4

PM

x.

i ssd

Broj Me , 5

Cij mI Hstt | :

Za Austro-Ugarsku, Bosnu i
.Hercegovinu na godinu Kruna 11

Za Srbiju i Crnu goru na g0- 5,
dinu Kruna 12.

Za sve ostale

zemlje na godinu
franaka 15 u zlatu i.

Za Dubrovnik na: godinu Kr. 10

Na pd godine 1 na četvrt godine.
surazmjerno. ;

Pojedini broj lista 20 para.

| U Dubrovniku 2 Februara 1902. .

> Pretplata i oglasi
Salju se administraaiji Dubrovnika
Dopisi ge mii grodništva:
Rukopisi se no vraćaju.

Za oglase priposlano, izjave,

javne zahvale; računska izvje-.

.Šća i slične objava plaća se 20 para, |
: od retka (sitnijeh slova), Ako se više. u
puta štampaju, po pogodbi, pa

Nefrankirana

Pisma ne pri-
maju se.

Vlasnik, izdavatelj i odgovorni urednik A. Fabris

Izlazi svake Nedjelje.

Srpska Dubrovačka Štamparija A. Pusarića

Dubrovnik, 1. februara.
Uzdržo Bog Dubrovnik mnogo
godišta na moru i na suhu! Ovijem bi
riječima u doba republike admiralj, upravi-

otelj svečanosti, u oči dana sv. Vlaha završio

govor, pošto bi uspeo na Orlandov stup - za-
stavu sv. Vlaha. PA |

U ono doba _ majke i sestre pgrlile bi
prognane sinove i braću, kojijem je one dane
bilo dopušteno doći u grad uz nepovrijedi-
most. |

Ovo su bile dvije odlike svečanosti sv.
Vlaha u vrijeme slobode i nezavisnosti.

Naravski, one prve: Uzdržć Bog Du--

brovnik na mnogo godišta na moru i
na suhu — nestalo je u političkom pogledu
zajedno sa padom republike. Seljani više ne
pozdravljaju barjacima okupljenu vlastelu, on-
dašnje predstavnike vlasti i moći, već nji-
hove zamjenike, današnje državne vlasti. Vre-
mena se mijenjaju. Može neko žaliti, može
se neko. veseliti. To nije nikomu zabranjeno.
Kao što mislimo, da ne može biti zamjerke
ni nama, kad se na dan sv. Vlaha sjetimo
iščezloga Dubrovnika. Ovo je dan sjećanja.
I kao na taki dan same se misli roje i skreću
sa sadašnjosti na prošlost. Tako je jaka moć
ove svećanosti, da neosjetno pokreće na re-
fleksije i uporegjenja; tako je ta svečanost
sjećanja u puku uhvatila korjena; “da- se- je
oko polovine minuloga vijeka pomišljalo na
zamjenu sv. Vlaha sa sv. Dubravkom (Sil-
vanom), e da zamjenom staroga parca i sveca
s novijem parcem i svecem malo po malo
iščeznu sjećanja na prošlost i izbjegnu se

 nezgodna uporegjenja. Mislimo, da danas ne

pomišlja niko više na taku zamjenu, jer nije
potrebna. Dandanašnji se školom postizavaju
isti rezultati. Ostaje sv. Vlaho kao crkvena
svečanost, ali iščezava stari duh, Malo ih je
još, koji ga dobro znaju i osjećaju. Da tijeh

bude još manje, na osvitku dvadesetoga vi-.

jeka oni koji mogu nasilno dižu sa sveča-
nosti sv. Vlaha značaj dubrovačke proslave
i nadomješlaju ga nečijem novijem. Oni koji
mogu hoće da spoje svečanost sv. Vlaha sa

. Hrvatstvom, e da bi tom novotarijom u pro-

osti pak uspješnije prodrli. Ali ova nakana,

neka se dopusti jedno uporegjenje, isto je
kao nova krpa na staru haljinu. Za ljude od
ukusa i znanja nema u tome nasilnom  spa-
janju sv. Vlaha sa ekskluzivnijem Hrvatstvom
ni sklada ni harmonije. Odmah upada u oči
nespretnost i neprirodnost nakane. Kad se
još uzme u obzir, da to neprirodno spajanje
nije spontana manifestacija, kojoj su klice u

istoriji, tradiciji i osjećanju, već da je to protu-
srpska demonstracija, tada je to još više za.

osudu, Reći će nam se, da demonstracija ima
svuda; to je istina; ali opet svemu ima i granica;
ima dana u godini, kad ova ili ona demon-
stracija treba da izostane. Taj je dan za Dubrov-
nik svečanost sv. Vlaha. Franchigia saneti
Blasii. Razumiju li oni koji mogu značenje
ove riječi, koja je u starom Dubrovniku za
toliko vijekova bila prava svetinja. Ta riječ
znači, da su i progranici toga dana mogli
slobodno doći u Dubrovnik, da vide rodni

grad i svoje Pax Ragusina. Razumiju li

oni koji mogu značenje ove druge riječi, ko-

jom se je uprav nalagalo, da na dan sv.

= Vlaha mora nestati svakoga razdora i svake

Pedi

Saneti Blasii i Pax Ragusina odjekuje
glas nesloge, mržnje i borbe, Je li u skladu

CA i
dni at

a a
sko

s dubrovačkom istorijom, da ge na dan sv:
Vlaha, na dan sjećanja dubrovačke prošlosti,

 priregjuju svečanosti, iz kojijeh oni koji mogu

Srbe isključuju? Zar to nije teška zaušnica
dubrovačkoj povjesti? Zar to nije profana-
Cija staroga Dubrovnika, čiji su arhivi puni

svjedočanstava i dokaza o ljubavi srpskoga.

naroda prema Dubrovniku? Eto kako iščeza-
vaju stare odlike dubrovačke proslave.
Zaludu je slijepcu boje pokazivati i gluhu

govoriti. Slijepac boje ne vidi, a gluhonja

zvukove ne čuje. Taki su danas oni koji
mogu u Dubrovniku. Ali je reakcija započela.
Gragjanstvo, koje se ne slaže sa spomenu-
tom novotarijom, koje hoće da se svečanost
sv. Vlaha slavi u starom dubrovačkom duhu,
koje hoće da ta svečanost bude dubrovačka
proslava, — to gragjanstvo ove godine, sa
bolom u srcu, uskratilo je obične priloge za
troškove svečanosti. Ovo je javni prosvjed
protiv novotarije, koja bi htjela zbrisati svaku
uspomenu na stari Dubrovnik.

Možda će nam kogod doviknuti, da smo
kampanaliste, da smo sanjari, da smo čak i

onatražnjaci. Nijesmo ni jedno, ni drugo, ni

treće. Razumijemo vrlo dobro, da se repu-
blika iz mrtvijeh ne može više uskrisiti. Ali
pijetet prema toj dičnoj i slavnoj starini na-
laže nam da prosvjedujemo protiv  falsifiko-
vanja. istorije, barem na dan sv. Vlaha. Ima
dosta dana u godini za iskaljenje narodnijeh
i političkijeh strasti. Dosta je i previše svag-
dašnje borbe. Zar se je toliko nisko spalo,
da se ni onaj sjajni primjer uvigjavnosti sta-
rijeh Dubrovčana ne usvoji, da dan sv. Vlaha
bude, kao što je uvijek bio, dan mira i lju-
bavi, da bude Pax Ragusina, mir dubro-
vački ?

Odviše se je nisko spalo, da uzmože
dugo trajati. Mi vjerujemo, da će ge povra-
titi vremena, kad će ge svečanost sv. Vlaha
slaviti u duhu prošlosti sa dužnijem obzirom
na prilike i duh vremena.

Uzdržć Bog Dubrovnik na mnogo
godišta u skladu sa istorijom i u ljubavi
sa srpskijem narodom, iz kojega je, uljugjen
latinsko-italijanskom kulturom, niknuo. To je
naša molitva u oči sv. Vlaha,

ICA

 Klerikalizam u hrvatskoj povjesti

Reći će nam kogod da se veoma često
povraćamo na klerikalizam. To je istina, da-
pače ispovijedamo, da je jedna od glavnijeh

zadaća ovoga lista vojevati protiv  klerikali-

zma, koji je ne samo neprijatelj prave nauke
i narodne slobode, već je u našijem strana-
lua uz one koji mogu glavni vinovnik srpsko-
hrvatskoga razdora. Hrvatski političari u
Dalmaciji i hrvatske opozicione stranke u
Hrvatskoj i Slavoniji bacile su se  sasvijem
u naručja klerikalizma. Ali je klerikalizam
počeo malo po malo ušaljavati se i u vladinu

stranku u Hrvatskoj i Slavoniji, pošto se je

uvjerio, da je teško srušiti tamošnji vlada-

jući sustav. Pri minulijem izborima za hrvat-
sko-slavonski sabor veliki dio svećenstva ra-
dio je i glasovao za vladine kandidate. Što
znači, da je klerikalizmu nije načelo dobro-.
bit naroda već pohlepa za vlasti, te je s toga:
počeo ostavljati hrvatske opozicije.

Mi smo više puta tvrdili u ovom listu,
da se Hrvati od klerikalizma nemaju nadati

| ničemu, što bi narodu u korist išlo. Milo nam
je što to možemo potkrijepiti govorom, što
ga je zastupnik Martin Sekulić izrekao u hr-.

i is ta
: # i Zak

Vatsko-glavonskom saboru za rasprave  pro-
računa. On je u jasnijem bojama prikazao

ulogu, koju je klerikalizam igrao u hrvatskoj

povjesti. Taj dio govora Martina Sekulića po
stenografskom protokolu glasi:

Ali sada dolazim na treće pitanje, koje sam
stavio u ovoj visokoj kući, na klerikalizam. Neka
mi bude dozvoljeno i o tom koju reći. Ja ne ću
dugo niti o tom raspravljati, ali temeljito. Razmi-
šljao sam i pitao sam se, što je to klerikalizam,
pak sam vidio, da su to težnje jednoga dijela sve-
Ćeustva za političkom prevlasti i za državnom pre-
vlasti, da oni malo po malo nastoje, da dobiju ci-
jelu vlast, koju danas ima u Hrvatskoj demokrat-
Ska(!) ustavna vlast u rukama, da malo po malo
Vlast tu prenesu na sebe. Pitam ja, je li korisno
to, ili je pogibeljno za narod?......

Je li ikada u Hrvatskoj ta stranka, klerikalna,
zauzela položaj takov, da je državna vlast hrvatska
bila u njezinijem rukama? Ja ću vam razložiti na
temelju historije i čitat ću vam originalna pisma,
da vidite i da zuate. Moram za to malo iz daleka
priteguuti i to iz vremena, kad je kralj Petar Kre-
Šš mir bio na vladanju, — onaj isti Petar Krešimir
Koji se grli s Dušanom i što ja znam, što se je sve
o tom reklo.

Na njegovom dvoru bile su tri znamenite
osobe: sin njegov Stjepan, zatim lički župan Sla-
vić, koji je oženio kćer Petra Krežimira_Nevu, i
Dmitar Zvonimir, ban.

O tom Dmitru Zvonimiru ništa se ne zna,
nego da je imao za suprugu sesiru magjarskoga
kralja Ladislava.

U ono doba težio je kler za državnom prevla-
sti, htio je, da dobije hrvatski narod posve u svoje
ruke.

Stjepan, prvorogjeni sin i jedinac Petra Kre-
šimira, koji je imao doći na prijestolje, nije bio
SVećenstvu latinskom, koje je onda vladalo, po ćudi,
nego sirom.h morao se je odreći kraljestva i kne-
Ževske vlasti i svega, i tomu su Stjepanu popovi
podmetnuli slijedeću izjavu (čita): ,Kada sam teš-
kom pritisnut bolesti, sazvao sam časne svećenike
kraljevine Hrvatske, da bolesti moje duše liječe;
tada Sam se po njihovom savjetu dao prenesti u sa-
mostan Sv. Sjepana prvomučenika, gdje odloživši
čast kneževsku i svako dostojanstvo, odredio sam
Si mjesto za grob“.

Dakle tako latinsko svećenstvo ili klerikalizam
zakopao je hrvatskog kraljevića u jedan samostan.
Naravska je stvar, da hrvatsko plemstvo i hrvatski
narod, pošto je Stjepan odbio, izabrao  Slavića, jer
je on imao kćer kralja Krešimira. Taj Slavić

postavio se je na prijestolje. A što kaže povjest?

(čita): ,Proti kralju Slaviću digli su se La-
tini i latinsko svećenstvo, i sam papa rimski ne
htjede ga prizuati. Ti protivnici Slavića pozvali gu
u pomoć Normane iz južue Italije. Normani pod
knezom Aurikom zarobiše Slavića i odvedoše ga sa
sobom u svoju dumovinu, gdje mu nestade traga i
glasa“.

To je drugi znameniti čin klerikalizma u Hr-
vatskoj.

Sada dolazi treće. .

Ko će drugi doći na prijestolje nego li Zvo-
nimir, ali Zvonimir, se je morao pokoriti — kako

sam već kazao u ovoj visokoj kući u svojem govoru .

— rimskoj stolici i proglasi se vasalom rimske
stolice i tako je hrvatske gamostalnosti nestalo!

Mislite li, da je kler bio zadovoljan? Nije, a
nijesu bili bome ni hrvatsko plemstvo ni hrvatski
narod zadovoljni.

Oui nijesu htjeli Zvonimira za kralja. Zvoni-
mir je ukinuo hrvatsku službu božju, uveo je mje-
sto hrvatskih glagolskih škola latinske škole. U
Svemu je povlagjivao latinskom svećenstvu, a pro-

| gonio je hrvatskog popa- biskupa ninskog, kojemu je

biskupija sezala od Knina do Drave. |
Hrvatsko plemstvo, hrvatski narod, uteklo se
je u pomoć istarskom knezu Vecelinu i snovalo je,

kako bi uz njegovu pomoć i možda uz pomoć nje-.

mačkog cara Henrika 1V. moglo potkopati Zvoni-

mira i na prijostolje opet staviti narodnu dinastiju

i uspostaviti neodvisnost hrvatske kraljevine. I zbilja

istarski taj knez Vecelin pristao je na to, ali papa
|oje za to saznao, pa eto 4. listopada 1079. piše mu
ovo (čita): ,Zaaj ti, da se ne mogu načuditi, što

4

se pokori klerikalnoj stranci.

: prenesene u Stolni Biograd.

ti, koji si od davna vjernost bl. O. Petru i nama

obećao, sada nastojiš ustati proti onomu, koga je
apostolska vlast postavila u Dalmaciji kraljem. Toga
radi opominjemote i od strane bl. Petra zapovijedamo,
da se više ne usudiš dizati oružje na kralja Zvoni-
mira, znajući da ćeš sve ono učiniti proti apoštol-
skoj stolici, što se usudiš proti njemu učiniti. Ako

[li može biti kažeš, da imaš što proti njemu,

Valja ti od nas isprositi presudu i ragje čekati pra-
vicu nego li svoje ruke na njega oružati na uvredu

oapoštolske stolice. Ako li se ne pokaješ za svoju
 odrzovitost, nego se drzneš udariti prijekorno proti

zapovijedi našoj, tada znaj nesumnjivo, da ćemo mač
bl. Petra na tvoju drzovitost izvući, te s njim, ako
se ne opametiš, kazniti preuzetnost tvoju i svih
onih, koji ti u toj struci pomagali budu“.

No to je zbilja Vecelina ustrašilo, a donekle
ustrašilo se i hrvatsko plemstvo, tako da se je malo
primirilo. ja

Ali Zvonimir, da se još bolje uvuče u milost
tugjega vladara, da još više sagne svoju slobodnu
kraljevinu pod jaram tugjeg vladara, pozove plem-
stvo da ide u križarsku vojnu. I tu se je na Petrovu
Polju sastalo cijelo hrvatsko plemstvo i velik dio
naroda, pa je narod rekao — doslovce ću čitati —
(čite): ,Što radi taj kralj? Nikada više ne ćemo
vidjeti žene, djecu i domovinu svoju. Kraljev tajnik
i peharnik Tadija prodire sa nekolikima u kraljev
šator“ — u šator onoga Zvonimira, kojega latinski
popovi drže za prvog hrvatskoga kralja — ,te ubiše
Zvonimira, koji bi pokopan na istom polju u crkvi
sv. Cecilije“.

I sada se je pokazala opet ona stara hrvatska '
samosvijest. Iz manatsira izvukoše siromaha Stje-
Pana, da tamo liječi svoje teške bolesti svoje duše
i postavila ga za kralja, i taj Stjepan postao je
hrvatskim , kraljem.

Pa kako se piše, molim, ne kao drugi kralj,
nego kaže (čita): ,Sjedoh na kraljevsku stolicu
svoga otca, svoga djeda, svoga pradjeda s odobre-
njem čitavog plomstva hrvatskoga i slavonskoga
(Zast. dr. Mile Starčević: Slavonije nije još onda
ni bilo) hrvatskoga i dalmatinskoga.“ Pardon. Za-
rekao sam se, Vidite dakle, da se hrvatsko plemstvo
kroz stoljeća borilo za samostalnost proti klerikalizmu.
Stjepan je došao na kraljevsku stolicu i tako uspo-
Stavio neodvisnost Hrvatske i došla je narodna di-
nastija na. prestolje.

Kleru nije to bilo po volji, pa videći, da u
samom narodu nema ta težnja klice, tražio je vojnu
pomoć, a gdje, u Ugarskoj. Čuti ćete, kako se to
dogodilo.

Na ugarskom dvoru bila 'su četvorica bratu-
ćeda Salamun i: Gejza na jednoj strani, a Ladislav
i Bela na drugoj strani. |

U ugarskom kraljevskom dvoru bile su iste
klerikalne težnje kao i na hrvatskom dvoru, ali,
visoki sabore, niti je Salamun niti Gejza htio pod
taj jaram, zato piše papa kralju Salamunu 28. listo-
pada 1074., da neće dugo kraljevati, ako, ispra-
vivši svoje bludnje, ne prizna, da je žezlo kraljevine
leno, ne kraljevo, već apostolskog veličanstva.

Dalje piše Gejzi, nasljeniku Salamunovu, (čita):
»KKraljevina Ugarska, kano i druge plemenite kra-
ljevine, imadu ustrajati u stanju svoje vlasti, slo-
bode i nesmijedu podvržene biti ni jednom kralju
druge kraljevine, jedino rimskoj crkvi, jer je rogjak
tvoj Salamunovu kraljevinu primio bio usurpatorskim

putem cd njemačkoga kralja, a ne od rimskoga

pape, te je, kako sudimo, božiji sud zapriječio nje-
govu vladavinu.“ |
Sto je preostalo jedinomu kandidatu, ili pre-

tendentu, kako se veli, za hrvatski prijestol, Ladi-

slavu? Vidio je, da ne može nikuda drugamo, pa

Ali da ta stranka opsjeni cijeli magjarski na-
rod, proglasio je papa sv. Stjepana svecem, nje-
gova brata Henrika isto tako, kao i čanadskoga
biskupa. I tu je, visoki sabore, da se obsjeni ma-

ogjarski narod, povedena takova svečanost, kakove

još nije bilo na svijetu, a možda je ni neće biti.
Tu su moći u najvećem sjaju magjarskoga naroda
Sada je rimska stolica imala i Hrvate u svo-
joj ruci, ona je znala napipati onu žilicu; pa je
rekla Ladislavu svetomu, ajde Ti i pokori Hrvate |
i podmetni ih pod isti jaram, pod kojim i Ti stojiš.

DA ho