žne Hrvate i Srbe (makar to 1 Grot tvrdio), o tom će se svak odmah uvjeriti, ako mu ih donesemo u cjelini, jer oni glase: ,V srbskćm jazyce jest .zemie, jćžto Charvati jest imie. Vićj semi bieše lech, jemuše imie djechu Čech ... .* (str. G ed. Hanke V Praze 1851). Ovdje se dakle kaže, da je u zemlji Charvati bio narod češki. Misliti da je ta zemlja Hrvati južna Hrvatska, bilo bi okrenuti povijest naopako, veli Rački. Još nam je napokon odgovoriti piscu ,Sr. GI.“ na jedno vele važno pitanje, koje se tiče prof. Budmana i njegovih nazora o stvari, radi koje se za »Srpskim Glasom“ mi prepiremo i tim biće mu odgovoreno na sve ono, što je on umio zabaviti “ našemu članku ,Omladina progovara.“ Mi smo citovali Budmana protiv Porfiroge- nita, iznesavši jednu njegovu rečenicu iz akade- mijskog rječnika, u kojoj veli, slažući se u tom s nama, da je Porfirogenit izmiješao političke i etnografske granice. Ali pisac ,Sr. GI." tvrdi da «smo mi, izvadivši tendencijozno (obično njegovo za-rgjalo oružje 1) iz jednoga poduljega perijoda jednu izreku, podmetnuli ,piscu ono što mu se nije nikada ni snjelo,“ ili, ako je Budmani onom rečenicom, koju smo mi donijeli, htio zbilja reći ono što mi tvrdimo, onda da je on pogriješio jer može i on pogriješiti, veli pisac ,Sr. Gl.,“ nepo- grešiv je sam papa ex cathedra. Da vidimo najprije, što je dalo povoda pi- scu ,Srp. Glasa“ tvrditi, da Budmanova rečenica “o miješanju etnografskih i političkih granica sa strane Kostantina nema se tumačiti, kako je mi tumaćimo (i kako bi je svak protumačio). To je regbi ovo dvoje : 1) Budmani, kako se razabire iz “ njegove gramatike, vjeruje u Miklošićevu nauku, da su čakavci Hrvati a štokavci Srbi, 2) a po toj nauci čakavci se potpuno slažu sa Kostantinovim Hrvatima, jer dopiru i jedni i drugi do Cetine (Po onome bi naravno slijedilo, da je za Budmana Ko- stantinova granica izmegju Hrvata i Srba etnograf- ka). Ali pisac ,Sr. Glasa.“ zaboravio je da je Bud- mani napisao svoju gramatiku još god. 1867, pa ako je i pripadao onda još Miklošićevoj školi, mogao je od te godine, do god. 1890 kad je izišla sve- ska akad. riječnika gdje ima riječ ,Hrvat,“ prou- čivši bolje pitavje, svoje nazore u tom pogledu promijeniti. Rekli smo da ih je mogao promijeniti (ako pisac ne shvata, kako se mogu takovi nazo- ri promijeniti, neka pita svoga prijatelja prof. “Rešetara, koji je takogjer njekada bio vruć pri- . staša Miklošićev, a gad je promijenio u tom ob» ziru svoje mišljenje, jer drži, da se naš narod po jeziku ne cijepa u Hrvate i Srbe), a spomenuta sveska rječnika, koju je on priredio, dokazuje ja- . sno, da ih je on u istinu promijevio, jer se Mi- klošićeva nauka osniva samo na Porfirogenitu i na konjekturi, da je Porfirogenit, udarajući gra- nice izmegju Hrvata i Srba, mislio govorit o pra- vim t. j. genetičkim (a ne političkim) Hrvatima i Srbima, a tu konjekturu Budmani u Rječniko u. prav pobija. Slušajte samo vas vjegov perijod: »Po Kostantinu Porfirogenitu .. .. granice kod »Hrvata odgovaraju dosta dobro granicama sa- »dašnjijeh štokavaca zapadnoga govora, ali istina nPripadali bi im po istome piscu i njeki čakavci »(ua pr. u hrv. primorju) i kajkavci. I za čakavce »po otocima i po dalmatinskom primorju, koji se »dandanašnji drže, du su čisti Hrvati, ne zna se »po Porfirogenitu kojemu plemenu pripadaju ; može piti da ovaj pisac na jednom mjestu (vidi Do- »cum. hist. Rač. 371-872) o njima govori zovući »ih Slavenima i razlikujući ih od Hrvata, ako on- sdje ne govori baš o ostancima romanskijeh na- sroda na otocima. Istina je svakako da Porfiro- »96nit miješa etnografske i političke granice.“ Po ovome nema dakle sumnje, da Budmani danas ne vjeruje više u Miklošićevo evangjelje (u koje nije nikada vjerovao ni Jagić, najveći živući filo- “log slavenski). I on drži (kako i mi) Cetinu sa političku granicu izmegju Hrvata i Srba u vrijeme Kostantinovo. Ali pisac ,Srpskog Gla- sa" tvrdi, da ako je ovo danas zbilja uvje- renje Budmanovo, to je tada Budmani na kri- vom putu (Budmani ! taj tobož veliki meštar ,0- pa da je pogriješio! do šta ne g“ se tobože ane može dišje Porfirogenit mogao pomiješati .iznesenim iz riječnika, Budmani “izvještaj o onome što su vidjeli i čuli. etnogrefske i političke granice.“ Ali: mi-to lijepo naslućujemo i to evo kako. Da je Cetina bila gra- nica državi hrvatskoj u Kostantinovo doba, to je već historija kao nesumnjivi fakat ustvrdila ; a što Konstantin nazivlje Srbima južno-dalmatinska ple: mena, premda politički nijesu bila vezana sa Sr- bijom, to je — veli Drinov, bugarski nepristrani historik — samo njegova ,teorija, koju on vavre- dnom revnošću razvija (zato, što je istočno carstvo oko toga nastojalo, da putem srpskoga sebi sklo- na vladara, spravi ta plemena pod svoju vlast), a teorija je ta sasvim bez osnova, jer se malazi u očitoj opreci s dokazivanjem drugih suvremenih izvora,“ a kako smo mi u našem listu dokazali, nalazi se u opreci i s tolikim drugim faktima e- tnografičke naravi. Piscu ,Sr. GL“ kako se vidi leži najviše na srcu ono, što Budmani misli o Dubrovniku. On tvrdi, da Budmani nije 'o srpstvu Dubrovnika ni- kada ni posumnjao. Ali sudeći po onim riječima, smatra regbi danag hrvatskim jezikom ikavski dijalekat (vjero- jatnije je upravo, da je njegovo mišljenje danas, da se ,hrvatski“ i ,srpski“ po jeziku ne ruzliku- ju). A da je ikavština još u historijsko doba vla- dala u Dubrovniku, to je nesumnjivo (veli Jagić u svojem Arhivu VI, 80.). Danas je doduše Du- brovnik pojekavljen, ali to ne znači ni najmanje, da je tim i posrbljen, jer o postanju ijekavštine mi imamo dvije nauke: 1) Jagićevu po kojoj se je ijekavština razvila iz ikavštine u historijsko doba, te po tom ako je ikavština hrvatska, nara- vno je da će i ijekavština biti hrvatska; 2) Mi- klošićevu, po kojoj je ijekavština od davnina u našem jeziku, te je srpsko narječje. Ali i ako je ijekavština starinom zbilja srpsko narječje, kako hoće Miklošić, u XV. vijeku kad se je Dubrovnik pojekavio, srpstvo toga narjećja jamačno je da se nije više osjećalo, jer inače bili bi i ijekavski pi- sci dubrovački to srpstvo istaknuli u svojim dje- lima; dok o njem nema nigdje ni sjene, već se naprotiv ističe hrvatstvo. Danas je pako ijekav- ština postala nesumljivo hrvatskim narječjem i tim što su je Hrvati usvojili svojim književnim jezi- kom. Ovo osjeća ćak i prosti puk srpski, koji ijekavski dijalekat zove izrijekom ,horvatskij jezik.“ (Svršiće se.) Naši Dopisi. Sa visokih škola, 22 Februara. Da nam ono ne, ugine, Što je naše od starine ! Evo malog dokaza za hrvatstvo Dubrovnika, koga mu naša ,braća“ toliko niječu. Poznato je, da je Venecija slala svoje poslanike, koji su pro- lazili cijelom Dalmacijom, i razgledavali što je gdje i kako. Često su oni na svom putu zalazili i u Dubrovnik, koji je slobodan bio. Polazili su onamo, da se nagledaju njegovog bogastva i bla- gostanja. Poslije svog putovanja, davali su opširan Pa često ima tu govora i o Dubrovniku. Te relacije nalaze ge u Commisiones et relationes, što ih izdaje Lju- bić pomoću hrvatske akademije. Iz 20g sveska str, 250. vadimo ovo: »Stanovnici grada (Dubrovnika) su vrlo u- ljudni ... . a govore avi jezikom ,dalmatinskim . * Pod dalm. jezikom ne možemo razumjevati drugo no brvatski jezik, jer do sad se barem još nije digo list, koji bi branio dalmatinsku narodnost i jezik, ko što čini ,Bošnjak" s bosanskim. — Da sa Dubrovčani u ono doba bili toli vatreni Srbi, valja da bi to kojemu mlet. poslaniku re- kli, no tom u relacijama nema ni traga. Glavno je kad dogješ u tugji grad, da znadeš kojoj pripada narodnosti, i kojim jezikom govori. To su jama- čno i zaali mlet. poslanici, kad kažu, da svi Du- brovčani dalmatinski govore, t, j. Arvatski! Na strani 249, veli se: ,Izuzevši jediny stražu Ugra, nema druge vojske plaćene od Du- pbrovnika. Njihov broj dosiže od 80-40, a prema spotrebi ga umnožavaju ili umanjuju * Pod Ugri. ma imamo razumjevati Hrvate, kao što su to “Mlečani često činili. Dubrovčani neće valjda avo- jih njekoliko stražara iz sredine Magjarske vući u svoj grad. Osobito nutarnje Hrvate, koji nijesu oko primorskih gradova nazivahu Mlečani ,Unga- ri.“ Tako je i ovdje bilo: Dubrovčani povjeravaju sebe i svoj grad hrvatskim vojnicima, i u nje se uzdaju. Bilo to god. 1558. Neće li možda sada- šnji dubrovački Srbi kazati, da su to tadašvji Du- brovčani činili od straha, jer se bojuhu javno pri- znati se Srbima (kao što su ono za jezik kazali)? Onda barem, nijesu trebali da se boje Hrvata, a niti da se nadaju u njihovu pomoć, jer Hrvati se sami tada tužao nazivlju: nos reliquiae reliquia- rum regni Croatine! No slobodni Dubrovčani uz- dali su se u svoje sunarodnjake i u njihovu vjer- nost. Ako su tadašnji Dubrovčani bili toliki Srbi, zašto nijesu uzeli Srbe za stražare ? ta bilo ih i onda na svijetu! Tek tadašnji Dubrovčani znali su bolje cijeniti onu narodnu : krv nije voda! Iz Konavala. + U subotu ranim jutrom puče Grudom pu- sti glas, da je preminuo naš ljubljeni načelnik Magud. Tužna vijest preleti munjom kroz. Kona- vle i preko njih, te porazi svakoga, ko je pokojni- ka poznavao. TA dan prije bijaše zdravo i veselo, niti osjećaše kakve bolesti, a u noći, na osvit su- bote, udari ga kap i smrt otme kući i domovi- Di ovoga rodoljuba Hrvata ! Mučno je naći na daleko i široko čovjeka, koji bi uživao u puku onoliko iskrene ljubavi is- krena štovanja i posluha, kako Mato Magud. S toga glas, da ga više nećemo nikad vidjeti, uči- ni da zaplače u Konavlima i malo i veliko. Nje-. gova smrt nije samo gubitak i žalost porodice mu, koja se u crao zavija, nego žalost čitavih Ko- navala, jer teško će se moći napuniti praznina, koju ostavlja za sobom Mato Magud. Pokojnik nije bio čovjek izobražen — nije znao ni čitati ni pisati. Ali nije ga sve ni u to- me. On je svojim od Boga mu danim zdravim ra- zumom, svojom dobrotom, ozbiljnosti, poštenjem i čovječnosti, svojim umom osvojio bi srca Kona- vljana, kojim je bio pravedni i dobri poglavar i višegodišoji načelnik. Slušali su ga kao djeca ro- ditelja. Što je on naredio, to je Konavljaninu bi- lo sveto, to je on vršio u tvrdoj nadi, da ga ne- će prevarit onaj, koji je i svoju staru starost po- svetio svome narodu, te dan i noć razbijao glavu ne za svoje, nego za narodno dobro. Posljedna čast podana mu u nedjelju avje- doči najbolje ko je bio Magud. U Cavtatu bili su obustavili dan prije prestavu i plea. U nedjelju ra- nim jutrom navre puk i iz najdaljih sela ka grud- skoj župnoj crkvi, gdje konavoski dekan velč. dum Jozo Crnica za službe božije predoči život i za- sluge pokojnika. Narod je slušao tužno, skamenje- no. Po podne na tri sata imao je slijediti sprovod iz Bačeva Dola, gdje mu dom bijaše. Narod je svejednako dolasio iz svih sela od Vitaljine do Stravče. Iz Dubrovnika prispješe krcate kočije nje- govih prijatelja, da ga još jednom mrtva vide i da ga otprate do hladnoga groba. Dogjoše tako- gjer sve oblasti iz Cavtata. Na Grudi sve je bilo tu- žno i zaplakano : sa prozora visila crnina, a hr- vatska trobojnica izvješena na pola kao da jadi- kuje za svojim barjaktarom, Sprovod pak bio je, da ga Konavle veličanstvenijega ne vidješe. Naj- prvo školska dječica a za njim duga povorka pra- tioc4 sa svijećama ; iza lijesa dalja svojta pokoj- nikova, općinsko upraviteljstvo, oblasti, prijatelji mu iz Dubrovnika, siloi puk, a naposljetku žen- skadija. Nađa hrvatska glazba izvagjala je tužne napjeve, dok svijet suznim očima upro u lijes na- trpao vijencima. Mnogi su u sve glase plakali i naricali: umro je maš otac, naša dika, naše ave! U crkvu nije mogao ni deseti dio naroda, koga je bilo jedno 8-4 hiljade. Na groblju pak natisne se narod u svaki kut, pa po ogradi i'po drveću. Gosp. dr. Oingrija is- reće nadgrobno slovo, Drćućim riječima opiše u kratko zasluge pokojnikove za općinu i za Kona- vljane. I ako, reče nadalje, nad otvorenim grobom nije mjesta politici, ipak ne može a da ne jsta- kne, kako je Mato Magud bio gorljivi pristaša stranke, kojom ima čast pripadat on i ovi, te su is Dubrovnika došli, da svome drugu u načelima iskažu zadnju potast, pa on ve moža drugo nego