RI

Godina XIV.

j

U Dubrovniku 8. Oktobra 1905.

Broj 41.

Za Srbiju i Crnu goru na go-+
iinu Kruna 12.

2?

Za Dubrovnik na godinu Kr, 10.

Na pd godine
surazmjerno

Pojedini broj lista 20 para.

Cijena listu
a Austro-Ugarsku, Bosnu :
Hercegovinu na godinu Kruna 11,

sVe ostala
ranka 15 u zlatu. |

a

zemlje na godnu

1 na četvrt godine

da

š
Dopgisi se šalu urodništvu.

- Rukopisi se ne vraćaju.

puta štampaju, po pogodbi,

maju se.

Pretplata i oglasi.

Saju se administraciji Dubrovnik » ;

Za oglase priposlano. izjave
javne zahvale, računska izvje
šća i slične objave plaća se 20 para
od retka (sitnijeh slova), Ako se više

Nefrankovana pisma ne mi

Vlasnik i izdavatel Dr. Mato Gracić.

m

2 [8 sukotu, 14. oktobra, navršuje se godina dana,
aca se je vila Dubrovnika sa ponosnog Srgja u
Crno ruho zavila, gorko zajecala i prolila tešku suzu

žalosnicu; kada se je od nas odijelio jedan pošteni

i plemenito sree; kada se je ugasio
ek jednog velikog ljubitelja istine, zatočnika pravde
i poštenja i mučenika dubrovačkih kazamata; kada je
hehilina smrt otela iz narodnog zagrljaja njegova
miljenika, neprežaljenog ANTUNA FABRIŠA.

Godina je dana, — vaj Srbine tužni! — kako se
prerano otvorio pohlepni grob da primi Njegove
svete moći. I ona gruda srpske zemlje grabila se za Nj,
htjela je da čuva tijelo, u komu je stanovao onaj ve-
liki duh, Ljubiše Ga ljudi, ponosiše se Njime Sla-
veni, a mi....... mi smo živjeli Njegovim životom.
Danas Ga grli zemlja, čuva Mu i brani trošno tijelo,
jer je i Om nju volio i branio, ali Ga ona ne razu-
mije, — to je samo naše. Suze je vidio svako, one
su padale na zemlju, ali ni te naše jade niko ne ra-
zumije, jer Njegov gubitak samo mi u punoj mjeri
vidimo i osjećamo.

Kada smo prije dvije godine danas otpratili do
vječnog počivališta Njegova druga iz nesnosnih du-
brovačkih tamnica, mučenika nevine ,Bokeške noći“,
omladinca Uroša Trojanovića i orosili mu mlagjani
grob kišom suza žalosnica, sa strepnjom smo i o
Njemu mislili, jer smo se ubojali da će bezdušničko
naprezanje biti ,krunisano uspjehum*“ i da će se jadnici
Girikati nad njegovim hladnim grobom. Strepnja je bila
opravdana, jer se kroz ne punu godinu odronuo još
jedan humak zemlje što je sudbina Njemu, ANTU-
NU FABRISU, namijenila i u crno uvila klasični
naš Dubrovnik i cijelo Srpstvo na Primorju, a ojadila
vaskoliko Slavenstvo.

Ona ista povorka, što je prije otpratila mladoga
Uroša, povećana još i učešćem i silvim suzama svega

Bodina je dana.....

Slavenstva, otpratila je i ANTUNA _FABRISA i oko
groba Mu zasadila najmirisnije cvijeće najveće blago-
darnosti i poštovanja, što je On sam iz narodnih sr-
daca iščupao. Koga narod ožali, za kim on suzu pusti,
taj je Zaista stekao pravo da ugje u kolo besmrtnika.
Narodna ljubav i narodno poštovanje trajniji su spome-
nići nego oni od granita i čelika. Ali je vrlo malo ljudi,
koji to zaslužuju.

Težak i pretežak je Njegov gubitak za nas i ovaj
ga list sa svakim brojem žalosno bilježi, a Njegovo
meziniče, mlagjani Srgj, izgubljen u jecanju i groz-
nijem suzama jadnijem dahom diše.

Srbi sa Primorja osobitijem bolom svoga ranjenog
srca u uspomeni traže melema svojoj ojagjenoj duši.

A Njegovi ljubimci, ponosni Bosanci i Hereegovci
ječe jekom groznijeh bolova, jer im je strijela kroz
srce i dušu ranila. 4

Srbi svi i svuda plakaju gorko, jer je Njegovo srbo-
vanje bilo izvan domašaja običnih ljudskih osjećaja. I Sla-
veni lijeva- ra, o komu
ju suzu, jer i najveći
im je usud protivnik ne
obulio- veli- će moći ni-

ki i razgra- šta drugo
nati hrast da kaže, već
slavenske da je bio
solidarnosti, pošten = čo-
I ljudstvo je vjek.

tužno i su- Ah, pro-

kleta sudbi-
no! Uništila
si jedan
otrovao proljetni,
dnoga uzo- poletni, pje-
snički život, koji nam je iz puste sadašnjice sa  svo-
jim slavujevim  priželjkivanjem odgonio dosadu  nes-

Morno, er
mu je ok«u-
ženi vazduh
Je-

nosne atmosfere tadašnjeg života! Da tvoja slava bu-

de potpuna i drugog si mučenika mučenički skrhala,
nama srce ranila, mlagjani nam život ogorčila! Uza-
brala si nam još nerazvijeni pupoljak pojezije srpske,
pa si silom htjela da i onaj miomirisni evijet ljubavi
otrgneš iz njedara naših! Birala si najboljeg megju
najboljim, jer je tvoja pohlepa htjela da bude nasićena
veličinom Njegovog genija, a napojena suzama našim!
Zašto nam sve to učini, prokleta sudbino, baš u času
kada nam je Njegova pomoć bila nenaknadiva, kada
nam je Njegovo pero zlatnim slovima prava branilo,
kada nam je njegov «savjet bio pošljednja riječ?

ANTUNE FABRISU!

Ti spokojno ležiš u njedrima majke zemlje, koju
gi onako žarko ljubio, a mi se mučimo, evo puna
godina dana, da očuvamo neokaljane amanete Tvoje!

Poslije godine dana  prilazimo pobožno Tvome
pepelu i nad njime Ti se kunemo, da ćemo slijediti
stopama Tvojim, da ćemo čuvati svetinje Tvoje i
da ćemo braniti amanete predaka naših, za koje si Ti
i život žrtvovao!

Tvoja uspomena trajaće dok jednoga Srbina bude,
jer si Ti ostavio u Svom rodu trajan spomen, koji
ne će izglodati ni vječiti zubovi vremena.

Slava Ti, Antune Fabrisu!

Slava Ti, mučeniče!!
Slava Ti, besmrtniče!!!
a BLSE

Eno ga visoka i uspravna, samo malo pokućenijeh
leda, svojijem licem britkijeh poteza, velikijem ispupčenijem
čelom, velikijem crnijem očima, vidnijem nosom, debelijem
mrkijem brkovima, zašiljenom mrkom bradom; ne okreće
se ni desno ni lijevo, ne miče veđama ni plaho, ni teško;
on uprav, naš Antun Fabris, ide niz Placu put zvonika i
ne pazi nas dvojicu. Nije ni blijed ni suh, nego izgleda
kao onda prije tri, četiri godine, kad se na putu bješe
posve oporavio, te mu meso bješe nešto napunilo jame

Moje uspomene na Fabrisa.
M. d. V.

Bilo je jednog lijepog letnoga dana. Na našem zvoniku
odbilo je upravo sedam sati, a. ja 86 zaputio put Ploča na
mjerom dospjeti do sv. Jakoba, da se naužijem svježeg vazduha
i divne panorame, što nam sa onog tajinstvenog mjesta pruža
sunce na zalasku. Prispjevši pred stare zidine historičkog ma-
nastira, sunčano je svijetlo hvatalo još samo visine, a zapadno

“sunce prosipalo svoje zlato po Petcinom vrhuncu i Lokrum

so grimizom prekrio sunčanog zapada. Cakla prozorčića Gospine
kube blistahu se na zracima zapadnoga sunca, kao zlatna zr-
cala, prosinuta lubičastijem prugama, a na podnožju Srđa ispru-
žile go već tamne sjene i plavušaste fine magle, prozirne kao
caklo. Sjedoh na kameno sjedalo i zagleđah se u žute istrošene
zidine sv. Jakoba. O čemu sun u tome času mislio ni sam se
Ao sjećam, ali sjegurno u mojoj su se pameti redale razne
ovjesne uspomene, koje su se tijekom vremena među ovim
dinar odigrale. Dok sam zamišleno sjedao, a niti se sjetio
2 ji , H 4 I .
da sam okasnio, začuh  otrag mene korake i jedan simpati-
đ sn
čan glas: :
— Dobra večer, po
živati na ovome mjestu svježe8 1
Okretoh se i prepoznah urednika ,
ane or da sam se u prvi mah smeo, jer sam Fabrisa
i : ? VAU a JR, xi
imenom poznavao, a smeo sam se i s toga, jer odlučih
a a itičar: ati. Ipak ustah na noge 1 pruživši
daleko se od političara držati. Ipak og
i Ma " ufs
lesnicu Fabrisu, ja mrvi se predstavih. GBA Po
ije Ja Vas poznam po imenu, on'će mi-na to, i milo mi
a e pružila prigoda, da Vas baš na ovome ro-
loa mošta lično upoznam, dozvolavate li, da se skupa
m :
naja o i uputismo se put grada.

2 > primjetih isme puu$
odn tja se je noć. Nebo je plivalo u pla-
su fi Ki 3 19 vi T hak
1 SI tire svježine, koja se dizala iz cvjetnih voćaka
g g . mjes
yome moru Srđa. Zvijezde su na nebu treptjele; mjesec sjajio
na podnožju višnie su traci prodirali kroz morsku

Sr usijana zlata, negovi S LP f mas
kao srp od i Mei. se, gdje slabije gdje jače, nekim osobitim

prepoštovani, zar ste se i Vi došli nau-
vazduha i lijepog pogleda!
Dubrovnika“, Antuna

ovršinu i 0 gone la na cijelu prirodu, nije bilo
svijetlom. Dujoša s o rod pitoja ssafala. mističan

ni najtišega lahora;

san i svoje osjećaje saopćivala ludskoj duši, koja ne pojmi
toga utjecaja, kao ni ona-modra noć, čiji su se skutovi gubili
u prostranom horizontu.

Putem raspravlasmo o svemu i svačemu, a najviše o kni-
ževnosti dok o politici nije bilo govora. A kako bi se Fabris
sa mnom razgovarao o politici, kada politikom se nikada
nijesam bavio, niti me ona ikada zanimala, niti se slagala s
mojim temperamentom. A i kasnije, kada sam se češće s Fa-
brisom sastajao, o politici bi se malo kada zametnuo razgo-
vor, o križevnosti najmilije mu je bilo sa mnom se razgovarati.

Upravo kad smo se približili gradskim vratima, on će
meni;

— A što Vam se čini ol ,Srđda“?

— Sviđa mi se, odvratih, ali želite li uspjeti ,Srd“ mora
biti nad svakom političkom strankom, inače mogao bi više
štete nanijeti nego koristi.

On se je potpuno slagao s mojim mišleiem i reče imi,
da će nastojati iz ,Srda“ odstraniti svaki utjecaj politike; a
da je to on i uradio, o tome se svak može lako uvjeriti.

— Ali što ćete, on će meni, neki neće da razumiju onu:
tempora mutantur.

— Ft nos mutamur in illis, odmah ću ja.

1 on mi stade sada pričati evoluciju negovih ideja i ne-
govog života. Ja sam ga pomiivo slušao i nekim zanima-
fem pratio svaku fiegovu riječ. Osobito mi se je svidio  pri-
kaz djačkog života na universi — i rekoh sam sobom: zbi-
la ovaj čovjek ima biti vrlo odvažan, iskren i značajan; a
kasnije moje općene sa pok. Kabrisom o tome me je potpuno
osvjedočilo. I onog jutra, kada sam gledao našim  stra-
dunom jednog dubrovačkog radnika, gdje mu nosi na svojim
ramenima krevet u dubrovačke tamnice, na oku mi se pojavi
suza, a iz grudi vinuo mi se uzdah: utamničen je značajnik !
Prispjevši do ispod zvonika, Fabris se zaustavi, pogleda me i
reče mi: ne bih rada da tkogod naopako shvati naše općene,
ako želite ja ću se sada udaliti.

Bilo mi je žao, da mi je ovo kazao i ja mu odmah
odvratim : :

— Zar mislite da zlobnici mogu raspolagati mojom slo-
bodom. Dapače bih Vas molio, da ako Vam nije teško, do-
pratite me do stana, jer sam se večeras okasnio; a veseli me,
gdje sam imao prigodu s Vama se upoznati.

Opazih, da su mu moje riječi bile mile. On uzdignu nao-
čale, zapali cigaretu, te skupa stupismo na stradun.

Približivši se Šarićevoj farmaciji, on će od jednom meni:
A ja bih Vas hotio nešto zamoliti, ako smijem.
Molim Vas zapoviđite.

Bili ste i Vi štogod napisali za ,Srd“.

— Drage vole, ali sam za sad opterećen poslima, netom
uzimam slobodna vremena, nastojati ću Vam želi udovoliti, ali
ne znam koliko će vrijediti moje pero.

— Vi samo pišite, za Vas će biti uvijek prostora, ali
oprostite da sam se toliko kod Vas usudio. he
Molim Vas, hvala Vam, meni će to biti vrlo milo, ja
mu odvratih.

Pred frafevačkom crkvom slučajno sretosmo jednog ne-
govog političkog protivnika. Fabris i ja prvi pozdravismo, on
nam pozdrav ne odvrati, već kao začuđen zaustavi se smjerivši
nas nekim podruglivim posmjehom, a kad smo se malo od
nega udalili, opazih i gdje se prekrižio. To me nije iznenadilo,
ali me je zgrozilo; očitovah  Fabrisu moje negodovale, a on
će. meni: j

— Eto vidite kakovog imamo svijeta u Dubrovniku, to
Vam je baš po onoj malo prije: tempora mutantur et nos
in illis. :

— Ali mi u gore, odvratih, ludsko je srce pokvareno.
Pred čitaonicom se rastadosmo, on se veselo od mene oprosti
i prije nego ću se od fega udaliti, on će meni stisnuvši mi
čvrsto desnicu:

— Nadam se, da ćemo se opet katkad porazgovoriti, ja
ću biti na Vaše raspoložeiie u uredništvu od 10 do 12 sati
Svako jutro. Razgovarati ćemo se o svemu samo ne o politici,
je li to tako, smiješeći se reče mi,

— Nikud bole i biti će mi milo.

Sa frafevačkog zvonika turobno zvono navijesti uru noći,
Fabris se izgubi među drugim narodom, koji je po strađdunu
šetao, a ja otiđoh kući,

Sjedoh odmah za stol, povadih svoj uspomenar i na 50
stranici zapisah:

Danas se upoznah s Antunom Fabrisom, čovjekom iskre-
nim, poštenim, značajnim. (slijedi)

a
g
KA

4 M.

Odgovorni urednik Nikola L. Brkić.

——_— -_.——>

|