Godina XI.

Za Austro-Ugarsku, Bosnu i
a ercegovinu na godinu Kruna 11
Za Srbiju i Crnu goru na go.
dinu Kruna 12.
Za svo ostale zemlje na godinu
15 u zlatu.
mik na godinu Kr, 10
Napo godine 1 na četvrt godine
surazmjerno.

Pojedini broj lista 20 para.

Broj 35

aa NEE sa

Vlasnik, izdavatelj i odgovorni urednik A, 7

—— 3 "BE
Dubrovnik, 30 Ave .
Nj. Kr. Visočanstvo ime zoi Ni
kola I. blagoizvolio je, kako već ao a )
šlom broju, naimenovati našega. Mia o :
g. profe Luka Zoru za guvernera Svoga najila-
gjeg 'sina, Nj. Svjetlosti Knjaževića Vale e
nam+j& imenovanje nametlo n .

o našijem prilikama ili tačnije neprilikama
Znameniti naši profesori nemaju sreće u
svojoj otadžbini. Počmimo s Pulićem koji je
bio prognat iz Dalmacije; Klaić i Danila se
gnuti; Nodilo i Budmani dobili su Prizn

eka razmišljanja

anja u
Zagrebu, a Rešetar u Beču: Bulić je pensiono-
van, i da nema Muzeja u Spljetu, odista bi se

iselio; pa napokon eto sad Zori Priznaju za-
sluge na-Cetinju. Čudna uprav stvar! Jelito po
evangjelju: nemo propheta in Patria? ili
je to samo nekakav slučaj?.. Eto tu, pa neka
svak razmisli. Ali svakako udara u oči, da na-
ša vlada namješta na više školske položaje po-
sve drugačije ljude od ovijeh te spomenusmo.
Ko danas zastupa na upravama gimnazija i
preparandija nauku, učenost, ugled i ponos uči-
teljski? Jadna nevoljo! Po tim uzorima treba
sudit i one školske poglavice na Namjesništvu
koji su ih postavili, jer ex operibus illo-
rum cognoscetis illos? Nije druge nego
da uskliknemo s Ciceronom: qua in urbe
vivimus? Quam rempublicam habemus?
Pa se tužimo na slabi napredak našijeh škola
i ne nalazimo tome uzroka, a danomice vidimo
da odgoj hramlje, i omladina, koja se danas
ispušta iz našijeh škola, nosi na sebi zle DO-
sljedice svega toga. Ali vlada za to haje i ne
haje; njoj je stalo za nešto drugo. Zaludu gla-
goviti Humboldt razglasuje, da nema pravoga
napretka u onijem školama, gdje se ne gleda
samo i jedino na znanje, nauku i odgoj.
Zaludu je i to, da je nestalo onijeh država, ko-
je su radile onako isto. Sve to ne vrijedi, ,ili
kučku ubi ili žrvnje razbi“.

Btare navike i nagoni sveudilj traju i tra-
jaće do istrage naše ili vaše. Je li lakše da
se istražimo mi kao narod ili ko drugi, ko taj
narod hoće da iskopa? — Lak je odgovor. Kad

je pak nešto proti Srbima, a najskoli proti ka-

toličkim Srbima, ,diese verfluchten katho-
lisehen Serben“ — kako što su nas na Ball-
platzu nazvali — tad se udvoji nepristojno po-
stupanje. Eto ćemo to jednijem primjerom da

 potvrdimo.

Dr. B. Bogišić, dični naš Srbin Dubrovča-
nin, čovjek na svjetskom glasu, — ion je u Ru-
siji našao priznanja — tu skoro je slavio četrde-
setu obljetnicu svoga doktorata. Sav učeni svi-
jet naš i strani čestita mu, narod likuje a i
strane mu vlade priznaju zasluge na naučnom
polju, kao n. pr. Francuska i Rusija. A naša
država, čiji je podanik Dr. Bogišić, zbija oglu-

ške; dok o jubileju najneznatnijeg burokrata

zvoni u velika zvona. Prava gatka onomu koji
ne vidi daleko od nosa.

Budi tako i na dalje, jer to je spas za bu-
dućnost; a za sadašnjost, u kojoj je sve pokva-
reno, gdje se ulizice penju visoko, laskavci
Preotimlju maha, preporuke podižu ništavce, ne
cemjernost je krepost, nemoralnost karakteri-
stika, narod stenje i trpi, nepravda caruje, Be
štenje se utire, zasluga se ne priznaje, sposob-
nost ne cijeni.... gdje se sve to dogagja, a
boljeje mučat, jer se taki sistem sam od sebe
ruši, kako što se srušio svuda.

Kad odahnemo biće ugodno svo ovo a.
oMinjati i uzdahnuti s dubokijem mislioćem Ta-
ćitom: bili bismo izgubili moć sjećanja,
daje u nama stalo zaboraviti kako Pa
čati. Megjutim mi čestitamo 8. pa CZ.
rijetku i znamenitu čast, koja ga Jo? mor
U njemu je odlikovan i=naš Dai nabi
eto nastavlja svoju davnu a e
Na dvorovima Balkanskijeh srpskijeh vraćate:

————

Organizacija našeg
IV.

Sad da pregjemo na
"Relativnost ovog pojma daj:
Yitskim odnošajima u drugim

rada.

sjednike.
e s imo-
"Tako

a srednje po
e uporegjenj
zemljama.

“ gijena listi «I U Dubrovniku 31 Avgusta 1902

UBROVNJE

UJ DOJKIKRIH
Pretplata i oglasi
Salju so administraciji Dubrovnika
Dopisi se šalju uredništvu.
Rukopisi se ne vraćaju.

Za oglase priposlano, izjave, -
Javne zahvale, računska izvje- “
šća i slične objave plaća se 20 para.
od retka (sitnijeh slova). Ako s6 više
puta štampaju, po pogodbi.

Nefrankirana pisma ne pri-
maju se.

abris

E

Kzlazi svake Nedjelje.

Srpska Dubrovačka Štamparija A. Pasarića

se Sad + .. X s. . a
u nas zovu oni, koji bi mogli izlaziti kraju,

hvatajući kor I i

. “ajući konac s koncem, kad im prevrtljiva
ćud prirode ne bi mrsila računa.

ze Nema u nas takovih posjednika, ili ih je
0 iko, koliko Jo prsta.na ruci. Naš je srednji
posjednik njeka kombinacija malog posjednika
1 sitničarskog trgovca

| A , ana selu malog posjed-
nika i krčmara. I t

a e. ) se može razumjeti po-
£ aše kulturne prilike. U nas nema
ON0g, što mora da ide uporedo s malim ima-
njima, hoće li se ona da održe.

U nauci je Već gotov boj oko toga, koja
su bolja imanja, velika ili manja. Svršio je po-
bjedom onih, koji su isticali prednos malih
imanja. Danas je primljena deviza dra Birn-

bauma: »održanje malih imanja s intensivnom
kulturom.“
N

ama je priroda našee zemljišta namet-
nula mala imanja-kao nuždu, koju bi mi mo-
rali da primimo i onda, kad joj svijet i ne bi
priznavao dobrote. Ali nema intensivnih kul-
tura. Ne može ih ni da bude, gdje nema kul-
turnih i socijalnih pogodaba razvitku poljske
Privrede. Ove stvara samo prosvjetno stanje, a
samo poremećeni umovi mogu da stavljaju ovu
zemlju uz bok drugima, koje od vijekova uži-
vaju pune blagodati mirnog, kulturnog života.

Nek se ovo uzme za naše opravdanje, ako
nam čemu vrijedi. Ali, ni ono ne će moći Pri-
štediti Srbima prijekore za predanost jalovim
poslima i zanemarivanje korisnog rada na sa-
biranju uslova kulturnog napretka. “amo bi
snagom plodova tog rada i lični interes znao
da razvije onu privrednu djelatnost, koja osta-

vlja vidljiva traga. Mi bi se tada — i .
stvu oreanizovanog rada sa zadatkom da se
podigne naša privredna snaga — mogli čemu

da nadamo i od ličnog interesa, kad nas Smith
uvjerava, da taj njegov naj veći zakon u eko-
nomiji harmonično djeluje u društvenoj ekonom-
skoj ejelini i pored prividne protivnosti ljudskih
interesa.

Ovim je lak prelaz na našeg težaka, kao
što je lako stvoriti sliku njegovog stanja. Preko
njega nemilostivo gazi vrijeme sa svojim novim
zahtjevima, a on pred njima stoji s onim nao-
ružanjem, koje ni onda nije bilo dovoljno, kad
su u vremena bili manji zahtjevi. Tada je, za
vlade ekonomskog sistema naturalne produkcije,
naš težak imao barem jak oslon u zadružnom
obliku svoje familije. Danas je, izmjenom eko-
nomskog sistema od naturalne produkcije u
novčanu i prirodnim prelazom familije iz zadru-
žnog oblika u individualni, on ostao i bez tog
oslona. U toj je izmjeni — kao što je lijepo
objasnio dr. Vujić u svojoj ekonomiji — pravi
uzrok propasti naše zadruge, a ne u zlim jezi-
cima seoskih jetrva, kao što se njekad naivno
mislilo. Prema tome bi bio uzaludan posao,
htjeti zadržati to propadanje, ma da će ih biti,
koji će to žaliti.

U sadašnjem ekonomskog sistemu, gdje se
proizvodi za pijaeu, hoće se jače naoružanje
rada. Ko ga nema, mora da podleene u utak-
miei. Onaj, koji skloni sijeno od sunčane žege
i pravi točkove na način da izdrže trvenje,
ostavlja za sobom onog, koji ludo vjeruje, da
mu Ognjena Marija potpaljuje otkrivene sto-
gove sijena a sv. Prokopije uglaste točkove ta-
ljiza. Nema dakle pametna razloga za potrebu
održanja sadanjeg našeg stanja, gdje nema ni
preduslova kulturnog napretka.

Ovdje dolazi potreba pregleda naših škola.
Ako iz ičega, bez sumnje će se iz njega moći
upoznati grdna naša slabost.

Uzmimo jednu podjelu, koje je posvetilo
naše neznanje, pa počnimo sa Bukovicom. Ona
se je spominjala kao nosilac naše snage toliko
u našim spoljašnjim odnošajima kao i unutr-
njim trzavicama. Po tom bi je dakle išlo prvo
mjesto, a mi joj ga priznajemo i u ovom, što će
se sad kazati.

Nauka još nije na čistu, dokle se prostiru
njene granice, ma da imamo o njoj i jednu
monografiju još iz prve godine našeg samostal-
nog partijskog života. Svakako je van sumnje,
da joj pripadaju političke općine Obrovačka i

Kistanjska.

U onom njenom dijelu, koji se poklapa sa
prostorom Obrovačke općine, po podjeli, koju
smo gore istakli protivno svojoj savjesti, ima
Eruih 8 hiljada Srba. Od tog broja ima 246
gjaka: 185 u dvije škole, gdje nema druge dje-
ce, a 61 gjak u dvije škole, edje većina gjaka
nije srpska. Onog drugog elementa, koji tobože
nije srpski, nema no polovica a na zemljištu je,
gdje nema prirodnih pogodaba materijalnog bla-
gostanja. Za nj je podignuto šest škola, u ko-
jima ima do 709 gjaka. Prema tome u ovom
dijelu Bukovice ima triput manje škola a do
četiri puta manje egjaka u srpskog elementa no
u onog drugog, koji nije srpski. U Kistanjskoj
općini ima ravnih 10 hiljada Srba. Od tog bro-
ja ima 322 gjaka u četiri škole. Kad se spoje
ove dvije općine, pa se zbroje ovi brojevi, do-
bija se ovaj konačni račun: na 18 hiljada Srba
ima manji broj gjaka a jednak broj škola kao
na 5 hiljada onih, za koje se neće da su Srbi!
Ovim bi mogli da budemo gotovi sa Bukovi-
com a da ostavimo brojevima, nek kažu oni,
što mi hoćemo da prećutimo.

U općinama Zadarskoj, Benkovačkoj i No-
vigrackoj ima 637 srpske školske djece. Od tog
broja treba odvojiti 71 gjaka iz Zadarskijeh ma-
lijeh škola, jer megju njima ima dobar broj či-
novničke djece, koja se lako premještaju. Ali
mu treba dodati jedno 40 gjaka, jer je — ma
da je izvagjen iz knjiga — nepotpun, pošto ni-
jesu uračunata djeca, koja pohagjaju školu na
Smilčiću. U ove tri općine ima 11 hiljada Srba,
a na ove pet škola, gdje su Srbi učitelji a dje-
ca ili sva ili većinom srpska. Istina i u Ben-
ikaočoj su školi djeca većinom srpska, ali je
zato od tri učiteljske snage samo jedan Srbin.

Iz uporegjenja stanja škola u ovim trima op-
ćinama s njihovim stanjem u Bukovici izlaze
računi, koji — ma da nijesu po sebi najvese-
liji — za nas su Srbe teška osuda. U opći-
nama, gdje Srbi nijesu na upravi, stvorene su
— u jednakim prilikama — daleko bolje po-
godbe prosvjećivanju našeg težaka no u opći-
nama, gdje je srpska uprava. I kad mi vidimo,
gdje se u saboru pita svakog zasjedanja, da se
za Kninski politički kotar imenuje nadzorni-
kom jedan Srbin, mi se uvijek sjetimo, da ipo-
litički kotar Benkovački ima svog nadzornika,
a da on nit je sada nit je ikada bio Srbin,
ma da od 36 hiljada duša tog kotara ima sko-
ro 24 hiljade Srba.

I tako mi, svojom krivnjom, trpimo potči-
njen položaj i ovdje, gdje nam brojna nadmo-
ćnost daje prava, koja se našim protivnicima
nikad ne otkidaju, a što je još gore, naš nemar
je toliki, da su i danas ostavljena bez škola
ova krupna srpska sela: Bilišani,  Muškovci,
Krupa, Golubić, Zelengrad u općini Obrovačkoj;
Brgud, Kolarina, Kozlovac u općini Benkova-
čkoj; Ivoševci, Biovičino Selo, Modrino Selo,
>arčić u Kistanjskoj općini, da manja sela i ne
spominjemo. Nadodaćemo gornjem popisu jedino
još i žensku školu na Kistanjima.

A sad dalje. IE

Srbi i Hrvati.

Pod ovijem natpisom izašao je u biograd-
skom ,Srpskom Književnom Glasniku“ veoma
poučan članak, koji donosimo u cjelini. Trebalo
bi da ga Hrvati pomnjivo pročitaju, a ne da ga
odmetnu kao protivničko klapanje. I dr. Smo-
dlaka da je pročitao što je o imenu srpskome i
hrvatskome, pa uopće o našoj etnografiji u ju-
žnoj Dalmaciji, izašlo u ,Srdu“ ove godine (br.
1, 2, 4, 7,12113), bio bi izrekao u Saboru
manje nesmisala. Ali za badava! Hrvati čitaju
samo svoje sofistične rasprave, pa se, naravno,
zaljube u njih, i dalje se ne brinu za istinom.
Isto su kao onaj pop Mićo, koji nije umio či-
tati nego u svoju knjigu.

Članak o kojem je riječ glasi:

U malo vremena pobijedili smo na “dvije
strane, u dva crkvena i politička pitanja — u
sveto-jeronimskom i skopljanskom. Naši odnosi
prema Hrvatima s jedne i prema Bugarima
s druge strane bili su predmetom ponovne no-

vinarske diskusije. Strijele, naperene protiv bu-

garskog šovinizma (od koga bi Srbi mogli mno-
go šta naučiti), potiču najviše iz politike re-

Yanša. Da li je bolja ta politika ili politika mi. —

ra, ostavimo na stranu, obraćajući se pitanju
srpsko-hrvatskom, koje, i ako zanima naš svi-
jet kroz nekoliko decenija, još nije na čisto
izvedeno.

Naše novine, ne shvaćajući situacije, s iz-
vjesnim melanholijskim osjećanjima, prebacuju
braći (sa znakom ,“) Hrvatima, što nijesu do-
bri Sloveni, što Srbe denuneiraju it. d. Mi smo
pokušali da u ovim reteima bacimo svjetlost
na drugu stranu toga pitanja bez ikakve kod
nas uobičajene sentimentalnosti, i bez ikakvih
pretensija, želeći jedino da ono postane pred-
metom ponovne, ali ozbiljne diskusije. Biće nam
vrlo žao, ako neko ovo izlaganje shvati kao
negiranje Hrvatstva i jedino kao izraz srpskog

šovinizma.
*

Srbi i Hrvati su, po mišljenju nekih, dva
posebna naroda (narodnosti), po mišljenju tre-
ćih jedan narod, jedno pleme.

Do sada se kod nas u pretresanju tog pi-
tanja polazilo jedino sa filološko-etnografskog
gledišta. Ono je bilo alfa i omega čak i za po-
litičare. Ali i ako je to gledište jedno od glav-
nih, ono nije i jedini osnov posmatranja. Re-
zultati naše politike to naj jasnije dokazuju.

Naprema filologiji i etnografiji mi smo po-
kušali ovim retcima obratiti pažnju na socio-
lošku stranu tog pitanja, oslanjajući se u gla-
vnom na priznatu Gumplovićevu teoriju, po ko-
joj je pleme (Stamm) etnički životni produkt,
narod (Volk) političko djelo, a narodnost. (Na-
tionalitit) kulturna pojava, kulturno djelo. U
plemenu je oličeno etničko jedinstvo, u naro-
dnosti moralno i duhovno.

Prema tome filološko gledište, koje govori
o jednom narodu i dva plemena, bilo bi ovdje
potpuno isključeno, jer bi značilo potejenjivati
kulturne i političke tekovine obojih, da ih na-
zovemo imenom nesregjenih gomila, koje su
spojene samo zajednicom porijekla.

Pleme nastaje u vremenu prije ustanovlje-
nja države, a narod nastaje u državi inicijati-
vom jednog plemena. Ta se uloga pripisuje u
našoj istoriji plemenu kojim je upravljao Ste-
van Nemanja, ali i iza toga imamo i suviše
primjera koji pokazuju da srpske velmože ni-
jesu htjele ili nijesu mogle shvatiti zajednicu
interesa svih krajeva, bez koje nema govora o
trajnom političkom jedinstvu. Politički je Srbe
ujedinila zajednička odbrana na Kosovu i ka-
snija zajednička sudbina robovanja jednoj istoj
vlasti. Kulturno jedinstvo, kome je udario te-
melj Sv. Sava, ogledalo se najbolje u toj veli-
čanstvenoj odbrani i u kasnijem stapanju srp-
ske aristokracije sa demokracijom u jednu ne-
razdjeljivu, divnu  sastavinu  — demokraciju
s aristokratskim ponosom. U tom ileži važnost
kosovskog boja, u tom smislu srpski poraz na
Kosovu znači jednu veliku pobjedu.

Hrvati nijesu ni za vrijeme samostalnosti,
ni iza ujedinjenja s Madžarskom imali razvijene
nacionalne svijesti ni shvaćanja zajednice inte-
resa svih Hrvata. Spljetski sabor od 924 god.,
gdje su Hrvati odbacili slovensku a primili la-
tinsku liturgiju, i okolnost, da je pri sklapanju
pogodbe s Kolomanom bilo 12 plemena, što je
izraženo i na grbu Hrvatske, to najjasnije do-
kazuje. Hrvatski velikaši spojili su se iza 1102
sa madžarskim velikašima, s kojima ih je ve-
zivala vjera — jedini agens ondašnjih vijekova.
Masu naroda tukao je u glavu feudalizam.
Različnost vjere izmegju gospodara i kmetova,
koja je bila pokretač srpskih ustanaka, nije mo-
gla igrati kod Hrvata nikakve uloge, jer su bi-
li svi iste vjere. Naravno da su “popovi poma-
gali da učine narod još nesposobnijim za poli-
tičku akciju, i tako je došlo do stanja, koje i
danas traje, da masa narodna ne učestvuje ni-
kada u političkoj borbi i da hrvatske težnje
predstavljaju jedino nekolike klike, koje služe
svačijim interesima, samo ne hrvatskim, i koje
su uspjele da ih obično svak indentifikuje sa
hrvatskim narodom.

Ove klike su, imitujući Madžare, usvojili