4
nA

t

ri

Ri
i
3

ov doro srna ko ooo

.. franaka 15 u zlatu. GA A.

Godina XI

U Dubrovniku 29 Marta 1902

Broj 18

Cijena lista

Za Austro-Ugarsku, Bosnu i
Hercegovinu na godinu Kruna 11

Za Srbiju i Crnu goru na go-
dinu Kruna 12.

Za sve ostale zemlje na godinu

Za Dubrovnik na godinu Kr. 10

Na p6 godine _ i na četvrt godine
* surazmjerno. ii

Pojedini broj lista 20 para,

JU

MI

Pretplata i oglasi

Salju ge administraciji Dubrovnika

Dopisi se šalju uredništvu.
Rukopisi se ne vraćaju.

Za oglase priposlano, izjave,

javne zahvale, računska izvje-

* šća i slične objave plaća se 20 para.

.9d retka (sitnijeh slova). Ako se viče
puta štampaju, po pogodbi.

Nefrankirana pisma ne pri-
maju se.

Vlasnik, izdavatelj i odgovorni urednik A. Fabris

SETE

Kzlazi svake Nedjel je.

Srpska Dubrovačka Štamparija A. Fusarića

Dubrovnik, 27. marta.

Ako hrvatski otadžbenički listovi pred-
stavljaju, kao-što oni vele hrvatski narod,
predstoji jedna nova akcija u njihovoj na-
rodno-erkvenoj politici. Po tijem listovima
hrvatski političari u mantiji i bez mantije
postaviće rimskoj kuriji ultimatum, koji će
sastojati iz tri tačke: prvo, da uvede staro-
slovensku službu božiju u svoj Hrvatskoj ;
drugo, da osnuje hrvatsku narodnu erkvu:
treće, da zagrebačkomu nadbiskupu podijeli
naslov primasa svijeh Hrvata.

Prije nego pregjemo na ispitivanje ovoga
gromopucateljnoga ultimata, red je, da  ista-
knemo, da je ovoj najnovijoj ratobornosti po-
vod u nezadovoljstvu zbog riješenja svetoje-
ronimskoga spora. Iz čega izlazi, da uzrok i
povod ne leži u apsolutnoj potrebi i nuždi
već da je potekao iz veliko-hrvatske mega-
lomanije. Da se još jasnije izrazimo ove hr-
vatske zahtjeve sugerirao je najnoviji uspjeh
srpski u svetojeronimskom pitanju. Dakle, ti
zahtjevi nijesu samonikli, niti su potekli iz
uvjerenja i narodne volje već su loša kopija
onoga što Srbi dijelom imaju. Taka je sva
velikohrvatska politika. Ona drugo ne radi,
već u svemu majmuniše Srbe, kako bi Ssrp-
skomu narodu više škodila stvaranjem  novi-
jeh fantom& i cijepanjem i tako malene na-

rodne snage u dva neprijateljska tabora. Da

je povod spomenutijem zahtjevima u jačini
narodne svijesti i narodne snage; da je po-
tekao usljed poraza pretrpljena u borbi s Ni-
jemcima i Madžarima; da mu je svrha, da
jače priljubi narodne stihije na jugu, rado-
vali bismo se bujnoj hrvatskoj svijesti, i ako
bismo posumnjali u konačni uspjeh te kam-
panje. Ovako, kad znamo uzrok i povod tomu
navještenomu pokretu, kad vidimo da mu je
začetnik bratska nenavist i tjesnogrudnost,
dužnost nam je podići prozirni plašt sa te
tobožnje narodne akcije, kojoj je, kao zmiji
u repu, sakriven otrov, koji truje naš narodni
organizam.

Kad smo ispitali povod navještenomu
ultimatum hrvatskomu, kad smo mu upoznali
roditelje, promotrimo pojedine tačke sa real-
noga gledišta.

Prva tačka, biva, uvogjenje staroglo-
venske službe božije u orkvu nije nova. Mi
smo o tome više puta pisali i predvidjeli
barem za nedogledno vrijeme neuspjeh u
tome pitanju. Tražioci staroslovenske službe
božije ni sami nijesu na čistu, u kojem bi je
opsegu zahtijevali. Osnivaju li oni tu svoju
tražbu na nekijem pravima, tada bi njezin
opseg bio premalen, i ne bi cilja postigao;
osnivaju li je oni na nekom širem opsegu,

tada dolaze u sukob sa Srbima, koji ne mogu

dopustiti, da se jedna čisto narodna i litur-
gijska stvar izrabljuje u  narodno-političke
svrhe njima neprijateljske. Sam naziv staro-
hrvatska služba božija nije tačan, jer jezik,
čije se uvogjenje u crkvu traži, nije ni hr-
vatski ni starohrvatski već staroslovenski.
Glavni pak bedem, 0 koji se razbija staro-
slovenska služba božija, jest današnje ure-
gjenje katoličke crkve, koja tako krupne pro-
mjene kao mijenjanje liturgijskoga jezika u
crkvi ne trpi. Jedini izuzetak u tome pogledu
Vatikan je učinio, i to u obećanjima, za ove
strane u nadi ne bi li se tijem pospješila
unija. Sve što je više nada za unijom  išče-
zavala, obećanja u pogledu staroslovenske
službe božije sve gu to manja i manja po-

4

stajala, jer. staroslovenska služba božija za
Vatikan nije bila svrha već sredstvo za po-
stizanje nečega drugoga. |

Druga tačka t. j. osnivanje hrvatske na-
rodne crkve pretpostavlja ostvarenje “prve
tačke t. j. uvogjenje u orkvu staroglovenske
službe božije kao vanjskoga ili ti narodnoga
obilježja. Dok se prva tačka ne ostvari o
drugoj nema govora. Kao što staroslovenska,
služba božija kao narodnosna oznaka u erkvi
nalazi protivnika u universalnosti i centrali-
zaciji katoličke crkve, osnivanje narodne hr-
vatske crkve u diametralnoj je opreci sa tra-
dicijama i duhom rimske kurije. Sa _takijem
zahtjevima nijesu uspjeli ni Madžari, koji su
brojniji i moćniji. Za taku revoluciju u ka-
toličkoj crkvi još nije ni iz daleka zemljište
Pripravljeno. Istina čuju se kad i kad gla-
sovi, koji priznaju pravo narodnoj ideji u
crkvi, i koji bi bili spremni da žrtvuju la-
tinski jezik u službi božijoj, kao što to za-
govara D.r Albert Ehrhard, profesor bečke
universitati i poznati erkveni pisac, ali su ti
glasovi tako rijetki, da se potpuno gube i
iščezavaju. Zamašna bi to reforma bila; ona
bi uzdrmala  cijelijem ustrojstvom “katoličke
crkve, te ju podijelila u toliko narodnijeh er-
kava, koliko raznijeh naroda ona broji, s toga
je to pitanje za nedogledna vramena, da ne

Tečemo za uvijek, zakopano.

Uz staroslavensku ili ti kako Hrvati vele
starohrvatsku službu božiju i narodnu hrvat-
sku erkvu dolazi naravski čast i naslov pri-
masa svijeh Hrvata. Iz ovoga trećega  zah-
tjeva vidi se, kolika bi imala biti hrvatska
narodna crkva, biva, ,od Triglave do Bojane,
od mora do Drine“, dakle nova kopija prvoga
izdanja svetojeronimskoga zavoda. Ne samo
to već se u hrvatskoj štampi diže glas, koji
glasi: ,Jest do Bojane, jer novi (I) primas
Svih katolika Srba spada(!) u hrvatsku (1)
crkvu“. Eto za čim ide i čemu teži navje-
šteni hrvatski ultimatum, koji je per  excel-
lentiam protusrpski. Ova posljednja tačka ot-
krila je nebratske namjere najnovije hrvatske
akcije, koja ide za tijem, da u drugom izda-
nju ponovi svetojeronimski spor. Nije veliko-
hrvatima bila dovoljna lekcija, koju su pri-
mili u svetojeronimskom pitanju, već traže i
drugu. Ako ushtiju, dobiće je, jer Roma

locuta est, causa finita. Srpski primas je

starina, koja potječe iz jedančstoga vijeka.
Hrvatskoga primasa do danas ne pozna isto-
rija katoličke crkve. To bi bila novina, koja
će ostati pium desiderium (pobožna želja)
velikohrvata.

Kao što smo vidjeli i obrazložili, spo-
menuta hrvatska akcija nema nikakva izgleda
na uspjeh, što više ona je na prvom koraku
otkrila svoje zadnje ciljeve, radi kojijeh je
pretrpjela i u svetojeronimskom sporu fia-
800, i to tako zvučan i zamašan, da bi i
najzatucanije ljude imao malo osvijestiti i
rastrijezniti. Naše velikohrvate ne samo da
nije opametio već ih goni na druge pusto-
lovine. Ovo je prava patološka pojava, koja
ne spada u politiku već u psihiatriju t. j. u
bonicu za ispitivanje duševnijeh bolesti. Ža-
losno, ali istinito.

RACE

Glasovi novina 0 svetojeronimskom zavoda.

Prostor je našega lista premalen, da
bismo mogli i u kratko priopćiti sadržaj čla-
naka hrvatskih otačbeničkih listova,

Obzor i Agramer_Tagbblatt  doni-
jeli su istovjetne članke:

" Ne vjerujemo svojim vlastitim očime. Nustao
je potpuni metež, da ne zna, ni ko Pije ni ko plaća.
Uzalud iserpive (!) istorijske studije, dokumentirane
spomenicama iz najpouzdanijih (!) izvora, zaman
razlozi prava (!) i pravičnosti (!), u taman politička
razboritost (kad bi Rampolla bio Kallay. — Pri-
mjedba slagareva). Valja nam Priznati, da ge diplo-
macija naše monarkije bila s imenom: Hrvat —
sprijateljila. Znamo posve izvjesno, da je. dekretal
od 1 avgusta 1901., koji je uz bulu »Slavorum
gentem“ proglašen, prešao kroz diplomatsku retortu
naše monarhije. Umješanjem Orne Gore rimska ku-
rija počela se je kolebati. Brisanje imena hrvat-
skoga, to je nešto, što mora da Hrvate Ogorči, ma
i onda, kad to dolazi od same rimske kurije. Svi
aktori, koji gu se umješali u Spor, urotili su se
flakle brš proti Hrvatima; pa ako su tim faktorima
Hrvati krivi što su živi, tom mjerom ne bi smjela

rimska kurija da mjeri Hrvatima, koji su od vje-

kova njoj posvjedočili svoju vjernost i odanost.

— Zagrebačka Hrvatska u br. 58 iz-
megju ostaloga piše:

Ričuna se: ma što mi uradili, oni od Hrvata,
koji pripadaju katoličkoj crkvi, ostati će uviek
dobri i vjerni katolici. Nego sve ima svcje Branice;
pa bi se u takovu: umovanju i Rim mogao jedan
put prevariti, kao što bi se mogli prevariti drugi...
Bilo je ipak izmegju nas takovih, koji su gojili
jednu nadu; danas recimo jednu iluziju. Mislili
smo, da je Rim uz nag i s nama. Kao dobri vjer-
n'ci, proniknuti najdubljim uvjerenjem, da je kato-
ličkoj orkvi štititi “i braniti one, koji su zapušteni,
koji gu progonjeni, utvarali smo si, da uživamo sim-
patiju i potporu Rima, za to, što je pravo (!) s na-
ma... zato u jednu riječ, što smo polazili ga gle-
dišta, da se u Rimu ne gleda ni na moć ni na
silu, ni na uplive, nego, prama Isusovoj nauci, na
najviše ideale kršćanske pravice. Bila je iluzija. Ma
kojim obziririma podlegao Ram olla, nanešena nam
je nepravda (!).....

— Novi List br. 57 u članku: Naj-
novije iznenagjenje — piše:

Najgoru fiiguru u cijeloj ovoj koufuziji čini
Vatikan i hrvatska vlada... A Vatikan pako uzmaknuo
je sa svojim breveom, kad je vidio, da su proti
njemu faktori, koji su, udruženi, moćniji, nego li
sebi samome i svojoj indolenciji prepušteni hrvatski
narod. I rimska kurija i hrvatska vlada sliedile su
ovdje svoje stare tradicije. Bezuvjetni pristaše jedne
ili druge napasti će nas možda radi ove tvrdnje.
A ona je ipak istinita i opravdana. Opozivom bre-
vea ,Slavorum Gentem“ dokazuje se, da u Vatikanu
ne vlada takogjer načelo pravičnosti, nego da se
špekulira izmegju jačih i slabijeg, po načelu opor«
tuniteta. Reći će ge, da ge tako radi za više inte-
rese crkve. Moguće je. Mi konstatujemo samo, da
se tim interesima za volju gospoda na kuriji ne
žacaju počiniti nepravicu hrvatskomu narodu.

Moralka eve tugaljive epizode, u kojoj se je
sa raznih strana pravica tako bezdušno plesala, jer
je ta pravica išla u naš interes, bila bi ova: da su
Hrvati sve isto kao za monarkiju, u kojoj živu,
tako i za rimsku kuriju bili — dobra stafiža. Kad
je trebalo ginuti u Italiji, u Ugarskoj, u Pruskoj,
u Bosni — tko miliji od Hrvata!! Isto tako kad

je trebalo sa potocima krvi braniti kršćanstvo od |

turske provale — onda: antemurale cohristianitatis !

A. danas ge evo čini velikome starcu Lavu XIII,

da še naprama tim Hrvatima tako tužno podne go,
. Crnae je svoju obavio, crnac može otići.

Ali no! Crnac neće otići. On će ostati i biti
će, uzprkos svemu tome, svima naokolo i nadalje
ponizni, vierni i valjani sluga. Samo će sebi biti
kao i dosle — loš gospodar. Tako se je on naučio,

Isti list br. 62. u članku: Orkva i po-
litika — veli:

Neće nas rastrijezniti posvema ni tuš od Va-
tikana, Ali ipak djelovat će dobro. Bit će nas sve
to više, koji nećemo u svakoj političkoj špekalaciji
gledati — vrhunaravno nadahnuće. To je ipak jedan
korak naprijed.

— Hrvatska Kruna, organ dalmatin-
ske čiste stranhe prava, grmi da se do ,neba

čuje“. Ovo nekoliko odlomaka te papirnate
»&mljavine“:

Mi ,prezreni“ Hrvati... bili smo izigrani, a erno-
gorska diplomacija zadojena »Slavjanskom 'užajam -
nošću“ svojim podlim sredstvima, svojom bizantin-
skom prefriganošću uspjela je, da predobiju njezine
bogumrzke namjere. Da je barem otvoreno i iskreno
postupala, da se je poslužila svojim silama ne bismo
ni redka napisali, ali dok stvari protivno dokazuju
ne možemo a da naj većim ogorčenjem, naj gordi-
Jim prezirom ne ožigošemo bizantizam te bajagi
diplomacije. Stara je riječ: vuk dlaku mnijenja, ali
ćudi nikad, tako i Crnogorci običajni puškom iz
zasjede ubijati i robiti i na diplomatičkom polju
služe se istim izdajničkim sredstvima. Što niesu
pokušali, česa se niesu prihvatili, samo da nam
mogu ukrasti ono što su naši predji podigli svojim
krvavim trudom i svojim novcem? Jalov je bio
napor svih naših otačbenika, koji su historijskim
studijama, jasnim dokumentima, naj vjerodostojnim
spomenicima iz naj autentičnijih vrela čisto i bistro
dokazali, da jedino nas Hrvate patri pravo na za-
vod Sv. Jeronima ; jalov je bio jednodušni protest
te je odjeknuo od najbogatije palače po naj siro-
mašnije klieti, od gradova do naj zabitnijih sela
naše otačbine prigodom razbojničke: provale pseudo
dalmatinaca; sve, sve je bilo jalovo, jer: ,contra
maggior voler, ragion non vale“. Tko je bio zvan,
da brani pravicu kukavički se uztegnuo, a_ne po-
zvani zakvačiše svojim. grabežljivim pandžama, da
pomognu otimačima tudje vlaštine. N8, ne smijemo
kriviti rimsku kuriju, koja je, slabo upućena u na-
šim prilikama povjerovala perfidnim lažima i zlob-
nim uvjeravanjima naših dušmana ; ne, ne smijemo
pripisati ovaj ne pravedni uspjeh »diplomatima“
ornogorskim- ,primasu“ Milinoviću ni malome conte
Vojnoviću, nego moćnome uplivu ruske diplomacije,
i nehaju, da ne rečemo malodušnosti, faktora koji
niesu vršili svojih dužnosti.

Dalje se isti list tježi moralnom pobje-
dom i ,velikodušno“ dariva vas jeronimski
zavod Srbima, jer ne će da ima s njima
ništa zajedničkoga. Hvala !

— Narodni List, organ popa Biani-
nija —- veli:

Ali taj korak ogorčio je sav hrvatski narod
jer su bili provrijedjeni njegovi osjećaji, jer je radi
Srba i Magjara bilo žrtvovano njegovo ime. Kod što
smo za vrieme cielog spora zagovarali najživlje
interese i prava hrvatskog naroda, tako i danas,
kraj ovakova svršetka, podižemo glas najvećeg pro-
svjeda, da dademo oduška narodnom ogorčenju.
Hrvatski je narod potocima krvi branio kršćanstvo
od provale turske, a rimska kurija eto mu ignoruje
ime: opozivlje papinski dekretal prije, nego li je i
stupio u život.

Dosta žalostno, dosta neharno!

—- Jedinstvo, organ hrvatske narodne
stranke, koja tobože priznaje Srbe, ne zaos-
taje već samo u formi iza , Hrvatske Krune“.
U posljednjem broju ,Jedinstvo“, u ime hr-
vatske narodne stranke, odriče ge svetojero-
nimskoga zavoda. U dva broja  izasobice
glupijem razlozima napada ernogorsku diplo-
maciju. —

Ne treba ni naglasivati, da su Orna
Gora, knjaz Nikola, nadbiskup Milinović i
Lujo knez Vojnović u hrvatskim otadžbenič-
kim listovima izvrgnuti najgorim napadajima.
Neki govore, da je i ovo po befehlu.—

— Veoma je interesno posmatrati dr-
žanje Pester Lloyda u svetojeronimskom
pitanju. Na prvu vijest o sklopljenom spo-
razumu izmegju Orne Gore i sv. Stolice do-
nio je članak, koji smo u prošlom broju, pod
ovom rubrikom, u izvodu prenijeli, Poslije je
isti list, u isto vrijeme s bečkim ,Femden-
blatt“, donio članak kao dopis iz Rima, o
komu je bilo govora u našem izvještaju iz
Beča u prošlom broju. I po treći put povra-
tio se je isti list na isti predmet ovim sa-
opštenjem:;

še
PA
Koi

ide

de
ž
di
i
Fr