Godina XIV.

U Dubrovniku 8 Januara 1905.

Broj 2.

Gijena lista.

Za Austro-Ugarsku, Bosnu |
Hercegovinu na godinu Kruna 11.)

ZZ» Srbiju i Crnu goru na go-
dinu Kruna 12.

Za svo ostala zemlje na godinu
rapska 15 u zlatu,

Za Vubrovnik na godinu Kr. 10.

Na p6 godine 1 na četvrt godine
surazmjerno.

Pojedini broj lista 20 para.

DUE

OTNI

Pretplata i oglasi.

Salju še administraciji Dubrovniku

Dopisi se čalju uredništvu.
Rukopisi se ne vraćaju.

Za oglase priposlano.izjave,
javne zahvale, računska izvje
šća i slične objave plaća se 20 pars
od retka (sitnijeh slova). Ako se više
puta štampaju, po pogodbi,

Mefrankovana pisma ne mi
maju se.

Vlasnik, izdavatelj i odgovorni urednik Dr. Rudolf Sardelić.

Kzlazi svake nedjelje.

Srpska Dubrovačka Štamparija A. Pasarića.

Pad Port-Artura,

Na samom pragu mladog ljeta desilo
se je ono, što je čitav svijet za toliko mje-
seci držalo u najvećoj uzrujanosti. Port-Artur
je pao. Ova vijest munjevitom brzinom  obi-
lazi čitavu zemlju, a to je dovoljno, da joj se
ocijeni težina. Jaki stub snage i ugleda rus-
kog na dalekom Istoku pao je salomljen uza
svu divovsku obranu velikana Stesela i nje-
govih junačkih drugova.

Kao što misli iz svih krajeva bijelog

svijeta tako i naše lete na ono krvavo raz-

bojište, da raboravljajući na sve drugo oda-
du zasluženu počast junačkom borcu, čije će
ime vječito ostati zlatnim slovima urezano u
istoriji svijeta kao primjer u vršenju dužno-
sti prema otadžbini. U tome su priznanju
složni i neprijatelji Ne samo da Mikado na-
regjuje svome vojskovogji, da oda sve po-
časti pobijegjenom protivniku, već i stari
dušman Rusije, engleski narod, preko svojih
novina kaže, da bi ovacije njegove biie za
Stesela, kad bi se on i Nogi pojavili na lon-
donskim ulicama.

No iza ovog danka veličini ljudskih vr-
lina dolazi ipak hladno i stvarno razmišljanje.
Težina udarca osjeća se ne samo u ruskom

“sreu već i u svakom slavenskom a i inače

poštenom ljudskom sveu. Uvjereni smo, da će
mnogome Srbinu na tužnu vijest i nehotice
kanuti žalosna suza. Ta će suza vrijediti u
prvom redu junacima portarturskim i njiho-
vom junačkom otporu, patnjama i mukama,
koje pretrpješe za ovo 11 mjeseci borbe,
kakove svijet nije gledao. Ali suza ta gorka
biće namijenjena i onom teškom i preteškom
pitanju: Zašto je do ovoga došlo? Što će
sad biti ?

Ne možemo se upuštati u gatanje onoga,
što ima doći, ali zalud bismo kušali ugušiti
glas srca umanjujući težinu posljedica ovog
udarca. Šezdeset i više hiljada japanskih voj-
nika oslobogjeno je iz ždrijela smrti i moće
se upotrebiti protiv Kuropatkina. Ratna je
mornarica japanska riješena teških veza, u
kojima se je držao Port-Artur. Baltijskoj su
floti znatno oteščani zadaci. Što će biti sam
Bog zna. Doduše stanje nije ni iz daleka
očajno ali do česa može, da Rusiju dovede
nastojanje, da uspostavi prevagu svog oružja,
koliko će se još ljudske krvi proliti, koliko
žrtava prinijeti na oltar bojne sreće, ne može
se ni približno kazati. A što tek da rečemo
o podmuklim namjerama europejske politike,
koje mogu još teže zaplete izazvati.

Ali ma kako erni bili izgledi, koji mo-
gu nastati predvigjanjem najgorih slučajeva
opet imamo dosta toga, što nas u neizvjes-
nosti mora tješiti. A to nijesu prazne riječi.

Prije svega promislimo kakvoj je opas-
nosti izbjegla Rusija u ovom ratu, Neprija-

telji Slavenstva ističu neprestano ruske po-

raze. Ali kad ge osvrnemo na namjere Ja-
Pana, po kojima je već prošlog ljeta Harbin
imao biti u njihovim rukama a da ni ne go-
vorimo o Port-Arturu, vidjećemo, da je Rusija
ipak prebrodila najteže opasnosti. Port-Artur je
pao, ali on je i učinio mnogo i mnogo više
nego što se je prema prilikama u početku rata
moglo i sanjati. Stesel je svojim junačkim
otporom omogućio Rusiji obranu Mandžurije,
koja je u početku rata bila skoro hez vojske.
On je u društvu sa mudrim Kuropatkinom
spasao otadžbinu od katastrofe, koja je skoro

neizbježiva bila usljed teških pogrešaka bez-
brižne diplomacije, nesasvjesne uprave i la-
koumnosti morskih zapovjednika. Kako god
ge razvio ovaj rat nikad ne će ruski vojsko-
vogje imati pred sobom tako teško stanje
kao u početku rata, gdje je trebalo spasti i
mogućnost ratovanja. Zasluge Stesela i Ku-
ropatkina do sada stečene stajaće visoko čak
iznad najsjajnijih pobjeda, koje bi Rusi _mo-
gli izvojevati u daljem ratovanju sa Japanom.

Iskustvo stečeno od Rusije u dogadanjem
ratu bilo je istina teško plaćeno ali je i dra-
goojeno. I baš nam to iskustvo dokazuje, da
dosadanji porazi i udarci nijesu bili za sla-
vensku Rusiju već za onu gnjiloću, koja se
je uvukla sa zapada, da joj podgriza mladu
ali neizmjernu snagu. Ta je pokvarenost ne-
smotreno dočekala rat i u njemu našla svoju
smrt a ne smrt Rusije. Prava je Rusija pod
Kuropatkinom i Steselom spasla položaj, na-
stavila rat ali će ga i izdržati. Kroz pod-
muklu evropejsku štampu pronosi se priča o
divu sa zemljanim nogama ali pažljivom po-
smatraču baš dosadanji tijek ratovanja do-
kazuje, da Rusija krije u sebi snagu i zdra-
vinu mnogo jaču nego, što se je dosad mi-
slilo. Narod, u kome ima ljudi, da ga spase
iz tako teškog položaja, kao što je bio u po-
četku rata, zbilja je silan i velik. ,U velikim
narodima geniju se gnjezdo vije“ a za kuka-
vice kao što je Aleksejev i njegova zapadna
škola, baš se je htio ovaki sudar, da očisti
od kukolja zdravu pšenicu.

Borba je život a za narode je teža za
cijelo nego za pojedince te će biti i za ru-
ski narod teška. No gledajući kako je ruski
narod najopasnije časove borbe izdržao, sti-
ječemo sve više uvjerenje, da će konačni
izlaz ovog rata donijeti ruskom narodu po-
bjedu slavenskog i narodnog duha nad nez-
dravim i smrtonosnim djelovanjem duševno
propalog zapada. Sa mandžurskih polja, gdje
se je spremala pogibija ruskom narodu  po-
moliće svijetlo, da Rusija vidi, kakvi i ko
su joj spoljašnji i unutrašnji neprijatelji.

Port-Artur_ je pao zbog neštašice dže-
bane. Ali ako je taj grad pao usljed grije-
hova nekolicinje, koji u miru nijesu vršili
dužnost, narod je ruski pokazao, da ima si-
nova, kojima je sveta ta dužnost, a ovi će
bez sumnje pronijeti sreću ruskog naroda
kroz burno more borbe i dovesti je do ono-
ga stepena napretka i snage, koji će svijetu
pokazati, što Slaven može.

Školski brod.

Evo o čemu se radi.

Naša mladost, kad svrši nautičke škole,
ako hoće da se usposobi bilo za pomorskog te-
nenta, bilo za kapetana valja da po propisima
zakona, bude imala dvije, dotično četiri god.
plovidbe, a to barem trećinu na brodovima na
jedro.

Ovo vježbanje na brodovima razumije se,
da je potrebito, jer uza svu teorijsku nauku što
mladići dobivaju u školama, ne će se nikada
imati valjanih pomorskih časnika bez obilatog
i poduljeg vježbanja na brodovima. Ima ih,
tvrde, da bi mogla otpasti vježba na brodovima na
jedro, budući sad mornarica maldane isključivo
na parnim lagjama vježba. Ali svi pomorci, a ne
bez razloga, drže da valjani kapetani mogu samo
oni da postanu, koji su imali prilike, da podulje
vremena svoju praksu obavljaju na brodovima
na jedro. Kapetan parobroda većinom dosta je
da bude tehničar. Parobrod ima u sebi svoju
snagu, te u običnim okolnostima dovoljno je da

kapetan pazi da svak vrši tačno svoju dužnost,
da on sam obavlja na vrijeme tačno svoje ra-
čune, i da znade steći povjerenje i poslušnost
svoje vojske.

Ali u neobičnim okolnostima koliko još
sposobnosti valja da imal Ko bi sve prilike i
sve njegove dužnosti nabrojio? A vrline pravo-
ga pomorca može da prisvoji samo onaj, koji je
Živio i radio na brodu na jedro, na kome jedi-
no može da iskuša i uvježba svoju odvažnost,
te je učvrsti; tu može da nauči, kako se bjesne
prirodne sile mogu da podvrgnu ljudskej volji;
tu može da priuči i ojača svoje tijelo za borbu
proti tim silama i steče- onu hladnoću i u mi-
šljenju i u držanju, koja je svaki čas potrebita
za kapetana.

Ražboriti dakle zakon zahtjeva, da barem
treći dio propisane plovidbe bude učinjen na
brodima s jedrom.

Ali ako je zakon razborit, vlada — barem
kad se tiče Nenjemaca — nerazborita je. Dala
nam je nautičkih škola, ali nije dala načina, da
oni koji te škole dovrše, uzmognu i postići cilj
za koji su te škole stvorene. To jest mladići ne
mogu da nagju u našoj državi brodova, na ko-
jima da obave propisanu plovidbu. Naša mla-
dost da zadovolji propisima zakona glede plo-
vidbe, usilovana je potucati se po svijetu, da
nagje ukrcanja na jedrenjačama, te gubiti Bog
zna koliko vremena i trošiti dosta novca. Zbog
ovih nezgoda a i zbog toga što baš mladići ko-
ji pohagjaju nautičke škole, pripadaju malda-
ne- isključivo siromašnijim obiteljima, kojima
nije moguće smoći novac za te potroške i koje
jedva čekaju da im barem djeca, iza dovršenih
škola, ne budu na teret, dogagja se da niti če-
tvrti dio ovih mladića ne ide na more — veći-
na traže druge načine življenja bilo kao pisari,
bilo kao državni ili privatni činovnici. A kad
se promisli da svaki učenik, što svrši nautičke
nauke, stoji državu preko 20000 kruna. Lijepo
uložen novac da se vaspitaju čeljad, kako će
cio svoj život gladovati. Kad se cilj ne može
da postigne, bolje bi bilo da vlada daruje taj
novac svakom od nautičkih učenika, učinila bi
male gospare te bi se o njoj moglo reći da i
ako je rasipna, nije luda!

Druge države troše na godinu miljune sa-
mo u svrhu, da izvježbaju kandidate za kape-
tane -— ta i sama Magjarska koja nema do u-
grabljene Rijeke uredila je u tom obziru stvar,
kako treba — samo Austrija nije učinila ništa
za onu blagoslovljenu obalu od Trsta do Spiča,
za koju su se kroz vjekove borili najmogućniji
narodi; za onu zemlju, koja je dala najglasovi-
tije. mornare, najbolje mornarice. Što će nam
njezine škole, što njezini zakoni, kad nam ni-
šta ne vrijede. Ali je kod nas, t. j. u Beču ta-
ko — dalje od Beča i ono malo njemačkog ob-
zorja ne vide niti imadu pojma ni za što. Ne
samo to već, kad je osiromašeni narod sa ono
malo privredne snage, što mu bijaše preostalo
od starijih, htio da uskrisi pomorstva koje mu
bješe za vjekove izvor bogastva i obrazovanja,
austrijska je vlada u svojoj ograničenosti te
napore uništavala, mješte daih poduprei žrtava
doprinese. Čuo sam pripovjedati, da, kad je ne-
ko nekog ministra austrijskog prekoravao zbog
nameta na pomorstvo i stavljao mu pred oči,
da će tim naše pomorstvo izčeznuti i da ne će
nikoga biti da po svijetu razvija austrijsku za-
stavu ministar je nato naduveno odgovorio, da
Austrija nema potrebe, da joj iko drugi razno-
si njezinu zastavu do same ratne mornarice!

A čudne li te mornarice? U kakovu svr-
hu nagragjene ?

Koga, gdje i čije interese da brani? Misli
li zar u Beču, da je viška bitka posljedica nji-
hove bečke mudrosti, i da ne bi sve ostale bit-
ke sasvim drukčije svršile!

Evo misleći na ovu zanemarenu zemlju ne
možeš, a da ti kakova grka ne udari na usta,
te sam se i ja nehoteći odaljio od predmeta.
Budući dakle da naša Vlada nije htjela da u-

čini ništa za uzgoj pomorskih časnika ustrojio

se je u Trstu odbor plemenitih ljudi u svrhu
da toj oskudici doskoči, u koliko privatna po-

moć to može da učini. Taj je odbor naumio, da
sagradi željezni brod na jedro od kojih 800-1000
tonelata, koji bi imao da služi za praktično izu-
čavanje pomorskih časnika. Brod bi stao 800000
kr. Da se namakne ovaj novac, raspisano je
6000 akcija po 50 kruna. Akcije su odregjene
ovako, da se dađe prilike i onome koji nije bo-
gat, da pristupi kao dionik u ovu blagotvornu
svrhu.

Dionice će davati kamate od 3-4 %, i time
uložena glavnica ne samo da ne će biti izgublje-
na, dapače će još nositi ploda. Taj ,školski
brod“ podmirivaće svoje troškove i interese dio-
ničara trgovačkom radnjom kao i drugi brodovi.
Mladići, koji se na njemu imadu da vježbaju,
obavljaće službu broda, uz pripomoć omanje o-
bične vojske. Siromašniji dobiće potrebu bes-
platno. — Čista dobit broda, iza kako bude na-
mireno najviše 4% na akcije, prelazi u reservn,
kojom bi se eventualno imalo da sagradi ili
veći ili još drugi brod.

Plovidba bi se protezala samo na sredo-
zemno more baš da mladost bude mogla mal-
dane danomice da se upozna svijem mogućim
prilikama i neprilikama plovidbe, a uz to da se
dade prilike da se u svako doba godine uzmo-
gne ukrcati koji novi kandidat.

Ukrcavaće se oni mladići koji budu svr-
šili nautičke škole u Trstu, Lošinju, Dubrovni-
ku i Kotoru. Osim toga oni kandidati, kojima
bude od vlade dozvoljeno, da se usposobe za
časnike i,bez naut. škola. Uz to će brod kroz
praznike ukreavati, u koliko bude moguće, i
učenike 1. i Il. tehničkog razreda nautičkih
škola, uz umjerenu naknadu za hranu.

Ne znam da li odbor računa na kakovu
pripomoć bečke vlade — može biti da vlada
mulostivo otpusti jedan dio običnih nameta na
brodove —-ali svakako računa da će se općine,
trgovačke komore, banke, vlasnici brodova i
imućni dobri gragjani zauzeti, da se akcije čim
brže raspačaju te plemenito poduzeće stupi u
život što prije i da se za našu mladost što sko-
rije dokonča ovo sadašnje prekorno stanje.

Dioničar_ može biti ko hoće i na koliko
akcija hoće. Namjerenu ustanovu preporučavati
bilo bi suviše. Svak uvigja njezinu nuždu i
shodnost koja se osobito nameće Istri i Dalma-
ciji, od ove zadnje u prvom redu našim otocima
te Pelješcu Dubrovniku i Boki Kotorkoj, onim
čarnim krajevima, koji su za svoj opstanak je-
dino do sad upućeni na more — kojima su pre-
gji predali/domaće pomorstvo na amanet, i čiji
su opstanak i slavu dužni da usčuvaju.

Imamo toliko brodova a nemamo kapetana.
Dok su druge prilike bile svi su časnici Lloyda
i ostalih društava bili isključivo sinovi kršne
Dalmacije i plodne Istre a sad? Sad ih ima i
s koca i konopca. A kakovi mogu da budu ovi
mornari prama našima, u čijoj je krvi od pam-
tivjeka uvriježeno čuvstvo pomorstva, koji su
navikli na svaki zvuk njegov, zvuk, koji im je
miliji od najmilije muzike. Ovom ustanovom
uzdanja je da će pomorske škole napuniti a i
rasteretiti gimnazije, čija prepunjenost, u našim
prilikama, nije nego znak propadanja i prole-
tarijatstva. Ova ustanova navešće našu djecu
na korisnu stazu, što stariji utriješe i mješte
gladnih i slabušnih činovnika imaćemo imućnih
i kremenitih gragjana, čije iskustvo i odvažnost
moće mnogo nevolja da ublaži, mnogo rana da
iscijeli. Akcije školskog broda po &svoj prilici
biće pokrivene u cjelini od raznih korporacija i
privatne čeljadi u Trstu i kod drugog grada
monarhije i bez našeg sudjelovanja.

Nego mislim, da dužnost nalaže svakome
kod nas, da pokaže da mi, na čiju osobitu ko-
rist ova ustanova ide, nijesmo nemarni i ne-
hajni. Ne bi lijepo bilo osobito za Dubrovčane,
koji imadu znatnu mornaricu a osjećaju već
oskudicu svojih kapetana, koji imadu u svom
gradu nautičku školu i u njoj svoju djecu; koji
imadu toliko bogatih gragjana, toliko javnih u-
stanova, kad se u Dubrovniku ne bi potpisalo
barem 1000 akcija. Dužni smo uložiti nešto a
bez gubitka u poduzeće, koje će bez dvojbe u-
roditi bogatim plodom,