+. / Tako su Srbi šestoga stoljeća bili strah i

# Ačepet kulturne Eorope. Ali osvem ovih još ih je

ri
"a4 %

.Sttalo po drugim zemljama. Mi za njih ne znamo
ništa, jer nam pisac ,Kratke povjesnice“ ništa ne

kaže, sa svim da smo znatiželjni za one, što osta-
doše u Africi i Sibiriji. Sve što poznamo jest to,
da ,od onih preostalih Srba u Bijeloj Srbiji i o-
nih sa Vrloge, Dona, Djepra, Dnjestra i Azovskog
mora, postadoše Rusi i Poljaci“ ; drugi postadoše
Slovaci i Slovenci ; treći Čeai i Moravci, a jedan
mali dio naaeli se sa Karpata u današnju Srbiju
i to je bila posljednja ili četvrta velika seoba Sr-
ba. Zbilja! zaboravismo još jedne Srbe koji su se
zvali — Prusi! Ali ovi au ,ponijemšteni, piše g.
književnik, prije 200 godina.“

Mi smo u kratko iserpili velike seobe Srba.
To je bilo nešto velićanstvena. Povijest slična ni-
je zabilježila. Po. svemu starom poznatom svijetu
nalazi se tragova srpstvu ,po svemu istoku i ju-
gu sve do Indije, pa i na dalekom zapadu i sje-
veru, čak u Španiji i Švajcarskoj, pa desnom oba-
lom Rajne do Danske. Sve su to tragovi Srpstva
i vječiti svjedoci onog dugog putovanja, a svi ovi
puti i kažiputi svode se na balkansko tropolje.“

Veliki narod! . . Gosp. pisac kaža da
su Srbi bili ajnnopibrojniji narod na svijetu.“
Ali su, jadnici, dosta i prepatili u svojim seobama.
»Neizmijerni taj put, piše, sav je zasut kostima
Srbinovim. Grob do groba 1 grob nad grob leži na
tome dalekom puta i vapije za boljom srećom na-
roda srpskog. Koli slavnih i velikih djela počiniše
naši pravci za tolike hiljade godina! I koliko li
junačkih muka pretrpješe oni na tako dalekom
putovanju! Sve je to zaronilo groblje jedno ne-
pregledno i zastrlo vječnim zaboravom.“

Šteta, vječna šteta! Ali to ne smije da bu-
de. Mi se nadamo da će današnje srpstvo razumjet
svoju misiju, da će nastojati neka se opet uskris!
stara srpska slava, neka se opet povrate ono slav -
vno i veliko doba. U tom naši dubrovački Srbi-
katolici, ti potomci slavnoga kralja Strojila, osobi-
to će se odlikovati. Još je Srbin junak!

No slijedimo naprijed. Do malo izumre prva
srpska dinastija Svevladovića na Balkanu. ,U isto
doba živio je tamo negdje iza Karpata nezavisan
srpski knez po imenu Dervan ili Drvan. Taj Dr.
van posla svoga sina Zvonimira, da obnovi srpsko
carstvo na Balkanu.“ — Naravno, ovaj je svoju
zadaću sjajno izvršio i — ,tako postade nova —
dotle po redu — jedanaesta Srbija.“ (Prva Srbija
bijaše Sarbarska i Panovska Srbija u Indiji, pa
onda se nizahu: Nova Sarbarska kod Male Azije,
pa Srbanija kajspiska i Srbija Sibirska, pa Bijela,
Baltička, Velika, Panonska i Solunska Srbija, pa
Srbija Svevladovića i Drvanića).

Ova današnja imala bi da bude frinaesta
Srbija, jer je Nemaoje dvanaesta. Fatalni broj!

Ovoj novoj dinastiji bijaše ratovati sa muo-
gim neprijateljima. Najprije dogjoše Blgari. ,Bliga-
ri bijahu narod muhamedovske vjere.“ Zatim eto
i Magjara koji počeše desno i lijevo osvajati srp-
ske zemlje. ,Tako se Magjari utvrde u dauašojoj
gornjoj Ugarskoj i ostanu: tu do dana današnjega,
te primivši od Srba prosvjetu i dršavno uregjenje,
pa i sama ćirilska pismena nazovu se Ugri.“

Drvanići su i nadalje vladali u drugoj srp-
skoj državi. ,Carska loza (u Srba su sve carevi)
Drvanića dala je srpstvu nekih sedamnaest — ve-
ćinom dobrih — vladalaca. Poslije Zvonimira i Bu-
dimira najznamenitiji au ovi: Tomislav 1., Sebi-
slav, Hrauimir, Tolimir, Krešimir, Vlastimir, Mu-
timir i Česlav,“

Krasno je bilo to doba! ,Cvjetala je i vese-
lila no sva srpska zemlja." Ah da se može opet
povratiti

* *
*

Mi nijesmo svršili. ,Kratka povjesnica Srba“
i dalje nabraja junačka djela različitih srpskih ca-
reva i kraljeva, kojim sad po prvi put ime čuje-
mo, Ali to je takova konfuzija, da iz nje nije mo-
guće što ni izvaditi, van da je ne bi svu preštam-

poli. Žao nam je, što, radi malena prostora, i 0-
pako ne nogosmo donijeti već male odlomke ovog
neumrlog djela. Čini nam se da je i ovo dosta.

Mi smo pročitali dosta utopija, besmislica,
suladih dokazivanja i pogriješoih nazora, ali ova.
ko ogromnih ledosti, ovako kolosalnih laši mi još
duli nijesmo, (U avoje vrijeme ljudi su pisalj go





mile knjiga kako se' nalazi kamen mudraca koji
pravi zlato. Prama srpskim budalastinama to su
malenkosti.

I zaista ovo bi bilo remek-djelo ljudskoga
bezobrazluka i opsjenjivanja prostote, da nije sim-
ptom duboke bolesti nama srodnoga naroda.

Prije smo im samo mi Hrvati bili Srbi; po-
slije su to postali Bugari u Bugarskoj i Mace-
doniji. A danas?..... o omeo sa000as0+o

Pak se još mi čudimo kad nam svojataju
Dubrovniki

Doista to je prava Bolest i mi se pitamo,
što će bii od naroda, koji njegova inteligencija
takim glupostima hrani, vjih širi i odobrava. Taj
je narod osugjen.

Reći će kogod da je to jedan čovjek. Nije
istina. Mi smo u svoje doba vidjeli više sličnih
pojava i kod samih ljudi koji upravljaju Srbijom,
Gdje nam je pak episkop Nikanor Ružičić historičar

rpski koji je nazad malo mjeseca napisao taku ,
S povijest,“ da se samo ova najnovija može # njo-

me barabariti? On Srbe nalazi od Jadranskog |
Egejskog mora do sjevernih granica Rusije i Ura-
la. A on je ne koješta već biskup. Pa da li se i
jedan Srbip našao, koji se oborio na njegove gla-
posti ? Ne, dapače našlo se srpskih listova, ozbilj-
nih književnih listova, koji su Ružičića djelo hva-
lili i preporučili, a kraljevska srpska akademija
znanosti (jadne znanosti!) broji ga kao svoga člana.

Ovakova, samo ovakova djela nalaze megju
Srbima odziva. Narod se sistematično zavagja, ob-
manjuje orijaškim lažima, koje on slijepački čita
i vjeruje im, jer ga je novinstvo na to izvježbalo.
To je još žalosnije.

Najžalosnije je pak da je Biogradska vlada
sa svojim hiljadama dinara udarila temelj ovoj bu-
dalastoj propagandi Srba. A ,Narodne Novine,*
organ hrvatske vlade, oglasuju ovakove publika-
cije i ne nalaze rijeći da ih pokude, samo zato što
je njihovim urednikom — jedan Srbin!

Pa još se ljute, ako ih mi rad njihova o-
gavna rada napudamo! TA, ne vidite li za Boga,
da ste vi sami najbolja satira srpstva, da ste Yi,
srpski vogje, jasan dokaz Dazatka, neznanja, ne-
sposobnosti i moralne pokvarenosti svog naroda,
da ga vi isti u tom uzgajate |

Otvoreno pismo.

Uglednoj Gospodi!

Marku Balabanu — Lesu Guzini — Petru
Chiorco — Stijepu Popu Lučiću — Matu Braj.
koviću — Andru Krivokapiću,

Perastu.
Gospodo |

Pomaga Bog, braćo Peraštani. — Evo me,
gospodo, da vam, ako umjedoh, odgovorim štogod
onako na perašku na pismo koje ste mi upravili
u 18 br. »Dub.“ A najprije da ne, braćo, ručimo
i za junačko zdravije upitamo. Zar ne smijemo bi-
ti prijatelji premda se u njekim stvarcama ne sla-
žemo? Da bome, i u borbama treba se sjetiti vi.
teštva, lojalnosti i gragjanske čestitosti. Zdrav-
stvu) dakle, moj časvi subrate u svećenstvu Popo
Lučiću! Zdravstvujte i ostala braćo potpisanici!
— Mir s vama i blagodat od Gospoda. —

Mislio sam vaistinu da ste, braćo, zadrijema-
li, ali sam so prevario, Ipak radujem se Što se
ostvorila ova Galileova: eppur si muove. Vi se,
gospodo, čudite gkakvo sam pitanje na vas upra-
vio.“ Na vas, ste rekli? Ja se čudim vašemu ču-
du. A ko je, gospodo, o vama i sanjao? Ko je
znao da ste vi oni stari peraštani auklori onog
dopisa te je izišao u br, 14 ,Dub.?“ jer ako se
sjećam, pozvao sam one stare peraštano koji su
ondje bili potpisani, pošto sam jasno kazao da se
neću isticati des isričnog posiva ...... tijeh
starijeh poraštana, Je li tako, gospodo? Bome
jest, jer ako ae vi ne sjećate što ste čutali, sje-
ćam se ja što sam upisao. Sada je dakle mene
red da se čudim ja vama (pardon, ne svijema ve:
go trojici vas), Kojijem pravom mogaste se ozva-
ti na poziv upravljen isključivo starijem perašta-
nima? Ne prisvajajte, braćo, što nije vaše, ako
hoćete da smo prijatelji,

. > A sada, gospodo, da ge dobro rasumijemo i.
porasgovorimo. Beavijem da sam pe aadag da au



potpisanici pomenutog dopisa svi sbilja stari p8-

raštani kao što se ističu ; sasvijem: da bih mogao
spadaju kiti starijeh peraštana koje sam jedino
pozvao, jer u konkretnosti ne vlada ona kanon.
Ska: pars major trahić minorem ; ipak iz prosto-
ga ćefa odobravam i njih, jerbo premda nijesu
stari peraštani, a ono su barem moderni, a ono
su mi bivši sudrugovi, a i zato što se i oni pot.
puno slažu sa ,Dub.," te tako primaju na sebe
odgovornost na sve što Onaj list i odnosno mene
piše. A i da se ne bi hoćeli primiti te odgovor-
nosti, primorani su, jer sam jasno u mojoj izjavi
kazao da: ,ako je opaska ,Dubrovnika“ odnoseća
se na moju osobu glasnik vašijeh čuvstva spram
mene . pozovite me“ . Pozvaste
me, gospodo, dakle ono su vaša čuvstva; izvolite
dakle odgovoriti. Da bome, vi ae potpuno slažete
sa ,Dub.,“ pa možda i onda kad je u br, 12 epo-
menuo odrpine glogovačke!? Gue. M. Brajkoviću
slažete li se i u tome sa »Dubrovvikom?“ Ako
ste doslijedni, morate. U dobar čas vam bilć! —
Naprijed.

Ako se sjećate, ,Dub.“ je kazao da sam ja
prelomio vjeru gragjanstva. Prelomiti vjeru gra-
gjanstva znači isdati gragjanstvo, znači biti is-

dajnik domovine. Slažete li se, gospodo, sa «Dub:*?

Dokažite, ama jasno dokažite u čem sam taj sla-
vni naslov zaslužio, u ćem sam svoju domovinu
izdao na izgled Vuka Brankovića (pamtiće kogod
od vas ona što se. odnosim), pa tek onda ću van
odgovoriti zašto sam zapjevao hosanna kojijem
sam dovikivao crucifige: onda ćete i silomice pri-
znati koli teško razoćaravje prisilova me preći u
neprijateljske tabore, dušmanina u čelo poljubiti,
a vama, gospodo, legja okrenuti.

A sada da vam odgovorim aa ojeko vaše pi-
tanje, pa sam gotov za ovaj put. Vi me, gospodo,
Pitate: zašto da mi budete harni? za koje zaslu-
ge? Danu gledajte, s vašijem ću vas oružjem po-
biti, s vašijem ću vam riječima odgovoriti. Zur ne
kažete sami da sam ja bio vogja i branić vaš?
Nije li »Dubrovnik“ u br. 14 to posvjedočio, onaj
» Dub.“ sa kojijem s8 vi slažete? Zar-je- mala ta
Zasluga? Per bacco mje sala. Ne daje mi se ra-
zumjeti takva pojava, Brzo li, gospodo, zaboravi-
ste usluge moje, dočim ih isti obožavani vam
» Dub.“ predoćava! Ne budimo djeca ; budimo do-
slijedni a ne protuslovni, da li ne, grdno ćemo se
pobrkati, pa onda ne ćeme se već dopisivati. Za-
to bih vas savjetovao da se progjete neiskusna
pisara, u logičnoj struci nevjesta, koji će lako
krivijem putem zalutati pa i drugoga sunovratiti.
Što ćete! Žar mladosti i prirogjeni mu nagon na
isticanje ćoravog pjekog junaštva ne daje mu vi-
djeti dalje od nosa.

» Valjda, opet pitate, da mi budete harvi za-
to što ste mi pomogli u borbi proti onijema \jn:
dima koji ne pripoznavahu pravo mojega glasa?“
Znam, gospodo, kud ide taj ironički izrasx vašeg
reklute, ipak zato ništa vam hvala, jer sam se
vavijek sam branio, a od vas nije mi bila potte-
ba nikad, dočim vama od mene, možda, jest. Nije-
ste mi pomogli ni onda, nit kad se ticalo kljuća
Gospine blagajne, ako se sjećste, jer ćemo se
drogom baš o toj točki, ako zapovijedate, poraz-
govoriti, iz koje vodi porijeklo cijela naša razini.
rica. A časni popo Lučić kom su erkovui zakoni
dobro pozuati, on će najbolje suditi, kad stavi ru-
ku na svećeničke prsi, jesam li se podmo kao
svećenik kojemu naredbe ćrkovne vlasti moraju
biti najsvetije: on će nama kazati, šćaše li se u
ravnoj prilici kao svećenik drugojaće poduijeti.
Dapaće # njim ću se, svećenik sa svećenikow,
porazgovoriti, a vi ćete, gospodo, slušati.

Nijeste me, rekob, pomogli u ničem, a slo-
žao na mene zarežaste, jer sam dao ostavku. Ja-
oh grozovita li bi ona moja ostavka! Veliku li
štetu nanese vašim interesima! sasvijem da kad
sam je položio, njeko je krenuo ramenom ; vjeko
je rekao: manchi semo, mejo stemo, raćunujuć da
jedanaest biva mavje uego deset: a ujeko treći;
moše mu biti. I drugi su davali ostavku, pa se

vijeste ugrujali. Zašto dakle na mene samoga re“

žito? Nije treba tajiti; zašto sto izgubili desnu ru-
ko, sašto sam bio vogja i branić .vaa, kako kaše
Dub“ ta kojijem 00 Vi slafeta, Vajen ljeve

_-