JUBROVNIK

IZLAZI SVAKE SUBOTE

==

CIJENA LISTU: ZA AUSTRO-UGARSKU, BOSNU I HERCEGOVINU NA GODINU K. 11 —

ZA SRBIJU I CRNU GORU NA GODINU K 12.—; ZA SVE OSTALE ZEMLJE NA GODINU
FRANAKA 15 U ZLATU; ZA DUBROVNIK NA GODINU K 10; NA PO GODINE I NA ČETVRT
GODINE SURAZMJERNO. — POJEDINI BROJ LISTA 20 PARA.

PRETPLATA I OGLASI. ŠALJU SE ADMINISTRACIJI »DUBROVNIKA“.
DOPISI SE ŠALJU UREDNIŠTVU. — RUKOPISI SE NE VRAĆAJU. — NEFRANKOVANA
PISMA NE PRIMAJU SE.

PLATIVO I UTUŽIVO U DUBROVNIKU.

ZA OGLASE, RAČUNSKA IZVJEŠĆA 1 SLIČNE OBJAVE PLAĆA SE 20 PARA PO PETITNOM
RETKU (SITNIJEH SLOVA). AKO SE VIŠE PUTA UVRŠĆUJU ONDA PO POGODBI. — ZA
PRIPOSLANA, IZJAVE I JAVNE ZAHVALE PLAĆA SE OD PETITNOG RETKA 30 PARA.

God. XVI.

Broj 50.

Dubrovnik, 13. decembra.

Duga i teška borba, koju je s jedne
strane do kulminantne tačke podjarila zlo-
sretna željeznička pragmatika, a s druge
strane nastojanje proturanja nagodbe, po-
kazala je madžarski narod u pravoj svojoj , vi-
teškoj“ svjetlosti. Kad su se Madžari radi
jake krize između Austrije i Ugarske nala-
zili u vrlo lošem i kritičnom položaju, nije-
su se nimalo ustručavali da prime ponuđe-
nu pomoć Srba i Hrvata, koji su se zare-
kli da će Madžare pomagati u njihovim
pravednim težnjama. Uzdarje za to bila je
nesretna željeznička pragmatika, koja je ima-
la da ubije ponos svakog Srbina i Hrvata
u Hrvatskoj. Teška uvrjeda, te su je Madžari
nanijeli Hrvatskoj, učinila je da se cijeli
front okrene protiv njih, i da se stupi u o-
tvorenu borbu protiv ovih nazovi ,kavali-
jera“ i ,gentelmana“.

Odlučna, jaka i otvorena borba srpsko-
hrvatske koalicije, one iste koalicije za koju
se je govorilo da Hrvatsku prodaje Madža-
rima, s dana na dan davala je sve više do-
kaza patriotskog osjećaja i prave narodne
borbe. Madržarski političari nijesu sigurno ni
sanjali da će naići na tako jak otpor, kao
što ga je pokazala srpsko-hrvatska koalicija,
koja danas predstavlja cio narod, jer joj vas
narod rad odobrava i podupire je u teškoj
borbi. Madžarski političari su se nadali da
će stara praksa obećavanja ili zastrašivanja
da skrene narodni rad sa pravog puta. Ali
eto se u tom svom računu grdno prevariše,
a što je naj gore, blamaža, koju su na sebe
navukli, ne će lako moći da im više steče
one simpatije javnog mnijenja, na koje su
Madžari češće računali i do čega su po ne-
kada mnogo držali.

Razvoj političkih prilika između Hrvat-
ske i Ugarske, koliko god je hrvatske dele-
gate dan današnji bacio u položaj teškog
iskušenja i očajne borbe, toliko može da
nam napuni grudi ponosom i nadom, da u
našem rodu i narodu imamo ljudi kojima
na srcu leži samo narodno dobro, iu koje
se narod može mirne duše povjeriti. S dru-
ge strane, današnje stanje je otkrilo golu
madžarsku dušu, koju mi svi vidimo u
potpunoj crnini. Danas barem može svak

U Dubrovniku 14. decembra 1907.

čisto i bistro da shvati, koliko madžarska
zanešenost gazi sva prava, samo ako ta ne
idu u prilog madžarske jedinstvene države.
Nasilja svake vrste, protivuzakoniti način
borbe pa i sama krv, to su obična i jedno-
stavna praksa, kojom hoće pod svaku cije-
nu da dođu do svog šovinističkog cilja.
Događaji te su se odigrali ovo dana mogu
o tom svakoga više nego da uvjere.

Pred madžarskim je saborom na tape-
tu nagodba između Austrije i Ugarske. Nju
žele i jedna i druga strana da provedu do
nove godine. Što je nagodba i koju nam
sudbinu nosi, o tom ne treba da riječi tro-
šimo, jer smo je na svojim leđima već isku-
sili. Prirodno je, da su hrvatski delegati u
Pešti morali da zauzmu stanovište protiv
nagodbe i da se bace u naj kranju opstru-
kciju. Njihova odlučna i jaka borba poremetila
je madžarske osnove, da su u svom bijesu
počeli da se hvataju svih dopuštenih i ne do-
puštenih sredstava. Prijetnje i zastrašivanja iz-
lijevala su se u naj većoj mjeri, ali opet nije
se uspjelo da se skrši srpsko-hrvatska koali-
cija. Trebalo je dakle naći jedan način, pa
koji bilo. Dok eto od jednom izađe kraljev
reskript, da se na 12. 0. mj. saziva sabor
u Zagrebu. Htjelo se je Hrvatsku pokoriti
na nekakav način. Činilo se je račune, da
će hrvatski delegati morati ići u Zagreb, da
tamo spase situaciju, a Madžarima bi bile
slobodne ruke da na svoj način proture na-
godbu. U protivnom slučaju, ako delegati 0-
stanu u Pešti, sabor će u Zagrebu glasovati
povjerenje namet-banu Rakodczay-u,/ a on
će više znati, kako će Hrvatsku da pokori.
Nepokorna Hrvatska morala je da izdrži va-
tru na dvije jake tačke.

Jučer je dakle osvanuo dan, koji smo
sa zebnjom i nekom čudnom nervoznosti
očekivali ne samo mi Srbi i Hrvati, već i
drugi narodi u monarhiji i izvan nje. Neka
neizvjesnost, i ako smo računali na patrio-
tizam većine u saboru, nije nas mogla do
zadnjeg momenta ostaviti. Kad jučer po
podne stiže u Dubrovnik ovaj telegram :

Sabor raspušten. Prije sjednice veličan-
stvena manifestacija za opće pravo glasa, kojoj
učestvovaše 5000 socijalista i 2000 kršćanskih
socijalaca. Medaković otvara sjednicu razlažući,
zašto je bio 11. srpuja sazvao sabor koji je

odgođen bio kraljevskim reskriptom još prije
nego se sastao. Zatim govori potanko o kon-
fliktu Ugarsko-Hrvatskom i pragmatici. Poče-
tkom sjednice ulazi Rakodezay dočekan silnom
bukom i povicima ,Abzug“. Pošto je svršio
Medaković, koalicija stavlja prešni prijedlog, da
se ban stavi pod optužbu i uvede opće pravo
glasa. Frank iznosi protuprijedlog, da se iza-
bere jedan odbor, koji će konstatovati, da li je

Rakodezay bio ustavno imenovan. Rakodezay

ustaje i želi govoriti, sabor ne da, sjednica preki-
nuta. Kad se nastavila, opet buka i sjednica opet
prekinuta. Napokon dolazi Rakodezay u gali kao
kraljevski povjerenik i pročita kraljevski re-
skript, kojim se sabor raspušta. Zastupnici
izlaze iz sabornice pjevajući: Lijepa naša do-
movina.

Dakle Wekerlu i Madžarima nije ni
ovim uspjelo. Rakodczay je doista imao
i ,drugi reskript“ da raspusti sabor, s kojim
je prijetio pa ga napokon u brzo i upotri-
jebio. Ali pobjeda je ostala narodne svijesti ;
sila, samovolja, nezakonitosti madžarsko
ugnjetavanje, kapituliralo je. Vijest nam kaže,
da se je ipak našao jedan, i to glavom
,»veliki Frank“ koji je opet nastojao, i ako
bez koristi, da u nekoliko spasi Rakodczay-a.
Mi se opet možemo tješiti s pomisli, da
Frank i svi Frankovci nijesu jedno te isto,
i da svima njima politička borba ne će biti
samo prosta trgovina, vješto smišljena, kao
što je to kod Franka. Svakako Rakodczay
je dobio što je i zaslužio, ali se on zato
sveti ,s drugim reskriptom“ ; raspušta sabor
i straši djecu.

Sada se opet za Hrvatsku spravljaju
teški dani, jer će se morati da provedu novi
izbori. Hoće li i koliko će madžarska samo-
volja pri tim izborima igrati svoju ulogu,
idemo da vidimo. Da li će bajuneti ili na-
rodna slobodna volja da bira svoje zastu-
pnike, o tome mogu Madžari slobodno da
premišljaju, ali svakako u prvom slučaju
mogu lako da od naroda stvore sudiju, a
krv da postane vrlo jevtina. A tada teško
silniku !

Propast srpske gimnazije u Skoplju,

U prošlom smo broju u kratko donijeli
crnu vijest, kako je obijest i zvjerska ćud braće
Bugara nasrnula na jednu srpsku svetinju, na
zgradu koja je rasadnik prosvjete, i koja je
imala svoju dužnost, da istinom i znanosti i
naukom pomogne ugnjetavanoj srpskoj raji u

jednom dijelu neoslobođenoga Srpstva, naime u
Staroj Srbiji i Maćedoniji. Taj hram prosvjete,
veličanstvena zgrada, srpska gimnazija u Sko-
plju, obraćena je u erno i tužno zgarište, da bi
od koga, a ono baš od ,bratske“ bugarske ruke.
Nasilja i progonstva, kojim su naša braća izlo-
žena u tim srpskim zemljama, tako su jaka i
nečujna, da je doista nekomu teško i vjerovati.
S jedne strane Bugari, s druge Turci i siloviti
Arnauti, tako su se silovito okomili na jadnu
raju, da ona može jedino da puškom i mačem
održi svoju egzistencu, u svojoj borbi samo čuda
pravi, kojim se po nekada i civilizovana Evropa
divi, ali zato ,radi humanosti“: opet pušta, da
se krv lije, sela pale, staro i nejako na nože
raznosi, a junaci junački da ginu. U ovim
nesretnim zemljama, gdje samo osveta kipti,
najveći pokolj čine Bugari i to nad svojom
braćom Srbima. Čitave čete, sastavljene u Bu-
garskoj sa znanjem i blagosovom bugarske
vlade, sastavljaju se i prave invazije kroz Ma-
ćedoniju, da pale sela braće Srba, da prolijevaju
srpsku krv. Teški pokolji i vrlo česti upadi u
srpska sela, koji su često Bugare i odveć skupo
stajali, to su obične i gotovo svakidanje vijesti,
koje nam od tih strana stižu. Nasilja, mučenja
svake i najodvratnije vrste, to je način njihove
borbe, ako samo gdjegod u čemu uspiju. Bez
osjećaja ne štede ni srpske djevojke, pogurene
starce, ni nejaku djecu, pa ni same svetinje.
Sve je to bez iznimke žrtva bugarskog bijesa.
Taj odvratni način borbe može da bude opet
samo znak, da Bugari u svojoj akciji baš tako
slavno ne uspjevaju; a taj neuspjeh porodi u
njima onu divlju vrstu osvete, koju je suđeno
jadnoj srpskoj raji da podnosi.

. Naj zadnje njihovo nedjelo, to je uništenje
vatrom srpske gimnazije u Skoplju. Tako ih je
daleko dovela njihova zaslijepljenost, pa nijesu
nikako mogli da se udovolje, dok ne uništiše
tu srpsku svetinju, kojoj se je ponosilo čitavo
srpstvo. Glas o propasti srpske gimnazije u
Skoplju brzo se je raširio na sve strane Srp-
stva, a prošao mu je i granice. Niko se nije
našao a da to nedjelo nije osudio. Bugari sa
ovakim načinom ne mogu ništa za svoju
stvar da dobiju, jer se ovako mogu jedino izgu-
biti simpatije, ako ih se uopće ima, a nikako
steći. A da Bugare za ovo ne će stići osveta i
to teška osveta, to je nešto nemoguće. Svaki

.trunak crnog zgarišta u Skoplju vapi za osve-

tom, a ta će, kad li tad li, da se ispuni, i teško
onom kome je određena.

Da naši poštovani čitaoci uzmognu imati
prividno tužnu sliku ovog bugarskog nedjela,
donosimo im opis propasti srpske gimnazije u
Skoplju, te je izašao u beogradskoj ,Politici“,
a poslao joj ga je dopisnik iz Skoplja dva dana
iza kako je gimnazija izgorjela. Dopis glasi :

Kroz srpske zemlje.

(Boravak Srpskog Novinarskog Udruženja u Dubrovniku.)
Pred Dubrovnikom.

Kroz suton u polutami nazirali smo ljepote
one divljine, što ih pruža pruga od Gabele do
Hutova. Na zadnjoj platformi u društvu sa sada
već pokojnim Perom Todorovićem, sa Boljarićem
i Barjaktarevićem uživao sam posmatrajući lje-
pote ovih krajeva, iz kojih se naš srpski
narod u masama seli u bijeli svijet, naj više
u Ameriku, da tamo zaradi sebi hljeba, jer
u ovim krajevima ni vode nema. Oskudica
u vodi je ovdje nevjerovatna, naročito gori po
brdima, koja su sama gola stijena. Po cio dan
treba putovati, dok se do vode dođe. Zbog osku-
dice vode inaš je voz imao zakasnjenja, jer je vu-
kao vodu vagonima za pojedine stanice. Tako
se cijeloga ljeta stanice na ovim visovima snab-
djevaju vodom. Mi, koji imamo vode u izobilju,
ne možemo ni da pojmimo, kako je to strašno
biti bez vode i kako je to teško hodati satima,
dok se dođe do vode, koja u većini slučajeva
po ,cisternama“ predstavlja samu žabokrečinu.

Obišavši Hum i Uskoplje počeli smo se
lagano spuštati niz strme okuke. To idemo ka
— Gražu.

Noć je. Mjesec blijedi spuštao je slabe
zrake na zemlju, te je bilo prilično mračno. Svi
naši su na prozorima i po platformama. Sve to

sa najvećim nestrpljenjem očekuje divan prizor,
čeka da vidi — more. I za malo, a sa svih
strana se zaori oduševljeno ,More! More!“ Sa
više zadovoljstva i radosnije nije valjda izgo-
vorio riječi ,Zemlja! Zemlja!“ ni sam Kolumbo.
U svima vagonima nastade neobično veselo ra-
spoloženje. Lako ga je bilo pojmiti, jer-je ve-
ćini bilo to prvi put, da vide nepreglednu pu-
činu, da gledaju more, koje se blistalo daleko
ispod nas.

To je bila Dubrovačka Rijeka, prekrasan
morski zaljev, čije ljepote nijesmo propustili da
vidimo. Nad Rijekom, na dosta velikoj visini, je
željeznička stanica Rijeke, na kojoj smo primje-
tili vrlo visoku živu ogradu. Divan je miris od
nje do nas dopirao. To je bio ruzmarin, koji
ovdje raste kao divlja ruža kod nas. Ne treba
pominjati, da smo ga dosta nabrali i okitili se
kao neki svati. A_i raspoloženje kod svih bilo
je kao u naj veselijim svatovima. Cak i uvijek
ozbiljni, neprežaljeni Pera Todorović, tako se

. raspoložio, da je nama mlađima davao agije.

Pjevao je cijelim putem i ne sanjajući, da ćemo
tako brzo zaplakati za njim. Uvijek će mi ostati
u živoj uspomeni njegovo neobično raspoloženje
na-ovome dijelu puta. Uživao je u raspoloženju
omladine, pa je u tome njenome veselju i sam
učestvovao, zaboravivši za trenut i na godine
svoje i na muke i nevolje, koje je u tome nizu
godina preturio preko glave svoje,

U takvom raspoloženju nas je zatekao
momenat, kada je voz stao u Gružu, predgrađu
dubrovačkom, gdje je željeznička stanica za
Dubrovnik.

Pet divnih duša, pet velikih srdaca, pet
oduševljenih Srba, što su ponikli na tlu slavnoga
Dubrovnika, na čijoj smo već teritoriji, doče-
kaše nas pri izlasku iz vagona. Tu je među
njima zastupljen i katolički i pravoslavni srpski
Dubrovnik.

Profesora Melka Radulovića nije mogla
slomiti dušmanska ruka. Godinama se borio,
dok nije srušio gadne klevete, zbog kojih je
morao da napušta i svoj mili rodni kraj. Godi-
nama se neumorno borio, a nije sustao dok
nije — pobijedio. Na čistom i svijetlom njego-
vom karakteru nije mogla ostati ni sjenka od
pjege. Stradao je što je bio Srbin, ali mu je
srpsko oduševljenje i srpska odlučnost pomogla
da se pokaže u svoj svojoj čestitosti. Takav
nam je brat mio i drag.

Ermeneđildo Job, ili poznatije naš Đildo,

je Srbin od Srbina. Toliko oduševljenje za sve

što je srpsko rijetko je naći ovamo kod nas.
Onamo na onim srpskim stranama Đildo nije
usamljen. Tamo je puno takvih Srba, hvala
Bogu.

Uz njega po vatrenosti pristaje Jovan I.
Perović, pravnik, ili bolje reći , Srbijanski kum“.
Taj bi s Đildom, kad bi mogao, jednom rukom

zagrlio cijelo srpstvo, koje svaki Dubrovčanin
voli toliko isto, koliko poštuje svoju rodnu
grudu slavne prošlosti.

Tu su još dva neobično simpatična omla-
dinska lika. Vatreni Srbin Kristo Dominković,
urednik ,Dubrovnika“ i dostojanstveni i vri-
jedni omladinac Frano Kulišić, student na beč-
kome universitetu, moja Dubrovačka simpatija.

Ne znam upravo o kome više pohvalne
riječi da kažem. Svi su podjednako zaslužili
našu hvalu i naše priznanje. Što danas i jai
svi drugovi Dubrovnik poznajemo kao i Beograd,
njihova je zasluga. Tu im veliku zaslugu ja
upisujem u njihova dobra djela. Time su se
odužili svome Dubrovniku i zadužili svoju braću
sa obala Save i Dunava.

Sa tom kitom dubrovačke Srbadije sjedo-
smo, u već spremljena kola, i povezosmo se
slavnome Dubrovniku.

Do Dubrovnika je pola sata vožnje lijepim
putem uz koji su načičkane bogate vile, u sa-
mome zelenilu. Odveli su nas u prvi hotel
»Imperial“, gdje su za sve spremljene naj. ele-
gantnije sobe. Sat jedan posjeli smo sa odličnim
članovima odbora, s kojima smo se brzo spri-
jateljili, u lijepoj bašti ,Imperiala“, uz čašu
piva, a za tim u ugodnim posteljama potražismo
odmorišta, da bi sutra zorom svježi uranili.

»Beogradske Novine“,

(02