vrela: Pejačević ne trpi Hrvate, on nije patriot. Opeto-
vano se je, dapače i u najnovije vrijeme, izrazio ova-
ko: ,Ja neznam zašto je to, ali Magjari su uvijek vi-
teški marod. a Hrvati divlji!“ Da se je sjetio vlade
svoga pretšasnika možda bi bio doznao zašto smo ,di-
vlji“. Pejačević je zastupnik misli, da smo mi i Ma-
gjari jedna država, dapače je poznato, da je on prije
nekoliko godina kod carskih vježba u Dolnjem Mihalj-
cu pozdravio Nj. Veličanstvo i rekao, da ga pozdravlja
na ugarskom tlu. Nj. Vel. ga je moralo u odgovoru
samo ispraviti rekav, da se nalazi na hrvatskom tlu.
Zašto je onda Pejačević izišao sa ovim obećanjima?
Naprosto za to, jer je toliko pametan, pa je uvidio,
da se na Khuenov način u Hrvatskoj dalje vladati ne da.
Primio je bansku čast nadajući se, da će moći u isti-
nu navjestiti bud kakovu ,novu eru.“ Bijednik je htio
da u istinu bude bar za sada pošten, u koliko je bar
to moguće. Ali — nije dao Khuen.

Pejačević se je dosta teško primio banstva i ako
je uvijek sanjao o njemu. On je stavljao neke uvjete.
I njemu se obećalo mnogo toga. Khuenu je bilo stalo
do toga. da nagje što prije nasljednika, jer je morao
što prije iz Hrvatske. Zato je prikazivao Pejačeviću
sve u najljepšem svijetlu. Osobito ga je namamio time,
da mu je prikrio pravo stanje blagajne i fondova, te
obećao što prije utanačiti financijalnu nagodbu i ko-
ješta još. Ali čim je Pejačević preuzeo banstvo — od-
mah je mogao opaziti, da se Khuen ne kani od svoga
nasljednika dati blamirati, jer svaki slobodni korak no-
voga bana, značio bi, da je tra bio Khuenov sust+v.
A to Khuenu nije išlo u račun. I tako je Pejačević
dolazio neprestano u sukob sa Khuenom. Najprije u
pitanju uapšenika. Khuen je htio da se polako ispu-
štuju, da se ne amnestiraju, a Radić i Potočnjak, koje
najviše mrzi, da se u opće ne puste. Nadalje je zabra-
nio, da se Pejačević izmiri sa opozicijom. Onda nije
htio, da bude Krajčović maknut, te je Pejačević teškom
mukom proveo tu promjenu, ali i to ne kako je sam
htio (nm. pr. da imenuje podbanom svoga faktotuma Cha-
vraka) nego kako je Khuen htio. Isto tako je htio Pe-
jačević, da na zgradi prometne uprave ne bude privre-
meno nikakovoga napisa — ali Khuen je dao metnuti
dvojezični, kako je to već od prije bio utanačio. Ali
što je najgore, Pejačević je našao preprazne blagajne,
užasne račune, i potrošene fondove. Ovo ga je najviše
ozlovoljilo. Napokon se u najnovije doba morao uvjeri-
ti, da neće uopće tako brzo doći ni do povoljne obno-
ve financijalne nagodbe, niti do sastanka regnikolarnih
deputacija u svrhu tumačenja nagodbe. Sve ovo. kao
što i to, što Khuen nije dao provesti osobnih promjena
na vladi, što se je uplitao u sasma interne poslove
ogorčilo je Pejačevića tako, da se pogovara već o nje-
govom odstupu. On vidi, da ne može ovako dalje, vidi
da je žrtva Khuenove ,ere“, vidi da je bio izrabljen
samo za to, da olakša Khuenov odlazak iz Hrvatske.

Šta sada? Megjutim je Khuen i u Pešti pao. Na-
miče se pitanje: što sada? Fakat je, da je odlanulo o-
vim padom mnogima, koje je Khuen sapinjao poput
more i u Ugarskoj i u Hrvatskoj. Odlanulo je i mno-
gim magjaronima i Pejačeviću samom. Doduše se prije
pada Khuena pogovaralo, da bi uz Khuena  demisioni-
rao i Pejačević, ali vjerojatnije je, da se ovaj neće pre-
nagliti, nego će čekati na razvoj stvari u Ugarskoj. Sve
ovisi o tome kakova će biti nova vlada u Pešti. Peja-
čević, naime, dao je nekih izjava, uz koje se veže nje-
govo banstvo. Ako njegov oskudni, ali ipak izraziti pro-
gram ne bude pogodovan iz Pešte -— morati će odstu-
piti. On je izjavljivao, da će slijediti stope oca, a to
nije bilo ništa drugo nego grožnja Khuenu. Neka to ni-
koga ne čudi. Pejačević se otstupom grozio Khuenu,
ako ovaj ne bude držao obećanja glede koncesija, koje
je htio da izvojšti. Sad je Khuen pao, a novi ban mo-
ra da čeka. Mogu vam priopćiti naime ovo: kako je već
bilo u ovom listu spomenuto, megju magjaronima već

 

SEVE E RIU

odavna postoji struja, koja bi htjela, da magjaroni po-
stanu u istinu strankom, te ne popuštaju toliko Magja-
rima. Khuen je to uvijek zapriječio. Sada misle ti ele-
menti (megju njima oba Spevca, Pliverić djelomice E-
gersdorfer, Tomašić i Šumanović) da je došao čas. Za
to i kolportiraju razne ,utješljive“ vijesti, Neki dan je
bila u ,Hrv. Kruni“ vijest, da magjaroni kane izvojšti-
ti Hrvatskoj dva nova autonomna otsjeka i to promet-
ni i financijalni, kao što i narodne koncesije u vojsci.
Ova vijest potječe od ove grupe, koja je svojedobno in-
s; irirala zagrebačku ,Hrv. Reformu“, onda osječki , Dan“
a služi se koji put i sa ,Slavonische Presse“. Isti se
upliv očitovao i u izjavi ,Narodnih Novina“ prije ne-
"koliko dana, koje su na upit ,Obzorov“ odgovorile, da
će ,narodna stranka“ u slučaju, da Magjari dobiju kon-
cesije u vojsci moći i znati izvojštiti iste kon-
cesije i za Hrvatsku“. Napokon vam mogu javiti
još i ovo: Kad je bio siguran Khuenov pad —- u jed-
nome društvu uzdahnuo je jedan od perjanika ,narod-
ne stranke“ i rekao: ,Bit će bolje!“, a grof Stjepan
Erdody se izrazio ovako: ,Što je do sada bilo. to je
bilo. Ali od sada nema više popuštanja. Mi moramo na-
prijed“. Erdodi je bio, kako je poznato kandidat za
bansku stolicu. Ali njega je od kandidature odlučno od-
vratio njegov brat, koji mu je poručio, da ne. smije
pSrauotiti obitelj“, pošto je znao, da je Štefica 'nespo-
soban. I Štefica se je pokorio, premda bi bio sigurno
banom. Khven bi bio i to proveo, jer Khuen sluša Er-
dodia. To je jedini čovjek od koga se je dao Khuen i
terorizirati. Zašto? Jer mu je Erdodi u prvo vrijeme
banovanja pozajmio nekoliko stotina hiljada — onako
na poštenu riječ bez svih formalnosti. Za to i zovu dje-
e4& Khuenova Erdodia ,stricem“. Sad pako kad je Khuen
konačno otišao, a Pejačeviću nije stalo do Štefice, ovaj
— misli da treba prestati sa popuštanjem i  inauguri-
rati ,novu eru“.

Ali sve te lijep» osnove magjarona —— jedva da
će pomoći. Hoće li oni imati snage i volje opirati se
Ugarskoj? Khuena su i odviše robski služili, i odviše
su demoralizovani i diskreditovani i odviše su popušta
li, a da bi imali oslona ili u moralnoj masi, ili u na-
rodu. Ali njihovi grijesi im se sada osvećuju. sada, kad
vide, da već ne mogu dalje, Čini se po svemu, da su
magjaroni u većoj stisci i stupici. nego ikada i veliko
je pitanje hoće li moći iz nje izaći. Na opoziciji bi bi
lo, da konačno te nametnike rastepe i raskuži naš jav-
ni život.

 

.
Postalia.
LVI.
Ali koja fajda, da to najprimitivnije načelo peda-
gogike zahtijeva, i da u svakom slučaju do tog zaključka
sama zdrava pamet mora, da dogje i da to svak znade
i razumije, pa ćak i vrapci na krovovima, kad za sve
to-ne će. da znade italo-germanska gospoda na Ravna-
teljstvu Pošta i Brzojava u Zadru, jer se tiče hrvatskog
jezika, koji oni mrze, kako dosad nanizane činjenice
jasno govore. Da, ništa ne pomaže, jer se tiće \irvat-
skog jezika, jer se tiče sinova hrvatskog naroda. Na
tom se tečaju, promislite i čudom se čudite, drže
samovoljno sva predavanja na talijanskom
jeziku onima, te su svršili hrvatske škole,
a takovi su svi (izuzevši gdjekoje godine kakvog
rijetkog vježbenika, koji je svršio talijansku gimnaziju
u Zadru ili kakvog rijetkog časnika ili potčasnika stran
ca). Kao da smo u sred Rima, a ne u hrvatskoj Dal-
maciji! A da čudo bude još veće, dotična se svjedodžba
o pohagjanju tečaja izdaje svakome na njemačkom je-
ziku!! Tako eto poštarsko-brzojavni tečaj u Zadru
pretvorio se u neku vrst filijalke škola ,Lega nazionale“.
Da ne bi ko slučajno mislio, da je Ravnateljstvo
Pošta i Brzojava u Zadru na to prisiljeno, jer nema

činovnika, koji bi bili kadri predavati na hrvatskom
jeziku, upozorujemo ih na činjenicu, jurve dokazanu,
da svi državni pošt.-brzojavni činovnici u Dalmaciji
(izuzevši neke strance) znadu hrvatski, a da ih ogromna
većina zna bolje hrvatski, nego li talijanski, kao što je
sasvim i naravno u zemlji, gdje žive preko 97%, Hr-
vata i gdje su sve pučke i srednje škole, već od nazad
20 godina samo hrvatske (izuzevši samo talijansku za-
darsku pućku školu, gimnaziju i nižu realku), Osim
toga, red je znati, da ima činovnika, koji su svršili hr-
vatske škole (odnosno, koji znadu hrvatski), a znadu i
talijanski i njemački, a i strukovno su opet usposob-
ljeni, da mogu u svakom pogledu zamjeniti sadašnji
talijanske ,sanguepuriste“,

Iz dosad navedenog očito je. da se talijanska pre
davanja ne mogu ničim opravdati, pak se i nehotice
dolazi do zaključka, da se tom filijalkom , Lege nazio-
nale“ a pod strašilom tombula pa ispitima, hoće
valjda, da se od mladih poštarskih vježbenika Hrvata
učini ono, što se nije moglo od njih iz djetinstva uči-
niti pomoću ,leginih“ škola.

LVII.

Po ovome, što smo dosad naveli, očito je i sva
kome razumljivo da je vježbenicima, odnosno kandida-
tima. te su svršili hrvatske škole — a ti su obićno
svi — na tom tečaju mnogo teže, nego li onim, te su
svršili zadarsku talijansku gimnaziju (a kojih, kako re-
koh. bude samo gdjekoji svako njekoliko godina), oso
bito, što se tiče učenja nestrukovnih predmeta, jer im
sva predavanja na talijanskom jeziku, pa poznavali oni
ne znam kako taj jezik, ni malo ne koriste, sbog toga,
što im je nerazumljiva sva sila tehničkih izraza imena,
koja se kod svakog predmeta nalaze; a na hrvatska
tumačenja istih sa strane docenata ne može se ni mislit,
jer bi se odmah opazilo ,che non & permesso di fare
politica“ : valja na ime znati, da za gospodu na po-
štarskom Olimpu govoriti hrvatski znači politizirati!?!

Posljedica je svega toga. da vježbenici, koji su
svršili hrvatske škole, od predavanja u tečaju imadu
malu ili nikakovu korist, pak su zato prisiljeni iza
svršenog predavanja i iza svršene službe — jer kroz
vrijeme te*aja vrše i službu — jur izmoreni učiti sami
doma i nestrukovne predmete iz kakovih talijanskih
rukopisa i pomoću hrvatskog teksta i riječnika, što im
naprotiv ne bi trebalo, kad bi predavanja bila na hr-
vatskom jeziku, pošto su te predmete već u školi učili,

Naravna je opet posljedica toga. da ti vježbenici
gubeći vrijeme učenjem izraza izostaju u mauci i da
pri već spomenutim malim ispitima, koji se drže kroz
vrijeme tečaja, ne mogu odgovarati kako oni. koji su
svršili talijansku školu, te po tom premda inteligentniji
i marljiviji bili, izgledaju slabiji, što im dabome štetuje,
a što ih opet radi vlastitog obraza. kako je shvatljivo
veoma mači.

Da im je radi istih razloga muogo teže i na glav-
nim ispitima, ili bolje na prometnom ispitu, samo «e
po sebi razumije, osobito, ako se promisli, da je za
sami zaista zamašni strukovni dio ispita šestmjesečni
tečaj veoma kratak i da ni oni, koji su svršili talijan-
ske škole kroz svih šest mjeseca, nemadu ni mira ni
počinka i da su jedva spravni, da odmah iza tečaja
polože prometni ispit.

I ovaj ispit polaže se takogjer na talijanskom
jeziku, samo tevtonski sinovi, te se malo po malo spu-
štaju sa hladnog sjevera na hrvatske ove žale. polažu
ga na njemačkom jeziku!

U zemlji dakle, gdje žive 97%, Hrvata, okolo
3% Talijanaca i 0%, Nijemaca i gdje su sve škole
hrvatske (izuzev samo tri već spomenute) drži se pošt.-
brzojavni tečaj na talijanskom jeziku, a svjedodžba
o pohagjanju tog tečaja ispušta se samo na njemač-
kom jeziku, dok se prometni ispit polaže na tali-
janskom jeziku, a svjedodžba o položenom ispitu
ispušta se samo na njemačkom: jeziku, a sve to

ne na temelju kakovih propisa ili zako
već po samovolji italo-germanske 805i
de na poštarskom Olimpu u Zadru!!

Pustog li haosa, pustog li zuluma! A kam,
reforme u Macedoniji !?

Za hrvatski jezik ne pitajte, kao što ne bitaju
čemu onda sve hrvatske škole u Dalmaciji, kad
da italo-germanska gospoda taj jezik jednostavno
kad znate, da temeljni državni zakoni u Dalmaciji i
Hrvate vrijede samo onda, kad se traži porez u novq
i krvi; kad znate, da ,za tugjinca tugje majke nij
nema“ |!

Kad je tako sa usposobljenjem državnih poky
brzojavnih činovnika, suvišno je da kažem, da je go
ili barem isto sa ispitima i sa tečajima za usposobljg
nje kandidata na mjesta c. k. pomoćnih činovnika, hy
zojavnih nadglednika i tako dalje.

LVIII.

Govorilo se je doduše odavna i govori se svaj
godine, da će se na tečaju ,dojduće godine“ drži
predavanja na hrvatskom jeziku i još se govori, ali
eto još i daudanas čeka ta ,dojduća“ godina.

Još nazad nekoliko godina, čitalo se je ćak u ni
vinama, kako su se na Ravnateljstvu Pošta izrazili q
še prometni ispit može polagati i na hrvatskom jezik,
ali do dana današnjega odnosna naredba ne bje izdat
niti iko položi na hrvatskom jeziku taj ispit, a teš
da ga i položi, kad se znade, da samo hrvatski gov
riti znači politizirati ili barem  ,profanare“ svete hi
daje Olimpijske zgrade. Kakovu bi tekar svečanu , ton
bulu“ učimo onaj kandidat, te bi se usudio moliti, q
prometni ispit položi na hrvatskom jeziku, lahko j
shvatiti !

Da se u interesu poštarsko-brzojavne službe
dotičnih kandidata, te po zakonu, pravu i pravici god
opisani haos i zulum ne može i ne smije više trpjeti
da je skrajno vrijeme, da se koliko tečaj i ispit za 4;
žavne pošt.-brzojavne činovnike, toliko i oni za pošta
ske pomoćne činovnike i državne potčinovnike odnos
poslužnike, drže na hrvatskom jeziku, svak i
olzirom na gorenavedene razloge zaista priznati,

Nadamo se za to, da će Visoko e. k. Mitristarsty
Trgovine, kome zaista ovaj haos i ovaj zulum dos
ne će biti bio poznat, sjetiti Ravnateljstvo Pošta i Bt
zojava u Zadru na njegovu dužnost: narediti mu naime
da se još ove godine počme sa tečajima i ispitima u
hrvatskom jeziku, ostavivši i nadalje prosto onim  vey
ma rijetkim kandidatima, te su svršili talijanske škole
da dotične ispite polažu na talijanskom jeziku.

(slijedi). Dubrovčanin

Sedmični pregled.

Khuenov pad Rijetko smo kada dobili toliku a
dovoljštinu koliku eto ovih dana. Khuen je pao. U poi
nedjeljak je prei parlamentom izjavio, da  otstupi
parlamenat se odgodio do sastava novoga ministarstvu
Kad je Khuen dao svoju izjavu, nije, ni opozicija, i
većina ni odobravala ni žalila. Na odlasku se nije
ni jedan jedini živio: ovako svršava tirjan. Sjeti
se završetka ,Čengić-age“ i one tužne slike. Sudbin
,Čengić-age“ stigla je i Khuena. Spada od sada
ropotornicu.

Dobili smo veliku zadovoljštinu! Khuen je sadi
pred cijelim svijetom opravdao naše tužbe, on se nij
mogao riješiti sjene, što ju je u Hrvatskoj ostavio. Pro!
gonila ga njegova nedjela. Kad je taj čovjek bio daleki
— hvalili su ga Magjari, ali kad im je došao blizu —
prezali se i potjeraše ga. Magjarska opozicija je ruše
Khuena sjajno govorila,u prilog nama, ona ga je ruših
našim tužbama, našim riječima.

Jedan Magjar je ovih dana govorio sa jednim Hr
vatom i došao razgovor na odnošaje izmegju oba naro

 

 

išao stari tražiti u historiji (deduktivno dakle) dokaze
i tragove za tu pasminu, Pronašao je onda da su to
ostanci cigana, starih Tračana, arnauta, šćipetara marto-
loga i t. d. koji su za turskih ratova došli ovamo, pri-
znali se Hrvatima, ali u krvi ostali ropski. Pošto ih je
većina prešla na pravoslavlje, to su tražili od Austrije
raznih povlastica. A onda su radili, da se te povlastice
protegnu na sve pravoslavne, onda da se te po-
vlastice uzakone, onda se nazvaše (tugjim uplivom)
Serbi, (servi, sluge, robovi, srabljivci) i spojiše sa so-
bom pravoslavlje. Odnarodiše dakle čitavi istočni dio
naroda. Ali su danas pomješani, ne možeš ih po niče-
mu razaznati nego po njihovom ponašanju. ,U učincima
se poznaju uzroci.“ Eto norme po kojima ćeš upoznati
slavosrbe : 1) Već Aristotel opazi, da ima ljudi sužanjske
naravi. On je znao Traciu u kojoj bijaše takovih na-
roda. Mora da od te pasmine potiču oni  Slavosrbi,
koji su ne samo u svemu sužnji, nego i rade da svat-
ko i isti oni u sužanjstvo dogje ili da u njemu ostane.
2) Kod nas je odgojenje takvo, da se njime odbijamo
od posla, da svaku radnju smatramo sramotom, da do-
bijemo žalju za gospodstvom, volju za ugodno življe-
nje. 1 jer gospodstvo davaju tugje ruke neimaš načina
za dočepati se ičega, osim hvatajuć se tugjinca i to
stoga koji će ti dati ili ti daje. U tu vrst Slavosrba
spada naša inteligencija. 3) Tugjinci gledaju naći za
novac i časti nekoliko tugjinaca, koji obmame narod i
u samu propast hrli, 4. Doseljenici spadaju megju Sla-
vosrbe. ć) Ima Sl. koji dobro misle, a zlo rade, narod
i slobodu ljube, pa i tako oboje izdavaju. Amo spadaju
ljudi, koji idu na tugjih noguh, koji se drže bezumne
sloge i većine. Ako od 10 ljudi 8 kaže, da božić stoji
u oči badnjaka i da tako mora biti, oba Slavosrba bu-
du na to u ime sloge pristati, — U jednu od tih pet
vrsti spada svaki Slavosrb: sužanjstvo im je živalj i
oni su živalj sužanjstva.“

Citirao sam sve ovo, jer mi sečini veoma važnim.
Iz svega se vidi jasno Starčevićeva značajnost i njego-
vo slobodoljublje, koje već prelazi u aristokratizam.
Starčević je tu i ostao u prvom redu karaktera. Hrvat-
stvo uključuje za njega slobodu i značajnost, Hrvat je
plemenit i aristokračan prama onim raznim ,pasmina-
ma“. I sva ona uzvišena svojstva, što ih je Stari našao

rije iz sve duše mrzio, što mu se činilo, da
zaudara po sužanjstvu i po niskoći. I ona te-
orija o ,pasmini“ i Starčevićevo neprestano naglašiva-
nje historijskog državnog prava znamenite su radi toga.
što dokazuju, da je bilo njegovo shvaćanje naroda ide-
ološko, više manje juridičko. On je htio utjelovljenje
onih zemalja, koje su nekada k nama spadale i ne dru-
gih. On je htio onu slobodu, koju smo nekada imali.
Htio je povratak pravica prošlosti i u tome se očituje
čitavi historički duh onoga doba, u kojem je Stari ži-
vio. Pa jer je politika prošlosti bila politika teritorijal-
na — to je i Starčevićeva politika takova. Naglasivao
je da treba ,osvijestiti“ narod. To je značilo da treba
u istinu novi moderni narod stvoriti, Ali Starčević
nije htio nikakove agitacije, volio je primjerom zna
čajnosti da djeluje. On nije u opće bio ekspan
zivno aktivan. Eto što piše: ,Ako što god koristna
napišemo; ako se ovo ikoliko uhvati nekojih mladića;
ako ovi kroz nevolje života, koj ih čeka, od onoga do-
bra što god predadu svojoj djeci i uznastoje u narod
zasijati ; i ako i mi nagjemo naslijednika na peru i ako
bolji uznapreduju ra ovoj stazi; ako već prije sve ue
propadne; pak ako u vrijeme naših praunuka u ovom
narodu bude pedeset muževa osvjedočenih 0 svetosti
slobode i zauzetih za ovaj narod — mi, nas tri i naši
drugovi načinismo više, nego su agitatori ikada učinili.“
Eto — sve je ,ako“, t. j. sve ide nekako logički na
temelju premisa. Tu nema vjere apsolutne u budućnost
ili izvanredne kakve pomoći — sve je to uvjetovano
onim ,ako“, Nema sanjarija: Stari nije nikada
sanjao o budućnosti naroda, Ou je postavio sa-
mo norme za budućnost, postavio je samo -- uvjete.
Stari je rekao i ovu izreku: ,Kad budemo ujedinj«-
ni, lako onda za uregjenje!“ Ali Stari je kazao i to;
»Ta narod će sam sebi valjda najbolje znati  uredi-
ti svoje odnošaje, ako ga vode opća dobra
načela“, Eto — načela — to jest: metoda
norme. On daje načela, norme, a iz ovih, ,ako“ s
dobra, može izaći samo dobro. To je dakle kalup,
forma, formalizam. Starčević nije bio demokrat, u
modernom smislu riječi: nijesu mu svi ljudi i sve pa-
smine jeduvake, Ljudi mu vrijede po značaju svojem.
Stari je bio demokrat rimskoga kova, on je bio

 

u negdašnjih Hrvata, u pogibelji su od ,pasmine“, Sta-

i tu tek onaj ponosni ,civis*, — Ima više vrati ari-

stokratizma: aristokratizam krv, zasluga, duha itd.
— Starčevićev je pako bio — aristokratizam ka-
raktera. Time je, mislim, on najbolje označen.

Kvaternik, Ako Starčevića možemo poznati po
njegovim riječima, Kvaternika ćemo poznati po njegovim
činima. Starčević je upozorivao. učio, pisao i govorio,
a Kvaternik je snovao, radio, hodakao i amo i tamo. Stari
se rodio 1823. od seljačkih roditelja, a Kvaternik 1825.
od gragjanskih roditelja, iz inteligencije (otac profesor,
majka učiteljica). Starčević je imao strica Šimu Star-
čevića župnika, s kojim je živio u djetinstvu, Eugen
je imao strica Jurja, kanonika i župnika u Gerovu, kod
koga j* sproveo djetinstvo. Stari i Kvaternik svršili su
gimnaziju u Zagrebu, obojica su bili poslani po bisku-
pu Ožegoviću u središnje sjemenište u Peštu. Obojica
su ostavili sjemenište, obojica su bili odgojeni u reli-
gijoznom duhu. Pa — kolike razlike megju njima!
Kvaternik je od bogoslovije ponio sobom — misticizam,
dočim za misticizam nije ni znao u svojoj duši Starčević.
Kvaternik je postao radikalan i revoluci-
jonaran, a Stari teoretski i legitiman. Radikalizam
je dobar komad romantizma, a romantizam nije baš
odijeljen od misticizma, Kvaternik je vjerovao u nepo-
sredno posizanje više sile u prilike života. Misticizam
ga učinio romantikom, Sanjario je mnogo i nemir-
no, a romantika ga poticala na radikalizam, da po-
krene nespretnu i nesretnu bunu u Rakovici, Radikali-
zam i revolucijonarstvo ga dovelo u smrt. Često je go-
vorio. ,zašto se nebi Bog i slabim stvorovima i u m
oko nezgodne časove poslužio za svrhe svoje providno-
sti“. Sjetimo se samo govora od 18. lipnja 1861.; ,Uči
nas, velim, prošlost čovječanstva, da dok sat propasti
kojemu narodu kucnuo nije, i slaba će ga žena spa-
siti“... . ja kažem i givjeren sam, da nad nami
bdije Bog i da našemu narodu smrtni sat jošte kucnuo
nije“ ,i prošlost me uči, da, uvjerava me, da je nam
Hrvatom jošte živiti“ — jer ga nevidljiva ruka i za
druga još poduzeća sahrani — jer nedovrši on jošte
zadaće svoje“, ,Ne bojim se, da narod naš, pomoću
nevidljive ruke dosad vogjen, propasti bi mogao. Bog
dikle bdije nad narodom našim. Ovo uvjerenje iz pi-
sane prošlosti naše crpljeno, ohrabruje me“,

Poznato je, kako je znao Kvaternik često klečati

 

u crkvi i moliti Boga za spas hrvatskoga naroda. Ta

vjera u spas iz vana bila je tako velika i roma
tična, da je sam samcat, bez oslona letio iz Petrogradi
u Pariz k Napoleonu, iz Pariza u Italiju do Cavoun
nebi li oni oslobodili njegov narod. A kad su ga pitali
u ime koga on radi, ko stoji iza njega — nije znat
što da kaže. Gdje sa Hrvati? Šute! Ne javljaju #
Kvaternikov rad i život bio je smjesa misticizma, rw
dikalizma i romantike.

Još je nešto značajno po Kvaternika i našu inte
ligenciju: visoka politika, Kvaternik je silno diploi
matizovao, htio je Francuzu i Talijanu dokazati, da jt
u njihovom interesu, ako oslobode Hrvatsku, a Rust
je valjda dokazivao isto. Nešto je snovao i s Bečom|
ali to nije još razbistreno. Bio je bogat na osno
vama, kako su to svinašilju.i, Bio je ćak i fanatil
za svoje osnove, Gledao u budućnost drugačije, neg!
Starčević. Predlagao zakonske članke o budućem me
gjunarodnom odnošaju Hrvatske (18. lipnja god. 1861.
Nemiran duh, koji osjeća pritisak, a nestrpljiv za po
lagani i solidni rad u malom, hoće da se pritiska rijel
naprečac. Sve mu dobro dolazi: Sad moli, zaklinje
sada osvjedočava, sada zahtijeva, onda opet sazivlje Boj
ga u pomoć, pa se sam maša skrajnjih sredstava. |
njega bijaše rad u veliko, neposredno oče
kivanje uspjeha, strastveno domoljublje
vjera u vanjsku, fizičnu snagu, silni optii
mizam, rad bez priprave, poduzeća bez t6
welja i oslona, Mislio je: ,narod će se valjda dić
— ta o njemu se radi!“ Idealizam. nerealno shvaćanju
i opet ona misao, kao da bi narod bio već tu; gotot
i osviješćen. I tu je došao u žestoki konflikt sa Star!
čevićem. U opće obojica su radila svaki na svoju ruku:
Zajedno nijesu spadali. Kvaternik je n. pr. htio, da E
popovi ne miješaju u politiku. Stari je bio protivnogi
mnijenja, — Upozorujemo još ovdje na to, da se ks;
toličko, autohtono pučanstvo nije pridružilo Kvaternik
g. 1871. Predstavnik je toga pučanstva Starčević, Puk
i inteligencija naša često su u oprijeci. Nijesu vef
zani jedan o drugoga. Daleki su. Možda se je i tu p01

kazalo to isto,
(Nastavit će se). M. Marjanović.

= emu