svijetu njeke. granice. 1 mogao bi doći dan, kad bi se nedopuštena srestva tukla nedopuštenijem srestvima, jer od neprijatelja, koji ti se glavi pri- bliža golim noždm, da ti je skine, branićeš se ne kako hoćeš i kgko ti pravila zapovijedaju, nego kako bolje. EE ogagja i kod drugih kulturnih naro- da, m dogori do nokata ! Mitrovica. (Dopis is Banovine.) Naši t. zv. Srbi bili su sada u Mitrovici po- novno prikazani u pravom svjetlu. Ponovno je do- šla na površinu istina, da ti renegati zavagjaju pravoslavni hrvatski narod na težoje izvan grani- ca Hrvatske, da nastoje podmuklim i pritajenim načinom stvarati iz hrvatskih zemalja , Veliku Sr- biju“ sa središtem u Beogradu i da žele potkopa- ti hrvatsku narodnost i hrvatsko državno pravo, što im megjutijem neće poći za rukom. Mitrovački advokati i trgovčići uvidjeli su doduše vrlo naglo, da nije ni dobro ni povoljno na sva usta govoriti što misle i kamo teže. Zato su brže bolje sazvali njekakovu skupštinu, stali jasno i glasno vikati, da su sasma pokorni i lojal- ni, da ljube braću Magjare i da smatraju za sve- tinju sve, što iz Pešte dolazi. Izjavili su, da je prosta hrvatska denuncijacija podmitati im, da oni teže za srpskim carstvom. Naravno je, da su za te svoje izjave dobili pohvalu od peštanskog Lloyda i ostalih magjar- skih novina. Na čast im ta hvala, nu badava njihova bu- “ka i vika, ta svako dijete u Banovini znade, kako su glojalne“ izjave te mitrovačke skupštine. Nesretna i jadna naša braća Srbi mogu dr- žati još stotinu onakovih skupština, kao što je bi- la sazvana u Mitrovici, mogu neprestance govoriti da ne teže u Srbiju i da ne nastoje podgrizati ži- le hrvatskog državnog prava, ipak će ostati isti- pa, što su mitrovački Hrvati pisali, a ne denun- cijacija. | ' ' grEN Ta to, sto oni naživiju denuncijicijom, sa- sma je prirodno. Ako su uvjereni, da su Srbi i da je sve srpsko što je pravoslavne vjere, bilo bi ću- do da ne misla ;i da ne rade onako, kao što su mitrovački Hrvati javno kazali. — Za što naziv- lju tu istinu dauncijacijom ? — Svaki narod te- ži za jedinstvom, pa za što bi oui — ako se 20- vu Srbima — drugačije radili i mislili, za Što ne bi i oni nastojali, da se ujedin» ida stvore državu ? Pita se sumo, da li je to moguće ? Da je sav pravoslavni narod proniknut srp- stvom, da su svi pravoslavni u Bosni, Dalmaciji i Banovini zaista Srbi, kao što nijesu, bili se mo- glo govoriti o sjedinjenju svih ovih zemalja u je- dnu t. zv., Veliku Srbiju ? Sve su za nas tamo sjajne kobi, Ali zalud, kad smo svegj pri ruci Vragu, što nas do iskopa tro bi. No ti svima u srce prituci, Da, ćim bracka nas saveže sloga, Biće drugi naše gusle zvuci. Tada na aas izliće se_ mnoga Božja milost, tad će svak da trubi Novu sreću čudovišta toga. Tad će dani zanuknut nam grubi, Zajednička biće sila jača, Te poostrit i uama se zubi. Uzrok vječnog prestati će plača, Ne će gordih svegj nas davit para, Ni nožnica uža bit od mača. Preko mjere Dubrovnik se vara, Što se stapa, u Srbe1.. Hrvate! ., Te u borbi bez ishoda stara. Da !' da pleme, plume je ne znate? A #' plemena da narodi stoje ? Jesu | ovo istine priznate ? Srb i Hrvat, ko zenicu, svoje Nek' plemensko sačuvaju blago, Te SAA do onog spoje ; svoga zanago Rašta da se Dubrovčanin stidi? Da što bješe ne bude mu drago? Da !' mu stari samukoše zidi ? Da !' mu srcu već ništa ne kažu Ne bi! Za izvedenje te namisli valjalo bi ponajprije uništiti Austro-Ugarsku monarkiju, odcijepiti sve Ove hrvatske zemlje od monarkije i sjediniti ih sa Srbijom. Svak će pametan reći, da je to ve- moguće. Nadalje bi valjalo sve muhamedovske, kato- ličke i grčko-sjedinjene Hrvate u ovim zemljama uništiti, što takogjer nije moguće, jer smo mi pet puta brojniji, kulturniji, bogatiji i prema tome ja- či od t. zv. Srba. To su dvije nemogućnosti, koje neće nikada svladati ona rukovet pohrvaćenih Cincara i Grka, te vjerom i drugim spletkama zavedenog pravo- slavnog hrvatskog pučanstva, Kad se sve to promisli hladno i razborito, postaće svakome jasno, da ta nesretna »Srpska bolest“ ne vodi nikamo, da ne koristi i da ne može koristiti ni t zv. Srbima, — izuzev poje- dince, koji dobivaju nagrade za svoja krvnička djela, — već je jedino na štetu i nesreću hrvat- skome narodu sviju vjera. Nu ta ,srpska bolest“ ne treba nas smetati u našoj spasonosnoj borbi. U Bosni, Dalmaciji, Istri i Banovini ima nas Hrvata preko tri miliju- na, a taj se broj svakim danom uvećava, osvješ- ćuje, postaje bogatiji 1 kulturniji, — dočim naša zavedena: braća t. zv. Srbi, — pošto se ni škola ni popovi ue skrbe za njihovu kulturu, — moral- no nazaduju a brojno neizmjerno padaju tako, da će ih nestati prije nego što se može predvidjeti. To je činjenica, Žalosna doduše, jer je to naš hr- vatski narod iste krvi i jezika, ali je ta činjenica istinita i neumoljiva. Prema tome možemo mi, i kraj tih naših domaćih izroda, s nješto više napora i muke iz- vojevati svoju samostalnost, osvovati državu na temelju hrvatskog državnog i narodnog prava u okviru ove monarkije, boreć se za promjenu ne- pravednih i protupravnih prilika ove dižave, je- dnom riječi nastojeć stvoriti konglomerat srednjo- evropskih sjedinjenih država uz vladara iz preja- sne Habsburške kuće. Česima će u skoro poći za rukom uspostava češkog državnog prava, premda sada ne imadu ui- kakve samostalnosti. U Banovini je već zakonom utvrgjena polovica hrvatskog državnog prava, pa ako budemo živo radili i vršili svoju dužnost, bi- će naše djelo okrunjeno uspjehom. Za has Hrvate vojuje dakle i pravo i mo: gućnost, naša povijest i narodnost, dočim naša jadna braća t. zv. Srbi ne imadu nikakva prava, jer vele da su doseljenici, dakle naši nezahvalni gosti, ne imadu mogućnosti da izvedu svoje uto- pije, jer su u silnoj manjini. — Zašto onda svo- je sile troše u vjetar, zašto ne rade s nama slo- Žno? Zašto ne računuju sa činjenicama ? Nu oni vole sanjati o smiješnoj utopiji t. j. o nekakvom srpskom carstvu. — Da bi se tako- === === === = Neka stavu s jedne strane priče Svojih fala na mjerila prava, S druge o njem što no pov'jest viće, Pa će skočit do nebesa slava Našeg grada, a na dno će pasti Sva pred njome pofala nezdrava — Miloj rosi nalik, pune slasti Ove r'ječi dušu mi napoje, Nekom tajnom vrhnaravnom vlasti, Te odvratih : — Pouzdano moje Žarko sunce! javi, deder, javi Druge zgode što sakrite stoje, Gdje uo udes 1l' narode gnjavi, I!' podiže, k6 premudrost hoće, Milosrdna kad tješi i stravi — — Doć će zeman — doda pjesnik doć će, Koji želiš: dok se tvoji sjete, Ipak jada nekoliko proć' će. Vigju tamo nebrojene čete Sivi or& ponosito vodi, Nekadašnje da pokaje štete. Eto blizu Bosfora su vodi! GIa Carigrad otvara im vrata | Jugoslavski kroz njih car prohodi ! Zar li našem cesaru će data Biti sreća ove sjajne krune ? Zar li ne će? — Svakako priznata (Da naredba udesa se puve) Jest jednome od slavnog mu soja. Ne daj Bože! da se sjajan dune, Dok je duša još na semlji koja! Ali ord ne će da s' upu Dokle hora ne sakuca , va utopija i ostvariti mogla, što je nemoguće, bila bi gotova nesreća za narod. Utemeljiti sićušnu neza- visnu državicu u današnjem vijeku, gdje $amo ve- like države imadu pravo na opstanak, značilo bi bacati narod takove državice u vesreću, učiniti ga slugom sad jedne sad druge velike države, kao što je Srbija i Bugarska Služavka sad Austrije, sad opet Rusije. To može dobro biti za geograf- ski odijeljevu Dansku i Švedsku, od danas do su- tra za Belgiju i Holandiju, jer dvije velike države zavide jedna drugoj za povećanjem, ali Hrvatska može jedino pristojno živjeti u ovoj monarkiji, jer da toga nije, bila bi otvorena svakakvim navalama. Postati slobodan član velike države, kao što je danas Ugarska i kao što će naskoro postati Češka, — za tim idemo i težimo, pa je budu. ćnost naša. Vjera nas je razdijelila. Neprijatelji hrvatskog naroda načinili su iz pravoslavnih Hrvata t. zv. Srbe, kao Što danas svom silom hoće da učine iz Bosanaca novu aarodnost, Bošnjake. Nesreća je učinjena. Borba je oteščana. S tom nesrećom moramo računati, ali ne trebamo od nje zazirati, premda ne ima većega rugla i sramote na svijetu, kao što je ona, što vlada političkim djelovanjem t. zv. Srba. U Dalmaciji glasuju za krvne nepri- jatelje hrvatstva, Talijanaše, i protive se sjedinje- uju, u Banovini glasuju za magjarsku prevlast i glavni su pobornici magjarske policajne vladavine. Svagdje rade na zator Slavenstva uopće a Hr- vatstva napose, kao da im nije stalo za svoju vlastitu otačbinu, što je napokon prirodno, . pošto teže za drugom otačbinom izvan granica ove mo- narkije. *) Naša je dužnost, da povješću i prosvjetom, da sa knjigom u ruci dokažemo, da su zaveđeni i da žele iskopati grob svom vlastitom narodu, da ga slabe cijepajuć ga i odvraćajuć ga od zajed- ničke borbe. Mitrovački Srbi dobili su pohvalu od peštan- skog Lloyda i drugih magjarsko-židovskih novi- na ; ta pohvala ide i svet. zv. Srbe ovdje i u Dalmaciji. Dokle god budu ta naša jadna braća zaslu- živala i dobivala takove pohvale, dotie ćemo ih mi mrziti i prezirati iz dna duše, jer su podlo i nerazumno oružje neprijatelja slobode i jedinstva hrvatskog naroda i cijele naše nesretne otačbine. *) Čut ćete, gosp. dopisniće, što će Vam odgovoriti. Ri- jet će Vam da ih denuncirate, jer da oni ne traže Veliku Srbiju. To i nama vele. (Op. Uredništva). Opet ,Zdur“ zduroveta ! (Dopis is grada.) To ti je dakle nazovi ,Dubrovnik“ hotio da nešto odgovori na naše ćlanke ,Gundulić i Hrva- ti“, kojijem smo, izazvani, pobili sve ćoravo nje- i a za Pa, što krivi savijaju se pruti Na sto lika, dok jednom poprime Svu pravilnost, koju tesač sluti, Ne će naša da plemena time S' okoriste, vo sve što je bludnja, K6 zemanom ljeta su i zime, Učiniće, prije neg" ih sudnja Ujedini u narodu sloga, A to biće vječita im kudnja. Nek! im bude! — No ipak rad toga Ne treba se čudit — Nije lako Klasje složit do velikog stoga : Da se ljudi osv'jeste polako To Talijan i Njemac nas uči: Kad je nužda, neka bude tako | Al' što srce duboko mi muči, To su naša sadašnja vlastela, E su čaša puna gorke žuči. Da li pamet ojoj se posve smela ? Kakav primjer dava mlagjem puku ? Kud se ona sramotno savela ? Bože | na voju ti postavi ruku Sroju opet, da dužnost spoznade ; Nje sadašnjost predaj vječnom miku! — Tako reče: zboriti prestade, Živim žarom zasija mu lice, U svjetlosti pa jednom nestade ; A ja padoh na koljena nice. Nucša PiRaDI. — Rk