina, kao što zbilja jest —
je li ili nije umjestan naš prigovor? Pa, ako je

 

= *) Ovoga puta, po expoze-u u delegacijama, dadoše u-
pravo 10 o|o više nego lani. — Ur.

++) Uvršćajemo ponajviše radi toga
na Orebiću prenu i da poprave, što im se ovdje predbaca.
Ima tamo čestitih rodoljuba, poznamo ih mi. Na posao! —
Uredništvo,

da se naši prijatelji

 

 

umjestan, kao što zbilja jest, — koja je dužnost
onoga, kome se prigovor upravlja ?

Za nas zahvaljivamo na odgovoru — znamo
kakav ima da bude. Ugledna općina orebićka ne-
ka ga sama po tome prosudi — koliko da joj ga
je čitajuća publika rekla, a mi ćemo bit najzado-
voljniji, uzvlada li se unaprijed po tome odgovoru.

I što ćemo više? Svršavamo — tek za pro-
tivni slučaj upozorujemo na onaj memento vladike
Njegoša : ,Pokolenja djeld sude . . .< — sa oni-
jem, te slijedi.

Bog i Hrvati!

Čist pravac, pa Bog!

Iz Kotora, 20 Septembra.

Oni članci ,Stanje u Boki“, što izlaze u Nar.
Listu“ ne dadu mira našim dušmanima, jer govo-
re istinu. Još članci i ne dovršili a već na dopi-
snika zalijeću prijetnjama i pogrdama u ,Dubro-
ku“, ,Srp. Glasu“ i Dalmati“, gdje se hvataju
svakojakih doskočica, da zabašure teške tužbe, ko-
je na rišćane i rišćansku nesnošljivost iznose Hr-
vati bokeški.

Molimo dopisnika ,N. Lista“ da kreše i da-
lje, ali da sve iznosi, jer n. pr. rekao je kako su
Srbi, čim dogjoše u općinu Ercegnovog u grbu za-
mijenili Sv. Jeronima s čempresom, nego valjalo
je da reče, da su tako učinili i u Budvi čim zau-
zeše općinu. Tamo su digli sv. Ivana, a stavili sv.
Trojicu. Ovo ne smijemo zaboraviti, jer ovo su
najbolji dokazi da su oni vjerski fanatici i da srp-
stvo bez pravoslavlja ne može da žive.

Čitamo kako će se dopisnik povratiti na kon-
te Vickoviće, jedine Srbe katolike u Boci. Njihovi
su stari, a najviše otac bili najveći i najžešći Hr-
vati, i oni su prvi u Perastu g. 1848 i 1875 (kad
je u Boku bio kralj) okitili kuću hrvatskim tro-
bojnicama sa hrvatskim grbom. (Onda se još to
smjelo). Dobro je ovo da se zna, jer Vickovići iz-
mišljaju da su starinom srbi.

,Dubrovnik“ navaljuje na pbokešku mrnari-
cu“ i hvali se ,srpskom gardom“, koja je tek u-
stanovljena otrag 30 godina, a ima za barjak i
danas hrvatsku trobojnicu. *) ,Dalmata“ zove do-
pisnika da je ,un sporco vigliacco“, naprotiv je-
dan savjetnik talijanaš ispred kavane »Dojmi“ gr-
dio je dopisnika ,Dalmate“, jer da su njegove
,Stupide corrispondenze“ izazvale ,Stanje u Boki.“
Čujemo da se i ,Srbobran“ pomamio ili bolje Dr.
M. koji se utječe svojoj zagrebačkoj slici i pri-

| lici, da od Hrvata obrani srpstvo u Boki. Nije im

kako se i u posljednje vrijeme, prigodom polaga- | pri srcu lako. Ko je prije slušao njihove laži, mo-

nja prvog kamena za dom oca preporogjene do- .

rao je vjerovati da su Srbi ovdje tobož progonje-
ni, jer su liberalna čeljad, jer ne gledaju kako se
ko krsti i da hrvatstvo sastavlja sama šaka čino-

vnika. Eno mu sad pa neka dokazima pobija.

Ston, 20 Septembra.
(Tamburaši —  uzrujanost živaca — srpsko

klepetalo). Biće vam poznato gosp. Uredniče, ka-
ko smo već u ,Narodnom Listu“ javili, da nas je

nazad mal ne mjesec dana pohodio tamburaški i

pjevački zbor hrvatski sveučilištnih gjaka iz Za-
greba, megju kojim bijaše i absolviranih sveučili-
štaraca. Zabava koju su bili ovdje priredili ispala
je jako lijepo, a slušaoci su ostali potpuno zado-
voljni, tim više što se je tom prigodom skupila
lijepa svotica za dom starog nam Ante. Ali i ova
zgoda kao da je jednomu uzrujala živce, pa u toj
uzrujanosti stao jadan da bulazni, i to baš kroz
Savino srpsko klepetalo. Zaista grehota da se do-

 

*) Ne čudite se! Tijeh smo prizora i mi doživjeli. Nema
vele da su pravoslavni svojom kalugjerskom politikom po-
stali Srbi. I u nas u gradu sada srpska Štionica sve do
nazad 3 (tri) godine izvješala je samo hrvatske troboj-
nice. Te su onda zamijenili sa dubrovačkijem, a tek lani
sa srpskijem. Do dvadeset godina biće srpske trobojnice
ovog najstarijeg društva dokazom da su u Dubrovniku sveg;

bili srbi. i
+Imamo u nas u uredništvu jedan Proglas ,Dubrv+

vačkog Radničkog Društva“ god. 1878, kad je ono austrij-
ska vojska zaposjela Bosnu i Hercegovinu. Proglas, koji se
veseli sretnom času, govori o hrvatskom Dubrovniku, hr-
vatskom narodu i zaključuje sa: Živjelo Njegovo Veličan-
stvo Frano Josip I naš hrvatski kralj. Na tome pro-
glasu potpisani su i njeki pravoslavni iz grada koji i da-
nas živu i koji se sada razmeću srpstvom. Oni sada u ra-
dničkom društvu duvaju u srpsko-talijansku tikvu. Njih to
ništa ne ženira, jer srpsko-pravoslavnoj bezočnosti nema

para na cijelom Balkapu, —

a.

pisnik srpskog klepetala od toga ne liječi; jere
takvim momentima ne znajući što govori ni što
piše, obara ako i nehotice najsvetija srpska nače-
la. Tako izmegju ostalog bulaznjenja kaže dopis-
nik u srpskom klepetalu, da je jedan od gori spo-
menutih gjaka, jasno i glasno u svom govoru dr-
žanu ad hoc vrijegjao Srbe i Srpstvo, što nuž-
gredice govorim nije istina, a ne zna jadnik d

tim riječima guli najbolju biljku srpske njive | i-
me onu: ,Srbi svi i svuda“? I doista, ili je do-
pisnik u svojoj pisaniji teško zabasao, ili je nače-
lo ,Srbi svi i svuda“ nekakva šuplja fraza, ter-
tium non datur. Zatim kaže dopisnik srpskog kle-
petala da je taj gjak kad je to govorio bio naki-
ćen, a to je baš ono po čemu se vidi, da se je
dopisnik u času kad je to pisao nahodio nei estre-
mi od nervozitati, jer ko ne pozna veselu narav
gosp. H.? Veselje mu na licu otsjeva uvjek jed-
nako, jutrom i večerom, u društvu i na sami,
majka ga je takog porodila pa Bog; a neka zna
istodobno gosp. dopisnik, da u opće smušenjaštvo
i pretvaranje nijesu svojstva Hrvata. Na dalje ve-
li dopisnik, zašto se oni kod svoje kuće ne iska-
ljuju? — Valjda se sigurno dopisniku prečinjalo
u nervima da je ovo srpska zemlja, da oni nijesu
ovdje kod svoje kuće. Pusta li snijevanja! —
Neka bude dopisnik uvjeren da se oni ne bi bili
k nama ni uputili, da nijesu znali da idu od svo-
jijeh k svojijem, k svojoj braći, u svoju kuću. Ali
prekinimo, jer što čovjek čini u abnormalnom
stanju, to mu se ne smije u grijeh upisati; već
sad držeći se one Isusove ,što bi žudio da drugi
tebi učini, učini i ti drugomu“ uznastojmo ako je
moguće uputiti gosp. dopisnika nakakav lijek pro-
ti nervima. Mi bi ga dakle najprvo svjetovali kad
se drugi put dovuku u ovu srpsku zemlju kakvi
Hrvati ,da izazivlju,“ da stavi dvostruke crne na-
očare da ih ne vidi, eda iu se barem tako ne iri-
taju nervi. A ako mu ne bi ni to pomoglo tad
mu, u koliko ga mi možemo posavjetovati ne 0-
staje drugo, nego skupiti prtljagu, pa otići gdje-
god gdje će naći same zgoljne Srbe, koji pjevaju,
udaraju i lupaju samo srpski, jer je bolje i tako
nego gubit zdravlje. Za danas gosp. Uredniče do-
sta, a u naprijed do vidova. | 3 daj

Štipavac.

 

Pogled po svijetu.

-- Grof Kalnoki i Kallay učiniše u delega-
cijama svoje obične expose, koji su velikom veći-
nom prihvaćeni. Jedino su Magjari pokazali svoje
nezadovoljstvo, jer ih tobože Kalnoki slabo brani
od Rumunjske, Mladočesi Pacak i Slama kritizira-
li su bosansku upravu ističuć zabranu listovima.
Kad dobijemo govore, reći ćemo što opširnije.

Delegacijama podastrt je prvi predlog 0 za-
jedničkom proračunu za god. 1895. Ukupna  po-
treba iznosi 142,058.203 fior. prema svoti od
147,925.992 fior. za god. 1894. Od te ukupne po-
trebe otpada iznos od 134,628.731 fior. na redovi-
te izdatke, koji su za 3,890.704 fior. veći no za
tekuću godinu. Extraordinarij iznosi 17,429,472 fior.
te se povisio prema proračunu za tekuću godinu
za svotu od 41.507 fior. Čitava potreba veća je
dakle za buduću godinu za iznos od 4,132.211 fior.
Vlastiti dohotci iznose 2,678.290 fior. za 798 fior.
više nego lanjske godine. Odbiju li se dohotci o-
staje čista potreba od 49,379.913 fior. koja je ve-
ća od one za tekuću godinu za 4,131,413 fior.
Za pokriće potrebe imadu se po zakonu raž-
mjeraom doprinosu upotrebiti najprije dohotci ca-
rinski po odbitku upravnih troškova za obadvi-
je pole monarkije te carinskoga paušala Bosne.
Brutto dohodak carinski računa se sa 49,989.720
fior. više za 3,169,540 fior. no za tekuću godinu.
Po odbitku troškova uprave te carinskoga paušala
za Bosnu, iznosiće čist iznos od carine 47,539.720
fior. Odbije li se ta svota treba još razmjerni do-
prinos od obadvije pole monarkije u iznosu od
101.840.193 fior. (više za 961,873 fior.). Odbiju li
se dva postotka na teret ugarske državne blagaj-
ne sa 2.036,803 fior. (više 21,187 fior.), to iznosi
kvota austrijske pole 69,862,372 fior. (više 859.715
fior.) a ugarsko-hrvatske sa 29.951,016 fior. (više

982.790 flor.). K ovim potrebama dolazi još ko-