-

x

5%
Be

Pošto ija u avim jezicima svijeta ne znači
drugo nego namjera, kojom se nješto čini, a na-

> mjera one knjižice je podijeliti u dvoje srpsko-hr-

vatsku baštinu, da bi se tačno znalo što je čije,
što naime hrvatsko a što srpsko; to smo mi po
tome onim riječima htjeli reći, da njekim  patrio-
tima ne će ta podjela možda biti ugodna. Ovo je
smisao gnih naših riječi, kako ga svi pametni lju-
di shvataju, al učeni ,Dubrovnikov“ pisac mudru-
je ovako : Ona kvjižica. ima tendenciju, dakle je
tendencijozna, dakle je neistinita. Pa da nam se
brei pe nasmija na takovu umnu slabost našik
protivnika ! i “

Ali čujte još! ,Dubrovnik“ nadalje tvrdi
(naravno bez dokaza, jer je on junak praznom
puškom) da su ,neistiniti“ naši ,zaključci,* ,ne-
logična argumentacija,“ da. pišemo ,sofizmima |
doskočicama,* da su ,nevaljali i neispravni izvo-
ri," da je naša knjižica u malo riječi ,sapunasta
zgrada,“ koju je njima najlakši posao oboriti, jer
oni imadu ,najvjerodostojnije i najispravnije izvo-
re“ i »najglasovitije naučnjake“ na svojoj strani,
dok ,našemu profesoru (srpskoga i njemačkoga je-
zika), družini oko crveno-crno-žute i svim onim
koji širom velike (1) i cjelokupne (1) Hrvacke vje-
ruju u sveto hrvacko državno pravo ne vrijedi
glas naučenjaka, već Starčevići, Pavlinovići, Deže-
lići, Klaići (u Zagrebu), Ljepopili, Kušari itd.“ Bum /

Nego tim još nije svršen taj remek-članak.
Pisac je pribrao bez reda, očitom namjerom da
sve pobrka, ne bi li zaslijepio kakovu neznalicu ;
pribrao je, velimo, njekoliko povjesničkih, filolo-
gijskih i književaih razloga, kojima smo mi tobo-
že dokazivali hrvatsko državno pravo i o kojima
je on mogao dodati kakovu svoju budalaštinu, te
završuje, kakovi su ovi razlozi i koliko vrijede da
će se vidjeti u toku njegove rasprave. Do sretnu
dakle vigjenja! >

Pri kraju članka ima još izjava, da smo mi
nihilisti, koji rušimo bez mi ja sve njihove ku-
le po zraku i zato da je težaknjihov posao s na-
ma (dragocjena ispovijest) napokon ima još vijest,
da u ,naredan“ broj dol«zi na red vita e miraco-
Ji ćaće Porfirogenita.

Ovim bismo bili i mi završili da nema me-
gju ,grackim vijestima“ u prošlom broju ,Du
brovnika“ jedna s natpisom: Sud o kojižici: ,Je:
gu li Dubrovčani Hrvati.“ Tu se tvrdi, da je poz-
nati naućenjak Baltasar Bogišić prolazeć kroz Za-
dar izrekao njekome Dubrovčaninu svoj sud o na-
šoj knjižici, koji bi glasio, da je njezin pisac vješt
u izvrtanju istine i da je ta knjižica jako pogi:
bna u rukama neznalice »jer u njoj ne ćeš naći
nego istinu umjetnički izvrnutu“ (8icl). Na ovu
vijest evo našega odgovora: 1) Mi se čudimo
slavnoj omladini,“ kako se može ona pozivati u
opće na auktoritete, ona koja drži za svoje uči.
telje Darwina, Spencera, Nordau-a itd., a jedan od
članaka, u nauci tih poglavica moderne materija-
lističao škole jeste onaj, da se nema priznavati
nijedan auktoritet na svijetu osim onaj zdravo-

ga razuma.
grokova se toliko krvoprolića, toliko neprijatelj.
stva i zločina, o kojim će se dugo pričat u Boki-
Kotorskoj.

Nu još gorih posljedica prouzrokova načelo
od Srba uvedeno : ko se ne osveti taj se ne po:
sveti. Ovo načelo uvede neizliječivu ranu sred na-
roda, a ta je tako zvana krvavina, Može se reći
da krvavinom osveta postane prvo obilježje srbi.
na u Boki-Kotorskoj. Osveta prolazi u rodbinu od
oca do sina kroz cijelu porodicu, proti uvrijedite-
lju ili ujegovoj rodbini; ubjegnut se ne može ni
kod oltara neg jedino, kad i kada, teškim i mu-
čnim izrazima skrušenja, pokornosti, i novčanim
globama.

Najgora griješnost bi onda kod Srba prekr-
bit zapovjed posta i dok nepoštena djela, saložen-
utva i samih popova, koji bi često svreli kalpak i
proti pravilima svoje crkve nakon smrti svoje su-

pruge sa drugom se ženom združili, lapeštine, 0-
svete, krvoprolića bijahu njima malenkosti.

Što su vjerovali Latini, to su Srbi osugjiva-
lig što je Latiniva bilo sveto, to je Srbima bilo
prokleto ; tako izmegju jednih i drugih podi-
gnut bi mržnje i srditosti, koga ni sama sa-
dašaja isobrašenost, ni usorna hrvatska uuošlji-

nost nije kadra da obali, (Slijedića.)






2) Pošto je dokazano, da ,omladina* i ,0-
mladinski“ list umiju onečuvenom drskosti falsifi-
cirati štampane riječi naučnjaka na svoju korist,
dakle one riječi koje su podvržene svačijoj kon-
troli, to će nama biti dopušteno da posumnjamo,
jesu li ono baš tekstualne riječi g. Bogišića, i je
li se on baš onako izrazio o uašoj kojižici, jer a-
ko se štampane riječi falsificiraju, mnogo je veća
vjerojatnost, da će se izvrnuti i one koje su naus-
tice kazane i to još u četiri oka.

8) Kad bi istine bilo, da se je g. Bogišić,
koga mi inače kao naučujaka duboko štujemo,
zbilja onako izrazio o našoj raspravi; mi ne ćemo
ipak vjerovati, da je to baš ujegovo pravo uvje-
renje nego tek onda, kad on bude to svoje mni-
jenje javno potpisao, jer svak razumije, kako mo-
Že i uaučenjak, namjerom da učini komplimenat,
reći kome naustice i ono, na što on ne bi stavio
svoj potpis, jer su riječi proste od carine.

4) Kad se ,Dubrovnik“ služi auktoritetom
g. Bogišića, biće i nama dopušteno, da se njime
poslužimo, samo što se mi ne ćemo poslužiti ,kri-
latim riječima“  (čzveoreregdevra), nego njegovim
naučnim štampanim radujama.

Mi suo već napomenuli u našoj knjižici (str.
89), da je Bogišić na str. 38 svoje god. 1878 u
Biogradu ćirilski štampane knjige: ,Narodve pje-
sme iz starijeh najviše primorskih zapisa,“ rekao
one riječi, da je čakavština ,negda u Dubrov-
niku gospodovala.“

Da vidimo sad, što od toga slijedi.

Dvije su mogućnosti: 1) ii g. Bogišić vjeru-
je u Miklošićevu nauku, da je čakavština jezik hr-
vatski a štokavština srpski, 2) ili ne vjeruje. Ter-
tium non datur.

Ako g. Bogišić vjeruje, da je čakavština je-
zik hrvatski, to on tvrdi onda onim riječima
da je čakavština ,negda u Dubrovniku gos-
podovala“ i vjeruje da su Dubrovčani po-
rijeklom Hrvati a ne Srbi.

Ako g. Bogišić ne vjeruje u Miklošićevu nau-
ku (a mi znamo da je to baš njegovo uvjerenje,
što bismo mogli do potrebe i dokazati) to ne sini-
ju onda ni ,Dubrovnikovi“ pisari koji se pozivlju
na auktoritet Bogišićevy, da nas tobože u vreću
sprave, ne smiju da iznose na obranu svoje tobož
srpske narodnosti nauku Miklošićevu, bez koje
ostaje mrtvo slovo i Porfirogenitovo izvješće. Ako
dakle g. Bogišić ne vjeruje u Miklošićevu uauku,
on oduzimlje tim jadnoj ,omladini“ jedino
potporište za njezinu klimavu hipotezu o
srpstvu naših strana, dokazuje t. j. indi-
rektno, da mi imađemo pravo, naime da su
Dubrovčani Hrvati.

Neka ,Dubrovnik“ izvoli izabrati jedno od

onoga dvoga.
Mi čekamo neustrpljivo njegov odgovor.

Pisma sa Zvonika.
Iv.

Dragi Frano! Evo me opet da se malo po-
bavim našijem famosnijem Dum Androm Muratti.
Qn, koji se onako čedno diči svojijem gnovijem“
maukam, regbi da drži i do toga, da ga se sma-
tra i duhovitijem čovjekom, jer kaže, da se smije.
Netom mu je došao pod nos predzadnji broj ,Crv.
Hrvatske“ i u njemu ,diskoraš“ o Dum Andru i
svetomu Savi, on ti na vrat i na nos piše, da se
je «do sad smijć kad je čitao tvoj \ist, jer da je
u njemu dosta toga da se čeljade smije, ali kad
je čitao zadnji broj, smij ge je i čudio“ itd, Ako
ge Dum Andro zbilja svegjer smije, to je znista
posve žalostan simptom o ustroju i stanju njego-
va mozga, jer je svakomu poznato da ,risus abun-
dat in ore stultorum.“

Ali poruči ,vegeljuku“ Dum Andru, neka oo
pripovije popu Lesu, da se je smijao na zadnji
adiskoras* u ,Crvenoj.* Ko se smije, taj je uopće
flegmatik i fjaka, a da Dum Andro nije ni jedno
ni drugo, dokazom vam je strahovita preša, ko-
jom ti je s Orašca (preko Trstenoga) poslao isti
dau, kad je pročitao ,diskoras,“ onu svoju smi-
ješnu buruvtijicu t. j. dopisnicu, na kojom smo se
ti i ju, a možda i gospari ua posti, od srca smi-
jali. U istinu je Dum Andro, siromah strašno ći-
koi još ćika tako da ime je baš strah, da mu
ne bi sdravlju naudilo,



Nego se vidi da Dum Andro, jadahi, he t4-
zumije ni što čita. U ,diskorsu“ se sveci nimalo
ne ,izlagaju,“ kako bi nam on hotio podmetnuti;
a da se on sam svojijem afektiranijem i demon-
strativnijem čašćenjem svetoga Save zbilja gizla-
ga,“ to je ojegova krivica. A kako i zašto mu je
na um palo častiti osobito i skoro isključivo
svetoga Savu, i objesiti nad svojijem krevetom sli-
ku svetoga Save? Samo s toga što je Dum An-
dro nadrisrbin, i što i u najsvetijem stvarima go-
ni politički fanatizam. Oo, da je nepristran i da
hladnokrvno misli i osjeća, mogao bi jednakom
blagočastivošću pratiti i svoga i našega slavnoga
sv. Andriju i našega sv. Vlaha i našega sv. Je-
rolima i naše svete Ćirila i Metoda, koji su svi,
ako se ne varam, ujedno i sveci pravoslavne  cr-
kve. Dakako, pobožnost se ne smije nikomu natu-
rivati, ni nalagati mu koga sveca da časti, ali u
ovako pježnijem stvarima hoće se, osobito sveće-
niku, skrajne opreznosti i razboritosti. Reci Dum
Andru da se spomene, ako je zaboravio, one sta-
re, fondamentalne nauke: in  necessariis unitas,
in dubiis libertas, in omnibus charitas: a najsko-
h ovu mu zaduju najvrućije preporučujemo.

Reci Dum Andru pak i to, da unije bilo ni-
kakve potrebe, da nas on uči kako je i sv. Sava
pripoznat svecem u katoličkoj crkvi; reci mu da
mi nijeamo čekali da nam Jezuviti dijele , Litanie
dei santi della Dalmazia,“ jer smo prije njega
zuali da se S. Sabbas abbas svetkuje kod nas na
5, a kod pravoslavnijeh na 17 dekembra. I mi mi-
&limo, da je ovo sv. Sava_ Nemanjić, što je no-
vijem dokazom, koliko smo blizu jedni drugijem i
kako Se u svemu na svijetu divuo vlada i ponaša
sveta katolička crkva. Dakle neka se Dum Audro
i dalje smije, ako mu je drago: taj mu ugodni po-
Sao povlagjuje i franceski filozof i moralista gdjeno
piše: ,Ze sot ne se tire jamais du ridicule ; c' est
son caractčre.“

A ti dasi svegjer zdravo i veselo

tvomu Franu.

V.

Dragi Frano! ,Quem deus perdere vult, de-
mentat:“ koga bogovi hoće da upropaste, toga
tuknu po tikvetini, pa gotov posao. Tako se je
na žalost dogodilo i našoj Vlahariji i poganoj na-
drigrbadiji oko nedubrovačkog ,Dubrovnika.“ Evo
nam va zdravlje, a na opću veliku zabavu i ve-
gelja, i trinaestog i četrnaestog broju toga lista
komu u novinarstvu vasionog svijeta jamučuo ne-
ima premca u svemu što može osramotiti (ako je
moguće) ne samo delije koji 8 njime upravljaju i
onako ga lijepo kite plodovim svoje ,skladnosti,
ozbiljnosti, mudrosti i dosljednosti," nego i cijelu
fakciju kojoj ta neopraua krpa služi glasilom, i
svu kukavnu gospodu koja se za njome kriju.

Ti, a i svi ti Časni čitatelji, srčano se smi«
jete na vlaško i" nadrisrpsko koprcanje: ali eto
vas tamo, meni nije nimalo do šale. Ioače vas ra-
zumijem: u ovako žalosnome zemanu ne škodi
malo smijeha i veselja a da se barem za časak
zaborave opće tuge i nevolje. A sad mi reci: sje-
Ćaš li se već koliko je puta vlaški , Dubrovnik“
reko i opetovo da je naš Dubrovnik čisto srpski
grad, da su Dubrovčani prevejani Srbi, da je ovo
srpska zemlja, da je maš jezik srpski jezik, da je
naša kojiževnost srpska književnost, itd. Čuli smo
napokon da je i Bog na nebu (čast mu i slava!)
srpski Bog, a po tome je 1 vazduh, kojim dišemo,
srpski ; srpsko nas sunce grije, srpska bura bije,
srpska uam kiša po srpskijem glavami lije, a ne-
tom se prvi put na svijetlo božije pomolimo, srp-
ska nas majka u srpske pelene vije |!

E, hvala ti Bože, već vam je puklo pred 0-
čima, te ue bi trebalo vi riječi dalje trošiti ; braća
bi Srbi mogli biti mirni ko pečeni, mirno s uba
na uho spavati i slatko sanjati a na nas se ne 0
bazirati. Ali jok! regbi da smo im san pod-o-bro
razbili. Ta eno ti je i u predzadnjem broju vlaš:
kog aDubrovnika* jasno i glasvo rečeno da
mi kašu mutimo, sasvijem da smo ,neznatna
šaka neznanijeh osobu." Pasje pare! Da uije-
wu Vlasi i nadrisrbi po srijedi, moglo bi se reći:
«Roma locuta, causa finita", pa tad, braćo Du-
brovćani, što nijeste Vlasi ni još povlašeni, torbi-
cu na rame, štap u ruke i selimo is ove našo ba: