> Godina XI.

Broj 13.

| franaka 15 u zlatu.

x: : Pojedini broj lista 20 para.

Cijena listu.
Za Austro-Ugarsku, homa i

Hercegovinu na Snu Kruna 11

Za Srbiju i Crnu goru na go-
dinu Kruna 12. '

Za sve ostale zemlje ; na aa I

Za Vubrovnik: na > godinu: Kr. 10

Na po godine in Četvrt godine |
surazmjerno,

Pretplata i oglasi

Salju se administraciji Dubrovnika

U

Dopisi se šalju uredništvu.
Rukopisi se ne vraćaju.

Za oglase priposlano, izjave,
javne zahvale, računska izvje-
šća i slične objave plaća se 20 para,
od retka (sitnijeh slova). Ako se više
puta štampaju, po pogodbi.

Nefrankirana pisma ne pri-
maju ge.

- Vlasnik, izdavatelj i odgovorni urednik A. Fabris

izlazi svake N edj elje.

Srpska Dubrovačka Štamparija A. Pusarića

Dubrovnik, 5 aprila

Navršilo se je pet godina od smrti Save

 Bjelanovića, priznatoga vogje Srba na Pri-
morju. Obično se takom prilikom u listovima
pojave članci, koji bilo da ističu djela zaslu-
žnoga pokojnika 1 prikazuju ga za ugled
mlagjemu naraštaju bilo da prave uporegjenja
izmegju onda i gada i iz toga izvode pouku
za budući rad. I mi smo namjerni u tome
pravcu nekoliko riječi progovoriti iz pošto-
vanja i ljubavi prema djelu Save Bjelano-
vića. a o samu njemu ne može se danas

oviše ni riječi oduzeti ni nadodati onomu što

JA

je već napisano i rečeno.

Kroz ovo pet godina što nijesu sve Brbi
na Primorju doživjeli. Kratko vrijeme ali

prepuno dogagjajima nepovoljnijem po njih:
nesloga u redovima srpske narodne stranke
i najžešći napadaj na nju srpskijeh protivnika,
a posljedica toga gubitak i malaksa-
lost. O neslozi nećemo da govorimo, jer
nas sama pomisaa na nju plaši;
da pišemo o njoj, jer cijenimo, da je kod
osvijeh uvigjavnijeh rodoljuba nestalo i da je
to 2lo, Bogu hvala, već prebrgjeno. Konsta-
tovanjem ove činjenice odužujemo se najbolje
uspomeni Save Bjelanovića, koji je bio sušta
sloga i harmonija plemenite srpske duše,

ne ćemo

| nemamo rešta očajavati. Kad Sava Bjelano-

vić sa šakom ljudi oko sebe nije u borbi
podlegao već iz nje kao. pobjedilac izašao,
promislimo, koliko bi Srbi na Primorju bo-

lje uregjeni i bolje organizovani danas za

srpsku stvar mogli uraditi. A i hoće, jer eto
»Srpske Zore“, toga novoga vjesnika srpske
svijesti. Otrasinio ge časovite klonulosti. Neka
nam je uvijek pred očima rad i program
našega prvoga vogje, Save Bjelanovića. Kad
nas salete crne misli, sjetimo se njega, nje-
gova će ih uspomena rastjerali. Kad udru-
ženi neprijatelji na nas navale, ne zdvajajmo,
jer poslije Golgote dolazi Uskrs.
Sursum corda.

ROCA
Rastjerivanje domorodaca
iz Bosno i Hercegovine,*)

(Naš izvještaj).

Oktobra prošle godine donijela je vlada na
voju ruku dopunu instrakeiji o iseljavanju od 1883.
god., po kojoj je dopuni sama sebi dala prava da
domorodce, koji se nalaze ma i prolazno i privre-
meno van zemlje, proglasi nekim  ,,neovlaštenim
igeljenjcima“, da ih liši domovine, i svih d .movin-
skih prava, da ih smatra kao inostrance, i da ih
kazni dugim zatvorom, ako se usude da se povrate
u svoju domovinu, a poslije zatvora da ih opet pre-
baći preko granice, — otjera sa domaćeg ognjišta
u tugji svijet, da ih načini ljudima, koji nigdje na

», Visoka zemaljska vlada za Bosnu i Hercego-
Vinu našla ge je pobugjenom na predlog gradsko-
Kotarskog ureda u Mostaru proglasiti Ali Fehmi ef.
Džabića “neovlašćenim iseljenikom, te osuditi ga na
zatvor 6 mjeseca, ako ge povrati u Bosnu i to po
izvršenju kazne, ima se proćerati izvan granica
okupiranih zemalja“.

Ovo je ta čudna novost, koja nas je nagnala
da ispišemo ovakav jezovit članak. Ona gebi nema
ravne, jer se ne pamti da se ovako, kao sa Džabi-
ćem, postupilo, od kako je okupacije, budi s kim,
koji je pošao preko granica svoje otadžbine sa
urednim pasošem. U Sarajevu, istina, mogu mnogo;
Za njihov rad kao da nema nikakvih granica pa
opeč se ne može misliti da mogu, pozivajući se na
evropski mandat, činiti sve što god naume kad ih
uslijed kakvih neprilika obuzme nervozna uzbugje-
nost, kao što je sad slučaj zbog muslomanske de-
putacije, koju je poveo u Carigrad glasoviti mostar-
Ski muftija Ali Fehmi efendija Džabić. U uzbugjenju
može se najčešće pogriješiti, i niko ne može poreći
da je velika pogreška što je na predlog mostarske
poličije u Sarajevu riješeno da se muftija Džabić
oglasi kao iseljenik koji se iselio bez odobrenja
vlasti, da ga za to osude 6 mjeseca zatvora, zatvore
ako se vrati u svoju otadžbinu svojoj kući, i po
izdržanom zatvoru da ga prognaju sa njegova 0g-
njišta, iz njegove zemlje.

Da je pogreška što je u Sarajevu riješeno,
najbolje će pokazati kratka istorija šta je radio
muitija Džabić i šta je s njim ragjeno.

U dobu, kad je Džabić bio muftija u Mostaru
inovjerska uprava počela se na jako upletati u po-

2. nae

narodu, Ova deputacija bila je odmah pri dolasku
sretnija od srpske, i u Sarajevu ispadoše iz takta
kad vidješe kako je sultan primio Džabića i dru-
gove, i kako je to oživjelo narod nadom i vjerom
da mu se mogu ostvariti njegovi pravedni zahtjevi.
Zato brzo smisliše način kako da se oslobode jednog
tako odlučnog i mudrog protivnika kakav je Dža-
bić, riješiše ne razbirajući kakve od toga mogu na-
stati posljedice, da muftiju Džabića oglase kao da
se bez dozvole iselio sa svoga ognjišta sa koga neće
da se seli, no je pošao narodnim poslom i urednim
pasošem, koji mu je dat u Sarajevu; da je druge
nagovarao na seobu, i ako je baš on svojim savje-
tom i autoritetom zaustavio toliki svijet da se ne
iseli; osudiše ga na 6 mjeseca zatvora, koji treba
da odleži ako se vrati kući, pa da ga poslije izdr-
žane kazne protjeraju iz njegove otadžbine kao ,ne-
ovlašćenog iseljenika !“

To je bio odgovor i Sultanu što je onako mi-
lostivo primio muslomansku deputaciju, i Džabiću
što nije odstupio da traži vjersku avtonomiju za
bogansko-hereegovačke Muslomane, i Muslomanima
koji idu za svojim vogjom. Ali ovakav odgovor su-
verenu Bosne i Hercegovine. i muslomanskom na-
rodu u njima nije drugo no još jedna krupna po-
greška više u nizu ostalih pogrešaka.

Lako je razumjeti kako će biti primljena ova
»Kuraž“ sarajevske gospode u Carigradu, a naročito
u Bosni i Hercegovini. Od toga neće biti nikakve
koristi za one u Sarajevu. I muslomanski i srpski
prvaci vidjeće iz postupka sa Džabićem da mogu
biti oglašeni za ,neoylašćene izeljenike“ čim radi
narodnog posla pregju granice svoje otadžbine, pa
će prema tome udešavati svoj rad, koji će od sad

koji je cijeloga svoga vijeka na njoj radio i
nju njegovao, koji je uvijek isticao slogu
dobrijeh za dobro srpske stvari.
Ovo konstatovanje sloge doista nije Bog zna
koja tečevina i dobit, ali kad je zao udes
htio, da i razdor okusimo, veselimo se, da
ga je nestalo i da je u nepovrat pošao.

slove islamske vjere. i vakuf;kih. dobara, Nastalo ge
bilo da se vjerski poslovi i vakufi urede onako kako
Muslomani ne žele. To je izazvalo u narodu jak
otpor, i muftija, vjeran vjeri i narodu, ne htjede
ge od naroda svoga odvojiti, te ga za to vlada
zbaci sa muftijstva, i grdno pogriješi. Džabić ef.
bio je i dotle čuven i poštovan čovjek, i od toga
njegovo ime postade veliko, njegov uticaj na narod

svijetu nemaju zemlju, kojoj bi pripadali.

A to pravo je odredila vlada sebi tako, da to
sve spremi i svrši, a da o tome ništa ne zna onaj,
koga se tiče, te i nije u stanju da se brani, — i
da protiv toga ne dopušta nikakva pravdanja, ni-
kakve apelacije, nikakva pravna lijeka !

Tako se ne bi smjelo postupati niti se postupa

morati biti zajednički, složan. Ako li u Sarajevu
misle da će poslije 23-godišnje okupacije nešto do-
biti, što su svojom politikom podigli protiv sebe i
Muslomane i Srbe, teško je vjerovati da bi iko htio
da dijeli dobit od takve politike.

Megjutim, mi sigurno držimo da će u Beču
biti pametni, te neće odobrit ono što je u Sarajevu

jati da i malaksalosti,
megju Srbima na Primorju, nestane. Malak-
salost je posljedica gubitka i nesloge. Za
gubitke na političkom polju Srbi
krivi. Gruba sila i podla denuncija otele
su Srbima nekoliko općina i poslaničkijeh
mandata. Za ovijem gubitcima treba da ža-
limo, protiv nezakonitosti i zloporaba treba
da protestujemo, ali ne smijemo za to duhom
klonuti. Politički neuspjesi naugodna su stvar
i pogibeljna po opstanak i napredak jedne
misli, jedne stranke, kad oni dolaze iz unu-
trašnjijeh. neprilika same stranke, kad je mi-
sao, koju ta stranka zastupa, u opadanju, ali
u našem slučaju ne opstoji ni jedno ni dru-
go. Srpski politički
godina jesu plod spoljašnjijeh uticaja i porod
su nervozne i bolesne politike, koja imajući
silu u rukama i na raspoloženju mnogošarnu
bratiju ,s koca i konopca“,
rod rekao, razmahuje se, poput Tale Buda-
line, buzdohanom, ne gledajući pri tome, da

hom,
imali bi im uliti više pouzdanja u sebe, više
odvažnosti, više ustrajnosti,
slabčina ne preduzimlju onake iznimne mjere,

Kao što je razdora nestalo, treba nasto-
koja se opaža

nijesu

neuspjesi posljednjijeh

kako bi naš na-

samu sebe u prvom redu pogagja. S toga
Srbi na Primorju nemaju rašta da klonu du-
što više ti izmajstorisani neuspjesi

kao što su bile preduzete pri općijem općin-

skijem izborima i pri minulijem izborima za
dalmatinski
stranke. Kao što smo vidjeli. nema povoda
malaksalosti i klonulosti duhova radi izmaj-
> storisanijeh političkijeh neuspjeha, a ni radi
Si srpske nesloge, jer je hvala Bogu nestalo.

sabor protiv srpske narodne

U borbi je život. U borbi je spas. Svr-

nimo svoje misli u nedaleku prošlost, , uočimo
Savu Bjelanovića u prvijem godinama srpske
> borbe na Primorju, s demo se uvjeriti, da

naredbu i članove deputacije :

jer se protiv

ni sa inostrancima, koji bi htjeli da dogju u ze-
mlju, — pa kako se onda može i smije činiti sa
domorodeima, ma bili onako samovoljno i proglašeni
inostrancima !?

Žacijelo nevigjen i nečuven u svijetu postupak!

Puslije take ..... naredbe i takim besvrim-
jernim postupkom mogu rasterati svakog, ko se ma
kakvim svojim ličuim, privatnim poslom usudi izići
preko granice Herceg-Bosne.

Ova narodu do sada nepoznata naredba vladina
đonesena je sa očiglednom namjerom, da se tijem
vlada oprosti vogja narodnih, kada budu opet otišli
Van zemlje, da se memorandumima potuže i da ti-
jem obezglavi nezadovoljni narod.

I sada, kada su muslomanski prvaci otišli u
Carigrad, svojoj vjerskoj poglavici: Sultanu, a koji
je ujedno još i danas suveren B'sne i Hercegovine,
— Sada su najedared kao iz zasjede potegli tu .....
Muftiju Ali Fehmi
Efendiju Džabića iz Mostara i Hadži Sali-Agu Bi-
čakčića iz Sarajeva u ,,Policajnom Listu“ proglasili
,neovlaštenim. iseljenicima“, sa svima onim nečo-
vječnim posljedicama.

Tijem su iz te carigradske deputacije jednog
iz Bosne, a jednog iz Hercegovine kaznili lišenjem
otadžbine i onemogućili im da se povrate, kako bi
i ostale zaplašili da bi cio pokret za vjersko-pro-
Svjetnu samoupravu prestao, kako bi inovjerna vlada
sa tijem narodnim svetinjama opet i na dalje svoje

. tjerati mogla.

Ovo će samo još već» nezadovoljstvo i ogor-
čenost u zemlji izazvati.

I narod se u golemom čudu, koje ga snagje,
Sa pravom pita:

“Ima li toga igdje u svijetu?

Smije li toga da bude u livropi i u današnjem
dobu?

Žar nema tom lijeka i spasa?

Van svake je sumuje, da na tome stvar neće
i ne smije ostati! :

Beogradski ,Dnevnik“ o istoj stvari do-

nosi ovaj članak:

*) 0 predmetu, o kom se u ovom članku govori, donijeli smo
prije malo vremena jedan dopis iz Mostara, no stvar je tako
zamašna, da o njoj treba što bolje obavijestiti srpsku publiku.
Zato donosimo i ovaj članak, koji nam je s pouzdane strane
poslat. — Ur. ,Dubrovnika“,

još ogromniji, upravo svemoćan.

Narod muslomanski i dotle je gledao na njega
kao na branitelja svoga i svoje vjere, a od toga
doba Džabić postade narodni vogj u pravom smi:
slu ove riječi. Narod je pitao šta misli m.fvija
Džubi6, i slušao njegove riječi. Svojim čvrstim ka-
rakterom i poštenj m muftija je osvojio narodnu
dušu, i to je imalo koristi opšte. Kad god je na-
rodu ili pojedincima dotežalo bilo; te su se riješili
na seobu, na riječ muftijinu da ostanu na ognjištu
Svome, — oni su ga poslušali i ostali. I za vladu
samu bilo je otuda koristi, jer se po savjetima
muftijinim nije narod počeo jatomice seliti.

Za predanu službu vjeri, narodu Sultan je odli-
kovao Džabića visokim vjerskim odličijem, davši mu
čin mula od Smirne. Naručeni dopisi: ,P. Lloyda“
tobože iz Beograda o tome, kako muftija  Džabić i
travnički begovi stoje preko srpske u vezi i Spora-
zumu sa mladoturskom strankom, koja radi protiv
Đultana i sadašnjeg poretka u njegovoj državi, ni-
jesu u Carigrađu primljeni za gotovo. To je uzeto
kao denuncijacija protivu vogja bosansko- hercego-
vačkih Muslomana i srpske vlade, i odbačeno, i
muvitija Džabić i dalje mirno ali neostupno radi da
bosansko - hercegovački  Muslomani dobiju vjersku
avtonomiju.

Vlada druge vjere ne može uregjivati Islam i
poslove islamske vjere u Bosni i Hercegovini niti
ima prava na to. U tome pravcu radio je Džabić
s deputacijama, koje je vodio u Beč i Peštu. U
tome pravcu govore svi memorandumi i musloman-
ski, docnije najzad, vlada u Sarajevu bila je pri-
nugjena da otpočne pregovore sa  muslomanskim
prvacima, megju kojima je na prvome mjestu bio
Džabić. Dugotrajni pregovori prekinuti su i ga mu-
slomanima kao što su prekinuti sa prav. Srbima,
jer vlada nikako nije htjela pristati da narodom
izabrane skupštine biraju potreban broj vjerskih
poglavica, no je htjela da zadrži samo za sebe
pravo postavljanja muslomanima  Rsiguleme i muf-
tija, prav. Srbima mitropolite, bez obzira hoće li
carigradskom Šeik-ul-islamu ili vaseljenskom' patri-
jarhu biti po volji to postavljenje. | |

To i druge nevolje nagnale su Muslomane da
pošalju u Carigrad deputaciju, koju je odveo Dža-
bić kao narodni vogj, sa tamo Dova. lijeka vjeri i

LI zA BE

već riješeno i što još može biti riješeno, da se na-
rodni prvaci oglase kao neovlašćeni iseljenici i tu-
gjinski, kad idu po narodnom poslu izvan otadžbine.

TRACE
Hrvatski ultimatum

Novi List donio je dopis iz Bosne, po
svoj prilici iz okoline biskupa Stadlera, koji
u drugoj polovici glasi:

»Žar je jedan Lujo ugledniji od 15 hrvatskih
biskupa i nadbiskupa? Zar je Ornagora važnija od
svih ostalih hrvatskih pokrajina, koje su tiekom
tolikih stoljeća riekama krvi natopljene za vjeru i
to vjeru rimokatoličku? Žašto nije toli slavljeni
Rampolla na ove činjenice pomislio, pa, a limine
odbio onu drzovitost u hrvatskom vlastničtvu? Ako
su biskupi hrvatski iz milosti naprama siromašluku
Crnegore i njezinog pobožnog ,primasa“ ubrojili i
barsku biskupiju, zar odatle sliedi njeko pravo na
sam zavod ili ćak na ime hrvatsko da se briše? Za
to su nepromišljeno biskupi postupali, jer pusti ereza
na pantru eto ga na tavan. Crnojgori htjelo se
našega zavoda onako mukte. Sad ne preostaje drugo
nego svi uz episkopat. (Ako se samo episkopat
uzhtjede zbilja junački opriet? Vidjet ćemo! Op. Ur.
N. L.) da se odupremo toj otimačini proti Crnojgori
ai proti Rimpolli, koji je sve to mučke bez ikakva
predhodnog dogovora s papom (!) i s biskupima sko-
vao. Jer to je sramota za sav hrvatski narod a

napose za naše toli učene i ugledne biskupe. Stadler

je već prvi najenergičniji korak učinio, a čajemo,
da su s njime u sporazumu j svi ostali. (Stadler je
već na 26 ov. mj. prispio u Rim, da u tom smislu
nešto poradi. Čujemo, da će energično postupati.
Op. Ur. N. L.) Mi sa svoje strane, z- stupajući(!) u
ime zadužbine pokojne kraljice Katarine izkazane
našem zavodu u Rimu, tražimo i zahtjevamo sa svim
katolicima Hrvatima Herceg.-Bosne:

1) Neka ostane u krieposti onaj breve od prošle
godine sa svim svojim tačkama i pojedinostima i
netaknutim hrvatskim imenom;

2) Nek se jedino briše iz brevea članak četvrti
a nek se umetne, da samo Hrvat može i smije biti
direktorom sredi

3) Neka sve funkeionere zavoda imenuje hrvatski

episkopat a ne talijanski kardinal;