Godina. XII, Broj 12 Za Austro-Ugarsku, Bosnu i Hercegovinu na godinu Kruna 11 Za Srbiju i Crnu Boru na go-. j dinu Kruna 12. : Za sve ostale zemlje na godinu franaka 15 u zlatu. : Za Vubrovnik na godinu Kr, 10 Na p6 godine 1 na četvrt godine surazmjerno, Pojedini broj lista 20 para. - U Dubrovniku RA Marta 1903 Grm Pretplata i oglasi Salju se administraciji Dubrovnika Dopisi se šalju uredništvu. Rukopisi se ne vraćaju. Za oglase priposlano, izjave, Javne zahvale, računska izvje- šća i slične objave plaća se 20 para. od retka (sitnijeh slova). Ako se više puta štampaju, po pogodbi. Nefrankirana maju se. i pisma ne pri- Vlasnik, izdavatelj i odgovorni urednik Antun Fabris Matija Ban 1. 16 decembra 1818. — + 14. marta 1903: Istaknute zastave na po koplja na srp- skijem društvima u Dubrovniku oglasile su prošle nedjelje u jutro, da je u Beogradu za uvijek zaklopio oči ugledni i dostojni sin neg- dašnjega Dubrovnika, koji je cijelijem nizom glasovitijeh naučenjaka, književnika i držav- nika i u ovo potonje doba potvrdio svoje staro slavno ime, održavao kontinuitet izmegju prošlosti i sadašnjosti i posvjedočio odanost Srpstvu i Slavenstvu. Sa Matijom Banom leže u grob jedan iz toga glasovitoga dubrovačkoga ciklusa, od kojega još danas živu dva mlagja vrsnika: Baldo Bogišić i Pero Budmani. Matija Ban bijaše pjesnik i državnik u pravom smislu riječi. Ovo može mnogijem izgledati kao čudnovata pojava, koju pak tu- mači temperamenat Banov i naše epsko doba u kome je on svoj vijek proveo. Jako osje- ćanje, ljubav k narodu i čežnja za preporodom, to su osobine, koje su resile naš stariji na- raštaj, naše, da ih tako nazovemo, epske ju- nake prama današnjem mlakom i saviše reali- ostičkom naraštaju..... Ko mei letimično- pozna politički rad Banov, taj u njemu vidi državnika iz stare dubrovačke škole: vješta, agilna i savremena. Otjeran iz Dubrovnika ljubavnijem ne- uspjehom dolazi u Carigrad, gdje se je ože- nio. Ali tu nije mogao da dugo ostane. Srce ga je prema sjeveru vuklo, u slobodnu Srbi- novu zemlju, te Ban dogje u Beograd g. 1844. U kratko vrijeme bješe stekao toliko ugleda, da ga je knez Karagjorgjević uzeo za Vaspi- tača svojijeh kćeri. Netom se je pojavila pri- lika, eto Bana gdje putuje u raznijem poli- tičkijem misijama: u Karlovee, Zagreb, (Ce- tinje, Carigrad. Burna godina. 1848. načela je Banovu djelatnost u širem obimu. Srpska vlada po- šalje ga u Karlovce patrijarhu J Rnjačiću, kako bi mu bio od pomoći, da što lakše pripremi zemljište zajedničkom radu Srba i Hrvata. Tu je on diktovao onu čuvenu pro- klamaciju srpskomu narodu. Tom je prilikom obašao svu vojničku krajinu, besjedeći saku- pljenomu narodu. No misija Banova nije ostala na tome. Dogje u Zagreb, gdje se imao da sporazumije s Ljudevitom Gajem i banom Jelačićem o misiji, s kojom je pošao još iz Beograda. Iz Zagreba stigne u Zadar, gdje izda proklamaciju na Dalmatince, u kojoj ih “poziva, da se i oni pridruže Srbima i Hrva- tima. Iz Zadra dolazi u Dubrovnik, gdje je štampao onu srpsko-dubrovačku himnu. Odatle se uputi na Cetinje ernogorskomu vladici Radi, čijem je dovršio svoju misiju, koja je imala dvostruku zadaću, s jedne strane slo- žiti Srbe i Hrvate u obranu protiv zuluma Magjara, s druge strane u dogovoru s (e- tinjem spremiti zemljište za opći ustanak u Turskoj, jer se je beogradskomu kabinetu či- nilo doba 1848-49. g. kao najpogodnije za ovaj značajan korak. Umješanjem Rusije u magjarski ustanak i kapitulacija Magjara kod Vilagoša, primora Srbiju da miruje. > U vrijeme krimskoga rata, kad gotovo sva Evropa s Napoleonom III. na čelu bješe povela vojnu protiv Rusije, Srbiji je prijetila velika oposnost od okupacije, jer se Turska Srpska Dubrovačka Stamparija A. Fasarića bojala da nije Srbija u tajnom savezu s Ru- sijom, s toga se je Srbija držala stroge ne- utralnosti. Da bi se pomoglo uopće hrišća- nima u Turskoj, Ban je morao ići u Cari- grad. Da bi odlazak njegov iz Beograda iz- gledao svojevoljan, on prividno podnese ostav- ku na profesorsko mjesto. Ban se je u Ca- rigradu trudio da što više utiče na to, da Porta uvede što bolje reforme u svoje evrop- ske pokrajine. Da bi u toj svojoj zamisli, da Srpstvu što više koristi, bolje uspio, ispjevao je dvije političke ode: jednu sultanu a dragu Napoleonu III. Osim loga napisao je nekoliko članaka o Slavenima u Turskoj. To učini na turske i diplomatske krugove u Carigradu Prijatan utisak, jer gu mislil, da je u interesu same Porte, što on za Slovene u Turskoj traži, a ne u prilog .komu dru- gomu. Radi ode sultanu, Bana napadoše. Na- padačima on je odgovorio ovijem riječima: »Samo u pjesmama i prozi samostalno ga- stavljenim, izvan domašaja dnevne političke atmosfere, nalazi se intimno, istinsko mišlje- nje svakoga pisca. A čim ovaj stane s perom u ruci na zemljište dnevne promjenljive po- litike, tu odmah iščezava njegova subjektiv- nost, da ustupi mjesto goloj objektivnosti; tu on, ako je rodoljub, ne obzire ge ni na koga, do na korist države i naroda SVOgA... < Predlozi Matije Bana bili gu u Carigradu usrdno primani, a on predusretan kao filan- trop i naučenjak, Turska vlada htjela ga je odlikovati ordenom i dobrijem zvanjem, ali je on lo odbio. Pred sam pariski kongres napisao je brošuru o pravima srpskoga naroda u Turskoj. Mi smo ova dva značajna rada iz Ba- nova života ispričali, da upremo prstom u Banovu izvanrednu političku i diplomatsku sposobnost, koju je dalje razvijao kao načel- nik preskoga biroa (Presse-bureau), koji je on organizovao i uredio, i na tome važnom mjestu 19 godina ostao u službi srpskoj mi- sli. Njegovo načelo: iskok istočnijem naro- dima, smatralo se je srpskijem programom. U to vrijeme nastale su one njegove mno- gobrojne brošure i članci o istočnom pitanju, što mu je steklo glasa u Srpstvu i na strani. »U skorašnjijem srpskijem uspjesima ima njegova...«, ovijem je riječima ministar pred- sjednik Ristić g. 1878 u Narodnoj Skupštini priznao zasluge Banove, kad je ova usvojila naročiti zakon, kojijem su se Banu, za za- sluge zemlji učinjene, priznale sve godine bezukazne službe, kao da su ukazom prove- dene, i dalo pravo na pensiju. Načelnik “mi- nistarstva prosvjete tom je prilikom rekao: »Koliko vrijedan politički radnik, toliko če- dan, nije hotio da njegovo ime odjekuje u svijetu; ali je za to velikijeh usluga domovini učinio, žrtvujući joj svoju karijeru. « Sposobnost, čednost i predanost srpskoj misli, to su bile Banove odlike, koje su ga visoko izdizale, Matja Ban najviše se bavio srpskom spoljnom politikom, ali je imao i sregjene poglede na unutrašnju politiku. On je bio uvjerenja, da »Srbija ne će postići Gilj druk- čije, nego: 1. stalnošću prijestola; 2. postup- nim, pa za i golidnim razvijanjem svojih državnih ustanova u pravcu slobodoumnom, ali shodnom duhu naroda i Stupnju njegove izobraženosti; 3. strogim čuvanjem zako- nitosti.« ' Poslije g. 1880 Ban se je gotovo sa- Izlazi svake Nedjelje. svijem povukao u miran gragjanski život, radeći više na književnosti, na kome je polju ne manju slavu stekao, osobito kao dramski Pjesnik. U poeziji ima pjesama svake vrste, deset tragedija.i četiri drame. Goditie 1885. proslavljena je u Beogradu i u Dubrovniku pedesetogodišnjica književnoga rada Banova. Akademija Nauka u znak priznanja izdala je njegova književna djela. 0 Matiji Banu kao književniku progovorićemo u »Srgju“. Da završimo. »Politički život Banov — veli njegov biograf Jovan Bošković — pokazuje nam po neku rijetku pojavu. U neprekidnom dodiru sa dvorom i ga upraviteljima državnim, on se sačuvao od svakoga ličnoga častoljublja, a tjerao je patriotizam i nekoristoljublje do- tle, da je zahvalio na trima konsulstvima na istoku, kojima bi ponugjen od stranih dvo- rova. Nije htio nikomu drugomu služiti, do svom narodu. Nije manje rijetka ni ova po- java. On i ako nije bio u onim zvaničnim položajima, koji daju blijeska, autoriteta i polja za rad, ipak je veoma probitačno uti- cao na unutrašnju i spoljašnju sudbinu Sr- bije, a tim naravno i svega srpskog naroda. « Slava Matiji Banu! CR__89 Po rodovima njihovijem poznaćete ih Mat. VII. 16. Dubrovnik, 19. marta. Pripovijeda se da je jedan od prvaka hrvatske stranke došao na novu godinu u kuću nekoga svoga prijatelja, čovjeka staroga kova, da mu čestita početak godišta. Prijatelj pozdravi prvaka ovijem riječima: >Ja ti, na našu staru, želim od Boga zdravlje i mir.« Na taj lijepi pozdrav prvak se ljutito otrese : »Ostavi, molim te, ta licemjerstva i radije reći: dinara, dinara i dinaral« Ova Se au- tentična_ pripovijest, kako rekosmo, dogodila na osvitku ove godine u gradu....... ,i ona najbolje karakteriše afaristički duh, kojijem je prožeto izvjesno političko društvo, zaodjenuto hrvatskijem imenom, koje hoće da predstavlja nekakav visoko-politički idealni program i da nas obrati na jedino-spasavajuću hrvatsku vjeru. Ali je poznato, da su politički pro- grami šuplje fraze, dok se ne ispolje djelima. Svaka stranka politička treba da djelima do- kaže, koliko njen program vrijedi i što se u njemu sadržava. > Čuvajte se lažnijeh proroka, govoraše Spasitelj, koji & Vama dolaze u odijelu ov- čijem a unutra su vuci grabežljivi. Po vo- dovima njihovijem poznaćete ih. E da li, se bere s trnja grožgje ili s čička smokve? Tako svako drvo dobro rodove dobre ragja, a zlo drvo rodove zle ragja. Ne može drvo dobro rodova zlijeh ragjati, ni drvo zlo rodova do- brijeh vagjati. Svako, dakle, drvo, koje ne ragja roda dobra, sijeku i u oganj bacaju, 1 tako, dakle, po rodovima njihovijem po- znaćete ih .« Mi ne znamo ni jasnije ni jače defini- cije jedne političke stranke od ove izrečene od Učitelja i Osnivača Hrišćanstva. Ona nam ima služiti za mjerilo u prosugjivanju sva- koga narodno-političkoga programa i svake stranke, koja na sebe uzimlje za nj odgovor- nost. Primijenimo ovo mjerilo na naše na- rodne prilike. Ispitajmo n. pr., koji su plo- dovi hrvatsko-političkoga programa i one stranke, koja u ime morala i hrišćanske vjere vojuje već dva-tri decenija protiv Srba, krsti i izdajstvom i otpadništvom i nemoral- nošću sva što se ne zove hrvatskijem ime- nom, sve što ne će da savije glavu pod hrvatskijem državnijem pravom. Ispitajmo plodove stranke, koja se diči i ponosi lisio« vima, kakvi izlaze u Zadru, Spljetu i Dubrov- niku, i koja je sada svakomu poznata pod imenom Crvenaštva, naročito velimo Orvena- štva a ne Hrvatstva, jer hrvatski narod ne može da bude odgovoran za tu nesretnu po- javu. Koji bismo odgovor mi mogli dati na svoju anketu, da zapitamo: pošto je ta stranka već evo preko dvadeset godina vladinom mi- losti u ogromnoj većini u ovoj zemlji; pošto je ona do gada raspolagala i jednako raspo- laže svijem onijem vlastima, koje zastupaju jedan politički organizam : vladom, saborom, općinama, crkvom, školom, polieijom, — koje je rodove ta stranka iznijela na javu? Ka- kav bi imao glasiti taj odgovor? Taj odgovor glasi: zapuštenost, rastroj- stvo i nered u velikoj većini dalmatinskijeh općina; posvemašnje osiromašenje cijele po- krajine, čega je posljedica ovogodišnja glad i nevolja. To je ta stranka uradila u općin- skoj samoupravi i na ekonomskom polju. U političkom pogledu “nikada nije bilo nespo- sobnijih sabora nego otkada se hronika popa Dukijanina uzela za hrvatski program u Dal-“ maciji. Ta izbrana stranka, koja bješe uvr- tjela sebi u glavu da preporodi ne samo Dal- maciju nego cijelo južno Slavenstvo, živi od danomičnijeh kompromisa i transakcija, glu- pijeh fraza, blebeće kao nezrelo dijete ili iz- nemogli starac, ne znajući kako da priveže otrcane utopije svoga programa uz vladina kola, koja je slavodobitno vuku u prezirljivu nemoć usprkos smiješnijem Biankinijevijem kanonadama bez zrna u zadarskom saboru i bečkom carevinskom vijeću. Orkva se stavila Cinički u službu političkijeh strasti. Škola uz- gaja, sa veoma rijetkijem izuzecima, intelek- tualne eunuhe, omladinu bez znanja, bez sgre- gjenijeh ideja, bez prave i žive ljubavi k svome ognjištu, polutanske prikaze, koje već ne umiju da pišu ni da govore nijednijem jezi- kom i koje sistematski pripravljaju ovu ne- kada klasičnu zemlju birokratskom ger- manstvu. Ali je interesantno tražiti odgovor onomu pitanju sv. Pisma, e da li se bere g trnja grožgje ili s čička smokve u samom Du- brovniku. Da je ervenaška stranka doista ništa drugo nego trnje i čičak, najbolje to doka- zuje niski Stepen javnoga morala, na koji se sveo cijeli dubrovački život pod uticajem te stranke, koja je na najdnskiji način sebe pro- glasila evijetom hrvatstva, obranom južne granice carstva protiv tohožnje srpske iskva- renosti. Oikada je ta stranka sa svojijem magnum organum ,Orvenom Hrvatskom“ počela da teroriše i nasilno pohrvaćuje ovaj naš grad, niti se je jednom jedinom pleme- nitom ili opće-korisnom idejom ispoljilo i po- kazalo njezino javno djelovanje. Osnov _nje- zine politike, sva jačina i uzvišenost njezine nauke, može se nazvati samo jednom jedinom riječi, a to je: denuncijanstvo, koje kipti iz svakoga stupca i retka njezinoga organa »Orvene Hrvatske“. Opći interesi grada, uza- jamna ljubav gragjana, umni napredak Du- brovnika, vaspitanje mladijeh generacija u ljubavi k slavnoj prošlosti ovoga u našem aga o e...