Koliko je Nalješkoviću srcu priraslo biloime
hrvatsko, vidi se po tom što ga on upotreljava i
u druge dvije poslanice na hvarskog pjesnika Hek-
torovića, kome on veli ,Svi Hrvati na te plaču“
(jer ga je bila kap udarilu) i hvarskog vlastelina
Mrtučevića, koga zove , Slavo svih Hrvata". Me-
gju Hrvatima jasno je da Nalješković misli sebe
i ostale Dubrovčane.

“ Drugi dubrovački pjesnik, koji spominje hr-
vatsko ime i svoj jezik hrvatskim bio je Dominik
Zlatarić (rogj. 1566, umro 1607). Bijaše to jedan
ed najodličnijih umova, što ie onda imao Dubrov-
nik, tako da je bio postao  ,rector  magnificus“
sveučilišta u Padovi. God. 1585 posjetio je bio u
Zagrebu brata svoga Miha, koji je kapetan bio u
vojsci Jurja Zrinskoga. Ovomu potonjemu posvetio
e svoj prijevod Sofoklove Elektre kao Hrvat Hr-
vatu. Prijevod je sastavljen starim jezikom dubro-
vačkim ali Zlatarić za njega veli da je jezik hr-
vatski, (Elektra tragedia u harvacki izložena). Re-
klo se je da je Zlatarić iz kurtoazije prama Zrioj-
skomu prozvao svoj jezik hrvatskim. Ali takova
što nije nigdje bilo na svijetu, da je ko iz uljud-
nosti promijenio ime svog naroda i jezika!

Ima ih koji tvrde, da kod starih dubrova-
čkih pisaca nije bilo zanosa za ideju hrvatsku i da
ne pjevaju nigdje s tolikim, oduševljenjem hrvat-
skom narodu, kako tobože pjeva va pr. Gundulić
u ,Osmanu“ o Srbima. Oni koji to kažu neka slu-
Šaju samo one stihove iz ,Trublje xlovinske“ Vla-
dislava  Menčetića, suvremenika Guodulića, koji
su namijenjeni Petru Zrinjskomu :

Bane Petre prebrabreni,
U kome se združa ujedno
U velikoj dici i cjeni
Pamet zaana, srce vr'jedno

š “> sbiao skih
Gdje dan svane, gdje opet gine,
Slovjenski si zvan Apolo,
Marte od sve pokrajine.
Tvog imena, troje sjene
Trepti istok, svak se boji
I tva krepost te je od c'jene,
Da kraljevat svjet dostoji.
| Od sočiini t8 bek: u valih
Potonula Italija,
O hrvatskijeh da se žali
More otmansko ne razbija.
Pače sama tva desnica
Bilu ustavi, V'jek zaklopi,
Da nevjerna poglavica
Sve kršćanstvo ne potopi.
Čuj, hrvatska pokrajino !
Pače vas svijet neka sliša,
Što obećava sad istino
Nebo, — i mene reć nadiša
Vidim smrtnom u bljedilu
Tarski mjesec gdje zapada
Za uvjek stati u tamnilu
I ne uteći već nikada.
Zrivjsko sunce njega tjera
U istoku da pogine,
Da se utopi s njim nevjera
Crna mora sred pučine,
Ja narekoh što ima biti,
A ti nastoj, slavni bane,
Da se budu ispuniti
Zgode od mene naricane,
TA svjest zvana tebe uzvisi,
Vrh svih časti sv'jeta ovoga,
O tvom svjetu diše i visi
Narod puka hrvatskoga. —
Može li biti većeg zanosa za hrvatsku mi-
820, nego što je iskazano u ouim stihovima ?
Gundulić doduše u svojem velikom epu ne
opijeva Hrvate u boju a Turcima, već Poljake, a-
li to je zato što su Poljaci u ono vrijeme u bitci
kod Hoćima bili potukli tursku vojsku i tim izaz-
vali veliko oduševljenje kod kršćanskih naroda.
Nego da se je Gundulić kao i ostali stari Dubrov-
čani smatrao istina Slavenom u širemu, ali Hrva-
tom u užem plemenskom smislu, zato imamo dra-
gocijeno svjedočanstvo nikoga drugoga, već gla-
vom Gundulićeva sina, koji je bio pukovnik u voj-
sci Leopolda 1. pa se ponudio god. 1670 frances-
kom poslaniku na bećkom dvoru, vitezu pl, Gre-
movillu, da će poći, ako poslanik želi gu svoju
semlju t. j. u Dubrovnik, da ondje sakupi 8000
Hrvata za službu francc-koga kralja“ (piše frao
ceski ovako: d' aller lever em son pays, qui es

Baguos un rogimont de trola milion Grawalen) U

tim priznao svojevoljno, da u njegovoj domovini,
t. j. u Dubrovniku živu Hrvati, i po tom da je
Hrvat i on i njegov otac,

Posljednji od starih dubrovačkih pisaca, ko-
ji spominje ime hrvatsko je učeni Francez Marko
Bruere Derivaux koji se je pod konac XVIII. v.
bio nastanio u Dubrovniku, i naučio dubrovački
jezik tako da je u ojemu pjesme skladao. U pje-
govo doba bili su Dubrovčani zanemarili svoj na-
rodni jezik, te govorili i pisali ponajviše talijan-
ski. Ovo ogorčilo učenog. Franceza te napisa sati-
ru u kojoj jadikuje, kako su se Dubrovčani odre-
kli »hrvatske starine,“ pa se stide jezik slovin-
ski ćisto govorit.“

Skupimo sad ujedno sva ta svjedočanstva
imenu hrvatskom u dubrovačkih pisaca. Nalješko-
vić u XVI. vijeku spominje po nekoliko puta ,Hr-
Vate“ i ,hrvatski narod,“ kojemu sebe i svoj rod-
ni grad Dubrovoik pribraja. Zlatarić u istom vi-
jeku tvrdi da piše jezikom hrvatskim. Menčetić u
XVII. v. pjeva zanosnu pjesmu junaku ,puka hr-
vatskoga.“ Gundulić u istom vijeku hoće da sa-
kupi u Dubrovniku ,čete Hrvata.“ A Francez Brue-
rović, koji zacijelo nije u Fraaceskoj čuo za hr-
vatsko ime, žali, na svršetku XVIII. vijeka, što je
u Dubrovniku nestalo ,hrvatske starine.“ Ako
pak uzmemo na um da u ono doba nije bilo na-
rodno pitanje tako živo razvijeno kao što je da-
nas, mi zaista moramo priznati da su ovo velika i
očevidna svjedočanstva, da su stari Dubrovčani, u
koliko je onda bilo moguće, osjećali hrvatski.

Naši Dopisi.
U Stocu, 3 Juna.

Štovani gospodine uredniče ! Oprostite, što
Vas opet sa našim  moljakanjem napadam, da bi
mi ovo nekolika redaka, želju naše stolačke-hr-
vatske miadeži u Vaš cijenjeni list uvrstiti dali.
Pisao bi Vam i češće kojekakve stolaćke novosti,
ali šta ću, kad pogledam na mali prostor Vašega
lista, mora da mi pero odmah prestane. —

Žao mi je da je list malen, tim više što
sam se dosta puta, gledao gdje mladež po neko-
liko puta pročita isti članak sa sve većom i ve-
ćom uzbugjenosti. Moram Vam takogjer ispred
svih srdačno zahvaliti, na branjenju našega pra-
va, — te makar da je list malena prostora, ali
jer uza to jezgrovit. Znam za sigurno, da se go-
lemijeh troškova bojite, da bi ste ga pomnožali
ali to neka Vam bude deveta, jer mislim, da Vam
je teže bilo posaditi ga na noge, nego li je po-
većati. Vama je raditi za sve nas, a nama opet
svijem potpomagati Vas. I po drugi Vas put da-
kle lijepo molim, da nam ta želja ispunjena bu-
de, a
na štetu bude!*)

Kako Vam je poznato, da se je već odavno
govorilo o ustanovljenju stolačkog pjevačkog i
tamburaškog društva, ali od toga nema još ništa,
te se moramo stiditi da su ljudi već o tom javno
govorili. Nije li to za nas velika sramota? —
Stiditi nam se je kad pogledamo u šaku Trebi-
njaca, koji svoje već društvo imaju, a šta imamo
mi? — Nemamo još viti Čitaonice,a kamo li pje-
vačko društvo. — Veoma me boli, da sam se o-
vako izrazio, ali ne preostaje mi ništa drugo ne-
go istinu reći. Ali šta ćete ? Naše starije ni malo u
srcu ne boli za našu mladež, koja mjesto da se
prosvjetuje, to se još gore zalupljuje ; — mjesto
da se iz sna budimo, to u još veći upadamo, te
mjesto da mačem prosvjete na neprijatelja uda-
rimo, što nam naše oduzima i sebi prisvaja, to mu
ga mi objeručke pružamo, ve bi li samo koru hljeba
i ugled kod nijh stekli. Ako ovako ustraje, nama
se nikada svanuti neće. — Nekijem je uvijek 2
terijalno stanje na umu, koje ih tobože zapre
je, da naprijed koracaju, a koje opet po mome
moijenju ne stoji, jer ih ima - kad bi se dva tri
složila — koji bi čitava društva mogli usdržavati.
— Pogledajmo n. pr. Mostarce koji jakoj nije-
su Bog zna kakova nume stanje, ali složno
i jeduomišljeno radeći i držeći se one stare po-
slovice: srno do srna pogača ,..... prikupile
i potrebni novac, pak pogledajmo ih danas. Je li
im manjkanje materijala za pje i prinukalo ih
da da bnalnsdaju i dalje ne i



užad! mk 1 ana prij aj ikako old, rw

|

istodobno da i Vam na korist, a ne do Bog:





Ovim umoljavam gospodina Ivana Vukasg.
vića i ostale, da izvole pročitati ove retke. Oni
gu dosta puta ovako i usmeno moljeni bili, da za
stvar prionu, te da ih na stranu ne bacaju, a mi
mladež tvrdo obričemo, da ćemo +e vrijednom
iskazati.

Drugo ništa nego primite hrvatski posdiih
Hrvata Humljaka.

Kotor, 13 Jona.

Imamo da vam javimo kojekakvih novosti
političkog haraktera. Kad je onomadne prošao kroz
Kotor crnogorski kojaz Nikola 1. rekao je pogla.
varu Ragazzini, da se njegovom dolasku raduje
»le samo Boka nego i cijela Crna Gora.“ ,Du.
brovnik“ dona$ajuć ovo opazi da nije načelnik do-
čekao knjaza te reče da će one rijeći neko za.
pamtiti. Tim je mišljena općina.

Općinsko upraviteljstvo kotorsko poslalo je
na to slijedeću Izjavu:

»Na razjasnenje vijesti iz Kotora tiskane' u
broju 47 drugo izdsnje dana 25 Maja 1893 ,Du.
brovnika,“ potpisano općinsko upraviteljstvo Ko-
torsko, izjavljuje :

a. Da kad je skoro N. V, Crnogorski knjaz
Nikola 1. amo prolazio, sa strane političke naše
Vlasti nije dolazak visokog gosta prijavljen bio
zastupstvu ovog grada, te dakle nije se ni mogao
niko od naše općine prijaviti na dočeku.

b. Da zastupstvo ovo općinsko neće zapam-
titi nikad drugih vladalačaih riječi, nego jedino
onih našeg premilostivog cara i kralja, kad bi se
isti udostojao upraviti mu ih." — Potpisano sve op-
ćinsko upraviteljstvo sa načelnikom ua čelu. —

Onomadne bila je u nas vaša srpska muzi-
ka. Pozdravila je u gradu sve glavne vlasti kao
Poglavarstvo, Generala, Biškupa itd. a općinu je
mimoišla. Srpska skladnost! Osvem toga dolazak
muzike nije općini bio najavljen, nego se je
iskrcala sa ,Veselijem Srbadijama* i ,Rado ide“
kao da je još Stefanović naćeloikom našega Kvto-
ra. S paše strane općina mogla se poslužiti svo-
jim prevom i zabraniti svirenje dok se ne prijave,
ali nije htjela da se ne reče da ih izazi lje. U
vas u Dubrovniku Srbi na općini zajedno s baru-
nom postupaju s vašom glazbom sasvim protivno.
U vas hrvatskoj glazbi zabranjuju avirati i kad se
ova prijavi !

Nego one dane ,Vesela je Srbadija“ ugrija-
la Srbima glavu, te pomisliše da su opet gospo-
dari Kotora. Oimah poslije trojičine svečanosti
skalupili nekakvu prošoju sa 160 srpskih potpisa
(sve starosjedioci, od kojih trećina nijesu podani-
ci) te ju predali političkoj vlasti. Srpski učitelji
zaslužnim se pokazaše u sakupljanju potpisa. Od-
bor od 6 lica predao je ovu molbu poglavaru g.
Ragarzini-u, a govori se da je jedan član odbora
držao ganutljivi govor, u komu mu je predočio
sve nepravde“ što općina čini ,erpstvu i pravo-
slavja,“ moleći zaštitu.

U molbi se pita ništa manje neg raspust
općinskog Vijeća i namještenje vladina povjereni-
ka (možda Gregovića ?). Uzroci u molbi naveden
jesu po prilici ovi:

1) Jer je općina digla natpise Ćirilicom ea
općinskog grba i sa općinske kavane ;

2) jer općina nije dala 50 fior. srpskoj gardi;

8) jer općina nije prisustvovala pravoslav,
procesiji prigodom 'Trojičina dana ;

4) jer su općinski stražari bili sprijeda i
utraga procesije ;

5) jer je općinsko redarstvo na Trojičin dan
zabranilo pjevanje u gostionici J, Puhalovića po-
slije ponoća. .

Che vi pare? = =

Čujte i ovu! Onomade dolazio Vukotić na
općinu da predloši da i Kotor us onu manjina
bokeških općina srpskih sučestvuje u daru za Guo-
“dulićev spomenik. U načelu upraviteljstvo nije ee
protivilo, Ali kad je došlo na red kakve će biti
boje vrpce, na vijenac, Vukotić reče : srpske. Ko-
toraka općina da prihvati srpske boje! To ne mi.
slimo više dočekati. Naši mu odgovoriše da ne
pristaju a on predloži bijelu boju. Upraviteljstvo
se i tome protivilo jer da je boja kotorske, opći.
ne crveno bijelo-plava, ali, pitahu dalje nike,
kad bi na to i pristali, kakvo će biti 1

vijenou. Qa odgovori vk (drag Vo |

od