bata silne goste, te će se glećeti taj dan u Du-
“brovnik nekA ovo srpsko pisanje činom podupru.

A da siljelost postigne svoj vrhunac, oni se

obaziru i na jnas izazivajuć nas na sve moguće
pačine. Viću da mi hoćemo da pomutimo ovu
srpsku svečasost, mi hoćemo da izazovemo nere-
dA, mi dendnciramo Srbe radi nje veleizdajstvom.
Mi? Ako su ti ,»mi?“ U ovom mahnitanju mi im
niješmo niti pleme, već samo ,oni* i ,neki“ koji
hoće da zavade i posiju razdor izmegju braće
Srba trijuh vjera“! Hrvata dakle nema.
/. > Mi se ovim lakardijama od srca smijemo,
jer znamo da je naša savijest čista, pokle mi se
nijesmo u zdvojnosti bacili u naručaj..... i nje.
ginih prestavnika, kako su to oni učinili. Nego to
sad naši posli nijesu. Ostaje vremena kad ćemo
ge i ob ovom razgovarati. Deveta nam je pak, pri-
znaju li Srbi da nas ima ili nema, kad oni sva:
kim danom to jače osjećaju da smo tu, te su nje-
što iz mržnje, a nješto iz straha do sad počinili
toliko političkih grijeha, od kojih najnovijeg ov-
dje gore zabilježismo.

Jedino se čudimo prevelikoj bezočnosti, ko-
jom se nepozvani gosti miješaju u naše domaće
posle. Jer što je nego bezočnost, kad jedan Sava
Bjelauović, koji je pogazio hrvatske tradicije pra-
voslavnog naroda sjeveroe Dalmacije, dogje da u-
či — nas Dubrovčane — ko smo mi i ko je Gun-
dulić? što je nego bezočnost kad slušamo šaku
doseljenika i njihovih plaćenika, gdje se danas
razmeću dubrovčanizmom i hoće da govore u ime
ovog slavnog grada, koji do jučer nije znao ni gdje
im je kuća?

Na ovake izazive mi smo se nekoliko puta
osvrnuli. I danas ih najodlučnije odbijamo. Ne, ni-
je istina da su Dubrovčani Srbi; nije istina da je
Gundulić srpski pjesnik kao što nije istina da je
koji od starih slavaih naših kojiževnika srpski
osjećao, dok naprotiv ima ih mnogo koji su se iz-
javili Hrvatima. Nije istina da je u ,Osmanu“ ma
gdje bilo izražena srpska misao, jer su u Osmanu
Srbi smatrani ouo $to i Macedonci Aleksandra Ve-
likoga, dakle kao tugji narod. Neka Srbi viču ko-
liko ih grlo nosi, mi im kažemo da nigda za nigda
neće udariti našem gradu srpski značaj.

A kako se nijesmo naučni nabacivati frazama,
mi hoćemo da ove tvrdnje činom potkrijepimo pa ne-
ka Slaveni sude. Brzosu općinski izbori u Dubrovniku.
Neka se kod ovih ne utječu u pomoć autonomaši -
ma, neka sami dogju na izborno bojište da
vidimo s kijem je narod. 1 ko od nas dvojice do-
bije najmanje dvostruki broj glasova, podanih
mu od _pravijeh Dubrovčana, onaj ima pravo
da kaše: Dubrovnik je moj! Evo našeg predloga.
Neka mu se odazovu, ako siiju.

Što je u vjihovim rukama odbor za Guudu-
lićev spomenik to imadu zahvaliti talijanašima.
Mi kao pravi potomci starih Dubrovčana i naslje-
dnici njihovih djela, njihove slave i ujihovih ideja,
Ozvali smo se novčanin prinosima za spomenik, kao
što se je odazvalo svekoliko Ilrvatstvo. Hrvsu, a
osobito hrvatske općine, bijahu oni te su priložili
najveće svote novaca i tako omogućili onu slavu,
koju bi nam srpsko noviustvo rada oteti, upotre-
bljujuć ispod rukeionaka srestva, na koja bi se
zgadila svaka poštena slavenska duša.

Pisma sa Zvonika.
IX.

Dragi Frano! Njemački filosof Artur Scho:
penhauer kaže negdje u svojijem spisima, da ima-
du tri vrste glava : bisirijeh, moje svaku stvar ia-
ko shvaćaju i po sebi razumiju; slabijeh, kojijem
treba pomoći, da se razumijenja dovinu 1 ćupijeh,
kojijem ništa ne pomaže, o kojijem bi Talijan re-
kao da su ćetragone ai colpi del senso comune.
Suvišno bi bilo da ti stanem dokazivati, da Orlan-
dova tikvica spada megju ove zadnje, jer mislim
da ne imade čovjeka zdrava razuma ni u Dubro-
vniku, ni u cijeloj Dalmaciji, ni drugovdje, koji
je pročitao ma samo dva retka ,Frava sa Zvoni-
ka* i koji bi bio uvjereu da se za Franom sakri.
va Dum Mato ili koji drugi dubrovački pop. *) Da

*) Molim slavna urodoištva ,Narodnog Lista“ i ,Orvene

pisa a aaa i jak : > Z
* u .
Šu vana. o“ smijemo, Ur) ei

,'
./ a '



sat: pop. dičio bih se, ali kad nijesam, lako je
pojmiti da mi je mrsko, što me vlaški djelić Or-
lando na silu naturiva staležu, kome ne pripa-
dam. Spominjat ćeš se kako je otrag nekoliko go-
dina poznati Srbin Antonije Stražičić — koji je
ovijeh dana iz Banata prispio u Dubrovnik na u-
žas Steva Vukova i ostale naše nadrisrbadije —
bio u meni otkrio Dum Nika Batistića, te ih Dum
Niko sirota ćuo svakijeh, samo ne skladnijeh i po-
Štenijeh. Stražičića, koji je spadao u Il.u katego-
riju gori spomenutijeh glava bilo je doduše nešto
teško uvjeriti da se vara, ali napokon i.to mi je
pošlo za rukom, — bilo bo je posve jasno.

Ja sam ti, brate, našoj  vlahariji i njeginoj
služinčadi t, j. dubrovačkoj nadrisrbadiji, verbum
maledictum, i to (priznajem dragovoljvo!) potpuno
zaslužujem, jer vaistinu vlaška i nadrisrpska žuč
s mene često prekipi. Da se ona na mene izlije,
ni po jada ; ali me boli što se poštena imena ne:
vinijeh ljudi zbog meve uzimlju u nepoštena usta
i bljuju po gnusnijem krpetinama ,Dubrovniko-
ve“ fele.

Ja sam se u zadnjem Pismu osobito bavio
P. Bernardom, te mimogred, kako se djetiću u vla-
škoj livreji dolikuje, Orlanda malko ćušnuo. A on?
Mješte meni, — razbija.... (recimo: škatule) te-
bi i Dum Matu. Deder da u kratko rekapituliram,
što sam u Pismu rekao: 1) da je P. Bernardo du-
bok Artium magister, dobar mužikanat i Philoso-
phiae lector generalis, da je osim toga izvrstan po-
zaavalac engleskog jezika, kako njegovi od mene
navedeni citati dokazuju; 2) da je vlaški ,Dubro-
vnik“ skladan i mudar ; 3) da je gospar Matej de
la Teriaca svijesan čovjek ; 4) da Orlando na vrat
ua nos imbečiliškava i da su njegove ludosti već
dodijale i dubrovačkoj nadrisrbadiji ; 5) da je ,Du-
brovnikova“ blagajna prepuna; 6) da se Stevu
Vukovu smrkne pred očima kad se kogod ,Dubro-
vnikovoj“ blagajni približi.

Da vlaški lak& Orlando iole pojmi svoje du-
žnosti, bio bi najprvo skinuo galonirani klobuk,
te mi se poklonio i blagodario na milostivoj ćuški,
pak tad s dužnim respektom pokušao da sebe o-
pravda a moje tvrdnje opovrgne i dokaže: 1) da
P. Bernardo nije ništa od onoga što sam ja re-
kao, i da ne _zna ni što je diesis, ni pisnuti en-
gleski ; 2) da je vlaški ,Dubrovnik“ neskladan i
glup ; 3) da je gospar Matej de la Teriaca lud ;
4) da ov, Orlando, svaki dan pametnijim postaje
i da se naša vlaharija i nadrisrbadija njegovoj du-
hovitosti dive; 5) da je jadnu ,Dubrovnikotu“
blagajnu spopala Phihisis incurabilis ; 6) da je Ste-
vo Vukov najdarežljiviji čovo ovoga svijeta, da
mukte uregjuje vlaški ,Dubrovnik“ i da is svoga
džepa plaća slugu Orlanda i druge livrirane na-
drisrpske šegrte zajedno s ćelavom Cvijetom s Ko-
nala. Ali od svega toga ni riječi, nego nešto spi-
rila da bi čovjek rekao, evo sad su istekli iz
lambika doklura Viaha nadutoga.

A sad da zaključim s ozbiljnijem pozivom :
» Gospodo vkolo vlaškog ,Dubrovuika“, a osobito
ti, slugo Orlando, čuvajte se i ne mješajte dubro-
Vačke popove i vaše pekljanije s Franom sa Zvo-
nika, jer ću se drugčije ovlaštenim smatrati, da i
ja otkrijem koga u ,Orlandu“ nn. pr. kneševskog
pratikančića, vlaškog deliju ,Stjepa od Boninova“
ili ragje još doktura Vlaha od lambika, pak ćemo
Vidjeti čiji će se čitaoci konaćno srčanije smijati,
naši ili »Dubrovnikovi." Uomo avvisato ,.. 8 oni-

jem šte slijedi,
Frano sa Zvonika.



Naši Dopisi.
Orebić, 19 Maja.

U br. 46 nedubrovačkog srpskog glasila, ći.
ta se dopis iz Orebića glede premještaja sudbe-
nog pristava Mandolfa iz Obrovca na Orebić, i
onog prislušnika  Vidaka iz Orebića u Kistavje.
Taj je dopis sasvim iskrivljen, jer je uprav uzrok
premještajima protivan onom koji srpsko glasilo
hoće da prikaže. Nije Mandolfo bio za kazan pre-
mješten is Obrovca, već je na njegovu vlastitu
molbu bio dodijeljen privremeno ovomu Sudu is.
ključivo za riješenje gragjanskih parnica, od kojih
Vidak, sa svom ovojom marljivosti, rijetkom inte.

ligeacijom i neumoraim radom, nije oi cigle rije.



Bio, jer, od kada je on ovdje, nikomu u otom ko.
taru nije bila uručena ma i jedna osuda u gra.
gjantkim  parnicama. To je bilo poznato starijoj
Vlasti kao što joj je bila poznata ona kaznena
osuda, od Vidaka izdata, koja, pošavši na Mini.
starstvo, ova je naredilo Državnom Odvjetničtvu
nek uloži vištovnu Žalbu, a da se Vidak sasluša
na opravdanje ; kao što joj je napokon poznato i
njegovo podašanje # ..... Ovo su uzroci koji
su odredili primještaj Vidakov, ve u ove
Mandolfovo jesto, weć u još gore mjesto'ž na
Kistanje ; ovo je marljivost, rijetka int ja,
neumorni rad i ponašanje prislušnika Vidaks. Nek
Se sudi sada ko je bio premješten za kazan, ili
Maodolfo ili Vidak. čika

Što se pak tiče Vidakove uljudnosti, napo-
menuću jedan sami slučaj, koji je zgadio cijelo
ovo, u ostalom mirno i apatićno pućanstvo, a da
premučim sve ostale. Kad se potvrdila vijest o
njegovom premještaju, Vidak isti sastavio je jed-
nu brzojavku na Prizivno Sudište, u kojoj se mo-
lilo, da i Vidak ostane ovdje kao četvrti činov-
nik. Bilježnik Bona ponio je ovu brzojavku mjea-
nomu načelniku da je potpiše. Ovaj ju je u svo-
joj dobroti i potpisao, a Vidak iz zahvalaosti, pri
odlasku, nije pozdravio ni jednog mješćanina a ni
samoga načelnika! Ele lijepe skladnosti ! :

Završujemo izrazujući naše zadovoljstvo što
je Mandolfo dodijeljen ovomu Sudu, stalni, da će
on uz D.ra Romagnola znati urediti sud Što“ga
Vidak nije znao urediti. O tomu smo tim više u.
vjereni, pošto, kako se kaže, Mandolfo je uz svoj
neobični i neumorni rad i interes za javuu službu,
riješio u ovo malo dana što je ovdje, osim mnoš-
tva običnih spisa, oko trideset gragjafiskih parni.
ca zatvorenh god. 1891, 1892, te se dotična ri-
ješenja sad na vas mah prepišivaju i do koji će
dan biti strankama uručena.

a+b.

S Pelješea 23 Maja.

(Zanimiva pripovijest). Na 19 tek. ranim
jutrom bijah na polazku iz Metkovića kući paro-
brodom Clumetzky, u društvu dvaestak gjaka i
dva profesura istočnog zavoda (orijentalne akade-
mije) iz Pešte. Kad smo bili blizu usća rijeke,
mene će zapitst jedan mladi gospodin nešto nje-
mački, na što mu odgovorih hrvatski: da nek o
paosti da ja ne razumijem švapski. A on će me-
ni: ,srpski dakle?“ ,Ne, gospodine nego hrvat.
ski.“ — Kako, kaže on, vi uprav srpski go-
vorite ; to je srpski jezik. Govori li se takogjer
kod vas taj jezik ? Od kud ste vi?" — ,Da, gos:
podine, rekoh, govori, ali ovo je kod nas hrvat.
ski jezik; ja sam sa ovog poluotoka koji vidite
prama nama, gdje ćemo pristat kroz dva sata,
Tu je moje rodno mjesto." — ,Kako se zove, u-
pitaće on, taj poluotok #“ —  ,Pelješki “poluo-
tok.“ — ,E pa tu žive srpski narod, dapuče tu
su malo godina natrag pravoslavne vjere bili." —
Na to ja: »Oprostite nepozoati mladi gospodine,
ko vam je te ludorije pripovijedao, sjegurno: se
8 vama šalio.“ — Nije se samnom niko šalić
jer to povijest kaže, dapaće i ja putujem zato da
što napišem, i hoću da i vas u ovom putu ugla
vim da ste Srbi, i da radite za srpstvo, da budite
Barod koji u vas još nije prosvijetljen, jer je srp.
stvo jedino koje će spasit Slavene na Balkanu."
Smijuć se uletih mu u riječ: Balkanski Pijemont!“
» Da, da, odgovori on, uprav tako i nikako drok»
čije.“ Dalje mu odvratih; — ,Gospodine moguće da
ste čitali da ovdje žive srpski narod, al valja da
je tu povijest pisao Srbio, a njema je. lasno pri
svojit tugje; da prolistate talijansku povijest mo:
guće du bi ste našli, da je ovdje talijanski na:
rod, ali to sve ve vrijedi prebijene pare, jer ja di
želio da zagjete malo u vaš narod, i da ga malo
proučite, ouda bi ste drukčije sudili, te se uvjeri+
li da tu nema traga srpstvu, | da je to njema
nešto tugje i novo, sasvim. da su srodna. braća.
Vrhu kulture neroda ve mogu ja suditi gdje je
Bapredviji, u mojoj domovini ili u Srbiji, jer u
Srbiji bio nijesam pak neću ni davat šuplje osu.
de, kao što vi dajete, a nijeste ušli u oeš narod
niti ga posnate. Što se tiće pak ,SrbijesPijemon-
ta“ tomu se moraju i djeca omijet, jer. Bebi. sije
su kadri vladat ea sobom već od sebe ruglo pre-
19, & kamo Bl da okupe Blaveno au Bolkano i da