HHRHREHHESEE=mmznNInENINII

Br. 12.

GRVENA HRVATSKA

U DUBROVNIKU MEA 1903.

Godina XIII.

 

 

Cijena. je listu unaprijeda: za Dudrovmik sa donašanjem u kuću, sa Austro-Ugarsku, Bosnu i
Hercegoviuu s : na godinu 10 kruna, (na po godine 5 kruni. Za snosemstvo: 10 kruva i po-
štarski troškovi. Ko ne vrati list, kad mu pretplata mine, smatra se da je predbrojen i za došasto

polugodište.

 

Izlazi svake eubote.

o

Pojedini broj 20 para.

frankirana pisma ne primaju 89.

 

Pritplatg i oglasi plaćaju se upravi ,Crvere Hrvatske“ u Dubrovniku gdje su utožljivi, Za
vr, priopćena, zahvale plaća sc 40 para po retka, a za oglase 20 para Oglasi koji se više puta ti-
skaje po gogodbi i uz razmjeran popost Dopisi šalju se Uredništva. Rukopisi se ne vraćaju, & ne

izja-

 

U malo dana, koliko stvari.

Gosp. dr. Rade Kvekić srpski zastupnik u Be-
ču puno je mačao; radi dugog muka napadali su
ka i isti srpski listovi, pa je mučao i onda, kada
je po ,Srpskome Glasu* i ,Dubrovniku* morao
tami a kad su Zore, Fabris i dr. bili pod is-
tragom. Na posljedku progovorio je i dr. Rade; a
kada je on progovorio na to su ga morali natjera-
ti veliki razlozi, kao što nijesu bili maleni ni oni,
za što je mučao.

Progovorio je dr. Rade u parlamentu, 4ao sin
Boke Hotorske njegove su riječi, da se potuži na
sistem vlade prema Srbima, čudeći se, da vlada
baš Srbe najviše ne miluje, kada su oni najodaniji
i najlojalniji. Ako sada nešto opozicioniše, to je po
onoj: ,kako vlada nama i mi njoj“, rekao je dr.
Rade i svršio govor, neka vlada pruži ruku Srbi-
ma, ona će se uvjeriti, da su joj u zemlji najbolji.

Kada se ovo zbije u malo riječi izlazi: ,,Vi-
soka Vlado, evo ti nas, evo ti Srbđ ; mi ćemo za
te sve što ti hoćeš, samo nas, visoka vlado, uzmi
pod troje zakrilje. Milosti! Milosti ! aman
za goga, vlado visoka, milosti!“

Ovome je vapaju dr. Rade predhodila poznato
odobravanje u ,Dubrovniku* ministru  Koerberu,
kada je onako cinički odgovorio zastupniku Vuko-
viću radi Dalmacije, i poznata izjava ,Srpskoga
Lista“, u kojoj se kazivalo vladi, da se ona _u Dal-
maciji može osloniti jedino na Srbe protiv Hrvata.

Stvar je vrlo zanimiva, pa zaslužuje, da joj
se obrati malo pažnje, a upozorujemo i ostale hr-
vatske listove, da prate ovo što danas Srbi pišu i
govore, jer neće proći mnogo i mi ćemo imati š nji-
ma velikog belaja, kao sa žandarima u civili bečke
politike, na hrvatstvo i tako nadrfe.

Odmah, poslije posjete Lamsdorfa u Beču, pri-
mjetilo se, da su Srbi bili pokunjeni; za posjetom
čuo se glas iz Petrograda, da Rusija ne misli žr-|
tvovati za to umišljeno veliko srpstvo ,ni kapi kr-
vi, ni jedne pare“. Ovi naši Srbi, za koje, osm
nas niko i ne zna, mišljeli su i vjerovali, da car
ruski i nema ništa drugo u pameti do srpskoga pi-
tanja; jednom ovako razočarani i uvjeceni, da se
Rusija i Austro-Ugarska slažu, odmah promijeniše
pravac i odmah u drugu skrajnost. Oni, koji su do
jučer nama vikali, da smo tobože austrijski žanda-
ri, danas ponizno mole Beč, da ih primi u žanda-
re. Nakon što je Rusija javno dokazala, da joj srp-
sko carstvo nije ni u pameti, doživjeli smo i ona-
ki poklon ernogorske vlade, koja javno u ,Glasu
Crnogorca“ priznaje bosanskoj vladi prijataljske
aujedske odnose i hvali je, takogjer javno, da je
bosanska vlada humanitarna! A sada zapomaganje
dr. Radel Sve ovo u malo dona, čitavi ovaj preo-
kret, u srpskoj štampi, kod srpskih zastupnika, na
Cetinju, u Dubrovniku, u Zadru, u bečkom parla-
mentu . ,. poslije Lamsdorfijeve posjete, a prvi je
sigual dao gospar Luko Zore, sa onim junaštvom,
da: smo se svi smijali, kad je doletio u Dubrovnik,
da sam nase uzme odgovornost za sve ,nesigu-
tan“ da inu neće biti ništa.

Kako svak vidi Srbi su promijenili politiku na
čitavoj liniji. Dok su mišljeli, da će za njih sve

POBLISTAK.
Želja.

Jadh! tako li ti bijedna, sirotiće moja, tako li si
uboginjo moja, tako li si svisnula, žalosti
moja !

Nema tome vele kad, od krajine. Drača ili od
Bara ido istarskih gora; a u širinu do Dunava rijeke,
razlijegala se pjesma tvoja, jača od šuma rijeke, slagja
od slavujeva poja; tvoja se rijeć slagja od međa čula
i srcu

+ Kroz godine 548. 580, 551, 688. 698. kao grom,
kao trijes,; kao munja, kroz ubojito oružje te kroz klance
jeđikovce, protisnula si se u današnju domovinu svoju,
sirotice bijedna.
rogjena hrid, odvažna ko ti tijesno
641. godine mogućem orlu za-
u tvojoj Mi oboli rimljanine, još ne

 

i

ži
ii

uraditi Rusija, išli su jednim pravcem, ne radeći
ništa, jer oni u opće nikada ne rade, oni uvijek
ištu da im izrade drugi. Kad su se glede Rusije
razočarali svom dušom i svim srcem bacaju se u
naručja Austrije, na milost i nemilost, spravni da
joj za svašto posluže, samo ne za špijune (ier su

ovi takovi karakterl, da još nikada nije bilo ni

a (jednog Srbina pravoslavne vjere, da bi se bavio špi-
junstvom). uvjereni, da će tako Austrija njima po-
moći, da uništi hrvastvo, kad nije za to fajde od
Rusije. A kako su namirisali, da Hrvati neće ku-
ljučiti nikome, i da je ojačala, kao nikada, struja
za sjedinjenje i jedinstvo Hrvata, znajući Srb', da
to nije milo ni Njemcu, ni Magjaru — misle: eto
njima, ete Srbima, zgodnoga časa, da se.... ponude.

I u malo dana doživjeli smo toliko stvari, da
se ,Srpski List“ nudi, a ,Dubrovnik* klanja, da
Glas Crnogorca“ strahopočitanjem hvali hofrathe
u Sarajevu i ministre u Beču, i da se dr. Rade
Kvekić otvoreno razmeće ,uajvećom odanošću Sr-
ba prema vladi“, a traži milosti, pa ako će postu-
pati š njima u politici, kao i sa uškopljenicima.

Odurua je ova slika ovako časovite promjene
pravača i načela, žalosna je ova pojava, da na o-
u način Srbi u 24 ure znaju sve mijenjati., Rekli
bi bili do jučer, da su neki Obilići pred kapijom
Balkana, tako su se pretvarali, eto vam ih danas,
u politici gorih i od žbira na granici,

Gdje je tu u toj politici čovještva, gdje mo
ralne podloge, gdje i sjenke ideala slaveaskih? Jer
da su oni iskreni, kada se i Austriji nude, ne bi
im ni riječi kazali; kao što nebi, da je u njih bi-
lo i trunka istine, "kad su dosagjivali Rusiji. Ali
u Rusiji su se preporučivali lažima proti ,kato-
ličkoj propagandi“ da tako ocrnjuju Hrvat«, a pre-
poručuju se sada Austriji obećanjima, da 'će oni
sve učiniti, da se Dalmacija ne sjedini s Hrvatskom.
Uvijek smo im mi pred očima, a nikada ovi jedni
srpski političari i novinari da rade kadgod i za
srpstvo, već uvijek proti hrvastvu, radi kojega sva-
kome služe i na svašto su spravni. Da. nijesu oni
onaki, Srbi u ovoj državi bili bi u slozi g Hrvati-
ma i radili bi, da zajedno uskrisimo Hrvatsku, da
se na jugu ove države sastavi hrvatska država,
vazda slavenska, Ali oni neće toga; taka im je
krv, i ćud, duša im je taka.

Od kad se zna za Hrvate, nijesu se hrvatski
listovi ovako i ovoliko ulizivali Beču, kao srpski
u malo dana ; a možemo se lako predomisliti, što
će biti u naprijed, možemo biti uvjereni da će Srbi
(već ako se i megju njima ne nagje dio, pa se o
svijesti i sjeti slavenstva, ako i neće brastva) pro-
ti Hrvatima, u borbi za naše deljentob, postati na-
jodaniji (stupovi Beća i Pešte

Eto ih tamo, neka rade što im drago, nije
nas briga; ali je dobro, da su se jednom i odkrili,
I kad su ovaki, bolje da su proti nama, nego me-
giu nama, Manje smetnje! Samo bi preporučili dr.
Radu, da se ne razmeče odviše, kao sin Boke Ko-
torske. Ne misle onako pošteni Bokelji, niti slavna
Buka osjeća — kako i on, Ako on ima posebnih
računa, da se udvara Austriji, Boka Kotorska ne-
wa, i kad mi kažemo, da Boka Kotorska čezne za-
jedno s Dubrovnikom k jedinstva hrvatskih zema-

godimice darivaše zlatni prsten morskoj sireni, a Alek-
sije Komnen morade mu o vrat veliku zlatnu povelju
visiti.

Na 8000. lagja koje je krilati lav svijetom šiljao,
u verigama sapeti i gladni i žedni i goli i bosi bili su
mrnari, sama djeca tvoja, mučenice moja.

Vrijeme bi i progje. Lav malaksa — ušmagne —
crkne — a Zadar hrvatskim pojem prati od crkve do
crkve rimskoga papu — Trogir se hrvatskijem dverima
ponosi, Spljet grli hrvatske kraljeve, a Dubrovnik po-
staje hrvatskom atenom. Negda rimski Spljet, Zadar,
Trogir i Dubrovnik, sada se okreću i klimaju glavom
gordom lavu, koji na obali ponosne Venecije zube iscirio.

Hrvatska zastava opet zalepršala, nad cijelom se
hrvatskom Dalmacijom razvila, Hrvatska se pjesma opet
ori, hrvatske galije plove na dugo i široko, hrvatski se
stijeg na kopnu i na moru vije.

S istarskijeh gora hrvatska vila pjeva a ona joj
s Drača otpjeva, Dalmacija je i po pravu i po krvi
hrvatska zemlja.

To je slatki usklik, to mila deviza, to medena
spomen sina kršne Dalmacije; ama gdje god se nalazio,

+[ama gdjegod, bilo uživao, bilo bijedno kuburio U ko-

bnijem časovima, hrvatski mu duh snagu jača, u oča-
janju ga tješi, a u veselju mu se za kalpakom vije, a
iz grla izvija. Bilo na uzburkanom okeanu, bilo na le-
denim stepama mrzle Siberije; bilo na junačkom me-

+ [ gdanu, bilo u veselom kolu, hrvatski mu je duh ona

magnetićna iskra, koja mu snagu, 1adost i veselje u
srce toči, bez koje bi bio prosti osjen, pusto ništavilo,
Dok bi drugi Adamov sin na svome kršu u plač

 

udario, u prosjačtvo MR SAO AS

ija,uvjereni smo da tumačimo želje sviju Bokelja,
koji znaju najbolje koliko im je Beč pomogao i po-
maže, a da bi mu se ulizivali kao dr. Rade, dok
vjeruju, da nama prava pomoć može doći je :ino
iz Zagreba, kad budemo sebi svoji, slobodni i uje-
dinjeni u ovoj državi, pod našom trobojom hrvatskom !

LEDA
Dubrovnik, 18. Marta.

,Glas Srpstva“ izlazi u Beogradu; uregjuje ga.
kako smo više puta čitali po listovima neki bivši krč-
mar iz Bosne, koji se poslije bavio i fakinstvom, koji
je bio i osugjen u Bihaču za privatne posle, a pisalo
se # o nekoj istoriji rubalja... Ovaj list u 32 broju
piše, da je spas Hrvatima u slozi sa Srbima, ali tako.
da im je conditio sine qwa da prigrle pravoslavlje, da
se vrate ,u svoju pradledovsku veru“, koju im je ,krv-
lju i mačem otela krstaška vojska papina“ i onoga ča-
sa ,kada u Hrvatskoj triumfuje pravoslavlje triumfova-
će i sloboda Hrvata.“ Vidi se, da je urednik onog lista
bio svašta.

»Slavenska Misao“ pak prenosi ove riječi, popra-
čajući ih : gori savjeti nijesu baš loši.“

»Slavenska Misao“ svaki dan to bolje otkriva kar-
te, da pod ulogom sloge ruje proti Hrvatima, sada je
otkrila i ovu za pravoslavlje. Zna Ante Jakić, da sa
ovim neće ništa postići u nas, ali se čini da piše, kako
mi naregjeno u ime opstanka. Ante Jakić svakome
dijeli lekcije, a u polemici vazda nastoji, kako bi iz
gledao kao neki profesor svima, premda zna, koliko se
njegova broji megju nama, tako da baš njemu i treba
dati jednu stvar da je brani, a da se ta stvar, pa da
je najsvetija, kompromituje, jer na cijelome slavensko-
me jugu znaju i djeca za ,uvjerenje“ — Antuna Jaki-
ća. Dok on piše kako se hoće, neka ga, ali je žalosna
i beznačajna pojava gledajući ga, bivšeg svećenika ka-
toličke crkve, kako na ovaj način ruje i proti svojoj
vjeri; da to radi jedan bivši svećenik ; odviše je sabla-
žnjivo, jer baš i da bi htio, morao bi u sebi promisliti :

»Neću baš za to, jer sam bio svećenik, da ko ne pro-
misli, da sam prodao ruku i dušu.“ Čitali smo i to, da
jes Antom Jakićem i neki rasfratar Barbić, koji da
više ne govori ni mise; pa je žaliti, da se u Trstu ne
nalazi i Ljudevit Vuličević, jer bi tako ova tri značajna
političara rasvjetlivali pute narodu hrvatskom onako,
kako ih rasvjetljuje i zloglasni urednik ,Glasa Srpstva.“

S ovim je ,Slavenska Misao“ rekla sve Hrvatima,
koji će znati da joj prozru u namjere, pa se čuvati da
te namjere pomažu pretplatom, tim više, kad onim na-
mjerama nije ni potreba od pretplat& hrvatskih. Dobro
su plaćene s dvora.

Zanatski kalugjerizam ,Slavenske Misli“ proti Hr-
vatima najbolje se vidi i u članku joj, u kojemu ,Cr-
venoj Hrvatskoj“ odgovara na ono, što smo poručili

Dubrovniku“, kad nam je dobacio, da u Zagrebu ima
Njemaca, a na Rijeci Talijana. Rekli smo, da ih ima,
ali svuda manje nego prije, kao i u Dalmaciji, jer se
mi odupiremo, borimo jer mi ipak mapredujemo. Na
protiv N. Sad, Sombor, Pančevo i druga nekad srpska
mjesta u čijim su danas rukama ? ,Slavenska Misao"
tu se umiješala, da ludovima da razumjeti, kao neka
guvernanta izmegju nas (tako joj služi radi onih s dvo-
ra) pa svima dijeli lekcije, tom razlikom da za sve kod
Srba krivi Magjare, a sa sve kod Hrvata krivi Hrvate,
Vidi se, da bi Ante Jakć htio o svemu pisati, a ne

pozna ni ljude, ni okolnosti, nijesu mu poznate ni naj-
primitivnije prilike javnoga života ugarskih Srbi. Ža-
lostno je, da se ovaki ljudi, bez ikakove kulture, koji
nijesu kadri napisati ni dva slova, kako valja, i u nas
i kod Srba ističu kao urednici nekih viših pravaca, jer

je ,Slavenska Misao“ dostijia Glasa Srpstva“ & oba
urednika dorasla aa m se MUZU Uuvt dw št.

pisuju, nego li da raspravljaju o velikoj i maloj politici.

Odziv.

G. uredniče, molim dozvolite mi u Vašem vrlom
listu malo izjave.

, Dubrovnik“ se više puta sjeti moje malenkosti ;
čini mi se s toga, jer kadgod pišem o čemu u ,Crve-
noj Hvvatskoj“, što je istina, i ako nije istina da pi-
šem sve, što mi se pripisuje, jer u svakom broju bude
moga najviše jedan stupac, jer za sad me mogu više.
U ,Crvenoj“ pišu i druga gospoda, pa mi nije milo, da
mi se jiripisuje i ono, što nije moje, jer valja svakome
priznati trude, i radi toga ovoliko izjavljujem, dok zna-
ju najbolje svi dubrovački Hrvati, ako sam do sad ikad
i slova napisao u ,Crvenoj“ za platu, i ako nebi ni to
bilo ništa nedopuštena, jer sam novinar i od toga ži-
vim. Ali mi je drago izjaviti, da bi uvijek pisao mukte,
dok sam živ, i kad bi imao srestava žrtvovao bi sve,
što bi mogao za sve što je na korist hrvatske misli
rodnog mi grada. Ne zoam što je profit i prezirem po-
litiku profita, a Srbi znaju najbolje, kolik sam intered-
žija, i sa koliko sam se punih kesa povratio narodu
svome sa njihovih -- pazara, dok će se u svoje doba
znati koliko je njih po nekim mjestima punilo i pune
takujine na račun srbovanja. Milo mi je i u velike mi
je milo, da je ,Dubrovnik“ pokušao koristeći se šoka-
rijama jednog novinarskog bugda, okaljati svijetli obraz
i nekog starine, divljenja dostojna radi svoga značaja i
poštenja, jer je u neku to sokoljenje, da se iznesu baš
neke stvarce, koje su mogle ostati i zakopane, o nekim
radikalnim srpskim glavarima tamo — i amo, i da vi-
de izvjesni jadni mladići, da ne ima srpskog radikala,
u kojega nebi našao slabu stranu pred profitom.

Ni onaj naslov ,dvostruki Antonije“ 'u ,Dubrov-
niku“ ni malo me ne bode, i ako je ,Dubrovnik“ s |o-
nim htio reći, da sam duple face, jer pišem u ,Jedin-
stvu“ i u ,Crvenoj“.
onda, kad su te face prodane ili kupjene, ili kada jednu
svijeću pale svecu, a drugu hudobi. U ovom slučaju
pišem u listu dubrovačkom jer sam Dubrovčanin, pišem
što bi htio i želio, da s rodnog mi grada iščezne jed-
nom magla i da jednom kapituliše perfidna bezočnost,
unešena s dvora, pred pitominom i starim gospostvom
dubrovačkim. Da moj ljubjeni Dubrovnik, čiji mi je
svaki kamen svetiji, ko najsvetiji hram, bude uvijek
upravljan od ljudi ne samo značaja i poštenja, (jer se
ja priznajem nedoraslim ambijenta ,Dubrovnika“, da 0
ičijem poštenju i značaju dijelim diplome, već samo ču-
vam svoje) ali i od ljudi, koji nesto vide i nešto znaju.
U kratko, da moj Dubrovnik vlastele i gospara, ne
spane samo, kao još nekada, na buzde i filibustijere —
političke.

Osjećam dužnost u tome, kao rogjen u Dubrov-
niku, da i ja, koliko mogu, pomognem, kao što rade
svi dubrovački Hrvati, dubrovačku stvar, a t& je br-

 

 

tinac na tom pustom kršu sebi gnijezdo vije, a jer se
prvajačenja stidi, žilavom svojom rukom otale sebi hra-
nu, novac i blagostanje vadi i tugjinac mu se divi,

Ni mito, ni strah, ni glad ni žegja, nijesu kadri
da mu iz srca tu veleljubljenu hrvatsku zemlju istisnu.
Bog svu je ljubav za njom svojom močnom rukom u
srce zapečatio, majka mu ju je mlijekom ralila a spo-
men mu je pregja očistila, pa jaoh ii onom ko mu u,
tu svetinju nad svetinjami dirne, jal dirnuti se usudi.
Tako je hrvatski dalmatinski narod. Ni okrutni Romu-
lovi potomci, ni prevejani Vizant niti mletačka lija, ma
koliko nastojali taj mu sveti plamen ne ugasili; dapače,
ko što silna bura i zapreteni ugljen uspiriti znade, tako
i njemu ma bilo koji nasrtaji u hrvatskom srcu hrvat-
ski plamen rasplamtali i on plane, da u više navrataja
plane, te lice osvjetla svoje, a Evropu spasi. Hiljade i
hiljade puta nastojalo se s lica ga zemlje zbrisati.
Hiljade i hiljade puta načeli, da ga ignoriraju; al koja
fajda kad se on vavijek istim bezdušnicima nametnuo?
Na žalost daleko od središta odkuda bi ga žarko
sunce grijati moralo, već krat ga ledena bura bije, jer
se njegova prošlost te njegova vjera i odaničtvo zabo-
ravila, ako je to pametnoj glavi a pravednoj duši moguće.

1 ako su njemu tek mrvice što s obilnog stola
padaju namijenjene, ipak ne zdvajaju, jer tvrdo uvjeren
da se pravica zatajati možu uništiti nikad, škola je to
pokoljenjo njegovu.

Duh njegovih Leonida Perikla te Fabricija M
njim bdije, a njegovi trmopilski klanci, kojih je pun i

prepan, ponosnim ga čine, klonuti mu priječe, spome
nik su njegov kakova u čitavom svijetu nije. Jedino

 

pred čim strepi, jedino čega se kao puste strijele boji,

to je nehaj. to polutanstvo, to očijukanje i puzenje.
To su rane koje bi teško prebolio jer strijela koja bi
ga pogodila bracka bi bila, a bracka je rana od tugji-
na gora.
Jer velik, ponosit i značajan, rado on svoju desnu

i svoju stelju svome susjedu pruža, a ma ne niti u dar,
niti u naruč, već u ljubav samu, i to dok se s njime
bracki radi i postupa. Prekinute piti brastva i niti su
ljubavi prekinute. Ono mirno jagnje u bijesna se lava
izmeće, ne da tugje grabi, već da svoje štiti a i g
radi jer drugeje hrvatskog Imena svoga dostojan ne
bio izdajica samoubojica bi bio Pa zar da nije td
nego smiješno predbacivati mu, da u ovoj eminentno
hrvatskoj zemlji hrvatsku propagandu tjera? Ma ljudi
božji što bi dakle htjeli da radi? Ne bojte se, niti tjera,
niti je iksda to učinio: jer kad bi to radio, moglo bi
mu se kazati da je tu tugjin. A može li svoj tugjin ma
svome biti? Ko se ne bi grohotom nasmijao, kad bi #6
reklo, da Inglez u Ingleškoj inglešku politiku, Francus

u Francuskoj francusku, Talijan u Mtali) talijansku,
Švabo u Švabskoj švabsku politiku tjera? Jer bi dakle
Inglez Francusku, Talijan Švabsku tjerati

 

O duplim facama govori se samo

 

rog

e VRANE e Sam moon

+ > mamama
a me > ama

 

 

u
\