HB

DUBROVNIK

CIJENA LISTU: ZA AUSTRO-UGARSKU, BOSNU I HERCEGOVINU NA GODINU Kole

ZA SRBIJU 1 CRNU GORU NA GODINU K 12.—; ZA SVE OSTALE ZEMLJ

FRANAKA 15 U ZLATU; ZA DUBROVNIK NA GODINU K 10; NA PO GODINE 1
GODINE SURAZMJERNO. — POJEDINI BROJ LISTA 20 PARA.

E NA GODINU
NA ČETVRT

PRETPLATA I OGLASI. ŠALJU SE ADMINISTRACIJI ,DUBROVNIKA“.
DOPISI SE ŠALJU UREDNIŠTVU. — RUKOPISI SE NE VRAĆAJU. — NEFRANKOVANA
š PISMA NE PRIMAJU SE.

PLATIVO I UTUŽIVO U DUBROVNIKU.

ZA. OGLASE, RAČUNSKA IZVJEŠĆA 1 SLIČNE OBJAVE PLAĆA SE 20 PARA PO S
RETKU (SITNIJEH SLOVA). AKO SE VIŠE PUTA UVRŠĆUJU ONDA PO POGODBI. —

PRIPOSLANA, IZJAVE I JAVNE ZAHVALE PLAĆA SE OD PETITNOG RETKA 30 PARA.

== IZLAZI SVAKE NEDJELJE

God. "XVI.

U Dubrovniku 14. aprila 1907.

Broj 15.

Dubrovnik, 13. aprila.
a Društveni život u jakoj vezi, organiza-
ciji 1 sa jednim određenim pravcem, drži u
napretku i na visini i države i male stranke.
Gdje se, bilo na koji način, uvuče nesloga
i rastrojstvo, propadaju države, a još lašnje
stranke. :

Srpska stranka na Primorju pokazala
je ovo zadnjih dana, da nema ni jake dru-
štvene veze, ni organizacije a po gotovo ni
određenog cilja. Sve ono što nas je do
pred nekoliko dana napajalo stalnom nadom,
da ako smo i Srbi ali da smo i ljudi, ras-
plinulo se je za čas. Organizacija i disci-
Plina naše stranke, koja je napokon stala
glavobolje i truda, izgleda da je bila samo
neka vrst parade, ili bolje komoditeta, jer
je bitisala za ono vrijeme i u onim momen-
tima, kad je mogla da opstoji bez ikakve
žrtve. Ali netom je došao čas, da disciplina
i organizacija stranke pokažu svoj uspjeh i
snagu, nestade i jednog i drugog, ili bolje
odrekli smo se i jednog i drugog. Ovaj ža-

-losni fakat još je žalosniji dokaz, kako u

srpskoj stranci na Primorju ima ljudi — i
to baš pozvanih — te, ili ne će nikako
ozbiljno da rade i misle, ili baš tako rade
samo onda kad je protiv dobra i jedinstva
same stranke. Da nađemo uzrok ovoj našoj
nesreći, treba da samu stranku i ljude u
njoj gledamo sa dvije strane, jer se stranka
može nalaziti u stadijumu mira ili u stadijumu
borbe, bilo unutarnje ili sa nekim vanjskim.

Tu jednom i drugom stadijumu treba da

stranka ima jednako načelo i jednaki cilj,
dok se radom upravlja prama položaju u
kom se stranka nalazi. Dok nam u vrijeme
mira rad mora biti upravljen jedino na naš
razvitak u svakom pogledu, dotle u borbi
treba da nam rad bude obrana proti svemu
onome što stranci i narodu zlom prijeti.
Srpska stranka na Primorju preturila je sve
stadijume, i nepristran posmatrač mogao je
iz ovih varijacija da mnogo nauči, ali da se
baš ni malo ne tješi. U vrijeme borbe, a
naročito naše unutarnje, nalazilo se je u
stranci ljudi, čigovu se' ulogu ne može ni-
kad zaboraviti, i ako se moglo donekle
Pritajati. Razmetali su se Srpstvom da mu
lakše naškode. Zalaziti u prošlost nije nas
ni volja a niti nam je namjera, pa ćemo se
zato na ovome i zaustaviti.

Stanemo li časom, te počnemo posma-
trati naš politički život u tako zvanom vre-

menu mira, tu ćemo opet izvući jedan naš
specijalitet, naime : apatiju, letargiju i pre-
puštenost. U ovom vremenu nama je baš
potrebit rad, to je jedino vrijeme. koje nam
dopušta da se organizujemo, napredujemo
i jačamo, a to se postiže samo radom i te
ne samo jednoga ili nekolicinje, već svih
zajedno, uzajamnim radom. Ali naša apatija
i prepuštenost ne će ovo da shvati niti do-
pušta da se tako vladamo. Srbi na Primorju
misle da su učinili patriotsku dužnost, ako
su izabrali svoj upravni odbor, ako su dali
inicijativu za organizaciju i disciplinu, i ako
su nekomu natovarili na svoja leđa, da do-
tični mora sve raditi a ostali mirno spavati,

gledati i — kritizovati. U tome smo gotovo
svi jednaci, to je naš specijalitet. Počamši
od naj manjih udruženja do čitave stranke,

tu se sve navaljuje na jednoga, od ostalih
se niko ne će da za nešto brine. I tako oni,
kojim se podijelila kakova ,čast“, nalaze se
osamljeni, bez obećane pomoći, a od njih
se opet traži sve, a za zahvalnost udara se
na njih napadajima. Tako smo sami krivi
što nemamo ljudi, jer ih tim načinom uprav
ne ćemo da imamo. Ovako mi udešavamo
rad baš onda kad nam je Bog dao, da mo-
žemo da nešto zajednički uradimo i da
budemo sigurni u uspjeh i bolju budućnost.
A kad dođe momenat, da se pokaže rezultat
našega rada, onda izbiju na srijedu sva mo-
guća zamršenja, u kojim je naj manje pa-
triotskog čuvstva.

Naši specijaliteti su jedan od naj gla-
vnijih uzroka te je u ovo zadnje doba do-
tjeralo našu stranku u položaj krize. O tome
ćemo drugom prilikom.

T Dr. Eduard Grćgr.

Pred nekoliko dana zadesio je bratski
češki narod, a naročito mladočešku stranku
težak udarac. Umro je vođa mladočeške
stranke Dr. Eduard Grćgr, u 80-oj
god. života. Što znači izgubiti svog prvaka
to smo i mi Srbi već iskusili sa pok. Bje-
lanovićem i Fabrisom, pa zato možemo i
cijeniti, kolik je gubitak za mladočešku stran-
ku vođa im Grćgr.

Najveću zaslugu ima Grćgr na polju
političkom ; tu je njegova veličina i uprav
besmrtnost zahvatila svoj korjen. Odmah u
početku pripadao je Gregr mladočeškoj
stranci, koja se je za čas razmahala i stekla

snage među Česima, i koje su se protivnici
najviše plašili. Vatreni govor Grćgr-a bio je
najbolje oružje mladočeškoj stranci, te je
Činio, gl! savezu sa svojom  neumornom
marljivošću i nastojanjem, uprav čuda u agi-
taciji. Političke tournće, koje je Grćgr po
cijeloj Češkoj činio, ulijevale su strah među
konservativce i klerikalce, a povećavale su
redove slobodoumnoj stranci veoma brzo.
Njegov govor-talenat istakao je više puta u
češkom saboru i u parlamentu. Od god.
1861. bio je u češkom saboru, a od god.
1885. u car. vijeću govornik prvoga reda,
a njegovi govori bili su toliko jaki i značajni,
da je o njima cijela monarhija pretresala i
spominjala ih. Dr. Grćgr bio je neustrašiv
branitelj slobodne škole, koju je s tempe-
ramentom i vatrom branio protiv napadaja
Rima, te je u tom pogledu koristio ne  sa-
mo Česima, već je učinio tim mnogo dobra
za slobodu naroda u opće.

Dr. Grćgr je još 23. marta, kad je od-
bijao neumjesne utoke zastupnika Žd4rsky,
držao govor u saboru sa običnim tempera-
mentom i uspjehom, tako da: su se svi slu-
šaoci čudili, da Grćgr, usprkos osamdesetoj
godini svoga života, nije još ostario; — a
na 1. aprila bio je mrtav.

Pismo iz Beča.
Beč, 8. aprila.

Polovinom juna mjeseca sastaje se druga
haška konierenca, a to znači, da će se tu u
Hagu sakupiti izaslanici od četrdeset sedam dr-
žava da vijećaju o potrebi mira i da se saslu-
šav razna mišljenja i teoretske rasprave dođe
do nekog zaključka, ma kad to bilo. Doista je
idealna zamisao opći mir, i Rusija se broji kao
začetnica te čovječske ideje. Ali sve to obrazo-
vani i kulturni svijet gleda kao nekom ske-
psom, pa neka ga veseli, da je ta misao pokre-
nuta. Istina je, da će se s vremenom valja da doći
do povoljnijih rezultata i da će ove plemenite
osnove možda u nekom nedoglednom vremenu
biti barem djelomično riješene, ali dosadanji re-
zultati davaju nam potpuno pravo, da budemo
veliki pesimiste. Poslije prve, naime mirovne
konference, buknuo je onaj strašni ruskojapan-
ski rat, koji je stotine i stotine tisuća glava

ozbrisao s kore zemaljske, i koji će u svjetskoj

povjesnici uvijek odskakati kao skrajna karika-
tura i grdna ironija prve mirovne konference.
Posredstvom predsjednika Sjedinjenih Država
došlo se je do mira između Ruske i Japana;
malo kasnije Roosvelt je nagrađen Nobelovom
nagradom za zasluge. Maročko pitanje, pa mo-
derno i kao žurno naoružavanje država, njema-

čka žurba u pojačanju flote, a onda svi moder-
ni izumi podvodnih lađa i sve drugo, izgleda
nam, da su jedini plodovi prve haške konfe-
rence. To sve govori protiv ideje razoruža-
nja i mira. Druga konferenea što nam pred-
stoji već je počela zadavati teške brige diplo-
matima: Martens proputovao je već glavne
gradove evropske čda utanači neki sporazumak
za program sastanka haškog, a Biilow se sa-
staje u Rapallu s talijanskim ministrom  pred-
sjednikom, da se lično dogovori, hoće li Italija
i Njemačka biti složne u pitanju programa.
Engleska je iznijela na tapet pitanje razoruža-
nja i po što po to hoće da to pitanje bude na
dnevnom redu, dočim se Njemačka tome odlu-
čno opire. Svaka država ima pred sobom idea-
lan cilj: konferenca o miru, ali — svaka opet
sve to meće u zakutak pred politikom dana-
šnjom, pred rivalitetom, kolonijalnim posjedima
i dr, i svaka ide za kakvim savezom ili spo-
razumom po nekih sila, a to znači misao obrane
od navale, što je naravno u protivnosti sa mi-
rom i razoružanjem. Besmisleno je, ili gore, i-
ronično je na jednoj mirovnoj konferenci govo-
riti o popunjenju narodnog prava u kopnenom
ili pomorskom ratu, o ratnom kontrabandu i
slično. Na prvom haškom sastanku npr. govo-
rilo se mnogo o kopnenom i pomorskom ratu
i u tom se mnogo šta pozitivno uredilo, ali se
tim nije ništa pomoglo ideji mira, već ako ne
i odmoglo. Svršićemo mišljenjem ruskog ,No-
vog vremena“: ,Haška konferenca već je una-
prijed pretrpjela  fiasko. Konferenca je sa-
mo za diplomate i učenjake važna, a Rusiji
ne nosi nikakve koristi“. Ovo se može primje-
niti i na opću stvar.
*

U petak na večer držalo je udruženje
Gross-Oesterreich ,veliku“ skupštinu. Već iz
jutra, pa cio dan, nosili su se ulicama debeli
plakati, kojim se najavlja skupština, a po ka-
fanama se na stotine u svaku raspačavali štam-
pani programi sastanka. Amerikanska reklama!
Kad u jednom ovakom velegradu može da u-
pane u oko jedna agitacija, zamislite, kakvo se
čudo imalo očekivati tog večera, jer kud kamo
važnije i znamenitije stvari, ako nije o tomu
u novinama, u Beču prolaze neopažene, sjem
ako nema kakve uže informacije. Izgledalo je,
da će se tisuće sakupiti da zbor zboruju, a kad
tamo — jedna stotinica. Zar pristaša? Jer bi i
to bio znatan broj! Ne, nego radoznalih jugo-
slavena, da vide i čuju popa Vusia, i da mu
se — nasmiju. Bečka publika nije se nikako
odazvala. Čudnovato je, da bečke novine ne
spominju ovu skupštinu.

Za trgovački svijet.

Iz krugova, koji se nalaze u blizini Ustre-
dni banky českYeh spošitelen u Pragu, bio je
na glavnoj skupštini Austro-Ugarske banke,
koja se obdržavala 4. 0. mj. u Beču, stavljen

Propast svijeta.
LE I.

Bio je krasan proljetni dan. S azurnog
plavoga svoda treperilo je toplo sunašcće svojim
blistajućim licem, pa kao da se osmjehivalo na
vas svijet. Na nebu ni jednog oblačka, već se
caklilo kao čist kristal. I ljubičasto more, koje
se pružilo beskrajnom pučinom, ućutalo se. Re-
kao bi čovjek da ne diše, već se odmara poslije
velika truda.

Kraj same oble obale proteže se ubava
dubrava. Uvijek je zelena i mlada, okružena
šarenim carstvom mirisavih evjetića. Svojom ča-
robnošću i ljepotom mogli bismo je uporediti
s prvobitnim rajem našega praoca. Prosto sama
privlači umorena putnika, kao magnetički fluid.
Mami ga u svoj svježi hlad, da odmori grješno
tijelo i da se nasluša slatkih pjesmica, koje
s vitih grana izvijaju male ptičice umilnim gla-
som. Čisto zanesu čovjeka milinom. Te btio
ne htio mora da se vine duhom Vinovniku
svijeta i da mu zajedno s psalmopjeveem za-

jeva: ,Sve si premudro stvorio.“ |
au piti Suhi dubrave, gdje je bio naj
gušći čestar, sjedio sam na jednoj staroj, gotovo

truloj, klupi. Skrio sam se od galame posjeti-
laca. Pred sobom sam otvorio Bajrona, pa se
naslađivao njegovim ,Sonetima“ i ,Dokolnim
časovima“. S mora je kadšto pirkao laki lahor
i mamio svojom sferičnom arfom rajske melo-
dije po zelenu lišću, šireći svježi hlad. Pod nje-
govim dahom njihali su se listići, kao da ta-
janstvenim šapatom izlijevaju međusobnu ljubav.

I s jedne strane ova čarodnost, a s druge
veličanstven prizor umirenog Jadranskoga mora,
u kome je izobražen kristalni svod, kao u jasnu

zrcalu — učine, da sam se cio zanio u uživanju
rajskih čari, zaboravivši vas svijet, kao da i ne
postoji.

I ko zna, dokle bi u tom fantastičnom sta-
nju snova ostao, da me nije razbudio sjetan
glas o. Milutina, našeg dobroga starine.

— Pomaga vi Bog! — pozdravi me, sje-
deći na drugom kraju klupe.

— I svi sveti! — odvratih mu blago.

— A kud Bog da sada, oco? Da nije ko
umro? — upitam ga poslije male pauze.

— Ne; nije. Ali gotovo.... odgovori sumor-
no. — Bio sam kod Kaje na M. Čudo, čoče, od o-
vog učenoga svijeta u dvadesetom vijeku! Šta
ti đavoli ne će još izmisliti i plašiti ovaj narod!

— Anu, 000, pričajte što je to bilo? —
navalim na nj.

— E, šta je bilo? Nije bilo još ništa. No,
ako bude, zlo će biti.

Ovaj njegov odgovor raspali u meni pravu
žensku radoznalost, te, navalih na nj da mi
ispriča o tome ,zlu“. ;

— Valjda ste čitali po našim novinama,
— otpoče nižim glasom — kako neki astro-
nomi ,proriču“ da se noćas ima sudariti neka
vražja planeta sa našom zemljom, te uslijed
toga mora propasti vas svijet i to prvo ćemo
mi na Primorju.

— Zato ste se vi tako uplašili? — na-
smjehnuvši se upitam ga. — Zbilja, recite mi
istinu: vjerujete li vi u ta predskazanja?

— Pravo da vi kažem: više ne vjerujem,
nego što vjerujem. Najzad, otkud astronomi
mogu znati, u koji će čas biti propast svijeta,
kad je Hristos rekao svojim učenicima, da ,o
tome času niko ne zna, osim jednoga Boga.“

— Pa što ste se onda uplašili, kad tako
govorite ?

— Ma, ja nijesam. Ali, eto narod... Kao
munja raznio se taj glas po njemu, pa se upla-
šio i uzbunio, Prosto ne .znam, šta ću da ra-

dim, Neki su juče pravili gozbe i praštali se
s prijateljima. A neki, koji su slabiji duhom,
hoće prosto da polude od straha. Eto, sad se
baš vraćam s M. od naše Kaje. Napunio joj
onaj Krsto glavu, pa hoće žena da izludi ! Njoj
i inače malo treba, kako je nervozna. Uzaman
sva staranja pop Lese da ju utješi! Juče je,
vele, pravila gozbu poznanicima, te su joj svu
pršutu pojeli. A sad s No krsti i neprestano
viče na šćer, da što prije*bježe u Japoniju, eda
bi se tamo spasle propasti. Ne će, veli, još da
mre! Čudo božje, sve što je čeljade starije, sve
se više plaši smrti! Noćas joj je bilo mnogo
loše, te su me zvali da joj čatim molitvu.
— Pa je li joj sada bolje? — upitam.

. — Kako bolje! Ostavio sam ju polupa-
metnu i polumrtvu. Bog jedini zna: hoće li o-
stati do sjutra živa. Vrag odnio i te astronome
i njihova predviđenja. Jedan kaže ovako, a
drugi mu suprotno nadoveze. Samo plaše ovaj

bezazleni narod, koji svakom vjeruje.

— Kako to, oco? Po vašemu mnijenju
astronomska predskazanja ne vrijede ništa?

— Razumije se da ne vrijede — odgovori
oporo starina. — Oni ne Znaju tačno da pred-
skažu o pojavi kakve repate zvijezde, propasti