IZLAZI SVAKE NEDJELJE

CIJENA LISTU: ZA AUSTRO-UGARSKU, BOSNU I HERCEGOVINU NA GODINU K. 11 —
ZA SRBIJU I CRNU GORU NA GODINU K 12.—; ZA SVE OSTALE ZEMLJE NA GODINU
nica 15 U ZLATU; ZA DUBROVNIK NA GODINU K 10; NA PO GODINE I NA ČETVRT
GODINE SURAZMJERNO. — POJEĐINI BROJ kdo 20 PARA.
PRETPLATA I OGLASI. ŠALJU SE ADMINISTRACIJI , DUBROVNIKA“.
DOPISI SE ŠALJU UREDNIŠTVU. — RUKOPISI SE NE VRAĆAJU. — NEFRANKOVANA
PISMA NE PRIMAJU SE.

PLATIVO I UTUŽIVO U DUBROVNIKU. A :

ZA OGLASE, RAČUNSKA IZVJEŠĆA I SLIČNE OBJAVE PLAĆA SE 20 PARA PO PETITNOM
RETKU (SITNIJEH SLOVA). AKO SE VIŠE PUTA UVRŠĆUJU ONDA PO POGODBI: — ZA
PRIPOSLANA, IZJAVE I JAVNE ZAHVALE PLAĆA SE OD PETITNOG RETKA 30 PARA.

U Dubrovniku 13. januara 1907.

Broj 2.

Naš položaj.

Mislimo na položaj Srba na Primorju,
a naročito opet nas Srba u Dubrovniku.
Pred očima nam je riječka i zadarska reso-
lucija, koje stoje kao nekakva pregrada, te
dijeli dvije vrste vremena našeg političkog
života: vrijeme borbe i vrijeme primirja i
mira. Sada se nalazimo s ovu stranu pre-
grade, gdje se je imalo prestati sa borbom,
i započeti mirni i zajednički rad, kako je
bilo: istaknuto u samim  resolucijama. Prvo
se je postiglo, i duga je borba prestala. Što
se tiče drugoga, naime mirnog i zajedničkog
rada, u tomu se nije išlo onako i onoliko,
kako bi trebalo da se radi, ako smo istakli
slogu baš za to, da se u zajedničkom radu
u svim granama, snažimo i život osiguramo.
Od ovoga dakle, što su resolucije isticale,
nije se nego vrlo malo u praksu privelo, a
najmanje opet kod nas u Dubrovniku. Tre-
balo je početi sa sitnijim radom po pojedi-
nim općinama, radom koji mnogo zasijeca
u dobro stanje i napredak pojedinih općina.
Svaki obzir treba da prestane gdje se radi
o dobru jedne općine. Na tim mjestima tre-
ba da sjede ljudi puni savjesti, ne obaziruć
se na njihovo političko mišljenje. Ako je
sloga iskrena, tada ni različita politička mi-
šljenja ne mogu nikako stajati na putu i
biti zapreka postepenom razvitku narodne
svijesti bilo Srba ili Hrvata, već će se ona
dapače na taj način uporedo razvijati. i ja-

čati. Uzajamno dogovaranje i rad na eko- >

nomskoj strani jedne općine pruža garan-
ciju za iskrenost i jača političku slogu.

Dok se je po čitavoj Dalmaciji, negdje
više a negdje manje, ali nigdje potpuno,
provodio u praksu zajednički rad, dogova-
ranjem i međusobnim iskrenijim poznava-
njem u općinskim" stvarima, dotle se je u
Dubrovniku sve ograničilo na. izvješenje
srpske trobojnice na općinskoj zgradi. Kod
nas se nije nikakvo pitanje riješilo dogo-
vorno, već sve na svoju ruku. Na  općin-
skim sjednicama nalazi se kadi kad na
dnevnom redu takovih pitanja, o kojijem bi
trebalo čuti mnijenje svih općinara bez raz-
like i kad bi se još živjelo u borbi, a ka-
mo li, kad smo u vremenu, gdje se ističe-
mo slogom. Takvo postupanje baca u su-
mnju iskrenost sloge, koja bi joj upravo tre-
bala da bude jedini jamac.

S toga nam je i razumljivo što nas se
po nekad bijedi da zadirkujemo. Hoćemo
iskrenost, korektnost i zajednički rad. Pa
kad toga svega nema, zar nam se ima pi-

sati u grijeh što smo gdjekad pravom oštriji,
te zahtijevamo samo ono što u sebi nalazi
izraza pravoj i iskrenoj: slozi? Naš je polo-
žaj u tim prilikama težak, i toliko teži, što
bi neki htjeli da naše, recimo radikalnije,
držanje upotrebe na svoje prljave namjere,
te se tada na nas pozivaju, da sebe oprav-
daju. Teže nam je i toliko, što nas neki i
krivo shvaćaju, te odmah, na brzu ruku,
stvaraju među nama samima svoju pustu
želju, biva razdor. Zaletjeli su čak tako da-
leko, da vide u nama neke nove ljude, koji
hoće da stvore novu stranku, a ta, bi, po
njihovu računu, njima išla u prilog.

Mi ćemo i na dalje ostati na stanovi-
štu prave i iskrene sloge, i uvijek, kako bi
neki kazali, i zadirkivati, ne imajuć na umu
nikakvu namjeru da škodimo već da dopri-
nesemo zajedničkoj koristi. S toga se nala-
zimo u teškom položaju, ali na kraju kraje-
va, kad se ne bi uspjelo, da svi, i Srbi i Hr-
vati, budemo i ostanemo na onom putu, na
kojem moramo biti, ostaće nam barem či-
sta savjest, da smo duševno i patriotski radili.

Novi atentati na vidiku.
Dubrovnik, 12 januara.
Nekomu opet smetamo; a čini nam se,
da ćemo uvijek smetati, doklegod nas bude.
Prohujali su nam deceniji preko glave, puni
iskušenja i progonstva. Bili smo krivi što
smo živi. Sve što se je moglo; najmoder-
nijom inkvizicijom, sve se je upotrebilo pro-
tiv nas, i mi smo opet živi. Progonilo nas
se sistematski, ako hoćete i bez prigovora.
Ima ih i pokojnih jedino za to što su bili
Srbi. Smetali su, i nestalo ih. Sve prođe —
gle ironije — u zaborav, i uhvatilo nas od
jednom vrijeme, koje nam zabranjuje da se
prošlost spominje, već jedino da mislimo
na sadašnjost i budućnost. Ali opet, kroz
čitavo vrijeme naše prošlosti sve do danas,
provejava nešto što nas harakterizuje i što
nam ulijeva utjehe i sigurne nade za naš
budući opstanak, a to je jedinstvo i soli-
darnost nas Srba na Primorju. Osim malih
i neznatnih prilika, znali smo kroz sve vri-
jeme do danas, da ostanemo samo Srbi i
ništa drugo. U vrijeme najvećeg stradanja i
patnje bili smo opet svi jedno. Kroz kratko
vrijeme izgubismo dva čovjeka, te su bila
u stanju da nam upravljaju političkom la-
đom kroz mutno i pogano vrijeme, a to su
pok. Bjelanović i Fabris. Njih nestade, i osje-
tismo se kao sirote, ali opet među nama ne
pojaviše se vođe-nametnici, da nas rastruju ;

a pravog čovjeka, njihova dostojnog zamje-:
nika, još se, žalibože, ne nalazi, a to ne za_
to, što ih se ne bi moglo naći ili da ih baš

nema, već, mislimo, za to, što nam se je i
zadnje vrijeme u krv uvriježila neka apatija,
koja više odgovara skromnosti, i to naj više
kod onih ljudi, koji bi mogli da nas vode,
i čiju bi smo riječ slušali. A da su ti ljudi
takovi, krivi smo svi, jer im naša nemar-
nost i gotovo nikakav odziv ubija volju za
rad; jer se vide osamljeni. Ovako smo, kako
rekosmo, sirote. Ali ostade nam nešto dru-
go što ne umire, — srpska svijest. Ona je
bila uvijek toliko jaka, te smo u svakoj
prilici razumjeli, da nam je spas jedino u
našem jedinstvu, dok svaka pocijepanost do-
vela bi nas u sigurnu propast. I kad je do-
šlo vrijeme mirnije, vrijeme sloge, svi smo
opet tu, nerazdijeljeni, kompaktni, odlučni.
I ovo potonje ističe nam našu iskrenost, da
ne rečemo naivnost.

Naše nutarnje jedinstvo, regbi, da je
uvijek nekomu smetalo, pa nas se je za to
sa izvjesnih strana i gledalo da rastruje. Mi-

oslilo nas se je uništiti, nametnuvši nam ne-
razložitu borbu sa braćom Hrvatima. U to-

me se je uspjelo samo toliko, što su nas
vješto zavodili i slabili, dok se na svrhu
nije osjetio plamen kuće, iz koga je iskrsla
današnja sloga sa jednim dijelom Hrvata.
Koliko Srbi polažu na slogu i kako je oni
shvaćaju, dosta je taj fakat, da su svi pri-
stali jednodušno uza nju, te ih ni ovaj novi
život, život sloge između jednokrvne braće,
nije mogao rascijepati, već ih jednako drži
u zajednici. I baš ova naša zajednica neko-
mu teški klin u srcu, pa taj ne može ni-
kako da miruje, već se upinje iz svih sila,
da među nas razdor zametne, i da nam se
na taj način našoj propasti veseli. Ta vra-
žija igra kao da je prividno počela postizati
svoj cilj. U Kotoru, od neko doba, počele
nekakve nesuglasice između tamošnjih Srba,
ali smo mi tvrde nade i pouzdanja u nji-
hovu svijest, da će se oni sami među so-
bom znati urediti i nagoditi, imajuć na umu
da: samo sloga Srbina spasava.

Dolazi na red i Dubrovnik. — Ima
već neko vrijeme, da se je po nekim hr-
vatskim listovima u pokrajini i izvan nje,
pa čak i u tuđim, talijanskim, počelo pisati
o tobožnjem nekakvom razdoru između Sr-
ba u Dubrovniku. Razumjeli smo odmah
smjer i cilj toga pisanja, uočili smo mu od-
mah paklene namjere, s kojih se je neko na-
dao velikom veselju. Shvatljiva je i mano-

vra, što je ,P. C. Hrvatska“ počela, iz svoje
nepiistranosti, ,uzimati u zaštitu“ i isticati
nekoliko naših viđenijih Srba Dubrovčana;
a to ide uporedo sa onim izvještajima po
drugim novinama, kako u Dubrovniku ima
među Srbima nezadovoljnika. To su samo
intrige, ali neka intriganti budu uvjereni, da
im namišljeno ne će poći za rukom. Srpska
jaka svijest znala je decenije odolijevati sli-
čnim i grđim intrigama, pa će i u današnjem
vremenu prezrenjem da svlada i odoli sva-
kom atentatu, koji je naperen protiv jedinstva
Srba na Primorju.

Žao nam je, da je i u samom zadar-
skom ,Narodnom Listu“ izašao dopis, u
kojem se ističe, kako među Dubrovačkim
Srbima vlada nekakva nesloga, te se čak
tako daleko ide, da se iznose/i imena tih,
kako bi dopisnik htio, nezadovoljnika. Na-
damo se da ,Narodni List“ nije uvrstio o-
vaj dopis onom namjerom, koju je imao do-
pisnik, kad je svoj dopis sastavljao.

Otkle neka izvjesna čeljad među nama
stvaraju nezadovoljnike, ne razumijemo, ali
zašto bi ih htjeli stvoriti, to nam je vrlo
jasno. Svakako smo uvjereni, da se napinju
sile sa mnogih strana, i da se hoće na pod-
mukli način, da se počini nekakav atentat
na Primorsko Srpstvo. — Da ne smeta ko-
mu, po vragu, naša sloga sa braćom Hrva-
tima, pa bi se je možda htjeli kurtarisati,
bacivši prije sjeme razdora među samim Sr-
bima? Želili se dakle neko kurtarisati sloge
Srba i Hrvata, svjetovali bi smo ga, da se
ni malo ne muči, jer ako je sloga podignuta
na zdravu temelju, ona je tad tvrđa od na-
ših ,Penatura“, a u protivnom slučaju sa-
ma će nestati, a ne će je srušiti izvjesna
potkopavanja, nego će je, baš protivno, više
uzdržati. Smetamo li nekomu specialno mi,
Srbi, i naše jedinstvo, tad poručujemo, da
se ničega ne bojimo. Prošli smo dosta vre-
mena gorkog iskušenja, pa kako su nas ne-
kada otvoreni napadaji i progonstva sve ja-
če ujedinivali, tako nam i danas ne će moći
nahuditi podmukla rovarenja u vrijeme slo-
ge. Pokazaćemo da među nama nema ne-
zadovoljnika, jer smo svi jedno — svi Srbi.

I baš sada, kada se očito sprema ne-
kakav podmukli atentat na jedinstvo Srba
na Primorju, držaćemo se budniji i oprezniji,
da nas se ma ni prividno ne zavede.

Uvjereni i puni pouzdanja u svoju svi-
jest, idemo odlučno u susret i tom novom
iskušenju, poručujuć onijem, te im smeta-
mo: k sebi prste!

O spavanju poslije objeda.

Može se ovo posmatrati skoro svakog da-
na: kad se vozimo po ručku tramvajeni ili o-
mnibusom, može se vidjeti izvjestan broj pu-
tnika, kako mirno spavaju na svom sjedištu.
Glava im klima i lijevo i desno, i naprijed i
nazad, pa često čak padne i na rame susjedovo.
Spavač pokušava sve da se razdrijema, da gla-
vu podigne, ali mu to ništa ne pomaže, san je
jači od njega, on ga potpuno savlađuje. Nesre-
ćnik počinje već i da hrče. Po kadšto služitelji
na tramvajima ili omnibusima moraju ove spa-
vače da bude, tad tramvaj ili omnibus stigne
na krajnju svoju metu. Ovi spavači naročito su
česti preko ljeta, i u toliko češći što je veća to-
plota. Po posmatranjima više ih ima u Parizu
no u Londonu, Berlinu i Beču; više po velikim
varošima no po malim. Razumije se da je ovo
relativno, i da bi se možda dužim i tačnijim
posmatranjem dalo utvrditi što drugo. Ovi spa-
vači su uvijek oni ljudi, kod kojih je varenje
vrlo rdavo. Cirkulacija je kod njih vrlo rdava;
uslijed treskanja kola, koja, u ovom momentu,

čine velike usluge, krv pojuri u stomak, napu-
šta mozak, koji postaje anemičan i uslijed toga
nastaje zanos, nastaje san. Onaj, čiji stomak
rdavo vari, malo prospava na putu, u tramva-
Jima ili kolima, kao što bi to činio i kod svoje

kuće, žavalivši se u ugodnu naslonjaču. On ne-.

ma mogućnosti da ostane kod kuće, treba mu
da se od kuće požuri što prije, treba mu da što
više dobije u vremenu i toga radi da bi izmirio
ove dvije suprotnosti: on ide naprijed, žuri se
na posao, i u isto vrijeme spava. Ovaj je nje-
gov pronalazak engeniozan i njegovi susjedi ne-
maju nimalo pravo što mu se smiju, kad po-

smatraju njegovo klimanje glavom. Njemu je

mirna savjest: on hita na posao i spava.
Ovim ljudima je dakle potrebno da u in-
teresu svoga zdravlja, u interesu bržeg varenja
hrane, prospavaju poslije završenog objeda.
Ovim opet zaključkom odmah nam se na-
meće pitanje, koje je toliko puta pretresano i
i raspravljano: Treba li spavati poslije objeda?
Pa treba li dakle spavati poslije objeda?
Postoje dva sasvim suprotna mišljenja. Jedni
vele sasvim odlučno treba, drugi opet vele sa-

svim odlučno ne treba; i jedni i drugi i imaju
i nemaju potpuno pravo, prema tome kakve su
ličnosti o kojima je riječ. Ovo pitanje o spava-
nju vezuje se samo sobom za recimo drugo,
koje je mnogo većeg prostranstva, vezuje se za
pitanje o kretanju i varenju.

Držeći se strogo posmatranja koja su či-
njena po ovom pitanju, lako je konstatovati i
utvrditi kod životinja, koje su ostavljene svojim
instinktivnim navikama, da je period varenja
za sve period odmora, pa ne samo odmora već
i spavanja. Pas, po dovršenom objedu, odmah
traži kakvo zgodno mjesto, naročito zimi kod
tople peći da prospava. Mala djeca poslije sisa-
nja obično slatko spavaju. Činjen je jedan opit
u ovome: Jednoga jutra jedan čovjek, naučnik,
dao je svojim dvama lovačkim psima istu koli-
činu hrane, istu po težini i kvalitetu. Jednoga
je od tih pasa zatvorio, a drugoga je poveo sa
sobom u lov. Kad se smrklo, oboje ih pobio i
otpočeo ispitivanje njihovih stomaka. U stoma-
ku onog prvog psu, tj. onoga koga je vezana
ostavio kod kuće, varenje je bilo potpuno do-
vršeno; u stomaku pak onog drugog psa, tj.

onoga psa koga je vodio sa sobom u lov, hrana
ne bješe još svarena, Odmor je dakle bio pogo-
dan za varenje.

Ovaj eksperimenat ne izgleda baš tako u-
bjedljiv, kao što se čini na prvi pogled. Njemu
se može odmah nasuprot staviti jedan drugi
eksperimenat. Ima već više vremena kako je
učinjen sličan ogled da bi se proučio uticaj mo-
rala na fiziku. Uzeli su dva psa, i obojima dali
jednu istu količinu hrane. Jednoga su od njih
dvojice vezali, a drugog su ostavili slobodna.
Pri završetku dana, ne ubivši ni jednoga od
njih, već pomoću stomačne fistule, ispitivali su
unutrašnjost stomaka. Pas, koji'je bio vezan i
prema tome koji se nije mogao kretati, dakle
mogao je spavati i odmarati se, nije bio svario
pojedeno jelo; međutim u stomaku onoga, koji
je ostao slobodan, hrane nije bilo: nimalo, sva
je bila svarena. Iz ovoga se izvodi zaključak
da je dosada kod vezanog psa rdavo uticala na
varenje, upravo ga produžavala više no što tre-
ba. Iz ovoga se-opet izvodi zaključak o moral-
nom uticaju na fizički proces. U ovom slučaju
pas koji se mogao odmarati, lošije je, gore, sva-