Godina X]1V.
PRI ujaka ERE

Za

U Dubrovniku 1. Oktobra 1905. ž

Broj 40.

Gijena listr,

da Austro-Ugarsku, Bosnu
Hercegovinu na godinu Kruna 11

a
a

Za Srbiju i Crnu go
r

dinu Kruna 19. reke ke

> sve ostale

zemije ua godi
rapaka 15 u zlatu gbakko

Za Dubrovnik na godinu Kr. 10.

Na pč godine i na četvrt godine
surazmjerno.

Pojedini broj lista 20 para,

Pretplata i oglasi.

Saju se administraciji Dubrovnika

Bogisi se šsju uredništvu.
Rukopisi se ne vraćaju.

Za oglase priposlano, izjave
javne zahvale, računska izvj+:
šća i slične objave plaća se 20 parn
od reika (sitnijeh slova). Ako so više
puta štampaju, po pogodbi.

Sefrankovana pisma ne pri
msju se.

Vlasnik i izdavate] Dr. Mato Gracić.

Dubrovnik 29 Septembra 1905.

a U Ugarskoj kriza, uprav nezadovoljstvo.
o Vladar je primio u auđijenciju madžarske
. odaslanike Saborske većine, držao ih Samo
pet minuta. Bio je vrlo kratak proces;
madžarskim zahtjevima odgovorilo se: ne nu
puštamo. I ovim je dat ultimatum madžari-
ma, i oni se vratiše kući, a narod ih doče-
ookao vičući proti dinastiji a kličući republici,
Ovo je odjeklo čitavom Madžarskom, ba-
cilo madžarski narod u najviše ogorčenje, a
štampu je toliko ugrijalo, da su i Dajumje-
reniji listovi počeli sada da simpatizuju sa
| opozicijom.

Ovi dogagjaji bacili su Austriju u vrlo
nezgodan položaj. Ono davno popuštanje Beča
Pešti, nešto i iz obzira ili bolje straha, a
onešto i s toga što se je tim popuštanjem
davalo Madžarima odrješenije ruke da ge
 ouništuju slavenske narodnosti u Madžarskoj,
> koje ni Beču nijesu bile po ćudi, dovagjalo je

Beč i Peštu više puta do konflikta iz koga

se opet izašlo popuštanjem Pešti. To popu-
> oštanje najbolje su osjetile. nemagjarske na-
rodnosti u Ugarskoj. Svaki politički i soci-
jalni pokret koje bilo narodnosti u Ugarskoj,
Madžari su u korijenu uništavali, slobodu
štampe prestavljali su sudbeni pečati, a slo-
obodu izbora čuvali bajonete. Ovo je godilo
i Pešti i Beču. Beču je godilo, jer se pro-
gone Slaveni, a Pešta je uživala što može da
Tadi sve onako kako ona hoće. I Madžari su
na ovaj način postajali svakim danom silniji,
te im Beč više ne imponuje da stupe sa

zahtjevima pred Krunu, s  ubjegjenjem,
da im se tim Zzahljevima mora da popusti.
Ali se nenadano dogodilo čemu se nije na-
dalo, odgovorilo se kratko: ne. Ultimatum je

dai, prelom je gotov. Madžari nezadovoljni
okreću se i vide se sami. Osamili ih sudbeni
pečati i svijetle bajonete, pa su sada i oni
u nezgodnom položaju.

Dakle u nezgodnom položaju i Beč i Pošta,
a samo popuštanjem jednoga od njih može
ge tek nekako izvuči iz ovog stanja. Ali ko
će popustiti?! Hoće li Beč? Sam odgovor
vladara kaže da ne. Znajući već jednom da

o I RAISJVI

Hzlazi svake nedjelje.

Odgovorni urednik Kristo P. Dominković,

su se vječnim popuštanjem Madžari preveć
osilili, pa poznavajućim im i njihov fanatizam,
pa napokon i položaj u koji će se naći, ako
se ne popusti zahtjevima, Beč je ipak odlu-
čno kazao: ne popuštamo. — Hoće li Pešta?
Zar oni Madžari koji su postizavali sve što su
zamislili i htjeli, zar sada da oni kapitulira-
ju? Tu je ponos, fanatizam, prkos. Ovo troje
priječi da Pešta popusti.

Svakako kritičan je momenat na obje
strane. U ovom kritičnom momentu Madžari
će početi ljubeznim okom okrećati ne nema-
džarske narodnosti. Ne možemo u naprijed
da kažemo, kakav će položaj prama ovim
dogogjajima uzeti pojedine narodnosti, ali
svakako možemo misliti, da će većina od
njih stajati pasivna misleći na prošla vre-
mena.

Sutra se na Rijeci sastaju na konferen-
Giju hrvatski zastupnici iz Hrvatske, Dalma-
Gije i Istre, i kako kažu, odziv će biti velik,
neće nijedan izostati. Svakako, kolikogod ih
se sastane svi će vijećati i pretresati izmegju
ostalog i dogogjaje u Ugarskoj. Na koufe-
renciji će se odlučivali kakav položaj ima se
uzeti prama krizi. U ovako kritičnim momen-
tima, kao što se nalazi Ugarska, mislimo da
je teško uzeti jedno uporno i odregeino sta-
novišle, jer se kriza i dogogjaji nalaze u
stadiju neodregjenosti i neodlučnosti, pa za
to se u tom pitanju ne smije prenagliti. Na
svrhu ova pitanja ne bi smjela da budu o-
samljena pitanja ove ili one stranke, jer su
pojedine stranke same za sebe vrlo slabe,
da bi mogle postići kakav opći politički ili
socijalni narodni uspjeh, a djelomični uspjesi
pojedinih stranka to su samo one mrvice,
koje s vremenom vezuju dotičnu stranku
s vladom, a opći narodni uspjeh time samo
gubi, uprav nestaje ga.

Samo velika zajednica svijeh smije da
u ovim momentima dade odlučnu riječ, i
uzme odregjeno stanovište, dok stanovišta

pojedinih ne znače ništa, već ako se jednom

u budućnosti tim ne posluže u kojoj polemici,
kako su negda bili velike patriote.

RL

gorjeti ljubavlju, da im riječi dopru

Rat za ime.

g t Et +90 A
Prenosimo ovaj odlomak iz lijepo& članka te

jeć pod goriim natpisom izašao u broj 6 spletske
»Slobode“.

»Da Srbi i Hrvati nijesu dva različita naroda,
to makar na po ust: priznaju svi naši političari.

Govori se doduše još uvijek o posebnom indi-
vidualitetu jednih ili drugih, srpske marine među
Hrvatima govore i o posebnom srpskom narodu, ali
na koncu konca sve to, ili se svađa na partajsku
taktiku ili izdušuje u prazne fraze, a ostaje u opće
priznati fakt, da je narodnost jedna.

Toliko je istina, da su Srbi i Hrvati jedan
narod i da je o tome uvjerena sva naša inteligen-
cija da bez toga ne bi bila mogla nastati ona
dugogodišna borba oko krštena toga jednog naroda
jednim jedinstvenim imenom, što je sa sobom do-
nijela kao nužnu  posledicu nijekaie Hrvata sa
strane Srba, i obratno,

Ovaj je srpsko-hrvatski rat za ime jedini svoje
vrsti među svim narodnosnim sporovima na svijetu.
Drugdje jedan narod hoće da nametne drugome
svoj jezik, ili da ga sebi ekonomski podjarmi, ili
čak da izbriše sa lica zemle; ovdje ništa od svega
toga, sva borba se vrti oko imena jednog te istog
jez ka, oko naziva jednog te istog naroda.

Doduše ne može se kazati, da je dvostruko
ime jedini kamen smutne između Hrvata i Srba.
Ninov razdor namjerno potpisuju tuđinske političke
struje; povećava ga i nesporazum s dvostrukog pi-
sma; još više ga zaoštruju razlike vjersse i nesno-
šlivost klerikalizma.

< Ali dok se svi ti drugi. razlozi nesporazuma
malo po malo uklanaju, spor o imenu ostaje još za
mnoge i mnoge nesavladiva zapreka izmirenu. Tako
ima još dan danas toliko među Irvatima koliko među
Srbima veliki broj ludi, koji su toliko patriotični,
da ne će služiti tuđinu, a ujedno toliko napredni,
da neće mješati vjeru sa narodnošću, pa su ipak
do skrajnosti intolerantni prema drugom narodnom
imenu, dolazeć čak do toga da svako popuštane u
tome pogledu smatraju narodnom izdajom.

S takovim elementima, priznajemo, teško je
raspravlati. Gdje je jezgra stvari podređena jednom
valiskom obiležju, gdje se životni interest jednokr-
vnog i istojezičnog naroda žrtvuju ispraznoj utukmici
imena, tu očito ne govori razum nego slijepa strast,
koja ne poznaje razloga“.

[ga BE soi

Ko je bližnji moj?
— misli i ulomci. —

Ljudi koji govore svome narodu moraju

do o-

i

noga srca, gdje je velika ljubav, naravna
driga velike patnje. Ja za to molim svetu,
čistu, nebesku Ljubav da me svojom vatrom
užeže i sobom napuni.
Ke
Gledaj, Srbine, na ono što je bilo; gle-
daj na ono što je sad, i vidjećeš da su nas
učitelji (svjetovni i duhovni) mržnjom hrani-
li, i mi smo mrzili. Ovo je prirodno, jer ka-
ko ljubav odgovara ljubavi tako mržnja od-
govara mržnji. Da bi se jedino gledalo na
ono što je pravo, ne bi ni Srbin ni Slaven
nikomu ništa bio dužan, jer mi ništa od ni-
koga, do zla, nijesmo primili.
da
U sebi se osjećamo bolji od pravde i
od svjetovne  izobraženosti,  Proročnica mi
duša veli da ćemo zlo dobrim nadvladati ;
svijet ćemo istini uputiti ljubavlju, ne sa-
bljom. Slavensko će novo pokoljenje staviti u
djelo Hristove uzore. Ovako će biti. Riječ
mira, koja krenu iz Petrograda, prethodnica
boljega vijeka, nije prošla, nije se s oblaci-
ma raspršala. Stara Evropa živo ne oćuti onu
riječ, jer je praznijeh grudi; Evropa u sebi
nema vjere; erv je smrti grize i vrši.
De
Novo slavensko pokoljenje ne će tražili
bližnjega ni u krvi ni u narodu ni u vjeri,
jer je bližnji onaj koji čini dobra, a jedino
dobro dolazi od Boga. Svijet se cijepa i di-
jeli; jedno carstvo stoji protiva drugome; je-
dna crkva proklinje drugu; što jedan  sve-
štenik kaže da je istina, eno drugi opire i
uči da je laž. Ovo je plod svjetovnog duha,
koji smanjuje i grdi veličanstva Božija, i pro-
tivi se duhu i ljubavi koju Isus uvede u svijet.
Hristovijem će se duhom obućibudući slavenski
naraštaj; ja stanovito vjerujem, da će po na-
ma (koji smo sad u razdoru) nestati razdo-
ra, Svaki narod ima u svijetu i u historiji
svoj rad. Ovo je naš. Šta će nama narod,
šta narodnost? Najvećemu narodu na svijetu
svijet se hoće. Unijećemo u svijet kvas novi,
kvas ljubavi, kvas života, Božiji kvas.

*
Messi

Podlistak.

02,0 TO

ž i križ vnim listovima.
Uvodni članak Dubrovnika“ od 10 0. m.
mutvo je zvono, koje naviješta našenju nehajnome
svijetu ranu smrt zadnega srpskog i hrvatskog be-
letrističnog lista: dubrovačkoga ,Srda“. Ba

Je li toj smrti uzrokom marasmus senilis,
kao n. pr. u zagrebačkog , Vijenca“, jali debilitas
kao n. pr. u zagrebačkog-zadarskog-split-
ta ne-

congenita, adin
' skos ,Lovora“? — Ono prvo ne cijenim;
ok e š Koe: Ra DI
ma ni četiri puna godišta, da je naša kniga povila
ž : A . . s
ugo me čini se vjerojatno, jer finan-
»Srd“; ono drugo ne čini se vj : j : i
sijsko pitane ne vrši kod ,Srda“ i kod ,Lovora
istu daću, pošto su kod zagrebačkog lista troškovi
z : Xle ' a my 1 "
| veliki bili, dok su kod dubrovačkog surazmjerno
8 :

neznatni. ,Srd“, biva, niti je nn list 2.
plaća svoje saradnike, koji pišu grana Moe
iz gole domovinske Jubavi; dok je i ie
lijepo ilustrovan i saradnike dobro ro a
bi, cijenim, opstanak bio obezbjeđen, . ia ie
i samijeh 300 stalnijeh pretplatnika, a sa de
se tek žle i gore bio proturio, da ih je skup
1000. Ima tu dakle dobrahne razlike. m
| Ne vjerujem ni u nestašicu saradnika.
nije dojako niko uzdržavao no ću:
1 kotorski. A kad su ovi ludi
i — recimo istinu — tugalivi
dina u pristojan list od

Ta
du-
= ,Srd“ napokon
brovački pisci i jeda!
oznali pretvoriti slabi
“Srd“ od prvijeh dvaju 59

dvaju zadfiijeh godina, logično je zaklučiti, e n bi
zanago pustili da mfihovo djelo s dana na dan
propade.

Prema tome nije kuda već priznati, da je
uzrokom ,Srđevoj“ smrti jedino oskudica pretplat-
nika, i ako go tu ne radi valda o tisućama, već o
kakovijem 300, ko što otprije rekoh. I po svemu
srpskome narodu nije ipak moguće skucukati ni taj
kukavni broj ludi, vrsnijeh da pregore za ovu kul-
turnu svrhu 12 krunt godišne!

Ogorčeni pisac uvodnog članka u ,Dubrovni-
ku“ dovikuje svemu srpstvu oštru riječ, koju on =a
kao Srbin — ima prava da izusti: ,Sramota!“ Ci-
tam među brazdama, da je naj više razjaren na
Srbe u kralevini, koji početkom ove godine obećaše
pripomoć, a ne održaše riječ. U | ubrovniku se je
po čisto i ne bez razloga računalo, da će se daj-
budi imućniji faktori u Srbiji — kao n. pr. mana-
stiri, biblijoteke, društva — pretplatiti na ,Srd“.
Na taj način šćaše se dobiti dvostruki kontingenat
pretplatnika, no što je proračunani minimum  po-
trebit za uzdržavane lista. I tako bi se ,Srd“ i
polepšao i povećao. Ali..... rekbi da je to bio
piki san. :

Čudna je ta pojava. A još je mučnije shvatat
je, kad promisliš da se je za tu svrhu vodila i
novinarska kampalia i da nije bilo srpskog lista,
koji nije o ,»Srđu“ napisao ili vijest ili uvodni čla-
nak i živo ga svojijem čitaocima preporučio. No
zaludu se isticala fegova vrijednost i rad i pre-
težnost na kniževnom i političkom polu i zaludu se

spominalo i ponavlalo i stavlalo na srce srpstvu,
da spase to mezimče pok. Fabrisa. Paček se i hr-
vatski listovi u nekoliko navrataka zauzeše za ni
ne bjehu škrti ni hvalama ni preporukama. Sve to
ipak ne pomože ništa. Rašta?

» Dubrovnikov“ pisac u svome ogorčenu veli,
da je to s nepatrijotizma i da su negova
preko granice na riječima trista, a na djelima ni-

braća

šta. — Čvrsto sam uvjereien, da, ko što ni ja, ni
pisac , Dubrovnika“ ne vjeruje u te frase, no da
ih je onako isturio, jer nije znao kako da na prvi
mah tu pojavu tumači.

Da Srbin može govoriti o nepatrijotizmu ili
o indiferentizmu srpske publike na polu lijepe kni-
ge, red bi bilo da iznese za izgled n. pr. hrvatsku

publiku i da se ova u tom pogledu drukčije po-

naša. Ali je nehaj za belestristiku i tamo i amo
zajsto jednak. — Danu, koje beletristične listove
»Prosvjetu“ i ,Dom i Svijet“,
pa.... stop. Prvi je više slaba zllustration nego
slabi kfiiževni list, a drugi je nešto hibridno medu
,Pitavalom“ i ,Interessantes Blatt.“ Afaristika. —
Kod Srba su opet dva: ,Kniževni Glasnik“ i ,De-
lo“, oboje nadahnuti pohvalnom namjerom da budu
revije, ali tu namjeru nijesu još u djelo pretvorili
niti će je, dok ostanu na podlozi na kojoj stoje.

Kad rekoh dakle, da su Hrvati i Srbi — što se
tiče. kniževnijeh novina — posve ravni, pritegoh

očito više na hrvatsku stranu.
Nemar naše publike za kniževne listove upada
od nekoliko vremena u oči. Kad god bi se o tome

s kijem razgovarao, dobio bi ovaj odgovor: ,Poli-
tika je kriva. Mi se odveć bavimo politikom, da
bismo imali kada baviti se knigom“.

Ne upuštajuć se u raspravu, da li se odviše
bavimo politikom (ja bih rekao, da smo mi — što
se tiče toga — prilično apatični), budi mi slobodno
postaviti ovo pitale: — ,Zašto se i kako se poli-
tika s ktigom kosi?“ — ,Jer politika grabi vre-

mena i troši narodne sile“. Oni, te navode ovaj
razlog, ne će bit vrsni poštapit ga ni ma ciglom
tvrdom; a obrnuto: s povjesti u ruci može se ispora-
viti, da. politika nije. nikad bila zaprekom knizi.
Grčka je u naj žešćoj političkoj borbi dala svoje
klasike. Jednako i Mim. A u novije vrijeme eno
francuskijeh kriiževnika-velikana za prvo političko raz-
dobje — 1800-1848 — i evo ih za potone, danas.
Eno femačkijeh i talijanskijeh, onda i danas. Što je
politika žešća, to je kniga bujnija i lepša. Politika
i kniga idu usporedo: jedna na drugu djeluje, jedna
drugoj pomaže. Giusti-ove su Aorner-ove i De-
roulode-ove pjesme politika u stihovima, kao što
su ,Les Misćrables“, ,I/ assedio di Firenze“ i Tol-
stojevi romani politika u prozi. I zato je jednaka
besmislica reći, da je politički razvitak uzrokom
kniževnome zastoju, kao što bi besmislica bila tvr-
diti, da kniževni razvitak priječi politički.

Čuju se tužbe o jenanu, dapače o propasti
naše knige. I to su proste jadikovke pesimistični-
jeh, a neobaviještenijeh ludi. Dok imamo pisaca
kano Đalski, Tresić, Svetozar Čorović: dok imamo
djela kano ,Osvetnici“ i ,Objavlene“, nerazložito