Godina XI. U Dubrovniku 27 Aprila 1902 Broj 17 Cijena listu, Za Austro-Ugarsku, Bosnu ži Hercegovinu na godinu Kruna 11 Za Srbiju i Crnu goru na go- dinu Kruna 12. Za sve ostale zemlje na godinu franaka 15 u zlatu. Za Vubrovnik na godinu Kr, 10 Na pd godine i na četvrt godine surazmjerno. Pojedini broj lista 20 para, JU ll Pretplata i oglasi Salju se administraciji Dubrovnika Dopisi se šalju uredništvu. Rukopisi se ne vraćaju. Zs oglase priposlano, izjave, javne zahvale, računska izvje- šća i slične objave plaća se 20 para. od retka (sitnijeh slova). Ako se više puta štampaju, po pogodbi. Nefrankirana pisma ne pri- maju se. Vlasnik, izdavatelj i odgovorni urednik A. Fabris Kzlazi svake Nedjelje. Srpska Dubrovačka Štamparija A. Pusarića Rat za skladnost Ako je istina što su Velikohrvati, poslije sporazuma Crne Gore s Vatikanom, u svijem tonovima kazali, da, usprkos diplomatskijem triumfima Srpstva, oni ipak zastupaju višu kulturu, tada, na pogledu one ogromne mase prostačkijeh fraza i odurnijeh napadaja naj- gore vrste od kojijeh sve velikohrvatske no- vine od ,Obzora“ do ,Jedinstva“, od ,No- voga Lista“ do ,OCrvene Hrvatske“ upravo vrve protiv vladara Crne Gore — koji je toliko dokaza dao svojijeh velikijeh državnič- kijeh sposobnosti i svoga postojanoga rada oko opće slavenske a napose južno-slavenske uzajamnosti, da naše obrane ne treba — i protiv dva njegova velikodostojanstvenika : jednoga mladoga državnika i jednoga sijedoga nadbiskupa, koji su u ime njegovo sklopili poznati sporazum sa sv. Stolicom, mi bismo velikohrvatskijem političarim+ i žurnalistima poručilo ovo: zna se da je > ,ulba, lijepi načini u djelu i u govoru, ono što starom dubrovačkom riječi zovemo: skladnost, je- dno od najznačajnijih obilježja visokoga kul- turnoga stanja čovječega društva. U ovom pravilu, kao u svakom pravilu, može biti izuzetaka. Pa eto vidimo često u velikijeh ništvom neškolovanijeh gjaka, propalijeh ka- raktera, ljudi svake fele bez otadžbine i ognjišta, vrši one iste funkcije u žurnalistici, koje neki insekti obavljaju po gjubru i po nečistijem mjestima. Rečeno pravilo megjutim Stoji u potpunoj snazi svojoj. A tada mi opet stavljamo urednicima velikohrvatskijeh novina ovu dilemu: ili nije istina, da kultura proizvodi skladnost, ili u Velikohrvalf nema ni traga toj višoj kulturi, kojom bi poraze nenarodne politike njihove radi prikriti pred očima Slavenstva. Iz te se dileme ne izlazi, a bojimo se da će u Velikohrvata baš biti ova druga alternativa. Jer da bi neko htio sastaviti zbirku svijeh niskijeh ličnijeh napa- daja i pogrda, koje su prigodom svetojero- nimskoga pitanja i obnarodavanja ornogor- sko-vatikanskoga sporazuma pale sa stolova zagrebačkijeh, dalmatinskijeh, riječkijeh veli- kohrvatskijeh redakcija . na ona dva odlična muža, koji su imali čast i sreću pregovarali O važnom državnom predmetu u ime vladara Crne Gore sa sv. Ocem i s njegovijem do- glavnikom, koji su izvršili ni manje ni više nego svoju dvostruku dužnost i patrijota ubjegjenijeh da rade za narodnu misao i do- brijeh javnijeh službenika države, kojoj su položili zakletvu vjernosti, protiv karaktera kojijeh niko nemože da iznese ni najmanjega ozbiljnoga prigovora, da se, rekosmo, rečena zbirka sastavi, svaki bi se čovjek u čudu zapitao: gdje je ta hvaljena hrvatska kultura? Ili zar ona postoji van uredničkijeh soba ve- likohrvatske štampe, pa su Hrvati predali svoje ,otadžbeničke“ novine u ruke divljaka, ili možda ta kultura ne postoji nimalo, te su velikohrvatske novine vjerno ogledalo njezino? Ovo bi trebalo, da se zna u interesu javnoga morala i u interesu samoga hrvatskoga na- roda, koji, možda potpuno u tome nevin, kompromituje svoju budućnost, izbacivši na ovaki način sama sebe iz udruženja vaspita- nijeh i skladnijeh ljudi! Istorija će izreći strogi sud ovakomu narodiću, koji uz tolike primjere više kulture i uglagjenosti zastupane od sa- lonskijeh ljudi A la Strosmayer, Kukuljević, Rački, od skladnijeh novinara, kakvi bjehu Nodilo, Miškatović,-pa-i Pavlinović, tako du- boko propada na osvitku dvadesetoga vijeka, da je već uzeti u ruke jedan velikohvatski list ili kopati po smetlištu gotovo jedna te ista stvar. Ali ćemo sada vidjeti zanimljivu pojavu. Kto je sam papa Lav XIII. naredio svakomu pravomu katoliku Hrvatu, da se pokori od- lu&i sv. Stolice, da prizna ilirsko a ne hrvatsko ime, koje je samo ,iz očinske brige prema hrvatskomu narodu i za dobro Grkve“, bez ma koje neprijateljske namjere od njega ponovno povraćeno svetojeronim- skomu zavodu. Drugijem riječima, ono što su kardinal Rampolla u ime pape a knez Vojnović u ime crnogorskoga vladara potpi- sali, ima se smatrati, po riječima sv. Oca, kao akt pun dobrote i blagovoljenja prema hrvatskomu narodu. Kako će velikohrvatski političari i novinari njihovi izvršiti taj veliki uzmak i dokazivati, poslije dvomjesečne kam- panje ,o izdaji hrvatskoga imena“, da uki- danje njegovo na svetojeronimskom zavodu nije poraz _velikohrvatskoga programa, to je njihova stvar. Kako će popraviti ovo fino dezavuisanje, što više kažnjavanje drskoga protesta i još drskije molbe nadbiskupa Stad- lera, da se ukine oinogorsko-vatiksnski spo- razum, sve je to stvar unutarnje velikohrvatske politike, u koju ne ćemo da ulazimo. Ali biće vrlo zanimlji\o vidjeti, hoće li se jedan jedini hrvatski list naći, koji će reći svojijem su- drugovima: ,Braćo, doista smo nepravedni i neuljudni bili! Dok mišljasmo, da je papi silom i dušmanskom namjerom nametnuta promjena hrvatske titule, mogasmo još u nesvjesnom gnjevu napadati pregovornike toga ugovora, uporegjivati zlikovce i vućibatine sa poslanicima akreditovanijem kod sv. Oca, na- zivali ih izdajicama, protulama, varalicama it. d., ma kako da je ovaka fela polemike mogla ragjalti gnušanje u skladnijeh čitalaca. Ali sada, braćo, sam naš vrhovni pastir na- regjuje narodu, da primi onu promjenu, ubje- gjivajući nas, da nije »nikakva državna na- mjera protivna izvrsnomu hrvatskomu naro- du« vladala onijem ernogorsko-vatikanskijem sporazumom i da je to ukidanje titvle »pro croatica. gente« dobro i prijateljsko djelo, ukidanje jedne zanešenjačke formule i po- vratak sloge i bratske zajednice južnv-slaven- skijeh plemena. Eto sada, braćo, treba da i mi okajemo stidne naše napadaje na viteškoga vladara Orne Gore i na odlične muževe, koji su sa sv Stolicom pregovarali u tome djelu pomirenja i bratske ljubavi“. Hoće li se naći ovakav pošten list? Hijeli bismo se tvrdo nadati da hoće, ali opet još jače sumnjamo. Dosadašnje gadne novinarske vojne ne bi uopće moglo ni biti, da su se velikohrvatski novinari kadri kre- tali u blagorodnijoj sferi i uglagjenije i lo- jalnije postupati sa svojijem protivnicima, što više sa vladarom jedne strane države i sa izvršiocima politike njegove. Trebalo bi, dakle, mijenjati personal. Trebalo bi tražiti megju Hrvatima nekoliko uljudnijeh i sposobnijeh ljudi, koji bi se znali stidjeti i rumeniti od sopstvenijeh rgjsvijeh djela, koji bi povratili lijepe načine i vitešku polemiku Nodila i Miškatovića. Izgleda ili da ovakijeh ljudi nema ili da je velikohrvatska štampa odviše duboko pala, a da bi je ovaki ele- menti mogli spasiti, pak se pitomi ljudi odriču, trpe i šute. Onako sramotno pisanje velikorvatskijeh listova pretvara politiku u moderno hajdako- vanje, pa prije ili poslije tomu hajdukovanju treba da narod nagje lijeka iz ljubavi k do- brom glasu svom. ROC Razgovor sa Dom Lnjom knezom Vojnorićem. Tobožuja otkrića 0 trnogorsko-vatikanskim pregovorima. Upotrijsbio sam prigodu boravka erno- gorskoga šefa ministarstva pravde Luja kneza Vojnovića, bivšega izvanrednoga opunomo- ćenoga crnogorskoga poslanika kod sv. Sto- lice, koji se bavi u Dubrovniku koju nedjelju na odsustvu, da uzigjem na Boninovo, gdje mu je kuća, i da obratim njegovu pa- žnju na interpelaciju č. Biankinija upravljenu našemu ministru pravde u zastupničkoj kući carevinskoga vijeća, u kojoj je rečeni zastu- pnik pročitao neka; kako ih on zove, ,ot- krića“ rimskoga novinara g. Renza Manzoni O sretno svršenom svetojeronimskom pitanju. Kako je poznato, pismo g. R. Manzo- nija, upravljeno na _č. Biankinija, izašlo je prvi put u ,Narodnom Listu“ od 12. 0. m. u italijanskom originalu i u srpskom prevodu pod italijanskim naslovom: IL gravissimo seandalo diplomatico nella vertenza del S. Gi- rolamo in Roma. Državno odvjetništvo u Zadru zaplijenilo je rečeni broj ,, Narodnoga Lista“, usljed čega je č. Biankini upravio na našega ministra pravde gore spomenutu in- terpelaciju, u kojoj je pročitao cijeli Manzo- nijev zapljenjeni članak pod zaštitom parla- mentarnoga imuniteta. Evo, kako je prodro taj spis u javnost, pa kako se u njemu do- vodi u vezu, što ni meni ni čitaocima ,,Du- brovnika“ nije jasno, crnogorska misija u poslu izmjene breve-a Slavorum Gentem sa tobožnjim pogreškama austro ugarskoga po- slanika kod Kvirinala baruna Paseiti i sa nekim gadnim intrigama izvjesnih Dalmati- naca u Rimu, promislio sam, da će u inte- resu istine biti vrlo važno i zanimljivo čuti iz usta samoga bivšega crnogorskoga diplo- matskoga predstavnika kod sv. Stolice nje- govo mišljenje o toj publikaciji, koja je to- liko prašine podigla u hrvatskoj štampi. Ljubezni me domaćin srdačno primi i na moje opće pitanje o rečenom članku vrlo živahno odgovori: Ne očekujte od mene ni- kakvoga zadubljivanja u istoriju moje misije kod sv. Stolice, jer sam u tome vezan ne samo svojim službenim položajem, nego još u prvom redu time, što sam sam imao čast i mogu reći veliku sreću voditi i privesti sre- tno kraju pregovore sa kardinalom Rampol- lom, državnim sekretarom Nj. Svetosti, u Vama poznatom poslu. Jedno Vam samo mogu reći, a da se ne ogriješim o dužnu reservu, da sam pročitao taj spis, kojemu neki pridavaju toliku važnost, i da ga ne nalazim, a ma baš ni malo važnim, jer što sadrži nešto istine, osobito u prvom i drugom dijelu, odavna je poznato iz rimskih listova, pa čak i iz nekih bečkih žurnala, koje ne spominjem, i koji izgleda, da mnogo ljube tobožnja škandalozna otkrića. Prelistajte, g. uredniče, brojeve rimskih listova ,La Pa- tria“, ,Tribuna“, ,La OCapitale“, ,I Tra- vaso“ dva mjeseca prije moga dolaska u Rim i dva mjeseca poslije, a osobito one brojeve listova ,La Patria“ i ,Tribuna“, u kojima je poslanik na italijanskom parlamentu č. Barzilai demuskirao t. 2. dalmatinske pa- triote, pa ćete vidjeti, da g. Manzoni nije upravo ništa novo kazao. Mimogred napomi- njem, da se u njegovu članku prvi put spo- minje ime austro-ugarskoga poslanika kod Kvirinala baruna Pasetti i njegovi tobožnji pre- govori sa Dalmatincima, osobitim. pogledom na našu diplomatsku misiju kod Vatikana. 0 tome, koliko je meni poznato, nijedan ozbiljan italijanski list nije ni jedne riječi kazao. Ja ne ću nipošto da ulazim u raspravljanje meni nepoznatih dogagjaja, koji izgleda da su dje- lomice prethodili momu dolasku u Rim. Ali Vam mogu izreći moje duboko lično uvjere- nje, da je sve ono što se barunu Pasetti pri- pisuje prosta izmišljotina. Vrlo je komična priča pak ta, da se austro-ugarski poslanik kod Kvirinala mogao služiti izjavom nekoga Pjerotića — o kojoj sam g. Manzoni tvrdi, da je sastavljena u vrijeme kad ni ja ni moj sudrug nadbiskup Milinović ne bijasmo u Rimu —, da je pokaže svomu kolegi, posla- niku kod Vatikana, da diskredituje ernogor- sko poslanstvo! Covjeku, koji je kadar napi- sati taku besmislicu, ne može se vjerovati, i on je sam sebe već osudio. 3 — Oprostite, da Vas prekidam. Molim Vas, poznate li g. R. Manzoni? — Ja Vam samo toliko umijem reći, da je g. Renzo Manzoni, unuk besmrtnoga ita- lijanskoga pisca i patriote Aleksandra Man- zoni. Cuo sam, da je putovao po Africi, i da je italijanska vlada nekoliko puta odbila nje- govu molbu za neko profesorsko mjesto. Ja ga lično ne poznam, ali mi neki prijatelji u Rimu rekoše, da je doduše pošten čovjek, ali ugrijana glava, kojoj se ne može bezu- slovno vjerovati. Ne mogu dokučiti, zašto je g. Manzoni ta tobožnja ,otkrića“, kojima on podaje toliko važnosti, poslao predstavniku hrvatske radikalne stranke u Dalmaciji. Sva je prilika, da se je riješio na taj korak, jer rimske novine imaju ozbiljnijega posla, nego se baviti njegovim ,otkrićima“. — Oprostite ovu parentezu. A što mi- slite o potonjem dijelu rečenoga članka? — Da Vam pravo rečem, ja sam se nasmijao, kad sam ga pročitao. U njemu nema niti jedne istinite riječi, osobito u ko- liko se odnosi na crnogorsko poslanstvo i na našega generalnoga konsula u Rimu. Što je grof Guluhovski brzojavio grofu Sezeezenu, i što je ovaj potonji izjavio kardinalu Ram- polli, to ja dakako ne mogu znati, a još ma- nje to može znati g. Manzoni; a smiješno je i pomisliti, da je jedna skromna ličnost, koja šta više nema nikakve važnije veze sa ma kojom redakcijom kojega velikoga italijanskoga lista, u stanju znati i kategorično tvrditi, što su ministri i poslanici jedne velike sile tajno saopštavali jedan drugomu, i što su pak sa- opštavali kardinalu državnomu sekretaru sv. Oca!! I treba mnogo naivnosti i skrajnjegu nepoznavanja načina, kako se rade državni poslovi, da se prida važnost takovim smi- ješnim , otkrićima“. Ponavljam Vam pak naj- kategoričnije, da u onom dijelu, gdje se go- vori o prosvjedima našega generalnoga kon- sula u Rimu g. Evg. Popovića italijanskomu ministru predsjedniku proti tobožnjim intri- gama italijanske vlade i baruna Pasetti, kao i o nekim saopštenjima, koja bi Nj. Kr. Vi- sočanstvo Knjaz bio meni, odnosno preko mene, učinio kardinalu Rampolli i grofu Sezeezenu, nema ni jedne jedine riječi istine. To je sve niklo u moždanima g.a_ Manzoni. — Ove Vaše kategorične izjave, g. mi- nistre, imaju doista rješiteljnu važnost i po- slije toga ne može se više ozbiljno govoriti o tim nespretnim ,otkrićima“, kojima se i odviše dobro pogagja cilj i zadnja misao. A dozvolite mi, da izrečem svoje skromno mi- šljenje, da ni ja ni mnogi drugi nijesu mogli nasi logočne veze izmegju premisa g.a Man- zoni i njegovih zaključaka. I jednako ne vi- dim, koji su upliv mogle vršiti intrige iz- vjesnih Dalmatinaca u Rimu, o kojima priča g. Manzoni, na uspjeh crnogorske misije kod Vatikana. — Knez Vojnović na to, smiješeći se, upade mi u riječ: Tako je g. uredniče, i milo mi je, da ste predusreli moju zaglavnu primjedbu. Svaki nepristrani čitalac mora da ge uvjeri prostim čitanjem i uporegjenjem onoga