l

nOnIK

IZLAZI SVAKE SUBOTE

CIJENA LISTU: ZA AUSTRO-UGARSKU, BOSNU I HERCEGOVINU NA GODINU K. 11 —
ZA. SRBIJU I CRNU GORU NA GODINU K 12.—; ZA SVE OSTALE ZEMLJE NA GODINU
FRANAKA 15 U ZLATU; ZA DUBROVNIK NA GODINU K 10; NA PO GODINE I NA ČETVRT
GODINE SURAZMJERNO. — POJEDINI BROJ LISTA 20 PARA.
PRETPLATA I OGLASI. ŠALJU SE ADMINISTRACIJI »DUBROVNIKA“.
DOPISI SE ŠALJU UREDNIŠTVU. — RUKOPISI SE NE VRAĆAJU. — NEFRANKOVANA
PISMA NE PRIMAJU SE.

dj

PLATIVO I UTUŽIVO U DUBROVNIKU.

ZA OGLASE, RAČUNSKA IZVJEŠĆA I SLIČNE OBJAVE PLAĆA SE 20 PARA PO PETITNOM
RETKU (SITNIJEH SLOVA). AKO SE VIŠE PUTA UVRŠĆUJU ONDA PO POGODBI. — ZA
* PRIPOSLANA, IZJAVE I JAVNE ZAHVALE PLAĆA SE OD PETITNOG RETKA 30 PARA.

God. XVI.

U Dubrovniku 17. avgusta 1907.

Broj 33.

»Dušan Silni“ u Dubrovniku.

Zdravo vitezovi, srpski sokolovi! Vi-
teški duh i junačko srce čista su srpska 0o-
bilježja, koja su se sa Srbinom rodila, te
ga vijekovima prate da nikad više ne išče-
znu. Ta su obilježja ona ispolinska snaga,
koja je i u naj kritičnijem momentima ras-
komadanog srpstva znala da očuva: srpski

rod i srpsko.ime, dižući ga svaki čas na

junačke noge, da otresa sa sebe ono što
mu je po nekad kleta sudbina nametala ili
mu još nameće, a što se sa Srbinom ne
može da sljubi, a to su okovi robovanja i
tame. U vječitoj borbi za slobodu, srpski je
rod rađao div-junake, a njihova junačka
djela podizala su poznija pokoljenja da sli-
jede primjer svojih otaca. Krst časni i slo-
boda zlatna bile su kroz vijekove gromovne
riječi, koje su pravile čudesa kidajući rop-
ske okove. Srbin je robovao, a u tim pa-
tničkim časovima \čuvale su narodu javorove
gusle neizbježiv pomen nekadašnje moći.
Tako je! jer i pokraj “srpske nesloge i po-
kraj svih nesreća, te su Srpski rod raskidale
dovodeći ga u ropstvo i batnički život, vi-
teški duh i junačko srpsko srce, imajuć pred
sobom u vidu samo krst časni i slobodu
zlatnu, dizao se i padao, jer su \mu- grudi
bile pune nekadašnje veličine i moći. I u
okolini Soluna i na domaku Budimpešte
pjesme su pričale pasovima o Dušanovoj
vlasti, a hroničari kod nas bilježili su i po-
nosno ispitivali i naj sitnije potankosti epo-
halnog događaja, kad je moćan samodržac
Srbljem, bratstvenik i rođak dubrovačke vla-
stele, sjedinitelj raskomadanih naselja Srbi-
novih pod konac srednjeg vijeka, Dušan
Silni, pohodio izvoznu skelu Balkana — Du-
brovačku republiku. Dug niz vijekova pro-
hujao je na ogoljelim domovima Srbinovim,
mijenjali su se vojvode i junaci, vojevači
bespravne i potlačene raje, ali sila ne slomi
spomen na prošlost! Ina dalje s pokoljenja
na pokoljenje, u zaklonitim zbjegovima, pri-
čali su slijepci hipnotizovanim slušaocima o
junačkim djelima svojih otaca i djedova, da
u njihova srca uliju snagu njihovih predaka
i da patnike napune nadom, pjevajuć im
moć i veličinu Dušanove vlasti. Ta nada
stvarala je čudesa, pred kojim je Evropa za-

panjena stajala; oduševila je i učesnike pr-
vog Ustanka, koji izvršiše djelomično  uje-
dinjenje Srpstva; a i sada, gotovo šest vije-
kova poznije, jednakom vatrom ispunja gru-
di maćedonske i starosrbijanske sirotinje, te
iz mrtvila diže Srbe neoslobođenih krajeva
na obranu svog roda i imena.

Samo jedno istorijsko ime kakove je
sile, da Srbe, ma gdje se nalazili, ispuni
ponosnim spomenom na nekadašnju našu
moć! Viteški duh i junačko srpsko srce na-
šlo je izraza u imenu nekadašnjeg moćnog
cara srpskog Dušana Silnog, pa kad za čas
prestaše puške da grokću, sivi sokolovi slo-
bodne i mlade kraljevine osnovaše viteška
i junačka društva, koja nose ime silnog srp-
skog cara: ,Dušan Silni“. Lijepo je i zna-
čajno to ime, puno poleta i snage te za-
nosi u slavnu prošlost, opominjući i u isto
vrijeme čineći oholu i ponosnu dušu sva-
kog Srbina pa gdje god ga sudbina vremena
i prilika rastrgala i razbacala. Ime, koje ulijeva
duh i pregalaštvo, koje svijetu kaže, da
Srbin još živi, da je junak, to junačko ime
imalo je na svrhu snage da okupi viteške
Srbe u čete, da im dušu krijepi i tijelo jača.
Pod tim imenom kupe se. naša. junačka
braća u slobodnoj i mladoj kraljevini, pod
njim se jačaju hrabri sinovi tužne Bosne i
Hercegovine, tog našeg prirodnog zaleđa.
Pod tim imenom eto i mi Srbi u Dubro-
vniku hoćemo da zaigramo viteško kolo,
koje će nas barem u jakoj duševnoj vezi
držati sa braćom u Srbiji i Bosni i Herce-
govini. Mi Srbi u Dubrovniku, na mrtvoj
straži raskomađanog Srpstva poslije tužnog
Kosova, morali smo zadnjih decenija da
preturimo mnogo iskušenja, pa kad je
silom prilika nastalo vrijeme da malo oda-
hnemo, umoreni i satrveni bacismo se za
neko vrijeme u počivanje, koje je prelazilo
postepeno u apatiju i letargiju da na svrhu
svrši pravim mrtvim snom. Na tome niti je
smjelo ni inože ostati, te smo na kraju kra-
jeva morali da se _prenemo, da se probu-
dimo. Toliko željkovana sloga između nas
i braće Hrvata _ne smije da ima za poslje-
dicu tako jaki indiferentizam, u kom bi se
tobož u ime sloge i jedni i drugi toliko za-

pustili, a da ne radimo za narodnu stvar,
predočujući narodu istinu pitanja narodnosti,
a.ne da se to pitanje ispoljuje samo u pri-
likama izbora, gdje se masa ne kreće po
svom uvjerenju i uviđavnosti, već ili po
zlom shvaćanju ili pod pritiskom onijehi koji
u sličnim prilikama znaju steći moć aukto-
riteta i utjecaja. Kod nas je politika tako
mizerna, da se u narodu stvaraju različite
stranke, a sam narod još nema čista pojma,
kojoj narodnosti pripada, a tome je još naj
veći grijeh, što smo u prošloj nerazložitoj
borbi između nasi braće Hrvata identifiko-
vali dva pojma, biva: narodnost i stranka.
Ne bismo željeli, da nas ovdje kogod krivo
shvati, te da promisli, da na ovaj način
imamo tobožnje namjere da se opet povra-
timo u prijašnje nesretno i bratoubilačko
doba.

Dandanašnji, u eri sloge, ne smije, kao
što ni prije nije smjelo biti, da se propa-
giranje i širenje narodnosne ideje i razumi-
jevanja osniva na izvrtanju istine i na poti-
canju nesretne mržnje jedan na drugoga.
Ima tome i drugog načina, kojim se može

narodu koristiti i dovesti ga dotle, da sam
znavda kaže: ja-sam- svoj /-To«su različite
patriotske ustanove, koje će neuki narod da
pouče u svim pitanjima javnog života u so-
cijalnom, ekonomskom i političkom, a za-
datak tih ustanova mora da bude jači i od
samih prilika, koje imaju po nekada“ snagu
da narod i njegovu svijest bace u indiferen-
tizam i apatiju. — Mi Srbi u Dubrovniku
imamo nekoliko takih svojih ustanova, koje
opet sami izdržavamo i za njih se žrtvuje-
mo, jer su nam od prijeke potrebe. Ali i
pokraj toga osjećala se je odavna velika
praznina, što nemamo jednog gimnastičnog
društva, tim više, što se je iz dana na dan
uviđalo, da je samo takva jedna ustanova
kadra da nas malo okrijepi i na noge po-
digne iz ovog našeg letargičnog sna, te smo
u zadnje vrijeme zapali. Naša pregalačka
omladina izašla je na srijedu, da se u Du-
brovniku osnuje ,Dušan Silni“ a Srbi Du-
brovčani i njihove vođe jednodušno  pri-
hvatiše tu plemenitu zamisao, da se ona
privede u djelo, koje će nas tvrdim vezom

držati u zajednici sa ostalom braćom. Shva-
ćamo poteškoće i neprilike koje se obično
pojavljuju u početku sličnih pothvata, ali
nas je uvjerila prošla skupština održana za
»Dušana Silnog“, da ne će faliti ni dobre
volje ni jake požrtvovanosti, te će mladi i
viteški ,Dušanovci“ brzo da ponosno ko-
raknu preko Dubrovnika, i pokažu nepri-
jateljima, kako mi Srbi u Dubrovniku ni-
jesmo stranka u potpunoj dekadenci, već
jaka grana velikog stabla — Srpskog na-
roda.

U to ime pozdravljamo ovaj patriotski
korak Srba Dubrovčana, želeći mu svaki
uspjeh i sreću, da bude na diku cijelom
Srpstvu. Zdravo!

Pismo iz Beograda.
12. avgusta.

Srbija i Crna. Gora. — Odnosi između
Srbije i Crne Gore uvijek su isti, bratski i pri-
jateljski. Ovo je potrebno bilo naglasiti s obzi-
rom na glasove, koji se sistematski proturuju
u stranoj štampi, a iz nje i u nekim domaćim
listovima, a kojima je cilj pred javnošću predsta-
viti te odnose u stanju, u kome se oni ne na-
laze. Da to sistematsko izvrtanje pravog stanja
odnosa između dvije bratske srpske države ne
služi srpskim interesima, to je očigledno, a za
žaljenje je što to ne mogu i ne će da uvide i
oni srpski listovi, koji se povode za glasovima
strane, neprijateljske nam štampe.

Čudnovato je, da je: baš postavljanje srp-
skog otpravnika poslova na dvoru Nj. Kralj.
Vis. Kneza Nikole I. dalo naj manje osnovanog
povoda pomenutim javnim glasilima, da ispre-
daju naj nemogućnije zaključke o tobož ,pomu-
ćenim odnosima“ između dvije bratske srpske
države, onekim ,oštrim notama“ i o tobož ,pre-
stojećem potpunom raskidu odnosa između Crne
Gore i Srbije“. — Međutim, od svega toga nema
ničega u stvari. Note, izmjenjane između srpske
i crnogorske vlade baš povodom otvaranja Srp-
skog diplomatskog zastupništva na Cetinju, na-
pisane su u naj prijateljskijem i bratskom duhu
i cijelom svojom sadržinom naj jače demantuju
sve gore navedene čudnovate i neistinite za-
ključke. U noti, koju je uputila črnogorska
vlada srpskoj, izjavljuje se naj veće zadovolj-
stvo i radost povodom postavljenja otpravnika
poslova Srbije na Cetinju, g. Jov. Jovanovića.
Fakta dakle naj jače pobijaju pomenuta neosno-
vana iznošenja o odnosima Srbije i Crne Gore,
a ta fakta uzeće — nema sumnje — na naj po-
voljnije znanje rodoljubiva javnost i svi patrioti
i u Srbiji, i u Crnoj Gori i u ostalim, Srbima
naseljenim, zemljama.

Stanje po Maćedoniji i Staroj Srbiji. —
Naša nesretna braća u neoslobođenim krajevima,

Stevan Dušan Silni, car srpski,

Naj dostojniji potomak slavne dinastije
Nemanjića, Stevan Uroš IV., Dušan Silni, za
kog država srpska doprije do vrhunca zlatnog
doba slave i veličine svoje, bio je i ostaje za sva
vremena naj veći ideal državnog života srpskog,
naj zgodniji predstavnik političke, umne i fizične
moći našeg naroda, koji je za slavne njegove
vladavine pokazao jednom svijetu na vidiku,
šta je kadar da stvori i postigne kad je udru-
žen i složan i kad se njim mudro upravlja.
Slavni istoričar ruski Majkov govori o njemu
u svojoj ,Istoriji srpskog naroda“ ovako: »Du-
šan bez pogovora pripada među naj znatnije
ljude svojega vremena. On je bio velik vlada-

.  lae, koji nije samo razumijevao misao pravoga
. upravitelja i samodršca, nego je i izvršio. Sjajna

ličnost njegova visoko se podiže između onijeh,
koji prije njega vladahu, a još više između o-
nijeh, koji vladahu heelije. Miran i dubok um,
silna volja, hrabrost, mudrost i vještina vojni-
čka, vlast nad strastima, živa svijest o naro-

= dnosti, bistar pogled na vrijeme u koje življaše

i njegova djela, radnja, koja stvara što treba i
ide dalje od onoga što zateče, ovo se naj većma
pokazuje u ovoga vladaoca ,. Za njegove se
vlade Srbija visoko podiže s polja. Bugarska,

slijepom junaštvu na bojnom polju :

a ni Ugarska ne mogaše joj dosađivati; Grčka
vidje vojsku njegovu pod Carigradom i iskupi
se mnoštvom zemalja i gradova. Da su stvari
poslije išle onako dobro, kao za Dušana, Grčka
bi postala srpska država: tome je jemstvo što
je Srbija postala carstvo, što se u njoj uredila
patrijaršija i carski dvor, i što su osvojene gr-
čke zemlje pretvorene u srpske države.«

A evo što piše o njemu u svojoj ,Istoriji
srpskog naroda“ bivši upravitelj i usrećitelj
Bosne i Hercegovine, zajednički ministar finan-
sija, Benjamin Kallay: »Dušan, koga suvreme-
nici nazivaju ,silni“, gotovo je čete vijeka vla-
dao, naj prije kao kralj, a zatim kao car srp-
ski. Za njegove vlade dospjela je srpska država
do vrhunca svojega razvitka. Poslije njega od-
mah je nastalo padanje države, a nije za tim
dugo trajalo, pa je država propala. Ali dokle
je Dušan živio, Srbija je svojom silom i uva-
ženjem nadvisila sve ostale države na balkan-
skom poluostrvu, a pred njim je i vizantijska
država postupno opadala i gotovo se rasula.

Dušan je bio zaista jedna od naj uzviše-
nijih ličnosti svojega vijeka. I sama je njegova
spoljašnost nametala poštovanje. Svak se di-
vio njegovoj ličnoj hrabrosti, njegovom gotovo
ali se još
više odlikovao svojim vladalačkim i državni-

čkim svojstvima ... Dušan je bio bez sumnje
naj patriotičniji vladalac. On nije pomišljao, kao
njegov djed Milutin, na ujedinjenje grčke i srp-

“ske države, te da gospodarstvo ostavi u na-

gljedstvo potomcima grčkih careva. Pred njego-
vim očima lebdila je idealna slika velike srp-
ske države, koja bi obuhvatila cijelo balkansko
poluostrvo, ali bi ovo na svaki način stajalo
pod hegemonijom srpskoga naroda. A za o-
stvarenje ovoga velikog zadatka nije mu osku-
dijevala ni snažna volja ni duševna sposobnost.«

Iz rana pokaza Dušan svoj viteški duh i
golemo svoje junaštvo, još za vlade svog oca,
Stevana Uroša III., Dečanskoga, kao vođa srp-
skih kopljanika u slavnoj bici kod Velbužda
(sadašnjeg Kistendila), gdje mnogo manja srp-
ska vojska sjajno potuče udružene Grke i Bu-
gare s tatarskim najamnicima i rumunjskim
vojvodom Ivankom Besarabom. Od to doba pa
do zadnjeg časa Dušan se viteški borio, da u-
jedini srpska plemena i raširi granice svoje dr-
žave. Naj više je ratovao sa Grcima, pa sa U-
grima i Osmanlijama, koje Grci pozvaše u po-
moć protiv Srbima. Pod njim srpska država
osim  pravijeh srpskijeh zemalja obuhvataše
Albaniju, Epir, Etoliju, Tesaliju i cijelu Maće-
doniju. Sve te zemlje osvoji od grčkog carstva,
kome sad preostajaše još sam grad Solun i

komad Trakije sa Carigradom. Bugarski car
već odavna priznavaše njegovu vlast. Kad već
Dušan ne imaše u susjedstvu jakih suparnika,
koji bi mu se mogli bili oprijeti, nasta nova
opasnost za Srbiju od Turaka, koji, provalivši
iz Azije u Evropu na poziv Grka, jako se osi-
liše na štetu samijeh Grka, koji im već nikako
ne mogahu odolijevati. Dušan je sve ovo dobro
vidio, pa znajući da Grcima nema više života,
i da spase bijede Srbiju, namisli da uništi sa-
svijem grčko carstvo i da ga zamijeni carstvom
srpskim, i da tako postavi jaku obranu protiv
turske najezde. Mnogi krajevi grčki bjehu i
sami voljni da listom pristanu uz Dušana. Ali,
da bi Grke još većma zadobio za se, Dušan
naumi da podigne srpsko kraljevstvo na carstvo,
a sebe da proglasi carem sviju Srba i Grka,
»Carska titula, koja su do propasti rimske
države smatrali kao simbol svjetskog gospo-
darstva, a koju je od toga doba prisvajao sebi
istok i zapad u istom smislu, ali ne i po _i-
stom pravu, — ta je titula naj više odgo-
varala onoj cijelji, koju je srpski kralj mi-
slio postići u budućnosti na osnovu izvoje-
vanih uspjeha. Uzevši carsku titulu, Dušan
je zadovoljio ne samo svoje častoljublje, već i
sujetu svojega naroda. Ta je titula označila
Dušana za prirodnoga nasljednika vizantijskih