bosanska vlada nije znala, niti zna drukčije
vladati nego nasiljem.

Mi se toj nesposobnosti vladinoj možemo
samo veseliti, jer ulazimo u borbu su sigurnim
izgledima na uspjeh. Odjek uzvika ,Živjela slo-
boda! Naprijed Mostar“ biće silan i snažan, jer
je vlada proigrala povjerenje kod svih vjera i
kod svih staleža. Birokratski sistem vladavine
već se preživio. Živjela ustavnost! Živjela auto-

nomija!

Misli - Ulomci - Ispovijesti.

Utjeha.

Neprestano mi i uporno opominješ, dosa-
dna plakavico, neke osobe i ljepote, što su
negda bile s nama, i kojijeh više nije, što ih
više ne može biti. Nema razloga tvojemu na-
ricanju ; nije zaista mudro tužiti i plakati što
noć nasljeduje dan, zima ljeto, starost mladost.

ini mi se, da ti se godi govoriti o mr-
tvijem i o smrdećijem grobovima ; ali nemaš u
svojoj desnici svijeću vjere i pouzdanja, da si-
deš dolje u tmasto podzemlje, gdje sjedi smrt
s utvarama na prahu. Da, nemaš vjere, i stoga
si puna straha. <

Jednom si mi svojijem neslanijem leleka-
njem gorčila srce, jer i ja negda, ali za malo,
mišljah da posve nestaje onoga što nam smrt
grabi iz očiju i kruto nam guli iz srca. Ali
sad drukčije mislim; drukčije i bolje znam i
osjećam.

Seli se sve što nam oči vide; sve se mi-
jenja i prečinja. Mijenjaju oblici, što su vreme-
niti, i propadaju smrtnijem udarcem. Oblici su
ona tvar podložena propadljivosti, i Pismo o
njoj kaže da uediše i tuži s nama. Nu pod
vlašću i udarcem smrti ne stoji ono što sam
ja, ono što si ti; ne strepi moj duh pod vla-
šću smrti.

Duh nije prazna riječ, nije oblik, ne stvar
podložena propadljivosti, nego život, i baš što
je Život vječito traje pod raznijem i vremeniti-
jem oblicima. Vječnost nije izmišljena obmana,
ili požudom u nama sastavljena; nije ne sa-
stavljena naporom, niti očajanjem jadna čovjeka,
kojemu se ne mili umrijeti. Vječnost nije ideja
bez razloga, bez temelja umetnuta u našu gla-
vu, nego prirodan glas u srcu, u našoj savjesti,
koji nas uvjerava da ćemo nadživjeti tvar i sve
razne nebrojene oblike, podložene propadljivosti.

Bjeguće slike, nestalni oblici ostavljaju
svoj utisak u pameti, u njoj oni traju, ona ih
sadrži, ali ne ovako duhovi; duhovi ne traju
niti žive po drugomu, kakvom podstavkom iz-
van sebe. Oni su po sebi i u sebi život, i su-
znanje im neprestano govori i svjedoči da su
živi samostalnijem životom. Oni osjećaju da
jesu; znaju da jesu; i sebi govore: Mi jesmo.
Carstvo je: božanstvo je reći: Ja jesam, i znam
da jesam.

Duh se služi tvarju, slikama i oblicima da
se javi, ali u to što hitro prolaze slike i oblici,
kojima se duh javlja, on ne samo traje, no još
neumoran nove slike i oblike u sebi snuje i
izvan sebe ih pravi.

Smrt je dakle u oblicima a ne u našemu
duhu. Ako živimo, Gospodu živimo, jer _njego-
vijem životom živimo. Ako umiremo, to jest
ako svlačimo tašte oblike, Gospodu umiremo,
to jest svlačimo se u njemu, koji je život i
vrelo života. U Gospodu se prave ove promjene,
kojima se duhovi javljaju, nu pod nestajanjem
promjena ne stoje duhovi; oni su nezavisni.
Pate u ovoj tamnici, jer je tijelo grdna tamnica
duhu, ali će ge Hristom izbaviti; zato nemoj
se zaljubiti ti u oblike i slike koje prolaze. Ne
bi bilo mudro zaljubiti se proljećem u evijeće
da ga puk jeseni gorko plačeš. Dan duhova
nema jutra, nema večeri.

Ustrpljivo se i mirno nauči i obikni gle“

dati svijet, i ono što se na svijetu događa ;

uvjeri se da je posve nemoguća tvoja volja i
da ti jaukanje ništa ne koristi. Sve će biti ona-
ko kako mora biti; sve se neuklonivo vrši;
zato odbaci od sebe sve mučne požude, da ih
više ne bude u tvojemu sreu, i, gledajući k ne-
bu, reci srcem a ne ustima: Neka bude volja
tvoja!

Isprazni, draga, svoje srce, da više u nje-
mu ne bude požudi, jer su požude naša sla-
bost, naše verige! Podigni se do ovog divnog
siromaštva! Ovo je ono duhovito siromaštvo,
kojemu Isus obeća carstvo nebesko.

Ne plači, mila moja! Viđu da nema oso-
bi i ljepota, koje ja negda ljubljah velikom
nadom i vjerom. One prođoše poput orla gore
na nebu, poput uzdaha meni ovdje u prsima.
One se sad ne vide, ali zato ti ne misli da ih
je nestalo. Negda ovako ja mišljah; mišljah
ludo da neki crni udes svojijem ubitačnijem vi-
horima sve ruši i uništuje. Ovako mišljah, jer
(kako znaš) za svojega djetinjstva ja bijah za-

sićen žučju; smrtno ogorčen ne znađijah razlu-.

čiti bježne prilike od stalna života. Slike su me
varale, evijeće me je varalo, grob me je varao.
Sve me je, sestro, varalo; ali me sad ništa ne
vara, jer mi je srce od svašta ocijepljeno.

Uzgor sree! Vjeruj da se ništa ne gubi.
Traje mati moja, ta, traje i tvoja. Ima neko
mjesto gdje je vječito zelenje i pjevanje; on-
dje će se nama objaviti tajni razlog i ma-
gleni cilj zemnog života. Uzgor srce!

Ljudevit Vuličević.

Franko-furtimaška agitacija za aneksiju.

Mostar, 6/9. 1906.

Među ovdašnje katolike rasturen je poziv
Ch. Segvića, koji mi je pošlo za rukom dobiti
u ruke. Poziv od riječi do riječi glasi:

Cijenjeni Gospodine!

Kako Vam je poznato, na skupštini ,Hr-
vatske Narodne Zajednice“ držane u Doleu kod
Travnika dne 16. kolovoza ove godine, da se
Hrvati diljem Bosne i Hercegovine organizuju
u jednu kompaktnu cjelinu, zaključeno je izme-
đu ostalog, da se prigodom dolaska Njegova
Veličanstva u Trebinje prikaže ,poklonstvena
adresa“ u kojoj se imađu iznijeti naše tegobe i
moliti Njegovo Veličanstvo da ispuni obećanje
zadržano u $ 3 zavjerenice iz god. 1866., da
nas sjedini sa Hrvatskom i Dalmacijom. Dok
se ova poklonstvena adresa izrađuje od odbora
za to u Doleu izabrana, pošto je vrijeme veoria
kratko, ovim putem Vas molimo, da u svojem
kraju i društvu stanete odmah sakupljati pot-
pise za tu poklonstvenu adresu na običnom bi-
jelom papiru.

Neka nas ne smetu glasovi, da deputacija
ne će biti primljena, da adresa ne će doći do
Njegova Veličanstva. Ako deputacija s adresom
i ne bude primljena, za adresu će Njegovo Ve-
ličanstvo doznati. Pitanje je otvoreno. Mi smo
se izjavili.

O našoj izjavi morat će se vodit računa.
I to je velik uspjeh. A uz to ćemo adresu
objelodaniti po svim velikim novinama u svi-
jetu i iznijeti dotične potpise.

Još Vas molimo, da na dan dolaska Nje-
gova Veličanstva (13. rujna ako se ne promi-
jeni) u Trebinje pošaljete po prilici ovaj brzojav:

»Kabinetska kancelarija Nj, Veličanstva
Trebinje.,

Potpisani Hrvati homogijalnim poštovanjem
pozdravljaju svoga uzvišenoga kralja kada stupa
po drugi put na ovo hrvatsko tlo i mole, da
prama paragrafu trećem zavjerenice iz g. 1866.
sjedini ove zemlje kraljevini Hrvatskoj, kojoj
po historiji i pravu pripadaju«.

Nadodajte iste potpise, koje ćete pokupiti
za adresu. Onda nam javite sve pismeno

Mi se nadamo, da ćete se odazvati ovom
patriotskom, pozivu i zauzeti se, da što veći

broj potpisa sakupite. — Sjetite se one narodne :
dok dijete ne ište, majka mu ne daje.
Sarajevo, 1 rujna 1906.
Za Odbor:
Ch. Šegvić
urednik ,Hrvat. Dnevnika“,
Sad barem svijet zna, ko hoće aneksiju i
na kakav će se način sastavljati telegrami. Ova
metoda je u Bosni Hercegovini često oprobana,
Nikad nije uspjela, a naj manje će sada, kad
su se Srbi pravoslavni i Muslimani potpuno

složili u zajedničkom radu. Neka to zapamte |

inspiratori ove furtimaške akcije. *

Naši dopisi.

Skradin 29. avgusta. (Saobraćajne nepri-
like). Svakog se skoro dana pruža prilika, da
se na ovu našu plovidbu društva Negri, mora
čovjek tužiti. Dok se radilo o povišenju ,cou-
pona“, dotle smo opet mučali, nadali smo se
e će jednom biti bar uredniji i bolji smještaj i
čistoća, dok o brzini nijesmo ni mogli pojmiti,
da bi prekoračila ovu leteću običnu, kojoj konj-
ska snaga nadmašuje onu novo-sagrađdenih bro-
dova: Lusitanija i Mauritanija. Ostavimo šalu
na stranu, ali i kud bi mogla bolja brzina biti
od one pokojnog parobroda Bar. Burger-a ;- ta
čak se natječe u njoj s dalmatinskim traljama,
koje zovu tehničnim izrazom: željeznica s naj
novijom mašinom, koja datira iz prve polovice
prošlog vijeka. O Sinjskoj nema ni govora; ona
pravi iznimku, jer je to prosti Kiender-Spielerei
jednog bečkog zviždulina. Ona može dvojako
da služi i ko — skujmo, ko za rijetkost —
Langsam-Zug i ko aerostatični balon. Ali da
se povratimo na započeto. Ali nije ni to dru-
štvo samo; eto utjehe. Bilo je jednom u tom
listu napomenuto nešto slično o željez. pruzi
Gabela-Uskoplje-Gruž. Da li još i dan današnji
što takvo postoji, nije nam poznato. O Lloyd-u
je pak jasna stvar; no pravo recimo, zna po-
stupati u rukavicama, te prikriti stvar. Razgla-
šeno je, da učenici uživaju jedno mjesto za
drugo... ali malo je tu istine. Stoga ta prazna
objava dosta škodi. Kad se učenici otiskuju od
kuće, tad se pri predračunu i to u obzir uzimlje.
Nek se dakle uvjere, da je zbilja neistinita pome-
nuta objava oni, kojih se isto ovo tiče, da se odslije
ta tačka izbriše iz dnevnog reda. Pređimo na
stvar. Hoće li učenik zbilja polakšicu dobiti,
treba da ode na agenciju 1 dan ili bar 5-6 sati

— ako danju — prije odlaska dotičnog“ paro-

broda. Učenici, kako je već poznato, putuju
tako da mogu uhvatiti susret pruga i prosli-
jediti odmah. Za njih je dakle od male vrijedno-
sti polakšica, koja im pri njihovom putovanju
ko takva ne vrijedi. Eto formalnosti i premu-
drosti Lloyd-ovih agenata. Ipak se društvo Ne-
gri ističe nad svima. Tu nekidan na 27 o. mj.
prohtjelo mu se da zabašuri poštu i da vuče
za nos putnike. Parobrod, koji je u Skradin
imao da dođe, pošao je da zasluži gospodaru i
koji slatki kolačić. Bili bi tog dana i bez pošte
ostali, da nije slučajno dolazio jedan njegov
parobrod iz Trsta, otkle li? — koji je vukao
za sobom solaricu. Došao je tako nekoliko sati
kasnije nego obično. Da se je bio i još odocnio,
ne bih imao kako da otpravim pismo, koje mi
je od velike važnosti bilo. Čudno možda izgleda !
Sredovječna su vremena već davno protekla.
Moram da pismo urinem u parobrodsku po-
štarsku škrinju, jer ga inače radi jednog člana
poštarskog ureda — u uredu po sili Duha vi-
šnjega nestane. To je uzrok te neki građani u
Skradinu, na čast i slavu Uprave pošta u Dal-
maciji, ustanove na svoju ruku, o svom trošku
nošnju pisama, koja će se predavati pošti u Ši-
beniku i na Bribirskim Mostinama. Ali o tome
drugi put malo više. Za danas završujem ne
išteći drugo, neg da kontrolne odnosne vlasti
postave red. KD.

Dva priloga srpskoj epigrafiji.
Petar M. Kolendić, Dubrovnik,

Aletić je, nema spora, bio sabrao više
sličnih spomenika!, spreman, da ih prvom pri-
likom pošalje svome šuri, čuvenom numizma-
tičaru, vizantologu i prevodniku Porfirogenito-

(Kraj).

vih djela Anselmu Banduru u Pariz. No naročito.

je on dva spomenika izdvojio, zavolio ih, ako
je dozvoljeno reći, i na 5 aprila g. 1721 poslao
e njima prilično iserpno izvješće smjelom orga-
nizatoru >slovinskih« preduzeća, svome ličnom
prijatelju isusovcu Dum Đuru Mateji u Rim.
Ispisao mu je oba natpisa tačno, diplomatskom
vjernošću do naj sitnijih ligatura, a uz prvi je
postrance dodao i moderniji prijepis njegov, na-
pisav ga brzopisnom ćirilovicom bez »jerova«.
U tom izvještaju potsjetio je Aletić Dum Đura
na oblik »hrama« prema »krama« u istom smi-
slu kod starijih dubrovačkih pisaca i molio ga,

! Tra diuerse Iserizioni, che_ mi & riuiscito di racco-
gliere delle Parti di Bossina, e Seruia“ počinje mu pismo
od 5 apr,

da mu objasni, znači li riječ »htitor« isto što
italijanski »fondatore«, javljajući mu ujedno, da
je namislio napisati sitniju raspravicu, gdje će
Banduru kušati dokazati, da ono »svetago«
prvoga natpisa ne označuje svetiteljski harakter
htitoreva roditelja. U drugom je natpisu Aletić
pridjev MET4AH shvatio kao italijansko pre-
zime, te je, naglasivši, da je taj natpis nađen
pod jednim likom na njekoj porušenoj erkvi,
preporučio Dum Đuru, da za razjašnjenje za-
moli rimskoga književnika i arheologa Mandosi.

Mateji je pedantnom ljubaznošću, kao u vi-
jek, nastojao, da prijatelju na svaku i naj sitniju
informaciju što iserpnije odgovori, ali je naj
interesantnije, da je svojim pismom od 14 jula

objavio Aletiću, tako je i Mandosi — istorik,
čije je »Dekade« sva je prilika naš Đordić uzeo
za obrazac pišući svoje >Viri illustres« — adje-

ktiv MGT4AH shvatio kao italijansko prezime!
Tek je poznije velika županica Ana oteta ro-
manskom plemenu, Aletić je biva, baveći ge i
inače epigrafijom, zapazio među tim i na nje-
kom latinskom natpisu riječ »Megala«, Iz sklopa

i smisla riječi bilo mu je jasno, da to nije ni-
kakovo prezime, te, uzevši u pomoć grčko-
latinski rječnik, ispravno je, najzad, konstatovao,
da oblik MGTAAH nije drugo, nego grčko
vere, gdje je q prema tadašnjem izgovoru za-
pisano kao naše £1!

Razumije se samo sobom, da je to odma
javio Mateju (pismo od 9 dec.), čovjeku, koga
je znamo već kako interesovala i naj manja
sitnica iz slovjenske prošlosti u opće, a južnog
Slovjenstva napose. Šteta samo, što nam Aletić
ne pribilježi mjesto nalazišta, a još grda šteta,
što nikako ne znamo, gdje su ti spomenici svr-
šili. Možda propadoše u franačkoj zemlji, što
nije pouzdano, kad znamo kako su bila česta
naučna seljakanja arheologa Bandura! Je li ih
Aletić zadržao kod sebe kao ponos pravog mu-
zeja svoga stana, gdje je pored alkimičnih apa-
rata, raznolikih zbirki novaca bilo zgrnuto to-
liko naučno blago? Ko bi znao sada nakon dva
vijeka odgovoriti, iza ponovljenih pohoda »kul-
turnih« zavojevača u naše krajeve |

o omnarnor zas reza

Domaće vijesti. .
kupštine.

Pozdravi srpske narodne S
sjednik srpske narodne skupštine 2 pio
Marić uputio je po prethodnom zaključku skup-

štine u ime njeno ove poni

atskih sokola
1) Savez hrv ; Boom
i dravlja sa-
Srpska narodna skupština poz Šoa
kuptjeci sokole kao borce velike slovenske ideje.
ić i Mujaga Komadina
2) Pero Šantić i Mujag ote
Srpska narodna skupština kao poborn:&a
ipa Balkan balkanskim narodima s oduše-

rin ni : S
tjekjsto pozdravlja naj noviji zaključak mo

starskog gradskog vijeća. KS
8) ž Svetozar Pribičević

Prod-

Zagreb. g
/ Srpska narodna skupština primajući odu-
ševljenjem Vaš pozdrav kliče živio upravni
odbor živjela srpska samoštalta stranka. _
4) Dr. Bakotić oi
g Binjia
Na ime srpske narodne skupštine dužnost
mi je pozdraviti Vas, starog borca za napredak
srpske narodne misli i zaželjeti Vam svaku
sreću i dugi život.
Otpozdrav iz Mostara. Mujaga Komadina
i Pero Šantić uputili su kao otpozdrav ovaj
telegram :
Dr. Mariću, predsjedniku srpske narodne |
skupštine. — Spljet. o
Svesrdno zahvaljujemo na pažnji. Cinila se
i činiće se samo dužnost. ,

Pozdravi srpskoj narodnoj skupštini.
Skupštinu su pozdravili telegramima iz Dubro-
vnika: Srpska dubrovačka omladina, Kristo Do-
minković i Nikola Brkić; iz Zagreba: Svetozar
Pribičević u ime srpske samostalne stranke; iz
Vrlike: Joso Kulišić, načelnik; iz Skradina:
Srbi skradinski ; iz Kastelastve: Pop Mitrović;
iz Imotskog: Srbi Imoćani ; iz Perasta: ,Soko-
lovi Oraovski“.

Svesokolski slet. Veličanstvena manifesta-
cija sokolske misli, što je priredio savez hrvat-
skih sokola u Zagrebu, ispala je na opće zado-
voljstvo svih učesnika i gledaoca. Povorka i
vježbanje bilo je divno, nezaboravno. Doček i
ispratnja gostiju bila je vrlo srdačna. Sav pro-
gram ispao je kako se naj ljepše može zamisliti.

Veliki broj hrvatskih sokolova otpratili su
u Beograd Dušanovce, koji su u Zagrebu uči-
nili vrlo lijep utisak.

Novosadska ,Zastava“ piše o zaključku

zagrebačkog vijeća među ostalim: >Da bi malo
prikrili da gone vodu na bečku vodenicu, oni
mole da se Bosna i Hercegovina prisajedine
Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji.
. I baš vele Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji.
Zar to nije smiješno! Ta Austrija ne će ni da
čuje da se Dalmacija prisajedini Hrvatskoj i
Slavoniji, iako je to uzakonjeno i stoji na pa-
piru. A sad da se i toj neprisajedinjenoj Dal-
maciji prisajedinjuje Bosna i Hercegovina.

Mi ne ćemo da govorimo šta znači ono:
»u smislu državnog prava, zakona, kraljevske
diplome i prava naroda.“ Naše državno pravo
može se protegnuti na sve, čak do Jerusalima.
N. pr. 1I. zak. čl. od 1867. god, o uzakonjenju
kraljevske zakletve spominje našeg vladara i:
kao kralja Srbije, Bugarske, Rame, Jerusalima.
Inače kad je o Bosni riječ i Madžari dokazuju
svoja prava na Bosnu i Hercegovinu od vre-
mena i prije vremena Žigmonda, kad Bosna i
Hercegovina bješe za kratko doba i svoja i ma-
džarska i turska i ničija.

U mnogo većoj mjeri mogu ta prava do-
kazivati Turci, a šta tek da kažemo za Srbiju
Crnu Goru i šta tek za narod u njoj. :

Zanimljivo je, da se u jedan mah govori
o državnom pravu, kraljevskoj diplomi i —
Pravu naroda. Koga naroda? Sigurno naroda
u Bosni i Hercegovini. Ta valjda se njega po
najviše tiče. A ko se osvrće na pravo naroda
taj priznaje u prvom redu ta Prava i to pravo
ne mogu pokolebati privremene istorijske ne-
sreće, niti diplome. Dajte onom narodu pravo
njegovo, da slobodno odlučuje o svojoj sudbini
l čućete šta će reći..I mi smo za to Pravo, jer
je to sveto pravo.

1 baš protivu tog svetog
ćinsko vijeće zagrebačko, u kome još uvijek
imaju veliku riječ Frankovci i Kuenovci. Traže
da se Bosna i Hercegovina Prisajedini . Hrvat-
skoj i Slavoniji, a da ge i ne sasluša narod.
Dakle da se i ne osvrnemo na pravo naroda
koga se tiče. Ili Zar da se uzme kao volja na-
roda one namještene deputacije i oni izmamljeni |
i lažni potpisi, koje smjeraju da iznesu pred
našeg vladara'kad dođe u Trebinje ?

Braća Hrvati, koji pripadaju Franku i
Kuenu, ne razmišljaju šta rade. Neka ge zapitaju
otvoreno: Šta hoće oni danas da učine od na-
roda u Bosni i Hercegovini? Ne mogu ga svo-
jom snagom pridobiti, nemogu ga svojom snagom

Prava ustaje op-