a XI _ Mit: mI Izlazi svake Nedjelje. Za Austro-Ugarsku, Bosnu i Hercegovinu na godinu Krung l1 Za Srbiju i Crnu goru 'n, sE dinu Kruna 128. Za sve ostalo zemlje na e. franaka 15 u zlatu. g a Za Vubrovnik na godinu Kr, 10 Na po godine i na Četvrt godine surazmjerno. Pojedini broj lista 20 para, Vlasnik, izdavatelj i odgovorni urednik A. Fabris Po . eo 10 septembra, onak u Hereegovini, koji je g 1875. navjestila nevesinjska učki knez Bismark običavao je reći ,ein dica Kao Hercegovina'“ (komadić Hercegovine) I Bio. po . Ali ipak taj ,Bisschen Hercegovina!“ Povukao je g. 1876. Srbiju i Crnu Goru, a g. o Rusiju u rat s Turskom, te se može ia dase je od g. 1875. do g. 1878 gotovo neprestano na balkanskom poluostrvu krv prolijevala. Silne je žrtve u krti i u ndovon tada prinio ruski i Srpski narod. Ova dva naroda uz Turke bili su tri glavna učesnika u onoj velikoj istočnoj katastrofi, iz koje je nastala. Bugarska kneževina i austo-ugarska okupacija srpske Bosne i Hercegovine. Ova dva dogagjaja glavni gu resultati trogodiš- njega krvoprolića i ratovanja Srba i Rusa s Turcima. Tako je odsjekao berlinski kon- gres. Na njemu su vodili glavnu riječ oni koji su iz prikrajka posmatrali onu džinov- sku borbu; njim je upravljao onaj isti Bi- smark, koji je na prasak nevesinjske puške rekao ,ein Bischen Hercegovina'“. Valjda se je još onda pod tijem neznatnijem izrazom u glavi Bismarka i Andrassy-ja krio veliki plan, koji je za njih napokon onako divno i uspio. Poslije berlinskoga kongresa, srpski dr- žavnići i ruski slavenofili ostali ga duga no- sa: Žalili su, i to punijem pravom, da do- prinesene ogromne žrtve ne stoje ni u ka- kvom razmjerju sa postignutijem malijem do- biteima. Srbi državnici došli su još do za- ključka, da je položaj srpskoga naroda po- slije berlinskoga kongresa postao težim nego što je bio prije hitea iz puške u Nevesinju. Sva naricanja poslije svršena čina ne po- mažu ; okrivljivanje ovoga ili onoga još ma- nje. Dandanašnji je mnoga strana onijeh do- gagjaja objašnjena. Osobito s kojom je la- koćom, da ne rečemo što drugo, ušla u rat Srbija i Crna Gora g. 1876., bjelodano do- kazuje ona sveska diplomatske istorije, koja je izašla na svijet poslije smrti Jovana Ri- slića i koju je ovaj, onda svemogući mini- star u Srbiji, napisao odmah poslije onoga sudbonosnoga rala, ali je nije imao odvaž- onosti dati u štampu, jer ga ona mnogo te- teti, ne kao rodoljuba već kao državnika.... Taj je utisak učinilo na nas i na mnoge druge to djelo Ristićevo. Tom prilikom mnogi je klimnuo glavom i ponovio skorašnju izre- ku: da je bilo manje junaštva a više pameti, bili bismo i na Kosovu bolje prošli. Čita- nje spomenute knjige Ristićeve izazivalo nam jeu pameti dogagjaje, koje smo kao dječaci doživjeli, gledajući, kako se je g. 1878. go- tovo javno na dubrovačkoj placi dijelilo e Ge- Bovačkijem ustašama i dobrovoljeima ca poe ? Ovijeh dana bila je proslavljena a : Barskoj 25.godišnjica osvojenja Se ei lu isto vrijeme 25-godišnjica od osle ogje Nja Bugarske. To je junačko djelo o 2 Tuska Vojska. U Šipka-klaneu seke : Crkva i Spomenik palijem vojnicima no ik ii Na tu Svečanost došao je ruski dao = ikolaj Nikolajević kao zastupnik 2 a Kole-II., ruski ratni ministar, više me generala i graf Ignatijev, tvorao | i koga mira i nesugjeni knez Velike E oOSKo koju gu na berlinskom ns Bi reli. To je bila čisto mi dk: Tička Svečanost. Tom prilikom Je 30. trake Vojske činilo vojničke vježbe. U Dubrovniku 12 Oktobra 1902. Broj 41 Pretplata i oglasi Salju se administraciji Dubrovnika Dopisi se šalju uredništvu. Rukopisi ša ne vraćaju. Za oglase Priposlano, izjave, javne zahvale, računska ižvje- šća i slične objave plaća se 20 PAIR. Od retka (sitnijeh slova), Ako ae više puta štampaju, po pogodbi. Nofrankirana pisma ne pri- maju se. : _— Bugari imaju što da slave, jer još ni- jedan narod nije jeftinije dobio slobodu kao oni u". zdravlje Rusa, pa i Srba. Rusija ima što da pominje, jer je njezina vojska veliko junaštvo pokazala. Srbi imaju što da pominju, ali nemaju što da slave, ne za to što ne mogu da pokažu na junačka djela već što im posljednji veliki istočni rat, pored ogromnijeh žrtava, nije donio prave i stvar- ne koristi. Ostvarenje srpske narodne misli, za koju se je pred više od 25 godina vas Srpski narod bio založio, nije izvršeno. Ono je odloženo silom prilika i pogrešaka. Ali ako je odloženo, nije zakopano. Stečeno isku- stvo otvorilo je bolje oči. Pored svijeh_uda- raca srpska narodna misao svježa je i čila kao i prije. Berlinska krpa, kako mnogi nazivaju berlinski kongres, već je stara. Pokazuje mnoge rupe. Diplomatski sporazumi i prego- Vori zakrpavaju tu staru krpu, dok se sama od jednom ne prospe. Što će onda nastati ? lli će se ostvariti posljednje odredbe & 25. berlinskoga kongresa t, j. stupanje austro- ugarske vojske do i s onu stranu. Mitro- vice ili. Za to dandanašnji mjesto »ein Bisschen Herzegovina'« imamo »ein Bisschen Altserbien' (komadić Stare Srbije)« i »ein Bissehen' Macedonien'« (komadić Maćedonije). I baš u Mitrovici i oko Mitrovice (u Staroj Srbiji) odigravaju se sada dosta krupni do- gagjaji, radi kojijeh ruska štampa optužuje politiku Austro-Ugarske, a austro-ugarska štampa ruskoga konsula u Skoplju. Ko ima pravo? To je sporedno pitanje. Glavno je pak pitanje, hoće li sadašnje »ein Bissehen Altserbien'« i »ein Bisschen Macedonien'« svršiti kako se je svršilo ono znamenito »ein Bisschen Hercegovina'«. Svečanosti u Šipka-klaneu i vježbe sr- bijanske vojske slute, da ni Rusija ni ela- venske balkanske države ne žele, da se po- nove posljedice hercegovačke bune, već da ge isprave I u tome leži i važnost i opasnost današnjega balkanskoga haosa. Osim toga Francuska i Italija ne vode više pregjašnju politiku; njihovi su se pogledi odnosno Bal- kana izmijenili u prilog neodvisnosti bal- kanskijeh naroda. pera Ceško pitanje. Primamo iz Praga: U posljednjem svesku , National Review-a“ iznosi poznati mladočeski zastupnik i političar dr. Kramat pred englesku političku javnost važnost češkoga pitanja. U članku ,Evropa i češko pitanje“ razlaže dr. Kramai, kako češko pitanje nije nipošto plod romantičke sentimen- talnosti, nego preteško pitanje za opstanak Au- strije, pa po tom pitanje i za sve evropske dr- žave, ono je pitanje ima li Njemačka postati faktički svjetskom velevlašću ili kulturnim svjet- skim imperijem, o kakvome je snio car Vilim, držeći svoj govor u Aachenu. Otporna snaga, kulturni i materijalni razvoj češkoga naroda osnovni su uvjet za održavanje velevlasnoga položaja i potpune neodvisnosti monarkije. Ce- ški narod samo prednjači u borbi velike većine austrijskih naroda protiv umjetne premoći Ni- jemaca i protiv težnja njemačkih BUBnska za što tiješnjim političkim svezama s njemačkom carevinom, što bi sve značilo konac samostal- nosti i istorijskog položaja monarkije. Ceško je- zično pitanje nije ništa drugo, nego pitanje Nje- mačke ili njemačke Austrije. Kad bi se ispunio njemački zahtjev o uzakonjenju njemačkoga dr- žavnoga jezika, prisiljene bi bile nenjemačke na- rodnosti na učenje njemačkoga jezika, a kod Srpska Dubrovačka Štamparija A. Pusarića neaustrijskih Nijemaca morala bi sama od sebe nastati misao o suvišnosti dviju njemačkih dr- žava. U Beču ne će da shvate, da su dvije nje- mačke države nemoguće i da bi njemačka Au- strija morala doći prije ili poslije do nerazdje- ljiva sjedinjenja s ostalom Njemačkom, u kojoj ima premoć pruska Njemačka i gdje bi Austrija morala da igubi svoju suverenost. Austrijska birokracija, pretežno njemačka, podupire germanizaciju, jer joj je to lakše, la- godnije i osigurava joj premoć u državi. Na drugoj strani protiv pangermanske politike S ,los vom Rom“ nastoji se u odlučujućim kru- govima naći lijeka u katoličko-klerikalnoj poli- tici. Ali baš ta klerikalna politika po mnijenju dra. Kramarža prinukala bi k prelazu u nje- mački radikalni tabor i one Nijemce, koji su ostali vjerni monarhiji, a njemačka bi politika prisilila nenjemačke narodnosti, da se pasivno drže prema neuklonivoj sudbini države. Cen- tralizam i germanizacija najveći su neprijatelji monarkije, a upravo boj protiv tih dvaju ne- prijatelja Austrije čini jedan od glavnih dijela programa češkoga naroda. Razloživši u kratko razvoj češkoga držav- noga prava od g. 1526. do šezdesetih godina 19. stoljeća, ističe dr. Kramai, kako je državo- pravni položaj češkoga naroda pretrpio teške udarce tek za posljednjih 40 godina. Pravednim zahtjevima češkim protivi se najviše ustav od g. 1861. i 1867., ali Česi nijesu toga ustava priznali, pa se pouzdano nadaju, da će doći dan, kad će izvjesni krugovi biti radosni, da postoje česka historička prava, te će biti za- hvalni onima, koji vjeru u ta prava nijesu izgubili. Da taj ustav ne zajamčuje Austriji mirni opstanak, vidi se i po tom, što sadanji parla- menat ne može da ispunjava zadatke, koji mu pripadaju. Opstrukcija je upravo zaslugom Ni- jemaca postala u njem legitimnim parlamentar- nim oružjem svake manjine. Toga će se oružja morati latiti i Češi, ako se ne ispravi nepravda, koja im je ukinućem jezičnih naredaba nane- sena. Sadanji je parlamentarni mir samo mir pred olujom. Položaj se je monarkije u zadnje vrijeme ipak promijenio. Trojni savez nije ono, što je nekad bio. Beč se počinje emancipovati od Ber- lina. Trojni savez bio je jedno vrijeme izlaskom iz nužde, ali sada je već vrijeme, da se čitava zgrada austrijske politike renovuje (obnovi) i postavi na nove — moderne temelje. Kod te obnove austrijske politike pojača- nje njemačke pozicije značilo bi samo zapreku tomu preokretu. Austrija je stara, ali bi još uvijek mogla, da započme novi život, krepak i snažan, kad bi se ozbiljno dala na riješenje češkoga a time narodnosnoga pitanja u monar- hiji u opće. Taj problem morala bi da riješi na osnovu potpune ravnopravnosti prema svim narodnostima, a takova bi Austrija bila _najbo- lje jamstvo za očuvanje evropskoga mira. obe Ekonomski nazadak Dalmacije (Od M. Sardelića). Pod ovijem natpisom objelodanio je go- spodin Dr. Vladislav Vranjican članak u jutr- njem izdanju Vašeg cijenjenog lista (t.j. u bečkom »Reiehswehru“) od 24 Septembra 1902, u kojem on krivicu radi sadašnjeg položaja Dalmacije pripisuje tako zvanoj vinskoj klauzuli, zatim pareelaciji zemljišta, nedovoljnosti gospodarskog rada i zaduženosti. Ovo je zbilja pogodio i do- bro je poznato. Nego _ razloženjima poštovanog pisea_ htio bih da nadodam neka promatranja. Ogorčenje dalmatinskog žiteljstva proti vinskoj klauzuli ima svoj uzrok ne samo u tome, što ova klauzula u opšte (pravno) postoji, već oso- bito i u tome, da je bila poprimljena u trgo- vački ugovor s Italijom, a da država oštećeni- jem pokrajinama nije nadoknadila gubitak u trgovini vinom. Ova naknada ne bi bila za dr- žavu tako teška zadaća, a Dalmacija, kao ze- mlja najviše oštećena vinskom klauzulom, imala bi doista najprije neko pravo na naknadu. Ako je vinska klauzola sa državnih razloga bila pri- mljena u ugovor, te se od Dalmacije zahtje- valo_podregjenje njenih najživotnijih interesa naprama državnoj nuždi, ipak se ne da uvidjeti, zašto to podregjenje treba toli dugo da ostane bez naknade i da Dalmaciju dovede konačnoj propasti. Za majdeš je kad se tvrdi, da Dalma- cija nema drugih vrela dobitka nego vino i ulje. Gdje je brodarstvo, saobraćaj stranaca, trgovina ribom, stočarstvo, sagjanje zeleni, cvijeća i voća? Za sva ova ostala vrela malo je učinjeno. Vidi se, koju pažnju od strane države uživa dalma- tinsko brodarstvo, pri čem se ne smije kazati, da dalmatinski pomorci nijesu preduzimljivi. Relativno malenim troškom moglo bi se lako podignuti dalmatinsko brodarstvo, i sve bi se ostale ekonomske grane nekako koristile tim, što bi se pomladila i pomogla ta jedna grana; tijem bi dajbudi postala šnošljivom rana zadana vinskoj trgovini. Ko može tvrditi s apodiktičnom stalnošću, da se žiteljstvo Dalmacije, koje sada radi. oko vina, ne bi bacilo na druge grane polj- ske privrede, kad bi mu se dovela. ad oeulos mogućnost prodaje? Italijanci danas još uvijek drže u svojim rukama trgovinu dalmatinsku voćem i povrćem, premda bi se dalmatinska produkcija voća i povrća i manjom državnom pomoći mogla dotjerati za izvoženje. I stočar- stvu u Dalmaciji treba da se d4& osobita zna- menitost. Tamo treba da se žiteljstvo, koje troši meso, zadovolji produktom treće, pače posljednje vrsti, prosto s toga, što u zemlji nema racijo- nalna stočarstva. Mnogijem se u Dalmaciji ne čini nemoguće, da bi mnogi koji danas rade oko vina, bolje stajali, kad bi svoje vinograde pretvorili u dobre, bujne pašnjake, te gojili do- bro hranjenu, možda i za izvoz dobru stoku. Dr. Vranjican ima pravo, kad i parcelaciji zemljišta pripisuje neku krivicu. Ali njegova tvrdnja, da je geološko ustrojstvo zemlje uzrok parcelacije,. da bolje rečem, raspršanosti zemlji- šta bila bi umjesna doista za planinski dio Dal- macije. U ravnijem djelovima, koji takogjer pri- kazuju prilično velikih prostora, ta se rasprša- nost ima svesti na zelenaštvo. Ima u Dalmaciji kamatnika prvog reda, koji su u neplaninskim djelovima Dalmacije vlasnici nebrojenih pareela. Oni ne obragjuju ta zemljišta, već ih puštaju da leže neobragjena, ili zadrže na njemu težaka kao kmeta, pošto su ga na poznati način lišili svojine. Svakako im to dobročinstvo nije na štetu. Ali ovijem kamatnicima ne pada na um, da nešto novca, što stekoše tako vještački - neki počeše da lihvare sa pet forinata — upo- trijebe za komasaciju, da uredu gospodarenje naprednije od dalmatinskih pojmova o kulturi zemljišta, i tako stvore u većem broju. većih obragjenih: zemljišnih kompleksa kao ogled te da tako mnogim ljudima pruže trajne zarade. Svakako za to nije dovoljna ni njihova volja, ni njihova pozitivna radna snaga, ni njihovo znanje. Tu bi zakonodavstvo moglo i korišću da priskoči i da stvori drugu naknadu za vin- sku klauzulu. Kakav zakon o nedjeljivom te- melju!), što bi ga sabor zaključio, bio bi sasvim umjestan, kad se ne bi ragje počelo raditi na komasaciji*) pomoću razvlaštenja pod silu, koje bi se imalo zakonom urediti, — osobito onih zemljišta, koja su radi zaduženosti dospjela u mrtve i ukočene ruke. Na tako proširenom prostoru produktiv- noga zemljišta, mnogi bi se težaci ragje unaj- mili, nego da svoje maleno zemljište dalje obra- gjuju s neznanjem i s gubitkom čitavog skro- mnog imanja. Ovijem malo po malo nastajući- jem većijem površinama, što bi se postepeno di- zale, mogla bi gospodariti ili sama država ili imućniji i radu odani privatnici, uz udijeljenje olakšica dajbudi za početak rada. Kao poljo- djelski radnik, dalmatinski se težak može vrlo dobro upotrijebiti. Unajmljen, mora po zapovi- jesti da radi, i ne dolazi mu ni najmanje na pamet, da se gradi nevjernijem ili opreznijem, kao što radi kao slobodan vlasnik zemljišta. Treba ga prisiliti, da racijonalno radi, a kao što ') temelj t. j. kim pleks dobara sa kućom. ?) t.j. obrazovanje zatvorenjh dobara.