U DUBROVNIKU 8: Decembra 1894.

 

List izlazi svakom subotom, a cijena mu je unaprijed za Dubrovnik: na cijelu |
godinu fior. 4,.na po godine fior. 2; Za Austro-Ugarsku, Bosnu i Hercegovinu: na cije- |
lu godinu tior. 4: 50, na po godine fior, 2: 25; sa inozemstvo fior. 4 i poštarski troškovi

Pojedini broj stoji 10 novč. Ko ne vrati list kad mu pretplata mine, smatra se da

je predbrojen i za došasto polugodište.

| šalju se Uredništvu.

U tiskaju po pogodbi.

Pretplata i oglasi plaćaju se upravi ,Crvene Hrvatske“ u Dubrovniku a dopisi

Za oglase, zahvale i ost. plaća se 10 norč. po retku, & oglasi koji se više puta

\ Rukopisi se ne vraćaju. Listove nefrankirane ne prima ni uredništvo ni uprava.

 

 

 

Slavenofilstvo.

_ Kad smo u članku ,Slavenska uzajamnost i
njeki joj našt apostoli“ u br. 43 prigovorili ono-
mu nekomu pretjeranomu slavenstvu, koje se u
nas prepostavlja i samomu lirvatstvu i hrvatskom
narodnom imenu, 'skočiše na nas njeki, koji pravu
ideju slavenske uzajamnosti ni najmanje ne shva-
taju, dok onamo grade joj se barjaktarima, pa sko-
čiše i sami saveznici Talijana, Nijemaca i Magja-
ra, koji su se zgrozili čitajući naša hladna razma-
tranja, koja dovode do zaključka, : da ljubimo sla-
vensku biaću, da ih podupiremo, u koliko to oni
nama odvraćaju, ali da se za ljubav slavenstva ne
zapostavljaju naši hrvatski interesi, koji su nam
najbliži.

Nijesmo se nadali da ćemo im ovako brzo
moći odgovoriti faktima u ruci.

U zadnjoj svečanoj sjednici Slavenskog Do-
brotvornog Društva, kome je Ignatijev predsjedni-
kom, u prisuću ministara, genorala, biskupa i o0-
dličnjaka Rusije, duša istoga društva i vogja sla-
venofilske stranke, učenjak Lamanskij držao je o
slavenstvu značajan govor, u komu se osyrnuo re-
domice na okolne narode slavenske. Uz povlagji-
vanje prisutnih reče Lamanskij, da bi za Čehe i
Slovence najbolje bilo da se pretope u Nijemce,
jer da su i ovako već na pola ponijemčeni. Ova
poruka braći u Praga i Ljubljani ne stiže ovo po
prvi put iz Petrograda. Nadalje reče Lamanskij,
da on do Srbije ne drži ništa i da za njezinu bu-
dućnost ne bi dao ni prebijene pare. Niti za sa-
me Bugare nije mu mnogo stalo: neka ih Austri-
ja pojede ako hoće. Jedino se kaje zašto se je o-
duševljavao za ratom oslobogjenja. od 1878-79 g.,
koji je nazvao sentimentalnom ludošću,; Od svega
slavenofilstva, kaže, danas mu je jedino ostalo to,
da bi svi Slaveni imali učiti ruski, te ruskim je-
zikom megjusobno općiti kao svojim megjunaro-
dnim_ jezikom.

Slavenofilska stranka,. koju prestavlja Dobro-
tvorno Društvo, vrlo je slaba. Najjača je danas u
Rusiji stranka rusofilskih načela, koja druge sla.
venske narole — u koliko neće da budu izmeća-
ri Rusa, spravni da se na svaki njihov mig odre-
knu jezika i narodnosti — prezire. Ova stranka
koja počiva na ruskom mužiku, pravoslavlju i ap+
golutizmu, bila je zadnjih 15 godina nekako popu+-
stila. Javno mnijenje zanijelo se bijaše ratom za
- oslobogjenje. Kad na jednom, kao grom vedra
“neba, progovori najuporniji branitelj s enske u-
- zajamnosti, čovjek europskog glasa, te reče nešto,
što mas je osvjedočilo, da su i slavenofili Dobro-
tvornog Društva sa svijem tajinom prešli u tabor
skrajnjeg ruskog separatizma, pa kroz usta svoga
prvaka | šalju slavenskim narodima ovako nemile
izjave.

Iz ovoga možemo posve sjegurno zaključiti,
* da 'su Rusi čvrsto odlučili, da, osvem ruske, dru+
ge politike voditi neće. Po njihovu ogorčenju na
pokušaje Mamrškoga naroda, da se otnie porusi-
vanju, mogli "Bitimo zaključiti, da su i prije bili
" glavnim stožerom njihove politike naprama osta-
lim Slavenima : Rusizam i — pravoslavlje:

* Ali mi još nećemo da stvar uzmemo tako

zlo kako nam se u sebi prikazuje. Mi se nadamo :

(da riječi prof, Latanskoga neće naći u ruskom

narodu odziva, prama svome značenju. 'To bi bi-

lo žalosno!

Ne čudimo se donekle ako velika Rusija,
Rusija od 130 milijuna sa sažaljenjem gleda, kako
se koprcamo mi mali narodići slavenski. Možda
rusko javno mnijenje ne shvaća potpuno našu bor-
bu za narodnost, pošto zaboravlja da i mi po pti-
rodnom zakonu imamo pravo na opstanak. Ili ne,
kažimo radije da nas ruski narod ne pozna, čemu
smo i sami najviše krivi, jer nijesmo nastojali, da
naša velika i silna. braća proniknu naše naro-
dne težnje.

Nego dok ovo konstatujemo u nadi da će-
mo se jednom bolje upoznati, pošto i ako su Ru-
si veliki narod, opet su nam braća, ne možemo a
da: ovom prilikom po novo našem narodu ne pre-
poručimo,. da. radi, radi i da se u nikoga ne uzda
nego u se i u svoju narodnu snagu. Manimo. se
slatkih nada, da:će drugi pomoći. Mi smo ih do-
sta gojili, dosta smo se tijem tješili i ostadosmo
razočarani. Drugi su uvijek pomagali sebe a ne
nas, na protiv mi smo“se za druge žrtvovali u vi-
še prilika. Prošla su vremena, kad su se narodi.
ma ragjali strani pokrovitelji ! :

Istina je; naš&'je načod vrlo malen: Nema nas
nego 4 milijuna. Ali smo uz to dovoljno žilavi, da
očuvamo naš ježik i našu narodnost od tugjinstva,
samo ako hoćemo. To u nama stoji. Hrvatski na-
rod nije nikada pretrpio od. tugjina koliko od be-
značajnosti svojih vlastitih sinova. Oni sumu za-

dali -najgore udarce, oni su najviše krivi da je do+ |:

šao do današnjega položaja. Da naš narod podi-
gnemo opet do države i nezavisnosti, nemojino se
obazirat desno i lijevo ko će nam pomoći. Pomoć
će doći i sama zajedno sa prigodom, koja će na-
praviti našijem saveznicima sve neprijatelje naši-
jeh neprijatelja. Gledajino zato da narod : #« se.
bi uzgojimo, da naši gragjani budu patrijotični,
požrtvovni i značajni, da naši vogje biidu na svom

anjestu — u jednu riječ nastojmo da budeino do-

stojni slobode.
Zaludu nam najmoćniji saveznici ako smo
— ništa! Eno nam najboljega primjera u Sr-

| biji, kojoj su drugi dali najveće narodno blago,

pa ga sada tako ludo  prosiplje, da :je slobodna

|| kraljevina postala posve ovisnom o tugjem uplivu,

Mi imamo u našem narodu dovoljno polja politič-
ki još neobragjena. Prionimo poslu, a ne gubiino
vrijeme kojekakvim smionim i ,lukavim* -kombina-
čijuma. Samo kombinacije onih koji istodobno ta-
spolažu silom mogu promijeniti položaj. Mi sile
nemamo, a nemamo bogme ni jakosti. Jačajino se!
pa kad naš narod postane snažan i ustrajan, a
politički tako izvježban, da ga svaki beznačajnik ne
bude mogao voditi za nos, onda ćemo dobiti i uspje-
ha i prijatelja i saveznika. Da je ovaka politika
za potištene ' narode najbolja, .dokazom nam je
Franceska, koja je poslje Sedana i Komune dvadeset
godina u miru radila, dok opet nije stekla stari
položaj, sa koga danas uz moćnog prijatelja, "
nački gleda na krvnoga dušmanina.

To preporučamo-i našem narodu. Jedino ok$
čega je nama danas okolo nastojati jest da nas brat-
slavenski narodi upoznadu, 'da znaju što mi hoće-
mo i što nas boli, te da nam napokon ne :'udu
neprijatelji. Ovo potonje moglo bi se vrlo lako
postići, kad bi se naši prvaci zauzeli, te bi a sadi
imalo sačinjati svukoliku našu slavenofilsku politiku.

Vjerska snošljivost !?

Poznato je da prigodom uzdignuća Cara Ni-
kole II na rusko prijestolje, kardinal-nadbiskup
pariški Richard naredio je bio javne molitve za

+ ,cara ruskoga i za ruski narod“, koje su se dr-

žale u stolnoj pariškoj: crkvi, uz silno saučešće
naroda.

Stvar ova doista ne udara u oči nikome, ko-
ji pozna s jedne strane nauku katoličke crkve u
pogled dopuštanog i nedopuštanog općenja megju
inovjernicim, a s druge strane znade za tijesne
prijateljske sveze, što postoje izmegju francuskoga
i ruskoga naroda, te su 'se u zadnje doba .još bo-
lje učvrstile. Nu ono što nikoga živa nije iznena-
dilo; kao da je osupnulo nadri-liberale, što se ku-
pe oko ,Dubrovnika“, pa u zadnjem broju ovoga
lista upiru prstom na postupanje pomenutog pari-
škog nadbiskupa, koje bi, tobože, bilo u opreći sa
postupanjem amo kod mas“, ili ti, kako ,Dubro-
vnik“ hoće da se bolje izrazi ,sa postupanjem ne-
kih popova koji odgajaju povjereno stado svoje u
vjerskoj snošljivosti da je milom Bogu plakati, a

'uz. popove i hrvatski listovi, koji hoće da su kul-
turadi i liberalni.“

Pa da nije ,Dubrovnik“ u svome bizantinstvu
siniješan. Ta, već samo usporegjivanje naših sve-
za i prilika sa prilikom: francusko-ruskom, jest
golema besmislica. Lvdost takogjer, ako ne što
gore, kad se kosti kao ,vjerska snošljivost“ ono
što nije drugo 'nego djelo pieteta, dopušteno, da-
pače naregjeno i od Boga i od crkve, kao što je
uprav dužnost svakoga pravoga kršćanina da moli
za mir i jedinstvo kršćanskih vladara i naroda (ut
regibus et principibus christianis pacem et unita-
tem largiri dignetur), što u ostalom izričuno prepo-
ruča sv. Pavao (I. Timot. 2): ,Obsecro igitur pri-
muni oninium fieri obsecrationes, orationes, — pro
omnibus hominibus, pro regilus, et omnibus qui in
sublimitate sunt, ut quietam et tranquillam vitam
agiimus in omni pietate et castitate.“ Katolički
puk u Francuskoj molio je Boga ,da bude Bogom
inira, i da ćućenstva mudrosti i umjerenosti, koja
je pokazivuo pokojni car, budu se naći i u njego-
vu sinu. Molimo za Francusku, za Rusiju i za mir“
(Journal des Pebats, 11 Novembr. o. g.) Ovo pak
nije nikakva ,vjerska snošljivost“, nego je to pra-
va kršćanska dužnost, za koju regbi da ne zna
»Dubrovnik“, dok onako piše. Tu dužnošt vrši de
facto svaki dobar katolik, napose svećenik; a fran-
euski katolički narod izvršio ju je prošlih dana na
izvanredni način, kao osobiti prijatelj Rusije, — i
ako ono što se je prigodom Aleksandrove smrti,
a Nikolina uzdignuća od strane francuskog kat.
klera i puka vidjelo u Francuskoj i Parizu, nije
se nipošto vidjelo u , pravoslavnoj“ Rusiji i Petro-
\grada prigodom ubića Carnot-ova a izbora Perier-a
za presjednika francuske republike. — Nek znade

pak ,Dubrovnik“, da kako što se za ruskog cara

i marod moli u Francuskoj, tako se moli i kod
naš, i u našoj stolnoj crkvi, možda više nego što
su igda za to molili svijesni ,Dubrovnikovi“ ure-
dniči i suradnici.

Ali nije čuda. Najviše govori o vjerskoj sho-

“sljivosti onaj koji najmanje ima prava da o njoj

govori; a, jer naši svećenici proti rišćanskoj vjer-
skoj nesnošljivosti i istovjetovanju srpstva sa pra-

voslavjem najvećma vojuju, ša to te: , Dubrovnik“