I



tra* nije zadovoljna, već viče da se do neba ću-
je. Nu na njezicu  pisaniju  osvrnućemo se, ako
bog da drugi put.

Svakako od dalmatinskoga sabora više smo
očekivali, ali opetujemo i ono malo znači kora«x
naprijed u narodnom smislu, dok smo dosad vičvi
bili ići po korak natrag. Srpsko-talijanaška kod-
licija stoji prepadena. Izgubila je dva svoja po-
glavice, koje dagas ne može  nadomjestit. Jedan
je faktično, dragi samo politički mrtav,a preda nju
islagi čisto-hevatska straaka, s kojom će sutra ra-
čupati i ona i svi oni, koji su se o narod ogriješili,

Opet ne razumijemo !

«Na nad upit u br. 10 spljetskome gNarodu“
da vam istumači što je htio reći onim rijećima, da
ća hrv. nar. strauka ćekati dok se preko Velebi-
ta ustroji strauka, s kojom bi ova mogla zapodje-
dati pitanje o sjedinjenju, odgovara iam isti list
da u članku ,Oportunizam i Sjedinjenje“ dr. Bulat
izrazio je već svoje mnijenje, da mi možemo goji-
ti “višu ili manju simpatiju za jednu stranku (pre-
kovelebitsku) i imati obzira na glavne točke nje-
zinoga programa, ali biti aktivni članovi ili proti-
vici ne možemo.“ U ostalom da dr. Bulat nije
Pisao onaj članak radi koga smo ,Narod“ upitali,
a namjera suradnika ,Naroda“ nije bila protivna
sinislima izraženim od dra. Bulata u polemici sa
gosp. Foltegovićem 1 ako oni retci mogu biti ne
sasvim razvijeni iu prvi-mah ne sasvim shvatljivi.“

Da pravo rečemo mi smo ,Narod“ spljetski

.Pitali zato, što su nam bila poznata zagrebačka

ugovaranja, o kojima smo se bavili u prošlom bro-
ju, te nam se je činilo da je onaj članak u ,Na-
rodu“ koji je došao negdje oko zaključka sabora
kategorična izjava protiv svega, o ćemu se je u
Zagrebu govorilo. U istinu smisao ovoga članka
jest: duuas nećemo sjedinjenja jer u Hrvatskoj
nema stranke s kojom bi u tom pitanju mogli u-
govarati. Zar nije ovako ?

Moguće pak da namjera Naroda“ nije bila
protivna mislima gospodina Bulata izraženim u
ćlanku »Oportunizam i sjedinjenje“ ali faktično na-
lazi se Šš njegovim pisanjem u velikoj oprijeci Dr.
Bulat: nije rekao da u Hrvatskoj nema stranke
& kojom bi se radilo za sjedinjenje. Qu je istina
utvrdio, da ne može bit aktivoi ćlan onamošnjih
stranaka, ali on je našao onu, koja bi po njegovu
maijenju odgovarala njegovim načelima, te je uje-
ne pristaše pozdravio kao svoje ,tijesuije prijuts-
lje“ A gNarod“ kaže da će čekati dok se stvori
stranka, s kojom bi ugovarao |

Mi se u ovom ne slažemo ni s jednim ni
8 dragim. Mi držimo da bi morala biti jedna stran-
ka i onsuo i u nas u Dalmaciji i u dragim hrv.
pokrajinama koja bi vodila narod i koja bi disala
jednim duhom i imala jedna te ista naćela. Ova
stranka mogla bi u Dalmaciji i Istri na pr. udeši-
ti svoj rad na jedan način, a u Banovini ua drugi
dakako uvjek dogovorno i sporazumno, da se ne
ragja s»metoja koje danas gledamo. Ali zato ne bi
preostala biti jednom strankom. Ovako bi se s»tvo-
rilo ako ništa a Ono barem duševno jedinstvo, ko-
je nam je prije svega potrebito.

Česi i Hrvati.
Pismo is Četke

Proživio sam njeko vrijeme med češkim va-
rodom pa prateći javni mu život uvjerio sam se,
kako je politička borba češka skoro ista ko naša
hrvatska. Tek oni su drugačiji ljudi, koji se mu-
ževnije xnadu boriti i još k tome na manje ćvr-
stoj podlozi nego li mi Hrvati. Neću ovdje prati-
ti cijelu borbu Čeba sa svoju domovinu, to je do-
voljno poznato is njihovih novina, a donjekle i na-
Bih, neću poregjivati našu borbu s njihovom, ne-
go samo ono, što ne tiče ujihovih Nijemaca i na-
dih Srba. Nijemaca imade u Češkoj oko  — mi-
olim tu baš na kraljevinu; u našoj banovini nema
toliko Srba uza sve to, da one sve pravoslavne ra-
o“ srpstvu, Ug to sadesila je ta ..
da su rascijepani ko i mi ; ima ih u kraljevi.

mi Češkoj, u Moravskoj, Šleskoj, Ugarskoj, u Be-

ču (oko 200.000) pače i u Njemačkoj, dakle u 8
veće ili u 56 omanjih skupina. Duševna sveza megj
njima postoji, no političke nema, a to mnogo ško-
di pravome razvoju, koji ne može da bude jedin-
stven, nego ga se priječi i rascjepkanost još više
širi. Nije li isto tako u nas ? Hrvatska i Slavoni-
ja na jednoj strani ; od nje otrgnuto  Megjumurje
a kida se Rijeka; na drugoj strani Istra i Dalma-
cija, a na trećoj, njekako ko na strani Bosna i
Hercegovina. A što naši Bunjevci i Šokci po U-
garskoj, koji toli vraće ljube svoju milu Hrvatsku
i velikom mukom izdavaju ono njekoliko kojiga
godišoje, da se vidi kako se juvš ue odrodiše svom
milome narodu? Mi ih napuštamo mjesto da im
na sve moguće načine pomažemo u teškoj borbi
Za opstanak narodnji. — Ta nama su preće stra-
naćke i gradjaske razmirice, nego li čitav propa-
dajući dio Hrvatskog naroda preko Drave, koj pre-
pušten sam sebi zanemaren od svoje braće, a u-

gujetavan od neprijaznih naroda, ne moći da pra-
vo napreduje.
Ele sudbina nam je ista ko i Česima, tek se

oni za svoju zanemarenu braću više zanimaju ne-
go li mi za svoju. Često nam se rugaju Srbi ka-
ko kajkavci i štokavci ne mogu biti istog pleme-
na. Upućujem ih na razlike u govoru ćeškom i
slovaćkom pa će vidjeti, da je i takva što mogu-
će. Uz to Slovaci većinom ne kažu izrično da su
Česi već Slovenci“, pa ipak ni isti Nijemci ne
usugjuju se zanijekati da su Česi u Českoj, Mo-
ravskoj i Šleskoj i Slovaci u sjevernoj Ugarskoj
jedan te isti narod ; a u nas se nagje mudrih Srba
koji samo rad ojekoliko jezičnih osebioa, usugju-
ju se da niječu štokavcima Hrvatstvo, premda 0-
ni to sami ispovjedaju.

No pregjimo va samu stvar. Pop Jovo neda-
vno je reko, kako je povjesno pravo samo ma-
šta ; to su kule u zraku, a njime može svak da po
volji drma. Istina je, povjesno pravo, dok sbilja
ne postoji i nije priznavano od drugih, izvrgnuto
je napadajima sa svake strane, osobito ako je ze-
mlja ovisna od više gospodara.

Naša se dakle borba temelji na povjesnom
pravu. Srbi se mals oziru na to što Hrvati čine
i sve što dni ćine, Srbi već u niprijed osuzjuju
pa bila naša namjera još tako plemenita 1 valja-
na. Dosta je da potekne s naše strane pa da ne
Valja. — No da našoj braći dokažem, kako mi u
svome djelovanju uijesmo osamljeni, i kako po-
vješno pravo nije tek mašta niti kule u zraku,
navestiću im samo ajekoliko redaka iz kojige :
Pravda o vyrovadni (istina 0 izmirenju) Što su je
izdali mladučesi. Evo Što se tamo kaže na str. 18:
»Nijemci neka se okane svojih po ćešku zewlju iz-
dajničkih namjera protiv povjesnoja prava češkoga,
neka zajedno s Česima rade, da se Češka domo-
gne ustavne slobode i šamostalnosti, i nek se sta-
raju za slavu i sreću ove zemlje. To donaša na-
ravno sobom i ravnopravnost obijuh naroda. Tako
šimo mi svi mislili do g. 1879. Neka ko ne misli,
da su Česi od toga doba napustili svoju borbu za
povjesao pravo ; tek se našla jedna stranka, koja
je htjela Nijemcima u njemačkim krajevima Češke
dati potpunu premoć, a u ćeškimu pretežnu. Na-
ću imenovati tu stranku, rad časti češkoga naro *
da. Svak je zna,

Evo dakle i prosvijetljeni Česi bore se za
povjesno pravo svoje domovina. Uvijek je časno
boriti se za to pravo svoje domovine, tek  povje-
sno pravo pojedinaca ne slaže se s imolernim na-
sorima, osobito sada, kad socijalizam i jednakost
preotimlje svada maha. — Niko neće poreći Če-
vima i mladoćeskoj stranci, — toj pravoj pred.
stavnici probugjenoga ćeikoga naroda — da uije
dosta politički okretaa i navbražena. Ta mlado-
Česi ćine uova epohu u češkoj povijesti. Husitski
ratovi su drugi, a mlalučesši treći utemeljitelj ćeš-
koga naroda. Kao što su Husiste češku semlju,
poplavljenu ujemačkim življem, opet proćustili i
povratili češkome narodu, tako su u novo doba
wladoćesi spasili svoju domovinu od aličue ujema-
čke poplave,

Kad dakle ovako ugledna stranka, ta jedina
prestavnica svoga naroda najviše na svoj stijeg :
oboj za povjesno pravo, jedinstvo, slobodu i ne-
gaviunost domovine“ i to još u naroda prosvjetlje+
ua koli politički toli umno, kao ito je ćeški, mi-
slim da to isto mogu čiviti i Hrvati. No saam da

a

li bi se pop Jovo usudio dovikuuti mladođesima
nek se kane svoje borbe za povjesno pravo, jer
je smješno i nemoguće. Ta uspjesi mladočeha da-
nomice se ave to bolje pokazuju. La kto bi ge da-
kle mi, Hrvati kanili svoje borbB za fhjatorično
pravo tim više što je isto skopćano i g.narodnim?
Zar amo možda vedorasli, da ue So .
gli podoašati terete, koje bi uam uspjeh te Še
be nametnuo ? Muslim pak, da bi ik laglje i i
nije snosili, vego li naša slobodna braća i susj

I glet iz sličnosti borbe, islazi ćudan  za-
ključak. Nijemci bi želili propast Češke, ko što šrbi
propast Hrvatske. Tamo su dva protivna naroda,
dok su žalibože jedan narod u dvije polovine, za-
to je naša borba sa Srbima tim žalosaija. No jav
si ga onome na kome je krivnja. Nijemci doduše
ne mogu kazati da sa Česi Nijemci, dok su Srbi
u tom polje uravnali, pa danomice tvrde, da smo
mi Hrvati sgoljni Srbi, tek renegati. [sti nam je
jezik, pa je lasno svašta govori; no glavno je
da bi i njemačka i srpska manjina htjela zavlada-
ti češkom i hrvatskom većiooin, rušeći im  povje-
sno pravo! Nijemci vele: Česka je njemački feu-
duw, Srbi vele: Hrvatska je srpska pokrajina u
kojoj žive samo srpski narod. Ta ovu misao po-
primi i srpska vlada već njekoliko puta, zadnji
put evo od gućene omladine srpske,“ koja svoju
»širu“ domovinu Veliku Srbiju tako potanko prou-
ći, i tako ju dobro poznaje, da ae zna napisati
ni ispravno razna imena mjesta i brda ako su iz-
Van guže“ domovine! To ueznanje što no ga po-
kazala gomladina“ svojom  etuografskom..kartva,
najbolje svjedoči, da joj se hoće samo biraki plo-
dove, koje su drugi gojili, a misao o Velikoj Sr-
biji da im se samo po pameti vrze, jer što se ba-
bi htjelo, to joj se i smjelo. Ele 1 Nijemci hoće,
ko 1 Srbi da unište Češku i Hrvatsku.

I oni i ovi podupiraju se, namještajući ih u
razne službe, davajući im potpore i ostalo, dok
ćeški i hrvatski sinovi moraju, da se često sami
prehraujuju, službe teže dobivaju, u opće zapo-
stavljeni su xa prnim. To se u nas dan na dan
dogagja. No neka znada i Srbi i Nijemci, da oni
time ništa ne dobivaju nego samo gube: dok se
im: mučimo, kinimo i brinemo za opstanak, oni
lagoduo žive i ne rade. Odatle slijedi, da će za
nama zaoštati, dok mi budemo odgajali značajeva,
oni će zahiriti, a kad opet jeduom dogje do živa,
onda će se pokazati, ko što može. x

Švi Česi dakle su zahtjevali, da sei Nijem-
ci prizoadu češkim  gragjanima, nek se bore za
sreću i samostalnost Češke, pa će im biti svima
dobro, Koliko li puta nije dovikivala ,Hrvatska,“
glavni list stranke prava Srbima; borite se s na-
ma za slobodu Hrvatske, pomozite nam u radu za
ujeno blagostanje, pa će i vama dobro biti. Jer
više od nazivasrpskoga, slobode vjeroispovjedavja
i svojih škola, ne mogu zabijevati ; čim više tra-
že već prekoraćuju granicu dokle Hrvati popušta-
ti mogu i smiju. »Prizaajte se hrvatskim gragja-
nima i vršite njihove  dužuosti, a zovite se kako
vaš volja,“ tako im dovikivaše ćesto Hrvatska, ali
se oni tomu smijali. Tune su izazvali mržaju, ko-
ja se uvrježuje i u najniže razrede — hrvatskoga
puka, jer u njima vidi neprijatelju svoje domovi-
ne. Ko zna glasovanje Srba u Dalmaciji sa Ta-
lijave protiv Hrvata, isto u Istri, gdje ih bogu hva-
la ima tek njekoliko stotina, al ipak se rote pro-
tiv 0Hrvatstva, u banovini s magjaronima protiv
Čistih Hrvata, a gdje im prestavnik Gjurković na
ugarskom saboru u ime hrvatskog naroda neo-
vlašteuo govori, kako se je on sprijateljio u ma-
ujarskom državnom idejom, taj se ne može, i ne
smije prema tome ravnodušno ponašati, ako je
tole valjan Hrvat. vu bai sa

Dokazah u njekoliko navoda  kolikalije slić
Gnost naše borbe a češkom. Tek Bto sesei dić
lo-nogu podičiti o uspjesima protiv tugjeg“ uaro-
da, dolini moramo Šutiti jer se borimo protiv
novjernoga brata, a krv nije voda, pa obsiri ma-
kar u najmanjoj mjeri, nalažu nam da budemo u-
mjereni, pa makar i pobjedili, Mi smo izvojevali
pobjedu u Kotora, dat će bog pa i drogdje, ali
ipak smo se pri tome bratski ponijeli, dok bi Brd
bi vikali va sva adta, kako jo šačici Hrvata na
svijetu odzvonilo! — j