Godina. XII,

Broj 12

Za Austro-Ugarsku, Bosnu i
Hercegovinu na godinu Kruna 11

Za Srbiju i Crnu Boru na go-. j
dinu Kruna 12. :

Za sve ostale zemlje na godinu
franaka 15 u zlatu. :

Za Vubrovnik na godinu Kr, 10

Na p6 godine 1 na četvrt godine
surazmjerno,

Pojedini broj lista 20 para. -

U Dubrovniku RA Marta 1903

Grm

Pretplata i oglasi

Salju se administraciji Dubrovnika

Dopisi se šalju uredništvu.
Rukopisi se ne vraćaju.

Za oglase priposlano, izjave,
Javne zahvale, računska izvje-
šća i slične objave plaća se 20 para.
od retka (sitnijeh slova). Ako se više
puta štampaju, po pogodbi.

Nefrankirana
maju se. i

pisma ne pri-

Vlasnik, izdavatelj i odgovorni urednik Antun Fabris

Matija Ban

1. 16 decembra 1818. — + 14. marta 1903:

Istaknute zastave na po koplja na srp-
skijem društvima u Dubrovniku oglasile su
prošle nedjelje u jutro, da je u Beogradu za
uvijek zaklopio oči ugledni i dostojni sin neg-
dašnjega Dubrovnika, koji je cijelijem nizom
glasovitijeh naučenjaka, književnika i držav-
nika i u ovo potonje doba potvrdio svoje
staro slavno ime, održavao kontinuitet izmegju
prošlosti i sadašnjosti i posvjedočio odanost
Srpstvu i Slavenstvu.

Sa Matijom Banom leže u grob jedan
iz toga glasovitoga dubrovačkoga ciklusa, od
kojega još danas živu dva mlagja vrsnika:
Baldo Bogišić i Pero Budmani.

Matija Ban bijaše pjesnik i državnik u
pravom smislu riječi. Ovo može mnogijem
izgledati kao čudnovata pojava, koju pak tu-
mači temperamenat Banov i naše epsko doba
u kome je on svoj vijek proveo. Jako osje-
ćanje, ljubav k narodu i čežnja za preporodom,
to su osobine, koje su resile naš stariji na-
raštaj, naše, da ih tako nazovemo, epske ju-
nake prama današnjem mlakom i saviše reali-

ostičkom naraštaju.....

Ko mei letimično- pozna politički rad
Banov, taj u njemu vidi državnika iz stare
dubrovačke škole: vješta, agilna i savremena.

Otjeran iz Dubrovnika ljubavnijem ne-

uspjehom dolazi u Carigrad, gdje se je ože-
nio. Ali tu nije mogao da dugo ostane. Srce
ga je prema sjeveru vuklo, u slobodnu Srbi-
novu zemlju, te Ban dogje u Beograd g. 1844.
U kratko vrijeme bješe stekao toliko ugleda,
da ga je knez Karagjorgjević uzeo za Vaspi-
tača svojijeh kćeri. Netom se je pojavila pri-
lika, eto Bana gdje putuje u raznijem poli-
tičkijem misijama: u Karlovee, Zagreb, (Ce-
tinje, Carigrad.

Burna godina. 1848. načela je Banovu
djelatnost u širem obimu. Srpska vlada po-
šalje ga u Karlovce patrijarhu J  Rnjačiću,
kako bi mu bio od pomoći, da što lakše
pripremi zemljište zajedničkom radu Srba i
Hrvata. Tu je on diktovao onu čuvenu pro-
klamaciju srpskomu narodu. Tom je prilikom
obašao svu vojničku krajinu, besjedeći saku-
pljenomu narodu. No misija Banova nije ostala
na tome. Dogje u Zagreb, gdje se imao da
sporazumije s Ljudevitom Gajem i banom

Jelačićem o misiji, s kojom je pošao još

iz Beograda. Iz Zagreba stigne u Zadar, gdje
izda proklamaciju na Dalmatince, u kojoj ih
“poziva, da se i oni pridruže Srbima i Hrva-
tima. Iz Zadra dolazi u Dubrovnik, gdje je
štampao onu srpsko-dubrovačku himnu. Odatle
se uputi na Cetinje ernogorskomu  vladici
Radi, čijem je dovršio svoju misiju, koja je
imala dvostruku zadaću, s jedne strane slo-
žiti Srbe i Hrvate u obranu protiv zuluma
Magjara, s druge strane u dogovoru s (e-
tinjem spremiti zemljište za opći ustanak u
Turskoj, jer se je beogradskomu kabinetu či-
nilo doba 1848-49. g. kao najpogodnije za
ovaj značajan korak. Umješanjem Rusije u
magjarski ustanak i kapitulacija Magjara kod
Vilagoša, primora Srbiju da miruje.
> U vrijeme krimskoga rata, kad gotovo
sva Evropa s Napoleonom III. na čelu bješe
povela vojnu protiv Rusije, Srbiji je prijetila
velika oposnost od okupacije, jer se Turska

Srpska Dubrovačka Stamparija A. Fasarića

bojala da nije Srbija u tajnom savezu s Ru-
sijom, s toga se je Srbija držala stroge ne-
utralnosti. Da bi se pomoglo uopće hrišća-
nima u Turskoj, Ban je morao ići u Cari-
grad. Da bi odlazak njegov iz Beograda iz-
gledao svojevoljan, on prividno podnese ostav-
ku na profesorsko mjesto. Ban se je u Ca-
rigradu trudio da što više utiče na to, da
Porta uvede što bolje reforme u svoje evrop-
ske pokrajine. Da bi u toj svojoj zamisli, da
Srpstvu što više koristi, bolje uspio, ispjevao
je dvije političke ode: jednu sultanu a dragu
Napoleonu III. Osim loga napisao je nekoliko
članaka o Slavenima u Turskoj. To učini na
turske i diplomatske krugove u Carigradu
Prijatan utisak, jer gu mislil, da je u
interesu same Porte, što on za Slovene
u Turskoj traži, a ne u prilog .komu  dru-
gomu. Radi ode sultanu, Bana napadoše. Na-
padačima on je odgovorio ovijem riječima:
»Samo u pjesmama i prozi samostalno  ga-
stavljenim, izvan domašaja dnevne političke
atmosfere, nalazi se intimno, istinsko mišlje-
nje svakoga pisca. A čim ovaj stane s perom
u ruci na zemljište dnevne promjenljive po-
litike, tu odmah iščezava njegova subjektiv-
nost, da ustupi mjesto goloj objektivnosti;
tu on, ako je rodoljub, ne obzire ge ni na
koga, do na korist države i naroda SVOgA... <
Predlozi Matije Bana bili gu u Carigradu
usrdno primani, a on predusretan kao filan-
trop i naučenjak, Turska vlada htjela ga je
odlikovati ordenom i dobrijem zvanjem, ali
je on lo odbio. Pred sam pariski kongres
napisao je brošuru o pravima srpskoga naroda
u Turskoj.

Mi smo ova dva značajna rada iz Ba-
nova života ispričali, da upremo prstom u
Banovu izvanrednu političku i diplomatsku
sposobnost, koju je dalje razvijao kao načel-
nik preskoga biroa (Presse-bureau), koji je
on organizovao i uredio, i na tome važnom
mjestu 19 godina ostao u službi srpskoj mi-
sli. Njegovo načelo: iskok istočnijem naro-
dima, smatralo se je srpskijem programom.
U to vrijeme nastale su one njegove mno-
gobrojne brošure i članci o istočnom pitanju,
što mu je steklo glasa u Srpstvu i na strani.

»U skorašnjijem srpskijem uspjesima ima
njegova...«, ovijem je riječima ministar pred-
sjednik Ristić g. 1878 u Narodnoj Skupštini
priznao zasluge Banove, kad je ova usvojila
naročiti zakon, kojijem su se Banu, za za-
sluge zemlji učinjene, priznale sve godine
bezukazne službe, kao da su ukazom prove-
dene, i dalo pravo na pensiju. Načelnik “mi-
nistarstva prosvjete tom je prilikom rekao:
»Koliko vrijedan politički radnik, toliko če-
dan, nije hotio da njegovo ime odjekuje u
svijetu; ali je za to velikijeh usluga domovini
učinio, žrtvujući joj svoju karijeru. «

Sposobnost, čednost i predanost srpskoj
misli, to su bile Banove odlike, koje su ga
visoko izdizale,

Matja Ban najviše se bavio srpskom
spoljnom politikom, ali je imao i sregjene
poglede na unutrašnju politiku. On je bio
uvjerenja, da »Srbija ne će postići Gilj druk-
čije, nego: 1. stalnošću prijestola; 2. postup-
nim, pa za i golidnim razvijanjem svojih
državnih ustanova u pravcu slobodoumnom,
ali shodnom duhu naroda i Stupnju njegove
izobraženosti; 3. strogim čuvanjem  zako-
nitosti.« '

Poslije g. 1880 Ban se je gotovo sa-

Izlazi svake Nedjelje.

svijem povukao u miran gragjanski život,
radeći više na književnosti, na kome je polju
ne manju slavu stekao, osobito kao dramski
Pjesnik. U poeziji ima pjesama svake vrste,
deset tragedija.i četiri drame. Goditie 1885.
proslavljena je u Beogradu i u Dubrovniku
pedesetogodišnjica književnoga rada Banova.
Akademija Nauka u znak priznanja izdala je
njegova književna djela. 0 Matiji Banu kao
književniku progovorićemo u »Srgju“.

Da završimo.

»Politički život Banov — veli njegov
biograf Jovan Bošković — pokazuje nam po
neku rijetku pojavu. U neprekidnom dodiru
sa dvorom i ga upraviteljima državnim, on
se sačuvao od svakoga ličnoga  častoljublja,
a tjerao je patriotizam i nekoristoljublje do-
tle, da je zahvalio na trima konsulstvima na
istoku, kojima bi ponugjen od stranih dvo-
rova. Nije htio nikomu drugomu služiti, do
svom narodu. Nije manje rijetka ni ova po-
java. On i ako nije bio u onim zvaničnim
položajima, koji daju blijeska, autoriteta i
polja za rad, ipak je veoma probitačno uti-
cao na unutrašnju i spoljašnju sudbinu Sr-
bije, a tim naravno i svega srpskog naroda. «

Slava Matiji Banu!

CR__89

Po rodovima njihovijem poznaćete ih

Mat. VII. 16.
Dubrovnik, 19. marta.

Pripovijeda se da je jedan od prvaka
hrvatske stranke došao na novu godinu u
kuću nekoga svoga prijatelja, čovjeka staroga
kova, da mu čestita početak godišta. Prijatelj
pozdravi prvaka ovijem riječima: >Ja ti, na
našu staru, želim od Boga zdravlje i mir.«
Na taj lijepi pozdrav prvak se ljutito otrese :
»Ostavi, molim te, ta licemjerstva i radije
reći: dinara, dinara i dinaral« Ova Se au-
tentična_ pripovijest, kako rekosmo, dogodila
na osvitku ove godine u gradu....... ,i ona
najbolje karakteriše afaristički duh, kojijem je
prožeto izvjesno političko društvo, zaodjenuto
hrvatskijem imenom, koje hoće da predstavlja
nekakav visoko-politički idealni program i da
nas obrati na jedino-spasavajuću hrvatsku
vjeru. Ali je poznato, da su politički pro-
grami šuplje fraze, dok se ne ispolje djelima.
Svaka stranka politička treba da djelima do-
kaže, koliko njen program vrijedi i što se u
njemu sadržava.

> Čuvajte se lažnijeh proroka, govoraše
Spasitelj, koji & Vama dolaze u odijelu ov-
čijem a unutra su vuci grabežljivi. Po vo-
dovima njihovijem poznaćete ih. E da li, se
bere s trnja grožgje ili s čička smokve? Tako
svako drvo dobro rodove dobre ragja, a zlo
drvo rodove zle ragja. Ne može drvo dobro
rodova zlijeh ragjati, ni drvo zlo rodova do-
brijeh vagjati. Svako, dakle, drvo, koje ne
ragja roda dobra, sijeku i u oganj bacaju,
1 tako, dakle, po rodovima njihovijem po-
znaćete ih .«

Mi ne znamo ni jasnije ni jače defini-
cije jedne političke stranke od ove izrečene
od Učitelja i Osnivača Hrišćanstva. Ona nam
ima služiti za mjerilo u prosugjivanju sva-
koga narodno-političkoga programa i svake
stranke, koja na sebe uzimlje za nj odgovor-
nost. Primijenimo ovo mjerilo na naše na-
rodne prilike. Ispitajmo n. pr., koji su plo-
dovi hrvatsko-političkoga programa i one
stranke, koja u ime morala i hrišćanske vjere

vojuje već dva-tri decenija protiv Srba,
krsti i izdajstvom i otpadništvom i nemoral-
nošću sva što se ne zove hrvatskijem ime-
nom, sve što ne će da savije glavu pod
hrvatskijem  državnijem pravom.  Ispitajmo
plodove stranke, koja se diči i ponosi lisio«
vima, kakvi izlaze u Zadru, Spljetu i Dubrov-
niku, i koja je sada svakomu poznata pod
imenom Crvenaštva, naročito velimo Orvena-
štva a ne Hrvatstva, jer hrvatski narod ne
može da bude odgovoran za tu nesretnu po-
javu. Koji bismo odgovor mi mogli dati na
svoju anketu, da zapitamo: pošto je ta stranka
već evo preko dvadeset godina vladinom mi-
losti u ogromnoj većini u ovoj zemlji; pošto
je ona do gada raspolagala i jednako raspo-
laže svijem onijem vlastima, koje zastupaju
jedan politički organizam : vladom, saborom,
općinama, crkvom, školom, polieijom, — koje
je rodove ta stranka iznijela na javu? Ka-
kav bi imao glasiti taj odgovor?

Taj odgovor glasi: zapuštenost, rastroj-
stvo i nered u velikoj većini dalmatinskijeh
općina; posvemašnje osiromašenje cijele po-
krajine, čega je posljedica ovogodišnja glad
i nevolja. To je ta stranka uradila u općin-
skoj samoupravi i na ekonomskom polju. U
političkom pogledu “nikada nije bilo nespo-
sobnijih sabora nego otkada se hronika popa
Dukijanina uzela za hrvatski program u Dal-“
maciji. Ta izbrana stranka, koja bješe uvr-
tjela sebi u glavu da preporodi ne samo Dal-
maciju nego cijelo južno Slavenstvo, živi od
danomičnijeh kompromisa i transakcija, glu-
pijeh fraza, blebeće kao nezrelo dijete ili iz-
nemogli starac, ne znajući kako da priveže
otrcane utopije svoga programa uz vladina
kola, koja je slavodobitno vuku u prezirljivu
nemoć usprkos smiješnijem Biankinijevijem
kanonadama bez zrna u zadarskom saboru i
bečkom carevinskom vijeću. Orkva se stavila
Cinički u službu političkijeh strasti. Škola uz-
gaja, sa veoma rijetkijem izuzecima, intelek-
tualne eunuhe, omladinu bez znanja, bez sgre-
gjenijeh ideja, bez prave i žive ljubavi k svome
ognjištu,  polutanske prikaze, koje već ne
umiju da pišu ni da govore nijednijem jezi-
kom i koje sistematski pripravljaju ovu ne-
kada klasičnu zemlju  birokratskom ger-
manstvu.

Ali je interesantno tražiti odgovor onomu
pitanju sv. Pisma, e da li se bere g trnja
grožgje ili s čička smokve u samom Du-
brovniku.

Da je ervenaška stranka doista ništa
drugo nego trnje i čičak, najbolje to doka-
zuje niski Stepen javnoga morala, na koji se
sveo cijeli dubrovački život pod uticajem te
stranke, koja je na najdnskiji način sebe pro-
glasila evijetom hrvatstva, obranom južne
granice carstva protiv tohožnje srpske iskva-
renosti. Oikada je ta stranka sa svojijem
magnum  organum  ,Orvenom Hrvatskom“
počela da teroriše i nasilno pohrvaćuje ovaj
naš grad, niti se je jednom jedinom pleme-
nitom ili opće-korisnom idejom ispoljilo i po-
kazalo njezino javno djelovanje. Osnov _nje-
zine politike, sva jačina i uzvišenost njezine
nauke, može se nazvati samo jednom jedinom
riječi, a to je: denuncijanstvo, koje kipti iz
svakoga stupca i retka njezinoga organa

»Orvene Hrvatske“. Opći interesi grada, uza-

jamna ljubav gragjana, umni napredak Du-
brovnika, vaspitanje mladijeh generacija u
ljubavi k slavnoj prošlosti ovoga u našem

aga o e...