Br. 27. U DUBROVNIKU 30. Jula 1892. UR VENA IMAN Pretplata i oglasi puaćaju se upravi ,Orvene Hrvatske“ u Dobrovnika s dopisi , šalju se Uredništvu, Za oglase, zahvale i ost. plaća se 10 novč. po retku, a oglasi koji so Više puta tiskaju po pogodbi. nanai se ne $ tidaje. I Listove odi ne Kn. ni a ni uprava "a List izlazi svakom subotom, a cijena mu je unaprijed za Dubrovnik : na cijela go- ' dinu fior. 4, na po godine fior, 2; Za Austro-Ugarsku, Bosnu i Hercegovsnu: na cijelu godinu fior. 4: 50, na pd godine Bor, 2: 25; za inozemstvo fior. 4 i poštarski troškovi. Pojedini broj stoji 10 novč. Ko ne vrati list kad mu pretplata mine, smatra se da je predbrojea i za došasto polugodište. l == no oO Kuda ća ovo naši Muhamedanci % Sarajevski ,Bošnjak“ u više navrata osvrćao ge u zadnje doba na njeke naše primjedbe, koje su se ticale njegova pravca. U isto doba u razli- čitim dopisima stao hvaliti se, kako je potukao i nas i »Narodni List.“ Gdje nas je »potukao?*“ U članku prigodom desetgodišnjice Kallayeve uprave u Bosni i Her- cegovini mi smo rekli štogod, što ,Bošnjaku“ nije bilo po ćudi i on se požurio da nas pobija. No što smo mi rekli, više se ticalo zemaljske uprave nego njega, te on ustao da je — obrani. Lijepo! Regbi da glasilo muhamedanaca ne- ita prečega posla, nego da brani vladu i da za- pušta dužnosti, koje mu nameće potreba naroda i koje duboko zasijecaju u budućnost njegovih su- vjernika. On se tijem dužnostima otimlje. On je pot- puno zadovoljan sa današnjim stanjem, on ne na- lazi dovoljno biranih fraza, začinjenih tuskijem iz- tekama, da se njegovi čitaoci ne osjete ko te fra- ze gradi, da ga pohvali: Njemu je sve dobro i li- jepo što se oko njega. bina, a avaku zakučicu tu- mači i opravdava. Oni vadalje hoće potpuno izoli- “ranje naše braće muhameđanaca sa svakoga gle- dišta, a najpače sa gledišta narodnoga i dosljedno tome neće sloge ni zajednice s nama Hrvatima. Ovaj tema dobio je Kapetanovićev , Bošnjak“ na riješenje. A ko mu je bliži od nas? Zar su inu bliži Ergeri i Bergeri nego jednokrvna braća, ko- ja govore istijem jezikom, u čijim Žilama teče ista — slavenska krv? Ovdje vas čekamo, gospodo oko ,Bošnjaka !“ Na ovo nam odgovorite ; ovo vas uvijek pitamo, a nemojte se znojiti da nam hvalite napredak zem- lje, ako taj znači napredak neslavenskih stranaca, koji se u nju nedavno useliše. Mi smo već jednom pisali, što ćemo danas iskreno i otvoreno ponoviti, jer mi ne vodimo bor- bu nepošteno, niti udaramo lažima iz zasjede, ka- ko to radi njeko drugi. Muhamendanci Bosne i Hercegovine, to su naša po krvi najbliža braća. Mi & njima živemo danas u istoj monarkiji, dapa- če mi imamo opet jaki elemenat u Bosni i Her- cegovini, koji se priznaje onim, što smo mi. To gu bosanski i hercegovački katolici. Ako je ovo ovako, kao što jest, nije li posve naravno da se u prvom redu nagjemo zajedno mi i Bošnjaci i Hercegovci Muhamedove vjere, te da jedan dru- goga podupiremo koliko možemo? Dabogme da jest, a tim više što“ smo jedni drugim potrebiti. Nama su potrebiti muhamedanci, oni bi nam bili od velike koristi ; ali opet i oni imaju potrebu od nas, | mi bi njima mogli koristiti još više. Ovo je gola istina koju ,Bošvjak“ hoće da zaboravi, da sakopa. A zašto? ... Neka pogagja- ju naši čitatelji. “Ali mi nijesmo tako svoji, kako što vi mi- slit, rijet će nam ,Bošnjak.“! Mi smo Bošujaci i bosanske narodnosti, a vi ste narodnosti hrvatske. Dakle mi emo sinovi jednoga naroda, | a vi dru koji je. € nama toliko u rodu, koliko Česi, Ps day To su, oprostite s jm babje sao nim: sve mahove, samo neka Italija ne bude Italijom. U nas goji se bosanski neka Hrvatska ne bude Hrvatskom. Napuiitanski provincijalizam propada, ali ipak i danas, dvadeset godina iza kako je stvorena Italija, u svakoj prigodi dovoljno se čuje ako i ne više u prvašnjem smislu. Koliko će kod nas, naroda manjega i manje kulturna od talijan- skoga, trajati provincijalizam bosanski ? Pa ko će od njega crpsti korist? Zar Boš- njaci i Hercegovci, ili onaj koji ga piri? Svak će po ovome pogoditi, da je ,Bošnjak“ izabrao najlošiji kojim tim vodi naše muhame- dance. Mnogi od onjih opazili su stranputicu, pa mu okrenuli legja, no to nije dosta. Neka viknu i onijem koji svejedno za njim stupaju, da se vrate, jer da Će inačije otići skupa Šš njime u propast. __—— Gundulić i Hrvati. (Dopis is grada ; svršetak). Dalje nam ,Zdur“ priča što su sve Dubrov- čani učinili da rašire slavu imena Gundulićeva. Na_sn ta ani shilia i _nnatni . to. I mi znamo za Valentića i Merkovića f "Sljer- kovića. Nu sva njihova nastojanja pijesu cilj po- stigla. Za dva vijeka čuvao se je Gundulićev ,0- sman“ u rukopisima, a Dubrovčani nijesu bili u stanju da ga objelodane. Istom nakon silnih na- prezanja izagje na svjetlost željao očekivano pje- san u štampariji Martecchini sa popunjavjem Si- jerkovićevim. Nijesu dakle, kliče ,Zdur“, Dubrov- ćani čekali da hrvatsko pero nadopuni ,Osmana!“ 1 mi se ponosimo Sijerkovićem ; ali uski dubro- vaćki patriotizam ne zaslijepljuje nas tako, da ne vidimo u dva Sijerkovićeva pjevanja njekoliko ne- dostataka, koji ostavljaju prazvinu i u tako po- punjenu ,Osmanu.“ Da nam se ne reče da mi ri- ječi ne potvrgjujemo faktima evo jednoga primje- ra takove praznine: Gundulić nam u 120m pjeva- nju pripovijeda o ljubavi, što ju je gojila Ljubica kći Rizvan Age prama Korevskomu. Smrt je za- priječila Gundulića da nam kaže što se je od nje dogodilo. Jeli to naš Sijerković ispunio? Ne. O Ljubici nema u njegova dva pjevanja ni jedne ri- ječi. Nije li dakle ,Osman“ sa svijem popunjenjem Sijerkovićevim ,lišen ovoga čara kojim otsijeva kao jedna harmonična cjelina ?“ Hrvatsko pero, pero Mažuranićevo, ispunilo je prazninu u ,Osmanu.“ Neumrli pjesnik »Čengić Age“ udubao se u duh velike Gundulićeve pjesne, nasljedovao ga u formi, u jeziku, u slogu, u sve- mu tako da ko čita ona dva Mažuranićeva pjeva- nja, cijeni da su potekla iz pera samoga Gundu- lića. Nijesu se doista ni ona prikazala najsavrše+ vija pred strogim sudom hrvatske kritike, ali so može reći da u tome veoma trudnome poslu nije niko Mužuravića natkrilio, niti će ga moći nat- kriliti. A što su iuda Srbi. učinili da u stranome ovijetu, najpače u pašemu narodu rašire : slavu kojiševnosti dubrovačke u opće,;a Gundulića na- pose? »Zdur na ovo pitanje nije odgovorio, jer bi bio imao odgovorit ovako : Srbi: sa slavu: knjiše- vnosti dubrevačke brinuli gu.se posve malo, a o- | no maio Što su se brinuli, bilo bi bolje da nije 1 gu, Imamo 7: ladanja > «Osmana |* ed | g. 1826 u Dubrovniku, od g. 1827 u Budimu, od g. 1844 i 1854, pa g. 1877 i 1887 u Zagrebu, te g. 1891 u Beogradu. Od ovih izdanja Bamo dva po- tiču od Srba, a četiri od Hrvata. Čudnovato je pak da kada su Srbi pečatali ,Osmana“ u oba slučaja upotrebili su ćirilicu, jer im latinica, kojom, je m Gundulić, zaudarala odviše hrvatstvom. Prvo dr) izdanje izagje u Budimu pod firmom Jefte obe vića prevedeno“ (čujte!), prevedeni" (e- kavštinu). To je izdanje ispod svako Kritike Srbi pogjoše popravljat Gundulića, pa ga nagrdiše. Na nije bolje ni ono glasovitog srpskog naučenjaka J. Boškovića. Dosta je pročitati kritiku prof. Jagića. u »Archiv fir slav philol.“ da se uvjerimo 0 wri- jednosti ovoga teksta. Bošković u svojoj srpskoj nadutosti češće ignorira ono što je bilo pisano, a- ko je to od koga Hrvata. On n. pr. ne zna jali bolje neće da zna za usporegjivanje » Osmana sa Tassom, oko česa se je osobitom marljivosti tru- dio prof. Marković, te mješte da učini u svemu korak naprijed, učinio je u svemu korak, nazad. Evo što su i koliko su Srbi učinili za slava Gun- dulića, a što se tiče slave drugih naših književ- nika, koji svi zajedno sa. Gundulićem imali bi sa. čininvat slava ho tokožnio niibave para Keke6iNA, već rekli. Samozvani .,Dubrovnik“ htio je još jednu izlanuti. On piše: ,Nasuprot onome što ,C. H.“ tvrdi valja nam napomenuti, kako je baš hrvatsko poro vastojalo da aniži i umanji Gundolićavu lite- rarnu vrijednost i slavu, dokazujući da u njego- voj glasovitoj epopeji nema harmonično cjelive ni jedinstva, već da je skepana od dvije sasćbne pje- sme, čemu ge, uz droge duševne: pisce, junački. protivio naš dični sugragjanin prof Luko Zore.“ — Ovo hoće reći ne poznati ni malo duh i razvi- tak kritike što se je vodila vrhu kompozićije ,Os- mana." Ovdje se smijera ma prof. Pavića, toga pajboljeg poznavaoca dalmatinske književnosti, al, dok se ludo udara va Hrvate, zaboravlja sa da je Pavićeva misao o kompoziciji ,Osmana" stekla pristaša i kod najboljih srpskih naučenjaka. Šte- tozar Vulović, najbolji srpski kritičar, slaže se s Pavićem i piše mu: ,Ja mislim, a) da si ti ,Vla- »dislavom“ potpuno dokazao da ,Osman“* vije jed- pnostavna pesma; b) da si potpuno dokazao «da iz sadašnjega » Osmana“ viri nekadašnja "jednostavna mnogo ietorštnija pesma, i da ta »pesma viri kroz pevanja I, VI-XX itd." 8 drugo pak strane oni ostali ,duševni pisei* koji bi se, kako kaže ,Zdur,* uz prof. Zoru: bili ju- nački protivili tobožnjem slobnom nastojanju hr- vatskog pera da se umanji Gundulićeva literarna vrijeduost, jesu opet Hrvati (prof. Marković i dr.) i ako to našemu ,Zduru“ nije stalo dobro istak- nuti, jer inače no bi bilo figuriralo ,dubrovčanstvo* prof, Zore, Tvrdnja dakle da je hrvatsko pero 'na- stojalo da aniži slavu Gundulićeva, tako da kad ne bi bilo toga nastojanja s hrvatske strane, nje- gov ,Osman* što se tiće jedinstvo akćije bilo bi djelo savršeno poput Homerove lNijađe juli Virgi- lijeve Eneide, jest neslava tvednja, koja: ništa dra- aje + | 68 u ito go ne kaže nego nesnanje i isv Suviše ona pokaguje da se no daća trijesae kritike, . na