U koliko je nama poznato sa hrvatske stra.

ne još se nije digao oštar glas protiv te zlopora-
be, pa mi ovdje pozivljemo one koji su je dužni

pobijati, neka to učine. Tu su na prvom mjestu

zastupnici i novinstvo. Ne bi li se mogao naći na
pr. zastupnik pravaš (koji bi prama načelims za

to bio najzgodniji) na hrvatskom saboru i tražiti
od vlade neka ovu stvar uredi, pa neka se u bu-
duće ni u službenom listu vi drugovdje ne zovu
vijernici hrišćanski i njibova crkva imenom srp-
skim nego prosto:  pravoslevna ili grčko-istočna
vjera, crkva i t.d,? A to bila dužnost i zastup-
nicima dalmatinskim interpelisati vladu u tom smi-
slu. Osobitom znatiželjnošću čekalo bi se, što bi na
to odgovorio novi hrvatski prestojnik za bogoštovje i
nastavu g. Kršnjavi. Motivirati taj službeni naziv
»Srpski“ za pravoslavne, koji se čita u službeno-
me listu ne bi mogao nikako. A ako u Hrvatskoj
ima Srba, slijedi li zato, da ge. svi pravoslavni o-
krste srpskim imenom?

Kako je pak u nas u Dalmaciji? Još gore.
U nas ono 70.000  hrišćana što ih ima zovu se
srbima ; njihovi popovi šalju spise na vladu, op-
ćinama i svukud sa natpisom : ,od srpskog-pravo-
slavnog parohijalnog ureda u X. Slavnoj .... 0-
blasti u Y." Dakle eto nam srpskih pravoslavnih
sveštenika, a dosljedno tome viših crvenih dosto-
janstvenika. A gdje? pitamo. U ravnim Kotarima,
Bukovici Vrlici i t. d. gdje i dan danas prosti
hrišćanski narod izričito kaže da hrvatski govori,
a niko neće reći srpski osim ono nekoliko ljudi,
koji su što učili i to ime (vrag zna zašto) u po-
litici prigrlili. Svi ovi pravoslavni spadaju pak pod
patrijarhu u Crnovici pod kojim su tamošoji Ru-
sini i Rumunji! Hoće li ovi zvat svoju vjeru srp-
sko-pravoslavnom ? .

Uzmimo ovi karakteristični primjer. U Srbi-
ji prama Dunavu ima oko 150*000 Rumunja. Ru-
manji ispovijedaju istu vjeru sa Srbima ali govo-
re jednim romanskim jezikom. Kako će se zvat
ona njihova crkva? njihove župe? Opet srpsko-
pravoslavna, jer su u Srbiji, gdje je pravoslavna
državna vjera. Ova sama Činjenica navodi nas na
smijeh. Zašto napokon u Bosni nazivlje se #rp-
skom vjerom? TA oni onamo imadu posebnu cr-
kovnu oblast koja bi se zvala bosanskom.

Ima još sila drugih razloga koji govore pro-
tiv ove teorije i koji se sami jedan za drugim
kao munja namiću  prosvijetljenome čovjeku kad
stane misliti ob ovome prijedmetu. Pravoslavne
vjere i pravoslavne crkve ima to niko ne niječe i
ona kad traži svoju autonomiju u religijoznim po-
slovima i općenju s» vijernicima, traži ono što je
naravno i što traže i druge religije. Ali srpsko-pra-
vuslavne vjere nema niti je može bit na svijetu. To
je gola izmišljotina, kojom su se iz Srbije služili o-
sobito u Bosni i Herčegovini još kad je ova bila
pod turskom vladom u njihove političke svrhe, a
služe se i dan danas gdjegod mogu. Zato protiv
toga naziva moramo svukud najodlučnije ustati,
jer nam je otugjio na hiljade hrvatske braće.



Agitiranje jednog učitelja.

U Ilercegovini 25 Jaunara 1892.
Zaklela se zemlja raju,
da se na njoj tajne snaju.

Do skora će se namiriti sedam godina, ka-
ko vrijedni učitelj trg. škole u Mostaru gosp. V.
marljivo agitira za srpstvo. Ovi vatreni, inače
lisičiji srbin, mudro se vlada, te pod krinkom u-
čiteljskog plašta uvud i svukud propagira srpstvo.
Iz svake njegove riječi proviruje pravi i potpuni
irendetizam Velike Srbije. Ali sa čudo božije to
još ne dogje starijim u uši. Ali šta de? kad su
0 tom novine govorile ; nego jok: V.... sve tvrgji
i deličniji.

V.... čiri srpstvo ni on to ne krije ali on
veli, da je njegova lozinka : ,opresnost je majka
mudrosti." I zbilja, držeći se toga, evo sedam go-
dina kako ov neumorno radi o širenju srpstva, pa
ipak ne udari na ogramu! Što su novine govorile
čini se da to u nas neškodi srbićima ništa, dočim
i jedno anonimno pismo premjesta učitelje Hrvate
ili posve ih diže is olušbe. Čudnovato! Zašto to,
ja ne snam.

Ovi čovo vješto sedam godina sprovede u
Mostaru, a koliko je zavrijedio za srpstvo, to on
najbolje sna koji prima nagrade. Ali nesretna sud-
bina, htjede i to, da otkrije. Tu skoro nekakav
»Pisac“ napisao je knjižicu o socijalizmu, koja se
štampala u belom Beogradu. Dakako vlada je ču-
la za tu knjigu, te je došla u Bosnu po mogućno-
sti konfiskovala, a pisca joj dala metnut u kavez
okružnog suda. Nu marljivi pisac znao je raspo-
slat svojim kolegama po nekoliko komada da ih
rašire u općinstvu. U prvim je bio gosp. V....
On kao da nije čuo vladinu zapovijed. Premda ga
je ravnatelj trg. škole za to opomenuo, marljivo
je te knjige raspaćavao biva usprkos. Ali svak i-
ma prijatelja i neprijatelja, pa tako i V. Našla se
zla duša i to dojavila prestojniku Fogleru. Fogler
se zaputi V..., u posjete. V.... je bio sam u
svojoj sobi i umovao vad divnim i božaostvenim
teorijama socijalizma, a neko pokuca na vrata,
V.... i nesluteći, da biko drugi njemu išao, osim
brata srbina, povika: slobodno ! i opet se zadube
u knjigu Al da ! kuku i lele! na vratima se uka-
za Fogler. V.... ni da makne, krv mu se zaledi
— hej haram ti srpska vjera! kamo ti srpsko če-
lik srce — 1? —

Prestojnik ga pozdravi i reče: molim izvoli-
te mi dat sve knjige, koje imate od A., koje su
zabranjene amo. On se još gore smete, ali šta ćeš
de, čovjek se starijemu pokoravati mora. On isku-
pi knjige i dade ih, a prestojnik se nakloni i ode

Vele da su knjige poslate nekud uz vrlo do-
bru pohvalu gospodina V...., kao vatrena srbi-
na, da je revno knjige raspačavaoi da vjerno slu-
ži srpstvu.

Pa zar ovo nije velika lojalnost ?! Svijet se
nada da će V.... dobit već odavna s krvavim tru-
dom zasluženu nagradu, dočim on siromah od ne-
šta strepi. Tu je Žalosnu vijest javio i Meštreviću
jer je ovi poznat kod vlade, kao vatren srbin, te
da bi mu on mogao mitom pomoć.

Po nešto ga tješi ideja o Velikoj Srbiji i
njegovu silnu dušmanu (hoću da rečem Dušanu.)
Ali opet uza sve ovo, V.... očajava u smrtnom
strahu, a ja kao njegov prijatelj i otprije djak,
sad mu šaljem za utjehu ova dva stiha, od našeg
pjesnika M, B. — Dakle neka opet braće Hrvata
koji ga žaleći preko novina, što ga taka sudba
stiže obraćamo svačiju pažnju, na ono što je do-
pušteno ovdje nama, a što i Srbima a dotle nek

mu budu za utjehu ova dva stiha :
Nesdvoj V...., dok ti nalik dagi
Potamnjelo srpstvo sjaje, kraj će doći tigi!

Subrija.

Naši Dopisi.

Šibenik dne 24 Januara.

Još lanjske godine naša općina imenova
nam tajnikom općine omladinca dubrovačkog Ne-
grini-a. Taj izbor nemalo nas je začudio znojući,
da se je natjecalo i drugih sila u svakom pogledu

vrsnih, koji bi bili služili na čast hrvatskoj općini

kakova naša. Taj postupak naših otaca može o-
pravdati sama nedkučiva narodnjačka susretljivost
i dobrota, koja nam je nemalo gorkih pošljedica
prouzrokovala. Mi mučasmo i čekasmo, da vidimo
čim će uroditi taj korak naših općinara, prem se
od srca smijasmo onim, koji su u tome nazirali
njeku pogibelj po hrvatsku stvar, jer da bi taj
čovjek mogao na općini sijati sjeme erpstva; smi.
jesmo se velju, jer znamo, da je čibensko tlo ne-
rodno za srpsko sijanje. Strab, koji je njeke obu-
zimao, suda je posve otstranjen, pošto je Negrini
8....... Otpušten, a da vidimo kako — ad
rem! Čast, koju je novoimenovani tajnik nosio
pije nimalo priječila Negrini-u, čedu glupo dok-
trine Budmanijeve i drugova, da dade u privat-
vim prilikama oduška srpskoj naravi, koju bi ve-
oma lako okolnosti bile promjenule u drugu na-
rav, to kažemo, jer poznamo Negrini-a, Bisanti-
nisam, i fanatićnost posjedovao je on u najvećoj
mjeri; u više zgoda nije se Negrini nimalo žacao
nazivati paš jezik hrvatskim, naš narod hrvaskim
narodom, vašu metropolu Zagreb prvim i mjve-
ćim kulturnim središtem balkanskoga poluotoka;

sjećamo ve pače, kako se je pri isboru Laginje



živo trsio, da bi se brzojavilo, da se doznade za
ispadak, pošto da je taj izbor od zamašite zna.
menitosti po hrvatski narod itd. itd, To neka u-
pamte oni, koji su ga, kako čujemo, vidjeli gdje
jednom javnom prigodom u Gracu, u njegovu sa-
dašojem boravištu, sjedi na čelu stola srpske o-
mladine. A ko je silio Negrini-a, da tako postu-
pa? .. Njegovo veličanstvo - novac. Himba i pret-
varanje ga dakle držahu na općini preko godine
dana, Ali pri koncu upoznaše ga i naši oci. Posu.
divši od općine znamenitu svotu i umolivši dopust
od mjesec dana pogje naš srbenda u Gradac, da
položi prvi rigoroz. U toliko eto mu ponude, ka-
ko čujemo, iz Dubrovnika, da se primi uredništva
njekakvog političkog srpskog lista, što ga nami-
slila izdavati tamošvja šaka srbakovića u hrvatskoj
Ateni, valjda na čelu im Dr. Vlaho Matij&vić. Ova

umišljena, ili realna ponuda dogje u dobar čas
našemu srbendi Negrini-u, koji se razumi u poli-
tiku koliko Balahamovo Živinče u kantar, te se
on na brzu ruku obrati na naše općinare pismom,
kojim zahtjevaše četveromjesečni dopust i predujam
od 600 (scusate se & LE forinata, inače da ne-
će he a "7.4 GSslužbu, i
da će se obreag. ase iptioteci "Unžoj mu po krvi
(i ta ti jel). Ova drzovitost, koja karakteriše u
najpotpunijem jeku toga ćovjeka, zgadila je naše
vrijedne općinare i otvorila im je tandem ali-
quando“ oči. Drzoviti zahtjev bje mu zanijekan i
bje mu naloženo, da dogje predati ured i da po-
vrati općini prijašnji dug. Čujemo da na opeto- |
vane pozive općine  Negrini mramorkom šuti..
Stvar stoji u tome: prevejani je Negrini mislio
novcem hrvatske šibenske općine doktorat steći
a da poslje iz zahvalnosti okrene legja i da se
obrati svojoj braći bližoj mu po krvi." Raditi
što takvoga mogu samo Dušanovi potomci, pa baš
nije nikakvo čudo, ta nema dana, te nam ovi
kroz svoja glasila ne dovikuju, da srbin ima svoj
posebni svijet, _ u kojem vladaju zakoni i navade,
koje mi, što smo zadojeni zapadnom kulturom ne
možemo lako, da razumijemo, s kojim se mi ne
možemo lako da # prijateljimo. U berićet vam u
toliko takva kanibalska kultura, samo daleko joj
od nas kuća, niti više sjedili na našoj općini taj-
nici alla Negrini. Hrvatović.




Gruž 4. Februara.
U nas amo ništa nova. Žive se tiho i mirno.
Svak za svojim poslom, a večer ili se provede
kod kuće ili u dućanima u razgovoru; u kojoj ka-

fetariji igra se, čitaju se novine i razgovara se o
svemu i svačemu pa i o politici.

Onomadoe razgovarali smo se nješto o ško.
lama, a bilo nas je nekoliko i izmegju nas i naš
spičar. Malo po malo došlo je do gustijeh — ri-
ječi, jer je svak branio svoje mnijenje, dok naš
gospar Denaro u velikom svome talijanstvu zaleti
se tako daleko, da je rekao kako hrvatske škole
ne vrijede ništa i kako su svi oni koji izlaze iz
škola hrvatskih pravi magarci usporegjujući ih
& onim koji svršavaju škole talijanske !

Ovo nije bilo lijepo čut, i ako je gosparu
spičaru bilo što odgovoreno, on je i zaslužio. Ko-
jim pravom smije on tako napadati na učionice u
kojim se djeca uče u svome materinskome jezi-
ku? Istina xavuklo se i u nas u školu knjiga sva-
kih, a osobito čitanaka za koje se čuje pripovije-
dat svega i svašta, ali opet bolje, da nam djeca

znadu najprije svoj jezik, a današnji mladići to
nauče dobro.

Nego to nije stvar da se ovdje sad raspra-
vlja. Htjedosmo samo javno opomenuti gospara
Spičara, neka ge ne razmeće toliko sa svojim ta-
lijavstvom s kojim nam je više dodijo i neka u
naprijed s malo više obsira govori o našim sve-

tinjama,
Njeki Grušani.
Pogled po svijetu,

— Isbori u Ugarskoj već su obavljeni. Agi-
tacija bila je strahovita koliko u vladine toliko
& oporbene strane, Vladina liberalna stranka isi-
dla je u većini, ali pretrpjela je snatnih gubitaka.
Manjak od desetak sastupnika više će osjetiti ra-
di osoba pošto je izgubila mnogo odličnih pristaša
u saboru. Naprotiv neodviwna stranka i Apponyje-
va izašlo su po štogod ojačane. Babor sazvaće ae