E" =

mm
2

NO

IZLAZI SVAKE SUBOTE ===

CIJENA LISTU: ZA AUSTRO-UGARSKU, BOSNU I HERCEGOVINU NA GODINU K. 11.

ZA SRBIJU I CRNU GORU NA GODINU K 12.—; ZA SVE OSTALE ZEMLJE NA GODINU

FRANAKA 15 U ZLATU; ZA DUBROVNIK NA GODINU K 10; NA PO GODINE I NA ČETVRT
“GODINE SURAZMJERNO. — POJEDINI BROJ LISTA 20 PARA,

ss PRETPLATA I OGLASI. ŠALJU SE ADMINISTRACIJI »DUBROVNIKA“.
DOPISI SE ŠALJU UREDNIŠTVU. — RUKOPISI SE NE VRAĆAJU. — NEFRANKOVANA
PISMA NE PRIMAJU SE.

PLATIVO I UTUŽIVO U DUBROVNIKU.

E E ii as u sa :

ZA OGLASE, RAČUNSKA IZVJEŠĆA I SLIČNE OBJAVE PLAĆA SE 20 PARA PO PETITNOM

RETKU (SITNIJEH SLOVA). AKO SE VIŠE PUTA UVRŠĆUJU ONDA PO POGODBI, — ZA
PRIPOSLANA, IZJAVE I JAVNE ZAHVALE PLAĆA SE OD PETITNOG RETKA 30 PARA,

U Dubrovniku 30. novembra 1907. |

Broj 48.

U Crnoj Gori.

Bratska susjedna kneževina od kako je
dobila ustav postala je veoma važnom ta-
čkom dnevnoga reda evropske štampe. Oso-
bito u potonje vrijeme koliko strane toliko
naše novine Pišu o događajima u Crnojgori,
Da nije tamo sve onako kako se piše, to
je više nego jasno, a za to nam među osta-
lim govore i razni demanti i mnoga tvrđenja,
a najzad, da je sve onako kako bi štampa
htjela, Crnegore već ne bi postojalo možda
ni na geografskoj karti, bila bi se uračunala
u istoriju.

Ali u Crnojgori ima nešto, i mi misli-

mo da nije to nimalo utješno. Ako je ustav
dao prilike opoziciji da radi na ostvarenju
svojih želja, nije joj dao pravo da silom
izvojšti sve skupa i da tim načinom nanosi
štete otadžbini i zakopava nade na uzdignuće
ugleda i prestiža kneževine; a tako isto
vlada je u zabludi kad reakciju provodi do-
osta puta brutalnom silom. Koliko opozicija,
toliko vlada imaju grjehova, velikih grjehova,
a ne može se ni jednoj ni drugoj strani
poreći pravo.

Što .se štampe tiče, imamo za naj bolji
primjer Srbiju. Kad bi bilo trzavica u kra-
ljevini, onda je to čivutska štampa vješala
(na veliko zvono: trubila je o urotama, o
komplotima, o krvoproliću, o nesposobnosti
Srbije da uživa slobodu, i bog ti ga znao
što još, a to je značilo, da u Srbiji nije baš
tako, nego naprotiv, da je Srbija mnogim
tm u oku i da su to sve puste želje izvje-
snijeh. Naša je štampa to dobro znala i nije
tome podavala tolike važnosti.

A zar Crnagora nije nikome trn u oku?
Jest, mnogijem, a možda ni malo manje
. nego Srbija. Nu, kad se o Crnojgori radi,
naše novinstvo nosi barjak takom zlobnom
pisanju. Mi ne možemo potpuno da bege-
nišemo vladi crnogorskoj, niti smo odlučni
protivnici crnogorske opozicije, ali smo mi-
 šljenja, da bi se sijedu glavu kneza-gospo-
dara imalo malo štediti i ne uplitati njega
u svako zlo koje u Crnojgori vlada.

Naša je želja, da se u Crnojgori pri-
like srede, isto kako što smo od prilike do
prilike isticali taku želju za svaku balkanski
državu, pošto to zahtijevaju interesi balkan-
skih država, a mnijenja smo, da će se to
naj teže postići bombama i utamanjivanjem
vladara.

Ali ipak naj žalosnije je u svem ovom
haosu rovarenje s dvora i padanje na lije-

pak onima, te hvataju svaku zgodu da po-

mrse veze između Crnegore i Srbije. Crno-
gorski emigranti naime nalazeći se u dru-
gim državama osjećaju se po nešto slobo-
dnijim i smjelijim u svom opozicijonom radu,
ali mi bismo rekli, da se oni u svojoj pla-
hosti. po nekada zaborave posijedica, koje
našem narodu mogu da budu na štetu.

Vjerujemo u njihov patriotizam, ali nas
plaši njihova plahost.

Apsolutizam u Bosni.

Na koji je način bosanka vlada kroz
ovo trideset godina vršila povjerenu joj
misiju, ne treba da to ponavljanio, jer sitio
u više navrataka, prateći jadni i teški život
naše braće u Bosni i Hercegovini, na ovom
mjestu iznijeli golu istinu, i radi te istine
imali smo i neprilika. Srpski narod, koji je
uprav sastavni dio okupiranih zemalja, mo-
rao je kroz cijelo vrijeme okupatorske vlade
da uzdrži jaku borbu, podvrgnut svakim
progonstvima, te je bilo momenata kada se
je i naj pravedniju borbu krstilo veleizdajom
ili kršenjem zakona, a to je opet imalo za
posljedicu globe, tamnicu i progonstva.
Dugo i pretjerano tlačenje sa strane vlasti
prizvalo je i sam narod, da se bori ujedi-
tijen a ne rascijepkan, da svi kao jedno
tijelo traže ono što im sam zakon jamči, a
što vlada nije izvršivala, već se na svoju
ruku zakonom služila. Ugnjetavanje je dakle
bila ona sila, koja je uprav stvorila sarajevsku
resoluciju, i koja je srpski narod u Bosni
i Hercegovini u jednu cjelinu složila.

Sarajevska skupština, koja je utvrdila
i svoj program, zadala je mnogim  glavo-
bolje, te neki u ovom programu nađoše
ponovno materijal za objeđivanje ističući
veleizdaju, a opet drugi dio štampe, koji
prije nije ni malo zaostajao za prvim, počeo
malo drukčije da rezonira. Ovaj drugi dio
štampe neće više da vjeruje ni u veleizdaju,
ni u objesno nezadovoljstvo naroda, već
sve zlo svaljuje na apsolutizam vlade bo-
sanske, pa čak kazuje i put na koji način
treba da se narodu dođe u susret. Svakako
ne možemo vjerovati ni malo iskrenosti, jer
mukotrpna borba Srba kroz ovo vrijeme
okupacije, i doista apsolutistični način vla-
davine, kako se sada naglasuje, mogu samo
da u toj tobožnjoj iskrenosti vida ,danajske

darove“ i ništa više. Zar tek sada došlo: se-

je do uvjerenja, da u Bosni i Hercegovini
vlada apsolutizam ?

Donosimo ovdje članak koji je izašao
u bečkom ,Sonn- und Montags Zeitung“-u
od 25. ov. mj. a napisao ga je Carl M.
Danzer. Članak ima, razumije se, i svoju
tendenciju, ali je ipak zgodno da ga i mi

donesemo, da i naši čitaoci vide, kako

sada, poslije sarajevske skupštine, neki listovi
pišu o vladi u okupiranim zemljama. Članak
glasi:

U zajedničkom ministarstvu financija sad
su u velikoj nezgodi. U Sarajevu je bila skup-
ština srpskijeh povjerenika, i njihove odluke i
želje za autonomijom obaznale su se po cijelom
svijetu, u inostranstvu naravno mnogo detalj-
nije nego u nas. TA mi u Austriji i nemamo
vremena za prilike ,tamo dolje“. U Francuskoj
nadasve upućeni su sasvim bolje u prilike bo-
sanske i hercegovačke, da mi nijesmo tako ni
iz daleka. Tu ima čitava literatura o bosanskom
problemu, a mi jedva da i znamo, da čak i po-
stoji takav problem.

Kao što je poznato, u Bosni se vlada

«apsolutistički. To svi znamo, ali se ipak ne sje-

ćamo rado. te žive istine. U Bosni vlada naj
groznija forma apsolutizma a ne lični režim bla-
gonaklonog gospodara koji stoji visoko iznad
partaja, jer je car u Beču, a Bosna je daleko.
Činovništvo gazduje tamo dolje bez ikakve kon-
trole. Zar nijesu koliko i nikakva kontrola
one brojke koje se podnose jedino na znanje
svake godine delegacijama koje se s glave ne
razumiju u te stvari i koje su samo sporadične?

Koliko god se u cijelom svijetu bez uste-
zanja priznaje, da je Austro-Ugarska uvela red
u objema turskijem provincijama, toliko je opet
cijelo inostranstvo jednoga mnijenja, da mi dr-
žimo politički sve zemlje u ropstvu. Kallay i
njegov nasljednik pozivlju se doduše s ponosom
na privredne koristi, koje su dopale tamošnji
narod, na pravnu sigurnost, na očevidnu mir-
noću. Ali mi ne zaboravimo, da su i Milan i
Lombardija bez pogovora privredno divno na-
predovale pod austrijskom predmartskom vlašću,
da još i sad priznaje seljak gornjoitalski, da
se je pod Austrijancima plaćalo manje poreza
a više sticalo, pa ipak je ova ,sretna“ zemlja
bila gnijezdo revolucije.

Kad li će se već jednom naše vlade pou-
čiti iz istorije i spoznati, da može da postane
blažen ne samo svaki čovjek nego i svaki na-
rod po svom fassonu! Uzmimo (ali samo za
časl) da apsolutistični režim u Bosni donosi
samo blagodjetne plodove; šta bi ovi koristili,
kad se usrećeni narodi ne osjećaju slobodni a
Pri svojim nevoljama ne vide ni privredne
koristi ?

Apsolutistični režim bosanski de fucto ne
Uživa dobra glasa. Potemkinova sela, koja su
podignuta u Sarajevu s njegovim impozantnim
kejevima i u Ilidže, ne kriju već nikome teške
pogrješke, koje se svud očituju. Neka su one
tužbe, koje je na priliku lani podigao na nas
Andr6 Barre u knjizi ,La Bosnie-Herzćgovine,
administration autrichienne de 1878 a 1903«

pola neistinite, pola pretjerane, ima ipak dosta
česa da preostane. Ne može više da se zataji:
politička uprava naših okupiranih zemalja sa-
svim je na rđavom glasu.

Glas za autonomiju, koji se sada diže, nije
nov. U više navrataka kretala su se u; svijet
promemoria, u nekoliko maha dolazile su u Beč
deputacije bosanskijeh povjerenika, zadnjih go-
dina za čudo radije u Budapeštu. Vlada se drži
upoino svoje, da odbija sve ove želje, i cijela
javnost u Austriji u tome joj je sukrivao, jer
ne nalazi stvar vrijednu zamuke, da se poza-
bavi tijem problemom.

Izgovori, kojima se odgovaralo na želje
Bosanaca, pokazuju se i odviše neozbiljni, a
svaljuju se na samu vladu. Ako se uopće go-
vori o nedoraslosti naroda, onda se mora znati,
da je do sad svaka apsolutistična vlada progla-
sivala svoj narod, da je ,još nezrio“ da upra-
vlja sam sobom. ,Zrio“ je baš za takove vlade
narod tek onda, kad sam silom rastrgne okove
i vladu odagna. Već trideset godina boravimo
mi u ovijem zemljama i sadašnja generacija
sastoji se bez iznimke od osoba, koje su pro-
šle kroz naše škole, pa da narod još nije ,zrio“
za ono skromno sudjelovanje u vladavini kao i
Dalmatinci? Kakvu li svjedodžbu siromaštva
izdajemo tijem sami sebi! Engleska je nakon
mnogogodišnjeg krvavog rata pobjedila Bure i
tri godine po zaključku mira dala je svojevoljno
osvojenijem provincijama naj opsežniju samo-
upravu. A mi nijesmo kadri, da Bosance, koji
su sa narodom našijeh južno-istočnijeh provin-
cija jednog jezika, jednoga plemena i za pune
dvije trećine iste vjere, toliko uvjerimo o bla-
godatima vladavine Habzburgovaca, a da uz-
možemo ove narode bez premišljanja pozvati da
učestvuju u vladi ?

Ovdje izlazi na vidjelo naj dublji uzrok
nevještine naše nacionalne politike : neugasljivo
nepouzdanje u lojalnost naroda. Ovo podozrije-
vanje je u isto doba i neznano Pripoznavanje
osjećaja naše slabosti. Engleska je, znajući svoju
moć, poznavajući pravu slobodoumnost svojijeh
ustanova, u svom ponosu uvjerena, da su tri
godine bile dovoljne, da se od krvavo savlada-
nijeh neprijatelja naprave lojalni članovi velike
britanske imperije. Samo mi, koji smo .kao
»oslobodioci“ od turskoga jarma na 18. avgusta
1878 na vrh Sarajeva podigli carsku zastavu,
vjerujemo još i danas, da ni sada ne možemo
da ove narode otpuštimo iz skrbništva nekontro-
liranog činovništva.

Austrija bi imala dapače vrlo važnijeh
uzroka, da ne prati ojačanje narodnosnog duha
u Bosni isključivo očima pandurskijem. Mi zna-
mo, da Ugarska rado nabraja o pravima na
Bosnu. Ugarska se doista čuva da traži ova
prava više nego teoretski, jer već ni sada ne
zna, kako će izaći na kraj sa južnijem Slave-
nima u vlastitoj zemlji, i prirast ,revindicira-
nijeh“ provincija Bosne i Dalmacije bio bi joj
u današnjim prigodama rdav dar. Ali prilike
mogu se lako izmijeniti. Ko zna danas, šta će
biti iza godine 1917?

Kroz srpske zemlje.
(Srpsko Novinarsko Udruženje u Dubrovniku.)

U 8 časova prije podne 15. septembra kre-
“nuli smo se svi kolima ispred hotela, da sti-
gnemo u Gruž za parobrod, kojim ćemo iz Du-
brovnika za Hercegnovi. Već u 8 i po časova
bjesmo u Gružu (pristanište za velike brodove),
gdje već čekaše ,G6d616“, parobrod društva ,U-
garsko Hrvatskog“, koji je malo prije stigao iz
Fijume, na putu za Kotor. Linijom Fijuma-
Kotor rade samo brodovi Ugarsko Hrvatskog
Društva, a linijom Trst-Kotor rade ,Lloyd“, i
dalmatinska parobrod. društva ,Ragusea“, ,Za-
ratina“, ,Rajmondo“ i ,Topić“. Tako su se ta
društva pogodila, s tim, da Lojdovi brodovi do-
diruju istarsku obalu s talijanske strane i Po-
lu, kao i cijelu dalmatinsku obalu do Albanije,
a brodovi Ugarsko-Hrvat. Društva da dodiruju
istarsku obalu s kvarnerske strane, kvarner-
ska ostrva i cijelu dalmatinskn obalu do Ko-
tora i Budve. ,Lloyd“ i Ugarsko-Hrvatsko Dru-
štvo primaju putnike, ona ostala gore pome-
kuta društva prevoze samo robu. Od strane

garsko-Hrvatskog Društva rade neprekidno
dva broda ,Gčd6l&“ i ,Panonia“, a od strane

»Lloyd“-a samo ,Wurmbrand“, koji svega dva
put nedjeljno putuje, dok su ugarsko hrvatski
brodovi u neprekidnom putovanju. ,G6d6l6« i
»Panonia“ hvataju po 16 milja (nešto preko 30
kilometara) na sat, a , Wurmbrand“ 18 milja.
Svi imenovani putnički brodovi solidnog su
kroja, vrlo udobni, imaju elegantne salone i
udobne kabine za spavanje i odlikuju se pri-
mjernom čistoćom — i skupoćom jela i pića.
Ondje na pristaništu u Gružu proveli smo
jedno pola časa, čekajući na znak broda za po-
lazak, i provodeći to vrijeme u živom i vege-
lom razgovoru s našim vrlim dubrovačkim pri-
jateljima, koji su izašli da nas isprate, a kad
dođe čas da se rastajemo, toplo se oprostismo
s njima, nemajući dovoljno riječi da im zahva-
limo na bratskome prijemu. ,Zbogom! Do vi-
đenja! Živjeli!“ orilo se s broda i na obali,
dokle je brod polagano odmicao od kraja, i
tako sve dokle se nije izgubio iza jedne okuke,
poslije koje se navezosmo na pučinu, gdje se
brod poče ljuljati, jer je bilo malo vjetrića. Na-
šem kolegi S. odmah je pozlilo, te se lati li-
muna, jer su nam još u Dubrovniku preporu-
čili, da donesemo dosta limunova, koje, rekoše,
valja sisati i time suzbiti mučno osjećanje, koje

“kod mnogih ljudi izaziva ljuljanje broda, a zove

86. ,morska bolest“. Limunu pribjegoše još neki
ižinašeg društva, a mi ostali smijali smo se i

koji su žurno hvatali kabine i kutove, da ola-
Kšaju sebi teret sa — stomaka. Naš kolega S.
govorio je još u Gružu, da nema radikalnijeg
sredstva protivu morske bolesti, nego što je za-
tvoriti lijevo oko. Gledajući ga onako blijeda,
Kako se muči i huče, čudili smo se, što mu
njegovo ,naj radikalnije sredstvo“ ne pomaže,
Cijelim putem do Kotora (on je istom lađom
produžio sve do Kotora, a mi ostali smo bili
izašli u Hereegnovi, odakle smo na jahti Nj.
Kr. Vis. Kneza Nikole I. nastavili put do Ko-
tora — no o tome doenije) on je muku mučio
i tek kad je izašao na kotorsku obalu, primje-
tio_je oda je, onako u brzini, mjesto lije-
vog zatvorio desno oko.

. Divno je bilo s broda posmatrati dalma-
tinsku obalu i one planine, koje se daleko tamo
od obale podizu i čiji se vrhovi grljahu s obla-
cima; a opet s protivne strane prema Italiji
pukla nedogledna morska pučina, po kojoj se
tek ovdje ondje vidi po koja barka ili jedrilica,
Dođosmo tako i do ,Ponte d Ostra“ (naši

primorci kažu: ,Ponta od Oštre“), ulazak u
Kotorski zaliv, pa nam se uskoro pokaza i
Hereegnovi. Tu smo ostavili brod i čamčima se
izvezli na obalu, gdje nas dočekaše vrli građani
Hercegnovoga, a na čelu im njihov vrsni pred-
sjednik općine g. Jevta Gojković. Medu njima
je bio i kapetan jahte Nj. K. Visočanstva Kneza
Nikole, koja nas je po najvišoj naredbi tu do-
čekala da nas primi i doveze do Kotora, o čemu
smo još u Dubrovniku bili izvješteni preko po-
časnog predsjednika Srp. Nov. Udruženja, gosp.
Steve Curčića, koji je također s nama putovao.
Baš kad smo se čamcima primicali obali, otpo-
češe u Hercegnovome gruvati prangije, ali svega
što ge 5—6 izbaciše pa puenjava umuče. Na
obali nas dočekaše uzvicima »Živjeli“ i tu se
pozdravismo s braćom Novljanima, koji nam
saopštiše, da su malo čas one prangije pucale
u našu čast, ali je policija dojurila i zabranila
dalje pucanje, i ako su imali dozvolu od sre-
skog starješine. Odmah s obale vode kameni
stepeni uz brdo (jer Hercegnovi leži na podini
jednog visa i na samom visu), te stigosmo na
trg, gdje je divna srpska crkva, općinska kuća
i srpska čitaonica. Tu smo se malo odmorili pa
smo onda svi s braćom Novljanima i kapetanom