Godina XI.

U Dubrovniku 27 Aprila 1902

Broj 17

Cijena listu,
Za Austro-Ugarsku, Bosnu ži
Hercegovinu na godinu Kruna 11

Za Srbiju i Crnu goru na go-
dinu Kruna 12.

Za sve ostale zemlje na godinu
franaka 15 u zlatu.

Za Vubrovnik na godinu Kr, 10

Na pd godine i na četvrt godine
surazmjerno.

Pojedini broj lista 20 para,

JU

ll

Pretplata i oglasi

Salju se administraciji Dubrovnika

Dopisi se šalju uredništvu.
Rukopisi se ne vraćaju.

Zs oglase priposlano, izjave,
javne zahvale, računska izvje-
šća i slične objave plaća se 20 para.
od retka (sitnijeh slova). Ako se više
puta štampaju, po pogodbi.

Nefrankirana pisma ne pri-
maju se.

Vlasnik, izdavatelj i odgovorni urednik A. Fabris

Kzlazi svake Nedjelje.

Srpska Dubrovačka Štamparija A. Pusarića

Rat za skladnost

Ako je istina što su Velikohrvati, poslije
sporazuma Crne Gore s Vatikanom, u svijem
tonovima kazali, da, usprkos diplomatskijem
triumfima Srpstva, oni ipak zastupaju višu
kulturu, tada, na pogledu one ogromne mase
prostačkijeh fraza i odurnijeh napadaja naj-
gore vrste od kojijeh sve velikohrvatske no-
vine od ,Obzora“ do ,Jedinstva“, od ,No-
voga Lista“ do ,OCrvene Hrvatske“ upravo
vrve protiv vladara Crne Gore — koji je
toliko dokaza dao svojijeh velikijeh državnič-
kijeh sposobnosti i svoga postojanoga rada
oko opće slavenske a napose južno-slavenske
uzajamnosti, da naše obrane ne treba — i
protiv dva njegova  velikodostojanstvenika :
jednoga mladoga državnika i jednoga sijedoga
nadbiskupa, koji su u ime njegovo sklopili
poznati sporazum sa sv. Stolicom, mi bismo
velikohrvatskijem  političarim+ i žurnalistima
poručilo ovo: zna se da je > ,ulba, lijepi
načini u djelu i u govoru, ono što starom
dubrovačkom riječi zovemo: skladnost, je-
dno od najznačajnijih obilježja visokoga kul-
turnoga stanja čovječega društva. U ovom
pravilu, kao u svakom pravilu, može biti
izuzetaka. Pa eto vidimo često u velikijeh

ništvom neškolovanijeh gjaka, propalijeh ka-
raktera, ljudi svake fele bez otadžbine i
ognjišta, vrši one iste funkcije u žurnalistici,
koje neki insekti obavljaju po gjubru i po
nečistijem mjestima. Rečeno pravilo megjutim
Stoji u potpunoj snazi svojoj. A tada mi
opet stavljamo urednicima  velikohrvatskijeh
novina ovu dilemu: ili nije istina, da kultura
proizvodi skladnost, ili u Velikohrvalf nema
ni traga toj višoj kulturi, kojom bi poraze
nenarodne politike njihove radi prikriti pred
očima Slavenstva. Iz te se dileme ne izlazi,
a bojimo se da će u Velikohrvata baš biti
ova druga alternativa. Jer da bi neko htio
sastaviti zbirku svijeh niskijeh ličnijeh napa-
daja i pogrda, koje su prigodom  svetojero-
nimskoga pitanja i obnarodavanja  ornogor-
sko-vatikanskoga sporazuma pale sa stolova
zagrebačkijeh, dalmatinskijeh, riječkijeh veli-
kohrvatskijeh redakcija . na ona dva odlična
muža, koji su imali čast i sreću pregovarali
O važnom državnom predmetu u ime vladara
Crne Gore sa sv. Ocem i s njegovijem do-
glavnikom, koji su izvršili ni manje ni više
nego svoju dvostruku dužnost i patrijota
ubjegjenijeh da rade za narodnu misao i do-
brijeh javnijeh službenika države, kojoj su
položili zakletvu vjernosti, protiv karaktera
kojijeh niko nemože da iznese ni najmanjega
ozbiljnoga prigovora, da se, rekosmo, rečena
zbirka sastavi, svaki bi se čovjek u čudu
zapitao: gdje je ta hvaljena hrvatska kultura?
Ili zar ona postoji van uredničkijeh soba ve-
likohrvatske štampe, pa su Hrvati predali
svoje ,otadžbeničke“ novine u ruke divljaka,
ili možda ta kultura ne postoji nimalo, te su
velikohrvatske novine vjerno ogledalo njezino?
Ovo bi trebalo, da se zna u interesu javnoga
morala i u interesu samoga hrvatskoga na-

roda, koji, možda potpuno u tome nevin,

kompromituje svoju budućnost, izbacivši na
ovaki način sama sebe iz udruženja vaspita-
nijeh i skladnijeh ljudi! Istorija će izreći strogi
sud ovakomu narodiću, koji uz tolike primjere
više kulture i uglagjenosti zastupane od sa-

lonskijeh ljudi A la Strosmayer, Kukuljević,
Rački, od skladnijeh novinara, kakvi bjehu
Nodilo, Miškatović,-pa-i Pavlinović, tako du-
boko propada na osvitku dvadesetoga vijeka,
da je već uzeti u ruke jedan  velikohvatski
list ili kopati po smetlištu gotovo jedna te
ista stvar.

Ali ćemo sada vidjeti zanimljivu pojavu.
Kto je sam papa Lav XIII. naredio svakomu
pravomu katoliku Hrvatu, da se pokori od-
lu&i sv. Stolice, da prizna ilirsko a ne
hrvatsko ime, koje je samo ,iz očinske
brige prema hrvatskomu narodu i za dobro
Grkve“, bez ma koje neprijateljske namjere
od njega ponovno povraćeno  svetojeronim-
skomu zavodu. Drugijem riječima, ono što
su kardinal Rampolla u ime pape a knez
Vojnović u ime crnogorskoga vladara potpi-
sali, ima se smatrati, po riječima sv. Oca,
kao akt pun dobrote i blagovoljenja prema
hrvatskomu narodu. Kako će velikohrvatski
političari i novinari njihovi izvršiti taj veliki
uzmak i dokazivati, poslije dvomjesečne kam-
panje ,o izdaji hrvatskoga imena“, da uki-
danje njegovo na svetojeronimskom zavodu
nije poraz _velikohrvatskoga programa, to je
njihova stvar. Kako će popraviti ovo fino
dezavuisanje, što više kažnjavanje drskoga
protesta i još drskije molbe nadbiskupa Stad-
lera, da se ukine oinogorsko-vatiksnski spo-
razum, sve je to stvar unutarnje velikohrvatske
politike, u koju ne ćemo da ulazimo. Ali biće
vrlo zanimlji\o vidjeti, hoće li se jedan jedini
hrvatski list naći, koji će reći svojijem su-
drugovima: ,Braćo, doista smo nepravedni
i neuljudni bili! Dok mišljasmo, da je papi
silom i dušmanskom namjerom nametnuta
promjena hrvatske titule, mogasmo još u
nesvjesnom gnjevu napadati pregovornike toga
ugovora, uporegjivati zlikovce i vućibatine sa
poslanicima akreditovanijem kod sv. Oca, na-
zivali ih izdajicama, protulama, varalicama
it. d., ma kako da je ovaka fela polemike
mogla ragjalti gnušanje u skladnijeh čitalaca.
Ali sada, braćo, sam naš vrhovni pastir na-
regjuje narodu, da primi onu promjenu, ubje-
gjivajući nas, da nije »nikakva državna na-
mjera protivna izvrsnomu hrvatskomu naro-
du« vladala onijem ernogorsko-vatikanskijem
sporazumom i da je to ukidanje titvle »pro
croatica. gente« dobro i prijateljsko djelo,
ukidanje jedne zanešenjačke formule i po-
vratak sloge i bratske zajednice južnv-slaven-
skijeh plemena. Eto sada, braćo, treba da i
mi okajemo stidne naše napadaje na viteškoga
vladara Orne Gore i na odlične muževe, koji
su sa sv Stolicom pregovarali u tome djelu
pomirenja i bratske ljubavi“.

Hoće li se naći ovakav pošten list?
Hijeli bismo se tvrdo nadati da hoće, ali
opet još jače sumnjamo. Dosadašnje gadne
novinarske vojne ne bi uopće moglo ni biti,
da su se velikohrvatski novinari kadri kre-
tali u blagorodnijoj sferi i uglagjenije i lo-
jalnije postupati sa svojijem protivnicima, što
više sa vladarom jedne strane države i sa
izvršiocima politike njegove. Trebalo bi,
dakle, mijenjati personal. Trebalo bi
tražiti megju Hrvatima nekoliko uljudnijeh i
sposobnijeh ljudi, koji bi se znali stidjeti i
rumeniti od sopstvenijeh rgjsvijeh djela, koji
bi povratili lijepe načine i vitešku polemiku
Nodila i Miškatovića. Izgleda ili da ovakijeh
ljudi nema ili da je velikohrvatska štampa
odviše duboko pala, a da bi je ovaki ele-

menti mogli spasiti, pak se pitomi ljudi odriču,
trpe i šute.

Onako sramotno pisanje velikorvatskijeh
listova pretvara politiku u moderno hajdako-
vanje, pa prije ili poslije tomu hajdukovanju
treba da narod nagje lijeka iz ljubavi k do-
brom glasu svom.

ROC

Razgovor sa Dom Lnjom knezom Vojnorićem.
Tobožuja otkrića 0 trnogorsko-vatikanskim
pregovorima.

Upotrijsbio sam prigodu boravka erno-
gorskoga šefa ministarstva pravde Luja kneza
Vojnovića, bivšega izvanrednoga opunomo-
ćenoga crnogorskoga poslanika kod sv. Sto-
lice, koji se bavi u Dubrovniku koju nedjelju
na odsustvu, da  uzigjem na Boninovo,
gdje mu je kuća, i da obratim njegovu pa-
žnju na interpelaciju č. Biankinija upravljenu
našemu ministru pravde u zastupničkoj kući
carevinskoga vijeća, u kojoj je rečeni zastu-
pnik pročitao neka; kako ih on zove, ,ot-
krića“ rimskoga novinara g. Renza Manzoni
O sretno svršenom svetojeronimskom pitanju.

Kako je poznato, pismo g. R. Manzo-
nija, upravljeno na _č. Biankinija, izašlo je
prvi put u ,Narodnom Listu“ od 12. 0. m.
u italijanskom originalu i u srpskom prevodu
pod italijanskim naslovom: IL gravissimo
seandalo diplomatico nella vertenza del S. Gi-
rolamo in Roma. Državno odvjetništvo u
Zadru zaplijenilo je rečeni broj ,, Narodnoga
Lista“, usljed čega je č. Biankini upravio na
našega ministra pravde gore spomenutu in-
terpelaciju, u kojoj je pročitao cijeli Manzo-
nijev zapljenjeni članak pod zaštitom  parla-
mentarnoga imuniteta. Evo, kako je prodro
taj spis u javnost, pa kako se u njemu do-
vodi u vezu, što ni meni ni čitaocima ,,Du-
brovnika“ nije jasno, crnogorska misija u
poslu izmjene breve-a Slavorum Gentem sa
tobožnjim pogreškama austro ugarskoga po-
slanika kod Kvirinala baruna Paseiti i sa
nekim gadnim intrigama izvjesnih  Dalmati-
naca u Rimu, promislio sam, da će u inte-
resu istine biti vrlo važno i zanimljivo čuti
iz usta samoga bivšega crnogorskoga diplo-
matskoga predstavnika kod sv. Stolice nje-
govo mišljenje o toj publikaciji, koja je to-
liko prašine podigla u hrvatskoj štampi.

Ljubezni me domaćin srdačno primi i
na moje opće pitanje o rečenom članku vrlo
živahno odgovori: Ne očekujte od mene ni-
kakvoga zadubljivanja u istoriju moje misije
kod sv. Stolice, jer sam u tome vezan ne
samo svojim službenim položajem, nego još
u prvom redu time, što sam sam imao čast i
mogu reći veliku sreću voditi i privesti sre-
tno kraju pregovore sa kardinalom Rampol-
lom, državnim sekretarom Nj. Svetosti, u
Vama poznatom poslu. Jedno Vam samo
mogu reći, a da se ne ogriješim o dužnu
reservu, da sam pročitao taj spis, kojemu
neki pridavaju toliku važnost, i da ga ne
nalazim, a ma baš ni malo važnim, jer što
sadrži nešto istine, osobito u prvom i drugom
dijelu, odavna je poznato iz rimskih listova,
pa čak i iz nekih bečkih žurnala, koje ne
spominjem, i koji izgleda, da mnogo ljube
tobožnja škandalozna otkrića. Prelistajte, g.
uredniče, brojeve rimskih listova ,La Pa-
tria“, ,Tribuna“, ,La OCapitale“, ,I Tra-
vaso“ dva mjeseca prije moga dolaska u
Rim i dva mjeseca poslije, a osobito one
brojeve listova ,La Patria“ i ,Tribuna“, u
kojima je poslanik na italijanskom parlamentu
č. Barzilai demuskirao t. 2. dalmatinske pa-
triote, pa ćete vidjeti, da g. Manzoni nije
upravo ništa novo kazao. Mimogred napomi-
njem, da se u njegovu članku prvi put spo-
minje ime austro-ugarskoga poslanika kod
Kvirinala baruna Pasetti i njegovi tobožnji pre-
govori sa Dalmatincima, osobitim. pogledom
na našu diplomatsku misiju kod Vatikana. 0

tome, koliko je meni poznato, nijedan ozbiljan
italijanski list nije ni jedne riječi kazao. Ja
ne ću nipošto da ulazim u raspravljanje meni
nepoznatih dogagjaja, koji izgleda da su dje-
lomice prethodili momu dolasku u Rim. Ali
Vam mogu izreći moje duboko lično uvjere-
nje, da je sve ono što se barunu Pasetti pri-
pisuje prosta izmišljotina. Vrlo je komična
priča pak ta, da se austro-ugarski poslanik
kod Kvirinala mogao služiti izjavom nekoga
Pjerotića — o kojoj sam g. Manzoni tvrdi, da
je sastavljena u vrijeme kad ni ja ni moj
sudrug nadbiskup Milinović ne bijasmo u
Rimu —, da je pokaže svomu kolegi, posla-
niku kod Vatikana, da diskredituje ernogor-
sko poslanstvo! Covjeku, koji je kadar napi-
sati taku besmislicu, ne može se vjerovati, i
on je sam sebe već osudio. 3

— Oprostite, da Vas prekidam. Molim
Vas, poznate li g. R. Manzoni?

— Ja Vam samo toliko umijem reći, da
je g. Renzo Manzoni, unuk besmrtnoga ita-
lijanskoga pisca i patriote Aleksandra Man-
zoni. Cuo sam, da je putovao po Africi, i da
je italijanska vlada nekoliko puta odbila nje-
govu molbu za neko profesorsko mjesto. Ja
ga lično ne poznam, ali mi neki prijatelji
u Rimu rekoše, da je doduše pošten čovjek,
ali ugrijana glava, kojoj se ne može bezu-
slovno vjerovati. Ne mogu dokučiti, zašto je
g. Manzoni ta tobožnja ,otkrića“, kojima on
podaje toliko važnosti, poslao predstavniku
hrvatske radikalne stranke u Dalmaciji. Sva
je prilika, da se je riješio na taj korak,
jer rimske novine imaju ozbiljnijega posla,
nego se baviti njegovim ,otkrićima“.

— Oprostite ovu parentezu. A što mi-
slite o potonjem dijelu rečenoga članka?

— Da Vam pravo rečem, ja sam se
nasmijao, kad sam ga pročitao. U njemu
nema niti jedne istinite riječi, osobito u ko-
liko se odnosi na crnogorsko poslanstvo i
na našega generalnoga konsula u Rimu. Što
je grof Guluhovski brzojavio grofu Sezeezenu,
i što je ovaj potonji izjavio kardinalu Ram-
polli, to ja dakako ne mogu znati, a još ma-
nje to može znati g. Manzoni; a smiješno je
i pomisliti, da je jedna skromna ličnost, koja
šta više nema nikakve važnije veze sa ma
kojom redakcijom kojega velikoga italijanskoga
lista, u stanju znati i kategorično tvrditi, što
su ministri i poslanici jedne velike sile tajno
saopštavali jedan drugomu, i što su pak sa-
opštavali kardinalu državnomu  sekretaru sv.
Oca!! I treba mnogo naivnosti i skrajnjegu
nepoznavanja načina, kako se rade državni
poslovi, da se prida važnost takovim  smi-
ješnim , otkrićima“. Ponavljam Vam pak naj-
kategoričnije, da u onom dijelu, gdje se go-
vori o prosvjedima našega generalnoga kon-
sula u Rimu g. Evg. Popovića italijanskomu
ministru predsjedniku proti tobožnjim  intri-
gama italijanske vlade i baruna Pasetti, kao
i o nekim saopštenjima, koja bi Nj. Kr. Vi-
sočanstvo Knjaz bio meni, odnosno preko
mene, učinio kardinalu Rampolli i grofu
Sezeezenu, nema ni jedne jedine riječi istine.
To je sve niklo u moždanima g.a_ Manzoni.

— Ove Vaše kategorične izjave, g. mi-
nistre, imaju doista rješiteljnu važnost i po-
slije toga ne može se više ozbiljno govoriti
o tim nespretnim  ,otkrićima“, kojima se i
odviše dobro pogagja cilj i zadnja misao. A
dozvolite mi, da izrečem svoje skromno mi-
šljenje, da ni ja ni mnogi drugi nijesu mogli
nasi logočne veze izmegju premisa g.a Man-
zoni i njegovih zaključaka. I jednako ne vi-
dim, koji su upliv mogle vršiti intrige iz-
vjesnih Dalmatinaca u Rimu, o kojima priča
g. Manzoni, na uspjeh crnogorske misije kod
Vatikana.

— Knez Vojnović na to, smiješeći se,
upade mi u riječ: Tako je g. uredniče, i
milo mi je, da ste predusreli moju zaglavnu
primjedbu. Svaki nepristrani čitalac mora da ge
uvjeri prostim čitanjem i uporegjenjem onoga