Godina XII.

> Cijena hiti

. Zo Austro-Ugarsku, Bosnu | : j i
glercegovinu na godinu Kruna 11 :
Zs Srbiju i Crnu goru ha go
dinu Kruna 12.
Za svo ostale zemlje na go
rapska 15 u zlatu. nm
Za Vubrovnik na godinu Kr. 10
Na po godine 1 na četvrt godine |
gurazmjerno.
Pojedini broj lista 20 para. A
— do TE 7

> Vlasnik, izdavatelj i odgovorni urednik Antun m brii
abris.

_

U Dubrovniku 22 Novembra 1903. Broj 47.

Pretplata i oglasi

Salju se administraciji Dubrovnika

Dopisi se šalju uredništvu.

Bukopisi se ne vraćaju.

Za oglase priposlano, izjave,
Javne zahvale, računska izvje-
šća i slične objave plaća se 20 para,
od retka (sitnijeh slova). Ako se više
puta štampaju, po pogodbi.

Nefrankovana pisma ne pil
maju se.

Kzlazi svake nedjelje. Srpska Dubrovačka Štamparija A. Pasarića.

__

Dubrovnik, 20. novembra.

Pučka skupština hrvatske stra

. . .* nke

p Sušaku izmegju Prihvaćenijeh kekluoia

usvojila je 1 ovu: »Sakupljeni .. , raduju s
0, što su i jednokrvna braća

: srpsk
imena pregnula u Posljednje doba, stn:
g Hrvatima na temelju hrvatskoga dr-

javnoga prava uzrade oko izvojšteni jE
ičkih prava i svestrana napretka zajudnidk
oladžbine, pa žele, da se radeći bok uz bok
megjusobne simpatije uzmnože, a stare neu-
mjesne razmirice zaborave.« Pri kraju je
usvojeno, da se prihvaćener esolucije pošalju
o. saboru i hrvatskoj vladi u Za-
gre u.
Ova resolucija skupštine na Sušaku plod
jenetačnoga obavještenja s jedne strane hr.
mike s druge italijanske štampe o izjavi
Kuba srpskijeh poslanika na dalmatinskom
sora. Da su svi hrvatski listovi u ojelini
roni eli onu izjavu, koja je bila posve kratka,
djereni smo, da hrvatska skupština na Su-
šiku ne bi bila onako stilizovala onu tačku
u svojijem resolucijama, koje je priopćila i
gaboru i vladi kraljevina Hrvatske i Slavo-
nij. Dok su hrvatski listovi, svaki na svoj
način, priopćivali sadržaj one regolucije ni-
jemo htjeli da ih ispravljamo, e da nam se
ne zamjeri, da pridajemo tomu veliku važ-
10st, ali kad se izjava kluba srpskijeh po-
slnika i na hrvatskijem skupštinama pri-
kazuje u sasvijem . protivnom. duhu, tada je
naša dužnost, kao srpskoga lista, da izjavi-
mo, da ona srpska izjava ne samo što ni
jednom riječju ne spominje hrvatsko dr-
Javno pravo već naročito naglasuje na-
rodno načelo, kao načelno stanovište pro-
grama srpske narodne stranke na Primorju.
Koja pak razlika postoji izmegju državnoga
oPaa i narodnoga načela, ne treba da

Vje tumačimo: to su dva sasvijem suprotna
mučela. Koliko god mi razbijamo glavu, kako
bi doveli u sklad ta dva suprotna načela,
Svo ge to više uvjeravamo, da, pored načelne
suprotnosti, ima . trećijeh, koji takogjer u
ime legitimnoga državnoga prava svojataju
Ove naše zemlje. Protivu takijeh prohtjeva
opstoji samo narodno pravo i narodna sna-
ga. Mješanija od državnoga prava i narod-
Noga načela samo otvara vrata onomu tre-
ćemu. Ojelokupni srpski javni rad osnivao
ge je i osniva se na narodnom načelu, izu-
zam bečku tvorevinu Srpske Vojvodine, koja
= je bila po imena srpska, po suštini njemačka,
o vrijednosti ničija, što njeno brzo ukidanje
> dokazuje, po onoj: Der Mohr hat seine
> RBolle gethan und er kann gehen (crnac
Je svoju ulugu svršio i može ići).

Časni poslanik hrvatske stranke prava
Du. Smodlaka u svome vrlo lijepom govoru
U gaboru, a zatijem u Zagrebu na Nušićevom
Yeeru, izjavio je, da je sloga Srba i Hrvata
Dalmaciji svršeno djelo i da za to ne treba
otikakvijeh posebnijeh ugovora. Klub  srpski-
jeh poslanika u svojoj izjavi kazao je: ćim
Se misli, iskazane od raznijeh krugova hr-
Vatskih zastupnika, ukorijene u men

tada će, u duhu načelnoga stanovišta srpske
Narodne stranke t. j. općega priznatoga !
Prihvaćenoga narodnoga načela, otpasti ol
Zadnja reserva u programu srpske deine
Pogledu sjedinjenja. Dakle, klub E kon
Poslanika izjavljuje drugijem riječima, 44 44.
ba sačekati da one misli hrvatskijeh pos
Nika uhvate korijena u narodu, a mi my
tomu još nadodali, da se 1Z op blik.
koliko je moguće, ispolje u ge: ore
Da da će gtoprva tada otpasti i . is ika
Šerva u pogledu sjedinjenja. Prema a s
Neke razlike izmegju konačnoga Sote .
> Č Dura Smodlake i kluba srpskijel PP io,
oMi ovo naročito naglasujemo, što ue kate
oda postoji znatna razlika, Što 56 dia grp-
 kretnijega oblika u pogledu riježe)a 1.
ko-hrvatskoga spora, 1+ Pr E Skopan
Vaiske Misli“, koju izdaje i uregjuje *%)

Radić, i srpskoga narodnoga stanovišta. Preko
nijenja Stjepana Radića mi ne možemo
preći olako na dnevni red, jer on zauzima
odlično Mjesto u hrvatskoj opoziciji u Zagre-
bu, i s toga što su njegove misli, iskazane
u spomenutom listu, po mnijenju mnogijeh
Srba na Primorju, u opreci s prelomom,
Što SU ga navijestili hrvatski poslanici u dal-
matinskom saboru.

Ovo nekoliko riječi, molimo, da se uz-
me na znanje.

LICA

Veleizdajnička afera.

Govor
poslanika D.ra K. Kovačevića, izrečen u sjed-
nici 7. novembra 1908.
Visoki Sabore!

Mrko i tamno nebo, koje se nadvisilo iz-
nad glave srpskoga naroda, čini se da nema
izgleda, da će se ikada razvedriti. Mrka boja
postaje dnevno gušća i tamnija, a u zadnje do-
ba, osobito u minuloj godini, nagomilali su se
toliki erni oblaci na glave toga naroda, da se
mora držati, da se tu urotila jedna teška sud-
bina protiv njega.

. Srpskoj duši i sreu dovoljno je poznato,
koliko je ovaj narod u posljednje doba pretrpio i
koliko mu je još možda sugjeno da mora pre-
trpjeti! Premda ne postoje nikakvi temelji, prem-
da sve ono, što se izjavljuje protiv srpskoga na-
roda, nije ništa drugo nego podvala, ipak taj
narod, koji se ukazuje uvijek u svjetlosti svoga
čustva, svoga poštenja i vjernosti, stoji pod
vječitim sumnjičenjem. To sumnjičenje goni ga
na svim stranama, kud se god makne: na sva-
kom koraku, na svakom djelu on nalazi zapre-
ka. Je li činovnik, on ne smije da stoji u tom
mjestu, valja da bude premješten; je li mjesta
za kakovo promaknuće, njega će mimoići; ima
li kakav stipendij, za nj ne će biti; je li kakva
dozvola — njemu se ne će dati: uvijek će se
naći kakva prepreka i uvijek će se njemu ne-
što oduzeti. Taj duh, kojega mi moramo zvati
duhom progonstva i o kojem sam ja lani u
istoj raspravi govorio dovoljno, čini se da ne
iščezava. Taj duh, koji nije našao odjeka ni u
kakvoj duši poštenih i slobodnih ljudi, uzeo je
oblik u jednom činu, za osugjenje kojega mi
Srbi nemamo dovoljno riječi.

Taj čin je neočekivano uhapšenje urednika

Fabrisa, učenika Trojanovića i upravitelja štam-

parije Pasarića. Ž ;

Prije nego zagjemo u potankosti ovoga u-
čina i ovoga nečuvenoga djela u prosvjetnoj dr-
žavi, gospodo moja, dopustićete mi, da se nešto
povratim nazad i da pretresem neka historijska
pitanja. Ž A :
Kad pitamo sami sebe, koji su to uzroci,
zašto se tolika galama i pritisak čini na šte-
tu srpskoga naroda, ne možemo naći drugoga
do ovoga što ću sada ovdje razviti. Prelistava-
jući historiju austrijske države nijesam našao
nikakova lista, nikakova slova, gdje bi se mo-
gao uvjeriti, da je ona radila za pojam slobo-
de, razvitka, prosvjete, koja se može baš samo
na slobodi osnivati. Kroz vijekove razvio se je
u Austriji neki natražnjački duh, duh policaj-
ski, koji je mislio samo na sebe a ne i na dru-
ge, koji je ukazivao bojazan i od najnevinijih
djela čovjeka i društva. Dosta je da bacimo po-
gled na politiku, koju je vodila naša država u
Italiji. Italija, ta krasna zemlja, ta kolijevka
kulture, morala je biti poprištem tih eksperi-
menata policajskih, koji nijesu davali oduška
onoj neodoljivoj težnji prema prosvjeti i slobo-
di. Progonstvo se je vršilo proti svim onima,
koji su se samo usugjivali da naglase ime slo-
bode. Oni koji su nevine knjige pisali, svrhom
da se prosvjeta širi, bili su njegova žrtva. Još
je u našoj uspomeni ona žalosna strana austrij-
ske historije, gdje su ovi ljudi kao Silvio Pel-
lico i Pietro Maroncelli čamili u Spielbergu,
nevini i nedužni. na '

Na žalost, ta politika nije iščezla, a ne bi
iščezla ni djelomice iz Italije ni potpuno, da se
nije «dogodilo ono što se je moralo dogoditi:
razočaranje jedne nepravedne i nepametne poli-
litike, poraz na diplomatskom i vojničkom po-
lju u Italiji. Ali i ako se je mislilo, da će se
naša država, poslije poraza na Solferinu, osvi-
jestiti i darovati narodima u Austriji pravo i
ustav, ipak u uzgoju njezinih činovnika, u mla-
di naraštaj prenio se onaj otrovni .policajski
duh, koji se nije ni danas iskorijenio, te više
manje svuda izbija na površinu. E

Kod nas pojam prava nije čist; ako je i
napisan na hartiji, ipak se ne izvagja na djelu.
Dragocjena sloboda, koja je najdragocjenije bla-

go i biser što ga čovječanstvo može imati, na
svaki je mogući način igračka kod nas. I ako
sloboda u pravnom, filozofskom i državnom
smislu nije ništa drugo nego pravo pojedinca i
društva, ona se ipak vrijegja na sve strane.

Kao najpoglavitije učitelje te pogubne ško-
le spominje historija dva imena, koja, i ako su
ostala vječna u historiji, ostala su i ernim slo-
vima zabilježena. To su Metternich i Sehwar-
zenberg. Od njihovih vremena pa do danas, po-
vlači se, kao crna crta, njihov duh kroz naše
mjerodavne faktore, premda ima megju ovim
i ljudi inteligentnih, ali i takovih, koji pripa-
daju toj ubitačnoj školi.

Ali kad su se ukazali porazi u Italiji, mo-
rala se ta škola, koja se tamo izjalovila, pre-
nijeti na balkanski poluotok, dotično i na onu
zemlju koja danas mi obitavamo. Da nadoknadi
one poraze uputila se ona politika na Balkan,
te slijedi stazu i ne razlikuje se ni u čem, osim
što je još lukavija a i nahranjena modernom
prosvjetom, koliko joj je ta potrebna da dogje
do svojih ciljeva. A srpski narod, koji tu sta-
nuje, mora da plati na neki način ucjenu i da
bude žrtva te nezdrave politike. Politika asimi-
lacije naroda može se samo onda voditi, kad
su joj zdravi osnovi, kad imade sve pogodbe
opstanka i kad narodi uvigjaju u tom pokretu
obezbijegjenje svojih narodnih i prirodnih prava
i svoje budućnosti.

Ali nije kriv srpski narod, ako austrijska
politika nije znala shvatiti svoje zadaće na
istoku kao ni u Italiji. Srpskom se narodu
predbacuje da postoji Crna Gora, srpskom se
narodu predbacuje kraljevina Srbija i najgorim
se ljagama pokrivao sa strane bečke štampe,
kad se dogodio onaj preokret u Biogradu, koji
nije. ništa drugo nego odsijev prave narodne
svijesti. Ne samo u Dalmaciji, nego i u drugim
krajevima Austro-Ugarske, mi, koji mirno ži-
vimo, te vršimo svoje dužnosti, svuda smo osu-
mnjičeni, te smo žrtvovani za onu nepametnu
politiku na Balkanu. Ako se narod opire ovomu
sistemu, nijesmo mi krivi nego austrijska poli-
tika. A narod imade na to prava, to mu je
pravo božje i prirodno, jer svako voli prije sebi
i svojoj koži nego ikomu drugomu. Ovaj kužni
duh, koji dolazi iz Beča i Budimpešte, rasteže
se kroz svu Austriju, a neku je osobitu žestinu
kondensovao na balkansko poluostrvo. On je
htio da podlegnu kao žrtve nevini Fabris, ne-
vini Trojanović, nevini Pasarić. Tražio je jedan
izgovor, jednu izliku, kakovu mu drago, da se
jedanput narod uplaši, pa da mu se kaže: ,,7i
ne smiješ biti Srbin!“ A zašto je $ 19 temelj.
zakona? Samo da bude napisan, a da ne po-
stoji? Ali, jer je to jedan malen pojav izmegju
onih nebrojenih, što smo ih doživjeli na svoju
štetu, ipak — zbrojivši sve zajedno — nastaje
tako velika gomila, da se moramo čuditi, kako
im može odoljeti srpski narod. Zanimivo je, go-
spodo, na koji se je način tu postupalo, u tom
progonstvu prema g. Fabrisu. Izašla je, kako
vam je poznato, u listu ,Srgju“ jedna pjesma
sveuč. djaka Trojanovića: ,Bokeška noć“. Od-
govorni je urednik gosp. Fabris, a saradnik g.
prof. Zore. Kad je izašla ta pjesma, državno je
odvjetništvo u Dubrovniku bacilo oko na nju
i zaplijenilo je. Ali poslije boljeg motrenja sudb.
je sto u Dubrovniku našao, da tu nema nika-
kovih ekstrema što ih je državno odvjetništvo
htjelo nametnuti, naime veleizdaje po S 58 k. z.
Uz to je g. Fabris bio otputovao u Biograd.
Na to se dalje više nije ni mislilo. Kad bi bila
samo ovako ostala stvar, moglo bi se misliti,
da ta policija samo budno pazi, ali da ne do-
lazi do skrajnosti niti izvagja ona grdna djela,
o kojima sam prije govorio. Nego, vrativši se
g. Fabris iz Biograda, gdje je slavio veliko
slavlje svojih zasluga kao novinar i gdje su ga
srpski novinari pozdravili kao uzor-urednika,
tek je došao na stanicu, eto gotova policijskog
aparata, koji ga odvede u tamnicu. A zašto?
Vrijedi sada znati, kakova se evolucija dogodila
izmegju zapljene i uhapšenja. Tu je prošlo je-
dno 10—15 dana. Državno odvjetništvo dubro-
vačko, ne zadovoljivši se osudom okružnoga
suda u Dubrovniku, uteklo se prizivnom sudi-
štu u Zadru. A ovo, potaknuto od političke
vlasti, htjelo je na svaki način, bez obzira du
li postoje tu ekstremi veleizdaje ili ne, da taj
urednik postrada i da se dade jedan primjer
srpskome narodu. Po dogovoru političke vlasti
s Prizivnim Sudom u Zadru, raspoložilo se da
se g. Fabris uhapsi, i da se ono tumačenje,
koje nije mogao nikako sudbeni sto u Dubrov-
niku naći, tako proširi, da se nagje u toj pje-
smi veleizdajstvo. Na žalost, to se dogodilo
kod nas, u ustavnoj državi, gdje lična slo-
boda mora biti najdragocjenije blago, jer se
tim odlikuje jedna država slobodna i ustavna i
obezbjegjuje svakomu pojedincu njegovo pravo,
Da se to dogodilo u srednjem vijeku, ili u vri-

jeme apsolutizma, ne bih se čudio. Tad su po-
litička i sudbena vlast bile spojene; tad je mo-
gao politički duh utjecati na uvjerenje suca i
uporabu pisanih zakona. Mi smo mislili da je,
s podjelom političke od sudbene vlasti, bar_ ono
što se tiče našega života i imanja, gvozdenom
tvrgjavom obranjeno, i ako se često štogod šap-
talo i svi nijesu bili o tome uvjereni. Ali sada,
kad se vidi što se u Dubrovniku dogodilo, va-
lja čovjek da misli — i to mu je najbolji do-
kaz — da naša sudbena vlast u pokrajini nije
sasvim slobodna od političkog utjecaja. A to je
žalosno!

Da je to tako, vidi se otuda, što se je —
s uvjerenjem da se ne će prodrijeti procesom —
zatezalo toliko dugo s tamnovanjem g. Fabrisa,
ovoga nevinoga čovjeka, koji je i slaba zdravlja.
I tu je on sjedio malo da ne 2 mjeseca. Da je
to bio zapleten i komplikovan proces, gdje bi
se moralo presušlati mnoštvo svjedoka, pro et
contra, izvršiti izvida, za koje bi naravno tre-
balo vremena, onda bi se razumjelo zašto se to
toliko zateže. Ali jedna sama pjesma, napisana
u alegoričnom tonu, koja se mogla tumačiti po-
sve lako, te nije zahtijevala nego samo po sa-
hata, ili 1 sahat najviše analize, pa da se dogje
do zaključka, ima li tu ekstrema veleizdaje!

Ali i obazirući se baš na pravnu stranu
toga čina, moralo se bar s gledišta humanitar-
nosti, obzirom na potreseno zdravlje g. Fabrisa,
pospješiti riješenje, da se vidi, ima li taj čovjek
doći pred porotu, i ima li biti osugjen ili slo-
bodan. Ali to se <... htjelo da učini iz uvjere-
nja, da se do uspjeha ne će doći, i za to je on
morao da u buturnici leži. I ležao je, ne kao
čovjek, koji zaslužuje sve obzire radi negova
zdravlja i stališa, nego kao .prost razbojnik ili
zločinac, u jednoj vlažnoj sobi na prvom po-

du, ispod koje je podrum, u kojem — može
se reći — pišti voda sa svih strana. Soba ,
mračna; njeni su prozori -bili razbijeni. — Tu

Je.on morao čamiti toliko dana! Niko se nije
htio smilovati. Uprava sudbena, premda je shi
kako je trošan stan te tamnice, nije htjela po-
trošiti ni njekoliko kruna, da onaj čovjek ne
zebe; nego se tamničar smilovao i iz svoga
džepa dao nekoliko fjorina, da tomu jadnome
čovjeku bude nešto bolje. (Dr. Puljezi: Potrošio-
je 6 for. da iščisti i izbijeli sobu). Dužnost je
bila, da se ta stvar pospješi i da se dogje do
konačnoga resultata. A nijesu trebala 2 mjeseca
za jednu pjesmu. Gospodo moja, da je to došlo
pred jednu akademiju, to bi se izvršilo u 5 mi-
nuta. Ali, kao što rekoh, namjera je bila da
Fabris sjedi u tamnici. Čudno je postupanje
kad se pozvao prof. Zore 18 dee. 1902. On je
pozvat s Cetinja kao osumnjenik. A budući da
se htjelo polučiti urudžbu poziva u njegove ruke
i budući je on bio u inozemstvu, to nije moglo
da bude, s toga su odustali i promijenili svoju
taktiku, te su ga zovnuli kao svjedoka, kad je
došao slučajno u Dubrovnik. A to je velika
razlika: osumnjenik ili svjedok!

Ali najljepša ilustracija, gospodo, jest to da
prof. Zore, koji pored svih svojih vrlina i po-
red svoga filološkoga znanja, osobito srpskoga
jezika, prema nazorima visoke vlade, dotično
sudbenoga stola dubrovačkoga, nije imao ni-
kakva prava na povjerenje, — jer znamo kako
se ti ljudi uvažuju kod naših sudova — da je
taj čovjek bio na neki način svjedok, tumač i
sudac. To je najbolji znak da nijesu našli u
pjesmi ništa i da su onda htjeli velikom para-
dom pokazati kavalijerstvo: neka prof. Zore tu-
mači pjesmu i tako u njegovim rukama ostaje
sudbina uhapšenik4. Tu su paradu spravili, jer
su bili uvjereni, da bi i svaki drugi onako pro-
tumačio kao i on. To protuslovlje u postupanju
suda pobugjuje u narodu nepovjerenje i strah,
strah za to, jer vidi da, kao u ovom tako i u
drugom slučaju, mogao bi ko nevin nastradati.
Očevidno je, dakle, gospodo, da ovdje nije bio
sud suda, nego sud policije; očevidno je, da
sudbena vlast kod nas nije nezavisna.

U Engleskoj, gospodo moja, kod naroda
koji je praktično znao bolje nego iko drugi
izvesti u djelo pisane zakone i obezbijediti prava
idržave i prava pojedinca te stvoriti harmoniju
zmegju dva faktora, društva i države, u En-
gleskoj, na temelju habeas corpus, kad se ko
uhapsi, ima prava pozvati se na velikoga kra-
ljeva . kancelara, ili na sto velikoga suda i
kroz 6 dana ima pravo da ga puste na slobodu,
bio nevin ili kriv. U svakom slučaju dopušteno
mu je, prema njegovu položaju, da dade jamstvo,
da će biti podložan posljedicama zakona. Ako
to oficijal sudbeni ne izvrši, potpada pod globu
od 100 sterlinga, a to je naših 1300 fjor. Kod
nas toga nema. Može se pod istragom i nevina
čovjeka držati 2—3 mjeseca, pa i godinu, kao
što se već dogodilo sa Srbima Metličićem i Bu-
tijerom. Znam, da je Pasarić postao tako ner-
vozan i tako ga je potresao ovaj dogagjaj, da