VA

IZLAZI SVAKE SUBOTE

CIJENA LISTU: ZA AUSTRO-UGARSKU, BOSNU I HERCEGOVINU NA GODINU Koh

ZA SRBIJU I CRNU GORU NA GODINU K 12.—; ZA SVE OSTALE ZEMLJE NA GODINU

FRANAKA 15 U ZLATU; ZA DUBROVNIK NA GODINU K 10; NA PO GODINE 1 NA ČETVRT
GODINE SURAZMJERNO. — POJEDINI BROJ LISTA 20 PARA..

PRETPLATA I OGLASI. ŠALJU SE ADMINISTRACIJI »DUBROVNIKA“.
DOPISI SE ŠALJU UREDNIŠTVU. — RUKOPISI SE NE VRACAJU. — NEFRANKOVANA
, PISMA NE PRIMAJU SE.

PLATIVO I UTUŽIVO U DUBROVNIKU.

ZA OGLASE, RAČUNSKA IZVJEŠĆA I SLIČNE OBJAVE PLAĆA SE 20 PARA PO PETITNOM |
RETKU (SITNIJEH SLOVA). AKO SE VIŠE PUTA UVRŠĆUJU ONDA PO POGODBI. — ZA
PRIPOSLANA, IZJAVE I JAVNE ZAHVALE PLAĆA SE OD PETITNOG RETKA 30 PARA.

U Dubrovniku 23. novembra 1907.

Broj 47.

Naj veća madžarska industrija.

Držanje Madžara prama _nemadžarskim
narodima, koje je sudbina smjestila u sklop
madžarskih granica, tako je nečovječno, da,
koliko god te same narodnosti trpe i pod-
nose njihovu . razuzdanost i bezdušnu silu,

_ toliko s druge strane ti njihovi jadi susreću
se sa iskrenim čuvstvom osjećaja ostalih ci-
vilizovanih naroda, koji ne
odole, a da, bilo u kojoj formi ili načinu,
ne izraze svoje simpatije narodnostima, i
dostojan Prijezir i ukor Madžarima. Oskvr-
njivanje prava i zakona, nasilno provođenje
veliko - madžarske ideje, osude globe, ta-
mnice i — prolijevanje krvi, to su sve sred-
stva, kojim Madžari hoće da stvore svoju
jedinstvenu državu, ali to su u isto doba i
sredstva_koja na njih navlače mržnju i prije-
zir, a to može jednog dana da se nasilniku
silno osveti.

I ovaj narod, koji — kako kaže glaso-
vii norveški pjesnik Bjornstjerne  Bjornson

— od narodnosti pravi svoju naj veću in-
dustriju, nije oćutio ni malo grižnje savjesti
da pošalje na mirovnu konferenciju u Haag
i svog čovjeka. Tu, gdje se je svestrano
imalo da pretresa, kako i na koji način treba
štediti ljudsku krv, našao se je i zastupnik
onoga naroda, koji više puta nije žalio da
prolije osvetnu krv onih, te se u njegovoj
vlasti nalaze. — Apponyi je bio lažni pred-
stavnik ideje svjetskog mira i čuvanja čo-
vječje krvi.

Kad je velikom  Bjčrnstjerne-u Bjorn-
son-u stigao učtivi poziv, da i on prisustvuje
mirovnoj konferenciji, on je taj poziv odbio,
jer mu plemenita duša nije mogla podnijeti
da se nađe u društvu s jednim Apponyi-jem

predstavnikom onoga naroda, koji druge
narode tlači i krv im ne žali baš u onaj isti
čas, kad se na čovječju krv misli, na koji
se način pravo jačega ne smije ispoljavati u
krvavoj formi.

I mi Srbi imamo svoje krvi pod ma-
džarskim jarmom, znamo za jade i ugnje-
tavanje naše braće, pa koliko oni trpe mi
u istoj mjeri osjećamo. Ali opet nalazimo
utjehe, kad vidimo velikog norveškog pje-
Mika, gdje i on shvaća muke i nepravdu,
te muški podiže svoj glas za potlačene na-
lodnosti. Njegov je glas utjeha i za-nas i
Za narodnosti u Ugarskoj, jer on ne govori
iz mržnje, već je to odjek djelovanja ma-
džarske sile i nečovječnosti, te je našao
izraza u plemenitoj duši velikog pjesnika.

mogu srcu da

. Poznati događaji u Černovi, gdje je
prilikom osveštenja jedne slovačke crkve
palo dosta nevine krvi, koja je imala da
zasiti madžarsku krvoločnost i zadovolji nji-
hovu silu, odjekli su širom Svijeta, da mu
dađu blijedu sliku svih onih nasilja i ma-
džarske samovolje, koju su kroz decenija na
narodnosti u praksi izvodili. Ovaj posljednji
krvavi događaj djelovao jeina glasovitog
norveškog pjesnika, te evo čitamo u bečkoj
»N. F. Presse“ od 15. ov. mj. ovo njegovo
pismo, koje smo cijenili za zgodno da izne-
semo pred naše čitaoce. Pismo glasi :
»Dvanaest mrtvih, toliko teško ranjenih,
Još više lako ranjenih i zarobljenih, ovo je tu
skoro u Madžarskoj bila nagrada blagoslovu
nove slovačke crkve. Izvan Madžarske to niko
ne može razumjeti. Apponyi, koji je obećao da
će ove događaje rastumačiti, a koje mi ne ra-
zumijemo, do danas na žalost ne nalazi za to
vremena. Zaposlen školskim zakonom, svrgnu-
ćem učitelja koji madžarski ne znadu, a uspo-
stavljenjem onakovih koji samo taj čudni jezik
poznadu, zatvorom škola kojim nastavni jezik
nije madžarski, nema nikako vremena za obe-
ćani odgovor.

Ja mislim
pomoći.

G. Uredniče, ustupite mi malo mjesta. Ta bi-
ćete čitali o popu Louis Maupertuis-u (1698-1759)
i njegovom glasovitom prijedlogu, koji je učinio
Fridrihu Velikom, kako da stvori opet jedan
narod, koji će latinski da govori. A to ovako:
kralj bi imao velik predio zemlje opkoliti sa
visokim bedemom, onda mnogim roditeljima
odnijeti nejaku dječicu, i staviti ih u to sa-
građeno zemljišto, i tu bi imali jedino latinski
govoriti, latinski od jutra do mraka.

Ovaj praktični prijedlog i Voltaire je u
svoje doba dosta ocijenio.

Sudbina je Madžarima, tom genijalnom na-
rodu, ostavila da to izvrši sad. Madžari imadu
te. visoke zidove gotove: to su vam granice
Ugarske, koje ne dopuštaju prijelaz glasovitom
svjetskom njihovom junaštvu. Imadu i učitelje,
to su vam veliki madžari. S knjigom i šibom,
sa zakonom i puškom, uvode madžarski neki
jezik, koji ja ne poznam, ali mora biti sličan
turskomu, svakako puno bolji od latinskog.

Uzrok ovakog ponašanja Madžara sasvim
je prost: nema dosta Madžara. Ta oni su u
sopstvenoj zemlji u manjini. Produkcija nije
baš obilata, a to sam Bog zna zašto; te tako
valja Madžare fabricirati.

Eto naj veće industrije Madžarske ali u
svojoj vrsti i naj veće industrije svjetske.*

da ću mu sim za to moći

* Osobito je to svojstvo Veliko-Madžara, da sve što i-
madn ili čine, to je uvijek naj veća stvar na svijetu,
Tako me tu skorice jedna madžarska službena novina
poučava da su Slovaci prama Madžarima kao Eskimos pra-
ma Norvežanima. Ali Madžarski su Eskimosi dali mnoge
glasovite ljude kaošto su Petčfi i Kossuth. Tako visoko
stoji Eskimos veliko-Madžara nad drugim Eskomosima,
Pa ne čudite se tomu ?

Ovoj naj većoj industriji madžarskoj pri-
pada krvoproliće u Černovi. Tad, razumije se,
svak služi boga na svoj način.

Madžarski popovi, madžarska policija i
madžarska taneta blagosivaju slovačke crkve
pod svecem pokroviteljem, plemenitim, velikim
Madžarom, grafom Apponyi-jem. Bog je Veliko-
Madžarima dao raznih naroda a oni fabriciraju
od njih Madžare.

Što bi boljeg mogli činit? Od Srba i Hr-
vata 4 miliona, od Nijemaca tri miliona; od
Slovaka, Rutena, Rumuna još više.

Ovi su narodi hrana tih velikih Madžara.
Sva državna dobra i službe u rukama su Ma-
džara. Sami stvaraju zakone i sami s njima na
svoju ruku upravljaju. Uobrazi li se ko drugi,
da ima kakova prava, eto ti progona, eto ta-
mnice, krivih svjedoka i osuda.

Samo novčane globe prave su, jer te uži-
vaju Veliko-Madžari. Ovako ide do sada stvar,
ali na žalost sreća nije uvijek jednaka. Crni se
oblaci više njih spuštaju. Zemlja je njihova
opkoljena od naroda, koji proti volji svoj kon-
tingent velikoj industriji davaju. A ti su narodi
puno viši i puno jači, a, što još Veliko-Madžari
nijesu, sasvim odlučni među sobom. Strašno je
izjaviti, ali imadu jednog kralja vrh sebe.

Opasnost ne bi prijetila, kad bi narodi
što ih opkoljuju jednom uvidjeli da im od boga
podana povlastica služi Madžarima kao naj
veća industrija. Ovi to ne vide, valja im stvar
uljepšat, spjevat, okitit. U našim evropskim je-
zicima zato imamo jednu riječ, koju ovdje ne
mogu upotrijebiti u madžarskom, tom lijepom
jeziku, a ta bi riječ značila po prilici: patri-
otično govoriti. Kad Madžar štogod iz-
reče što nije, tad govori patriotično. U ovome
je Madžar stekao vještinu, koja je nama ne-
shvatljiva, a njemu je u krvi.

Eto vam primjera: krvoproliće u Černovi.

Za malenu crkvicu skupiše jadni i sirote
Slovaci svoje pare. Orkva se imala blagosloviti,
stoga zamoliše stariju vlast da počeka sa sve-
čanosti dok pop njihova osjećaja, sin njihova
naroda, tome činu uzmognu prisustvovati. Ali
veliko-madžarski biskup naredio svečanost sva-
kako prije dolaška slovačkog popa. Četiri ma-
džarska popa odvezoše se na lice mjesta u pra-
tnji suca i džandara. Narod navalio pred crkvu,
ne da im ulaza. U to zamoli (l) jedan madžar-
ski pop (promislite jedan pop) kočijaša, nek
šiba narod konjskom šibom! Vika, lelek, kola
lete naprijed, i gnjave narod. Kola se zausta-
vljaju, sudac naređuje džandarima: pucajte!
Na deset koračaja, bez ikakve opomene, pucaju!

Teške posljedice toga čule su se po svoj
Evropi.

Kad stvar pred Poštanski sabor dođe do
pretresanja, to će odmah da se krive dakako
Slovaci, jer da su stariju vlast napali. Svi Ma-
džari u sabornici, s njima predsjednik pa i mi-
nistav pravde, složno odbacuju interpelaciju a
interpelanta ismjehuju i rugaju mu se.

Bi li drugi kakav parlament tako patri-
otski govorio i uradio? Zar nije ovo jedini?

Veliko-madžarski ! Veličanstveni !

Drugi primjer: Hoće li se druga kakova
narodnost u Ugarskoj obraniti od napadaja Ve-
liko-Madžara eto ti progonstva, eto osude.

Veći dio ovih okolnih naroda jesu Slaveni.
Kad ovi žele sačuvati svoj jezik i narodnost,
eto ti ,panslavistične propagande“ i veleizdaj-
stva domovine. U Ugarskoj je dandanas naj
veći dio izdajnika domovine! U čudu pitam,
ima li što slična kod drugih naroda ?

Nije li ovo unicum? Ovo vam je resultat
nedokučive vještine Veliko-Madžara u ,patrio-
tičnom govorenju“ ovako njihova industrija na-
preduje, a susjedni narodi stoje zabrinuti i

“nijemi.

I na kralja dolazi red! Daliće i kod|nje-
ga isto postići ,govoreć patriotično“ u izbor-
nom pitanju? Ta i oni imadu sad izborno pi-
tanje! Jednom — i to samo jednom — poli-
tičke vođe madžarske učiniše budalaštinu i to,
kad dopustiše svom starom uzor kralju da o-
beća svim ugarskim narodnostima: da će svi
dobit opće pravo glasa.

Da li će oni uspjeti ,govoreć patriotično“
skloniti ga da od tog obećanja odstupi? Ta to
je nesmisao što su i dopustili da on to obeća,
To ne može, to ne smije biti. Svi stojimo na
oprezu, jednako kao na trci konja. Mnogi se
klade i svoje uloge postavljaju na kraljevu ri-
ječ, a mnogi opet na riječ Veliko-Madžara i nji-
hovu vještinu patriotskog govora. Tiče se o
madžarskoj naj većoj industriji. Hoće li se ona
u vjetar i prašinu raspršiti ? Ili će kraljeva riječ?“

Bjornstjerne Bj&rnson.

Osvit narodnog umijeća u Dalmaciji,

Živa je, i ako gorka, istina, da se naš na-
rod u Dalmaciji uz iznimke veoma malo znao
okoristiti u prošlosti i sadašnjosti Dalmacijom
obzirom na blago, koje leži u njezinoj prirodi i
u njezinom ljudstvu. Eto vidimo na svoje žive
i zdrave oči, da su sva oveća nova ekonomska po-
duzeća skoro u tuđim rukama, a to stoga što
je tudinačko znanje o Dalmaciji solidnije od
našega. Naša je pamet zaokupljena ili davnom
prošlošću ili dalekom budućnošću, dočim sa-
dašnjost prolazi mimo i kroz nas neopažena.
Uopće nema u nas zdrava smisla za realno o-
pažanje, jer nijesmo u tome ni poučeni ni upu-
ćeni, a zato moramo biti naj prije zahvalni na-
šim zavodima, u kojima se pripravljamo za
prošlost, a ne za budućnost. Da nama, naime
inteligenciji, zbilja fali smisao za opažanje, do-
kazuje činjenica, da ni najmanje ne poznamo
svoje okoline. U našem ženskom pučkom svijetu
leži pusto blago od vijekova, u obliku čipaka,
vezova, pletiva i tkiva, pa ipak njihove važno-
sti mi još ni danas ne shvatismo. Što smo mi,
Dalmatinci, poduzeli da sačuvamo to narodno
blago od propasti, da ga i izrabimo u našu ko-
rist, u korist onoga, koji već odavna ostavlja
svoju rođenu grudu, jer ga je i krv njegove
krvi, inteligencija, davno ostavila svojoj sudbini
izuzev par časnih iznimaka i to većinom sve-

Kroz srpske zemlje.
(Srpsko Novinarsko Udruženje u Dubrovniku.)

Poslije šetnje po bedemima grada Dubro-
Vnika morali smo se malo odmoriti, pa smo
onda na onu kapiju prema Pločama izašli na
dubrovačku luku, odakle smo se barkama pre-
Vezli na ostrvo Lokrum. doe

Pred polazak naš iz Beograda, piscu ovih
bilježaka naročito je preporučio njegov kolega,
(član redakcije ,Trg. Gl.“ rođeni Dalmatinac),
da posjeti ostrvo Lokrum, govoreći, da je to
jedno od najljepših ostrva u dalmatinskom
Ostrvlju. Uvjerili smo se ne samo da nam je
ovorio istinu, nego čak da je slika, koju nam
je dao o ovom ostrvu, vrlo blijeda prema stvar-
nosti. Obale visoke, krševite; na ostrvu palme
i drugo tropsko rastlinje, smokve i masline ;
«čitave male šumice od samoga ruzmarina ; divan
Park ispresjecan stazama, nad kojima je drveće
sastavilo lisnato granje, te čovjek šeta po naj-
Prijatnijoj hladovini, koju još prijatnijom činjaše
ćarlijanje vjetrića s mora. Na ostrvu je veliki
dvorac, sada svojina kaluđera dominikanskog
Teda, jer je njima car Franjo Josip poklonio

ovo zrno bisera u dalmatinskom primorju. Prije
izvjesnog niza godina ovo ostrvo bijaše nad-
vojvode Maksimilijana, brata carevog, koji je
kao car Meksički puškaran u Meksiku. Poslije
njegovo nasilne pogubije car je ostrvo poklonio
svome sinu prijestolonasljedniku Rudolfu, koji
je, kao što je poznato, ubijen u Mayerlingu
kod Beča. Zatim je ostrvo prešlo u svojinu carice
Jelisavete, opet kao poklon cara Franje Josipa,
no i njoj bijaše suđeno da umre od ubilačkog
noža. Sad dubrovački kaluđeri dominikanskog
reda uživaju ovaj carski poklon, a onu lijepu
zgradu, dvorac, nasred ostrva čuva jedan mlađi
kaluđer, Kad nam je jedan dubrovački prijatelj
ispričao gornje interesantnosti o Lokrumu, reći
će jedan od nas: ,Boga mi, ja bi brao kožu na
šiljak, da sam dominikanac!“

Ljepote ovoga ostrva, u kojemu je i tako
zvano ,Mrtvo more“, izazvale su kod jednog
kolege uzvik: ,Ovo je delić raja!“ a uspomene
će na njih morati razglavljivati svakoga od nas,
kad god nam se na dušu spusti oblak sumor-
noga raspoloženja.

Vrativši se u Dubrovnik, hitali smo kavani
na ,Pilama“, gdje je srpska građanska muzika

dubrovačka to večer priredila koncerat u čast
gostiju novinara iz Srbije. Još u prvom sumraku
grad Dubrovnik zapliva u moru svjetlosu — i
ovo osvjetljenje bijaše u počast srpskih novinara,
— a ulicama dubrovačkim tiskaše se publika,
hitajući, kao i mi, Pilama na koncerat. U 8 ča-
sova stiže i srpska građanska muzika, oko koje
su nošene mnogobrojne buktinje, te pristupi
izvođenju koncertnog programa, punog naj-
ljepših srpskih i slovenskih komada i operskih
ouvertura. Izvođenje ovih pijesa od strane mu-
zike zaslužilo je svaku pohvalu, koja se, poslije
svake završene pijese, ispoljavala u silnom ap-
lauzu i uzvicima burnoga odobravanja.

Poslije koncerta bio je u velikoj sali
»Hotel Imperiala“ sjajan banket, priređen od
strane Dubrovčana u čast gostiju iz Srbije, na
kome je bilo 90 zvanica. Za vrijeme banketa
koncertrirala je u parku ovoga hotela srpska
građanska muzika, a u zdravicama, koje su pale
ovom prilikom, veličale se koristi od sloge i
ljubavi, od sporazumnog rada, bez kojega Srbi
i Hrvati ne mogu odolijevati tuđinskim nava-
lama i intrigama. U najboljem raspoloženju pro-
velo se ovdje do ponoći... Sutradan prije podne

posjetili smo srpsku radničku zadrugu, srpsku
crkvenu općinu, redakcije , Dubrovnika“ i ,Srda“
vrlo lijepu srpsku crkvu (gdje smo bili na li-
turđiji, jer toga dana bijaše Krstov-dan), škole,
manastire dominikanski i franjevački, trg Gun-
dulićev, na kome se uzdiže spomenik slavnome
pjesniku, dalje trg sa spomenikom Orlanda
(slobode), park itd. Ali sve se ovo vršilo tako
reći na juriš, jer Dubrovnik, za koji zgodno
reče jedan od nas, da je ,groblje, u kome
vas svaki kamen podsjeća na negdašnju sjajnu
i slavnu prošlost dubrovačke republike“, — to
je knjiga puna stranica, koju dok pročitate,
treba vam dosta, dosta vremena. U domini-
kanskom manastiru, među ostalim znamenito-
stima, koje taj manastir čuva, pokazaše nam i
krst (iz 18. stoljeća) kralja Uroša Nemanjića, a
na pitanje jednoga od nas, kako je taj krst
dospio u ovaj manastir, odgovoriše nam, da se
zna samo toliko, da je poslije propasti srpske
države donesen u Dubrovnik, a kako je dospio
u ovaj manastir, o tome nema nikakvih po-
dataka.

U erkvama ovih rimokatoličkih manastira
ima sa strane po nekoliko bogato ukrašenih