Godina XIV. em. Broj 38. Cijena liti, fo Za Austro-Ugarsku, Bosnu | Hercegovinu na godinu Kruna 11, Za Srbiju i Crnu oru x dinu Kruna 19. giba < 2> sve ostale zemije na godinu Topaka 15 u zlatu. Za Duirovnik na godinu Kr, 10. Na pd godine | na Četvrt godine šurazmjerno. . Pojedini broj list, 20 para. UJ U Dubrovniku 17. Septembra 1905. Pretplata i oglasi. Saju se administraciji Dubrovnik» Popisi se šsju uredništvu. Bukopisi se ne vraćaju. , Za oglase Priposlanv.izjave javne zahvale, računska izvje šća i slične objave plaća se 20 par» od retka (sitnijeh slova). Ako se više puta štampaju, po pogodbi, Nefrankovana pisma ne pii- maju se. Vlasnik i izdavate] Dr. Mato Gracid, anna an Našim pretplatnicima. “ Predali-smo kvite za naplatu pretplate za ovu godinu. Molimo sve pretplatnike da donosiocu po- lože pretplatu, a naročito pak na- pominjemo onim pretplatnicima, koji duguju i za ranije godine, da ćemo im obustaviti list ako pret- platu ne izmire, pošto nam nije moguće davati list na vjeresiju. . Administracija »Dubrovnika“, Radostan dan u Srbiji. . Prošla nedjelja bio je radostan dan za čitavu Srbiju. Njegovo Visočanstvo, nasljed- nik srpskog prijestolja, Kraljević Gjorgje vr- šio je u nedjelju 18. godinu, te je taj dan proglašen punoljetnim i uvršten u srpske oličire sa činom potporučnika. Ovaj veliki dan proslavljen je sa jednakim oduševljenjem po vijeloj Srbiji, koja je na ovaj način do- i. bila nasljednika srpskog prijestolja. Velik je Ko. Bočna šić jole slobodu oholo kraj od mjesec: gamma ovaj dan i za samog kraljevića, jer je tim dobio pravo, da jedan dan postane“ vladar svog sudije — srpskog naroda u Srbiji. Mlada kraljevina, koja je kroz posljedne decenije preživljela toliko trzavica i iznena- gjenja, i napalila se toliko muke kao malo koja država, te dok je bila vrlo zgodan ni- šan svojim dušmanima, koji nijesu ni jednog časa propuštali a da je pred svijetom ne erne i da joj dignu svaki ugled, nešto se je razabrala sa stupanjem Kralja Petra na srp- ski prijesl0. Ovaj čuvar ustavnog prava i političke slobode, poveo je mladu kraljevinu onim putem, te je jedini da je izvuče iz onog polažaja u kom se je Srbija za neko vrijeme nalazila. Sin naroda, daleko u tu- glini, misleći uvijek jednakom ljubavi na svoju domovinu, došao je na srpski prijesto, da povede Srbiju putem sreće. Uvijek jednakom požrivovanosti i ljubavi, misleći i radeći za svoj narod, nije u nedjelju propustio zgodu, Izlazi svake nedjelje. Odgovorni urednik Kristo_P.' Dominković, da svog najstarijeg sina Gjorgja proglasi punoljetnim, pa da mu na taj način da pra- Vo, da ga jednog dana, kad božja volja ushtije, zamijeni na prijestolju i da preuzme ono teško breme odgovornosti u vladavini jednog naroda. A Srbija? Ona je dočekala ovaj dan sa iskrenim veseljem i radošću, Ovaj dan nije pozdravila ova ili ona stranka, već cio narod u Srbiji, od prvog do zadnje- Ba, kao što je svak pozdravio i kralja Petra, kad je sio da zemljom upravlja. Nade srp- skog naroda u Srbiji, koje se polažu u kra- lja Petra jednake su i onim te ih polažu Kraljevića Gjorgja, jer je Sigurno, da će on jednom, kad zamijeni svog Oca, udariti istim putem, držeći se s trogo ustava, imajući pred sobom velikog sudiju — svoj narod. Mlada i izmučena kraljevina, te je pre- turila sve kušnje, sa zadovoljstvom pozdrav- lja ovaj za nju radosni dan, jer vidi i razu- mije da se pod pametnom vladovinom da- našnjeg vladara ide putem sreće i napretka, a da će sei sam prestolonasljednik držati toga, slijedeći Očeve stope, te da će se stvari u Srbiji konsolidovati onako i na onaj način, kako svaki Srbin želi. Svečanost i veselja te su prošle nedje- lje odjekivala čitavom Srbijom, čisti je i iskreni izlijev i odjek naroda, koji je ubije- gjen, da će i praunuk Karagjorgjev primiti od svoga Oca jednaku ljubav za svoj narod, te da će biti pravi stićenik narodnih prava i slobode. Ovom svečanom prilikom, kralj Petar uputio je srpskom narodu sljedeću prokla- maciju : »Moj prvenac, Njegovo Kraljevsko Vi- sočanstvo Prestolonasljednik Gjorgje, danas je navršio gosamnaest godina, te je prema odredbi člana 58. Ustava postao punoljetan, i Ja sam ga danas proizve u čin potporučnika. » Objavljujući ovo Svome dragom na- rodu, milo Mi je što mogu izreći Svoje puno uvjerenje, da će Moj mili Sin Gjorgje i kao vršilac kraljevsko vlasti u slučajevima koje Ustav predvigja, ljubiti svoj dragi narod, čuvati njegovna ustavna prava i brinuti se o njegovoj sreći i napretku onako, kako i Ja to činim, a kao vojnički starješina gajiti prema našoj vojsci onu ljubav, koju i Ja gajim. »S tim uvjerenjem Ja pozdravljam Svoj dragi narod uzvikom: »Živio prestolonasljeđnik Gjorgje! »Živio narod Srpski! odrona Govor Krala Petra držan 10 septembra o. g..na_Bariičkom Brdu. Mili sine moj! Velika jeradost Moja bila kada Mi te Bog prijo 18 godina podario. Još veća je radost Moja danas, kada te kao: punoletna proizvodim za oficira Moje mile i hrabre vojske. < Važne su se promjene dosile. u našem životu za to vrijeme. Ti si rođen daleko od otagbine svoje i čeznuo si za om kao i Ja, kao i mi svi. Milošću Božjom i volom naroda srpskog naša su prava povraćena. Ti postaješ punoletan kao na- slednik Prijestola i oficir srpske vojske. Jednoga dana, kada to bude vola Božja, ti ćeš zauzeti Moje mjesto, postati i Kral Srbije i ko- mandant vojske u kojoj si od danas potporučnik. Dužnost je tvoja, sine, da se dotle spremiš za teško breme, koje te čeka. Čas:u koji ćeš ti zauzeti Moje mjesto odrediće Svemogući, -a ustav, djelo ludsko, još te danas proglašava za sposobnog, da to mjesto zauzmeš. Samo, sine, ne misli, da se znane i iskustvo može steći ma kakvim ustavima i propisima. zakon- skim. Za to su potrebne mnoge sodine napornog rada i gvozdene vole. : Ja od tebe očekujem i zemla od tebe traži, da svoju snagu založiš, te da pribereš ona mno- znaia, koja će ti kao Vladaru trebati. znam, sine, da li ću Ja imati toliko vre- gostruka Ne mena i mogućnosti, da te posvetim u sve poslove vladarske. Savjet pak, koji ti mogu dati još danas, jest, da kao Vladalac uvijek čuvaš i poštuješ ustav i zakone zemalske. Znaj, sine, da ćeš samo tako moći steći lubav i paštovane naroda svoga. Bez lubavi narodne pak, slabi su prijestoli zemalski. Kraj toga, sine, srce troje mora biti ispuieno samo lubavlu prema svakom građaninu srpskom. Nikada, ni jednog trenutka, nesmije. Vladalac osje- titi mržfiu ni prema kome podaniku svome. Ma kako bio uman i spreman Vladar, ne može da vrši sve državne poslove sam. Za to je potrebno innogo ludi i najteži je zadatak Vladaočev da ih pronađe. U tome teškom poslu za Vladara će biti ve- lika olakšica, ako nikoga ne bude mrzio, ako sva- koga bude podjednakom lubavlu primao i sa rim se savjetovao. ; Još i treći savjet, sine, ne malo važan za tebe, kao za budućeg Vladaoca. Vladalac je čovjek, a čovjeka nema bez mana i pogrješaka. Ali mane i pogrješke Vladaočeve nijesu što i običnih ludi. Za to, što je Vladar na najuzvišenijem mjestu u zemli, što su fiemu upravleni svi pogledi i negove pogrješke odmah svako vidi. Mane, koje se kod običnih ludi kad i kad ne opažaju, na Vladaru izgledaju velike i neoprostive. Odvikavaj se, dakle, sine, od svih mana, koje ha sebi opažiš ili ti ih drugi ukažu, Trudi se, da što mane griješiš, a učiniš li pogrješke, popravlaj ih što prije, da bi se što prije i zaboravile. Budi uvjeren, da će samo u miru i sreći: zemle, kojom budeš upravlao, ležati i tvoja sreća, U narodu pak, koji bi vječno uzdisao i pro- klifao sudbinu svoju, ne bi ni ti mogao biti zado- volan. Iz istorije naroda vidjećeš i naučićeš, sine, da su grdno griješili oni Vladari, koji su mislili, da je zemla radi nih, a ne oni rađi zemle i naroda. Na tebi će biti, da popraviš. mnoge posledice takih pogriješaka Vladarskih, to će od tebe tražiti Srbija, to ću ti ostaviti u amanet i Ja. Spremaj se, sine, za taj veliki i težak zadatak. Narod će te blagosivlati, a u blagoslovu narodnom leži sreća Vladara. —_rile ' .. ' v , .. Sakristija i naše gimnazije. Kakav utiacaj ima policija na naše gimnazije pokazalo se je za posledie gimnaz. afere pred 3 godine, o kojoj je naš list mnogo pisao. Iz ondaš- lega pisana već je svakomu jasno, kako su polici- ja i naše gimnazije usko skopčani, i kako je poto- ne subordinirano prvoj; kako dubrovački hram pro- svjete podleži moći političke vlasti, Dubrovačko Gi- mnazije na isti način podvrgnuto je i migu Sakri- stije. Naša je namjera danas samo istaknuti ovu istinitu čifenicu i upozoriti zanimane na samu stvar, Odmah sada kažemo, da dubroviičko gimnazije ni- kako ne odgovara svojoj svetoj svrsi, kad s nome upravlaju ludi, koji su energijom slabi, e bi se o- tresli sredfievjekovnijeh predrasuda, te ge oteli stra- šnomu uplivu sakristije. I tako će toi dale biti, mi to znamo, jer je Sakristija moć, koja je posta- vila ove lude na krmilo, a ovi su opet zakleti vr- šioci rezinijeh: naputaka i naloga, sakristija ili po- sredno ili neposredno uvukla je u naš zavod s te- melom natražfaštvo, a nije se žacala da ne uvede i inkviziciju, koja već od nekoliko vremena fungira Podlistak. Sveta Uspomena. Avda Karabegović. Bilo je to J4 avgusta 1898 god. u šest ča. Sova.po. podne. Tihi morski vjetrić bije sa pučine pun svježine i zdravla, raznosi bisernu pjenu ša plavog lika Jadrana i tiho potiskuje s boka mal. barku. : Bjelo jadro povija se kao vito krilo galebovo t NADE 'oć slo i potiskuje | a snažna veslareva' ruka kreće veslo i | A x d DAR oat. a snažna ves: S | goreg: Dubrovnika u vale, a suri hridi strše vrh barku Lokrumu. Zeleni ostrv, taj vječni vojno za ga grada, nijemo i veličanstveno, kao izdiže se iznad valova. Sve bliže i bliže barka se primiče ostrvu; kule i razrivene zidine sve se _ jasnije ocrtavaju na zelenu postelu. Već se bjeli žal i barka udari Kijuneri o drvene stepenice. M “, Iskočišmo na zeleno 'pole, i kroz redove smo- kvenih sadova krenusmo se manastiru. : Moj dobri Fabris ne žali truda, da pate: vidim, sve što himnom zbori i priča o slavi M srpskih junaka, velikana. Dobismo vođu crnog sa- brata nijemog samostana, da nas provede svuda, da nam hronologijom ukratko ispriča povjest koju su tkala stoleća. 3 I on nas vodi od : Ww do kule: kroz tupi zvuk fegova govora jasno osjeća \ i ; aK Db, g Prošlost. — prošlost: koje memlivo blešti. Popesmo stijene do stijene, od kule se na terasu.na kojoj leži stari slavni dvor. Sunce je zalazilo. Beskrajna pučina i svjetla kugla u etru spremna da se kroz koji čas utopi u beskrajno tihe polane odmani moj gled. Fabris se okrete i sa melanholičnim osmjehom, gledeći na more, reče mi: — Avdo, može li biti lepše teme za pjesnika? I“za ista! Na zapadu sunce već tone, svjetlo lubičasti zraci rasprsnuli se po moru i igraju po malim talasićima stvarajući slike spektroskopske; a vjetar, svježi večerni vjetar šumori po smokvinom i naranginom lišću. k Tamo pram ostrva spuštaju se gradska platna plavog živla morskog, dokle svuda oko nas šušti — veličanstveno more. Gledao sam sura platna gordog Stambola, sa hegovih krvavih kula pozdravlao sam veče na Bo- sforu u Zlatnom. Rogu; gledao sam veče na aziskim pustim pješčanim ravnima ali ovako večeri, ovakog utiska, koji nijemo poražava, nigdje ne dobih. Sada tek pojmim zašto je Dubrovnik koli- jevka naših. tolikih velikana. Tek sada pojmim slobodni hrid gordih gospo- dara i svjetlu republiku. A — Vrijeme je, Avdo, — prekide me Fabris — i mi podosmo u kameni dvor da se zahvalimo sta- rješini, obiteli i da iz skromne ruke damo što u kasu milosrđa“. Podosmo. g misao potiskuje; ja se zadu- “bio u čudne slike što ih gledam, Sjedosmo u barku; snažna veslareva ruka odbi je od obale i potjera natrag Dubrovniku. Sumrak prekrilio morć. Ja gledam put Du- brovnika. Sa kula fegovih bije svjetlost i kupa se u moru: jedna lađa vidi se daleko na pučini. Signal fen svjetli treperavom svjetlošću, kao da je zvjezda, otkinuta sa nebeskos derdana pa bačena dole, drhće. Fabris ćuti. Pogled iiegov bladi preko pučine, čisto vidim kako sjeta maše krilima na bljedom licu riegovom. | ' — Što si tako neraspoložen? — upitah ga ja. On se osmijehnu i pogleda me? A — E, pa de me ti razveseli! Pričaj mi o po- nosnoj Bosni i kršnoj Hercegovini. j — Sve što bih ti o tom pričao, moglo bi te samo više rastužiti, a nikako razveseliti. Tebi su naše prilike poznate isto kao i meni, a možda još i bole. “> — Imaš pravo! Sjeti! se šta veli čika Jova: »Li ne znadeš srpče malo, Mi stariji znamo; < Kad odrasteš, kad razmisliš, Kazće ti se samo! — Koliko istine u rječima“ našeg pjesnika! Mlad si, Avdo, ne pojmiš još sve. Doći će dan i razumićeš i ti. Mene je vrijeme i gorko iskustvo naučilo i upoznalo sa svima zlima od kojih pati naše pleme. Najveće je zlo što nas vjere djele. Tu mi nehotično pade na um ona izreka, koju je ne- Znao rodilo, a umna fukara odgojila: »Nejma Srpstva bez tri prsta“. — Koliko je tu neistine kad se sjetimo one svjetle retleksione izreke: ,Brat je mio koje vjere bio!“ Fabris ućuta i opet se zamisli. Poznao sam ga kao dobrog Sr- bina i katolika. Rješavao sam se, da ga upitam, koje mu je od tog dvoga milije. Poslije male borbe riješih se, jer sam se bojao da ga ne uvrjedim, da ga prijatelski umolim. — Dragi prijatelu, hoćeš mi htjet' riešto ka- zat pravo; — Zašto ne* — odgovori on... 1 — Kad bi bilo u pitalu: i! Srpstvo il' vjera, kome bi se ti privolio? Iznenađen ovim pitaliem, on me čudnovato pogleda, zatim se malo zamisli pa mi odgovori. > Dragi Avdo, kad me tako pitaš od srca ću ti reći. Kad je riječ o Srpstvu, onda vjera iščezava! Dugo će ostat ove negove riječi u mojoj svje- sti. Ah, kako mi je bio drag kada ih je izgovorio, rado sam gu htio zagrliti i polubiti. Rijetki su rijetki taki ludi. Barka udari u zid i mi stadosmo.. Iskreasmo se na mali kej odakle podosmo u: grad. k Ulice nijeme, nigdje nikog. Stare palate jezivo se zbile u gusti red, dokle mjesec blešti na okna crkve Sv. Vlaha. < >