* gijena listu,
5 Austro-Ugarsku, Bosnu i

ovinu na godinu Kruna 11

' id. mu i Crnu goru na go-
mr

š m saa. zemlje na godinu

onako :

S. pubrovnik na godinu Kr, 10

A po godine 1 na četvrt godine
garsznjerno,

: “pojedini broj lista 20 para.

ana u Bosni
j m ž u
krako vrijeme stvorila dvije zavjere“, Prva

je bila tobože u Kiseljaku uglavljena_i pol
pisana, i cilj joj je, da Bosni i. Hoka
luje uv
Druga je jedna akon a Ka
koja je pred dvadeset dana
uglovima sarajevskijeh ulica, ko
oomžani Srbi pravoslavni i Muslomani pozi-
vaju »na oružje protiv Švaba“. Ovu posljed-
ju »Zavjeru“, u interesu ozbiljnosti, morala
sama bosanska vlada Oprovrgnuti. Što se
re ,zavjere“ tiče, mi ćemo nekoliko

jom se obez-

' pere , riječi
progovoriti, jer baš kada je ta Prva. ,zavjera“
u Kiseljaku bila tobože uglavljena, bio je

0 glavom i naš urednik na liječenju.
Da nije državno odvjetništvo u posljed-
em broju našega lista zaplijenilo dvije iz-
ve, stigle iz pouzdana izvora, naši čitaoci
i bi o čemu se radi. Ovako ćemo u krat-
sivar prikazati s osobitijem obzirom na
ga odvjetnika. Poslije neuspjeloga po-
ja preko riječkoga ,Novoga Lista“, da
šije razdor megju Muslomanima i iza-
povjerenje “muslomanskoga elementa
na vogji narodne stranke Ali Fehmi ef.
biću, putem falsifikata, turena je najprvo
imadžarske pa zatijem u hrvatske listove
nda o sklopljenom i potpisanom ugovoru
egju prvaka srpsko-pravoslavne i muslo-
Bke narodne stranke. Taj ugovor bio bi
uglavljen i potpisan ljetos u Kiseljaku.
\što prije rekosmo, naš urednik baš je u
rijeme tamo bio, te kao osoba, koja uživa
graničeno povjerenje bosansko-hercegovač-
h prvaka, za cijelo bio bi o tome štogod
» kad su eto već drugi, recimo, mogli
ti čak i gotov ,ugovor o zavjeri“. Prije
u Kiseljak nije ove godine došao ni
n od opunomoćenijeh vogja Srba pravo-
nijeh, dakle, falila je. jedna ugovarajuća
anka. Od muslomanskijeh prvaka bilo ih
i nekoliko, i megju njima najviše travanj-
begova, ali te odlične osobe dolaze u
ljak svake godine, da piju vodu, kao što
i i drugi svijet iz cijele Bosne i Herce-
Iz ovoga jasno izlazi, da se u Kise-
ljetos nije mogao ni uglaviti ni potpi-
nikakav ugovor o zajedničkoj akciji  iz-
u Srba pravoslavnijeh i Muhamedanaca,
tu nije bila ni glavom ni kojom drugom
om zastupana jedna od ugovarajućijeh
tj. opunomoćeni vogje Srba pra-
vnijeh. Da je ovo ovako, najbolje znadu
i tajni izaslanici bosanske policije, ko-
eh je bilo u Kiseljaku. Kiseljak je malo
Wo, da bi mogao kogod krišom doći i poći.
Ko poznaje prvake narodnijeh stranaka,
Ni za čas pomisliti, da megju njima
» koji bi prvomu koga sretu svoje
Ve kazali. Ova sama činjenica, pretpo-
Nši da ugovor i postoji, dokazuje, da je
koji su hrvatski listovi objelodanili, fal-
t i prosta denuncijacija. A kad ugovor
Detoji, kaonoti nešto što nema razloga
oi, onda je postupak hrvatskijeh 1i-
18 svaku osudu, i pošten čovjek može
da 0 njima s gnušanjem i prezirom g0-
Wijem je veliko-hrvatska štampa dala
kaz više, u čijoj je glužbi.  Uvjera-

DU

o RJ sra
1 j d S da Ng kama, O oruzije.
Bomeri davatelj 1 odgovomi urednik 4 Fabris Kzlazi ke Nedjelj
| zlazi svake Nedjelje.

Vanje

U Dubrovniku 6 Oktobra 1901.

Broj 40

Ni

kud

H

Pretplata i oglasi

Salju so administraciji Dubrovnika
Dopisi se šalju uredništvu.
Rukopisi se ne vraćaju.

Za oglase priposlano, izjave,
javne zahvale, računska izvje-
šća i slične objave plaća se 20 para.
od retka (sitnijeh slova). Ako se više
puta štampaju, po pogodbi,

Nefrankirana pisma ne pri-
maju se.

Srpska Dubrovačka Štamparija A. Pusarića

nvidia nio a odličnoga  Muslo-
ml dao knjevi3 ž "sim slan “Znamo
tohožaji ugovor: omana primio onaj
Pin: Ovor; znamo i to da onaj Muslo-
2 | pripada narodnoj stranči već onoj
some ljudi, koje narod g prezirom zove pr-
ib pana Listu“ nije bilo dosta,
] onijem prvijem  falsifikatom
već Je zaželio u kratkom razmaku vremena
i drugi falsifikat, da okiti pametnu glavu
Svoga urednika, koji desno i lijevo dijeli lek-
Boo političkom moralu, mjesto da se poza-
bavi S porijeklom spomenutijeh falsifikata.
Čemu sva ova ujdurma na Srbe pra-
voslavne i Muslomane u Bosni i Hercego-
vini? Ovdje dolazimo na jedno pitanje, o ko-
me državno odvjetništvo ne dA slobodno ras-
Pravljati. Mi se nalazimo pred jednom  neo-
bičnom pojavom. Protivnoj strani dozvoljeno
je denuneirati i kovati »Zavjere“, a lažno
optuženijem nije slobodno otvoreno kazati u
čemu je stvar, biva, da se izmišljenijem za-
vjerama nastoji onijem na najvišijem mjesti-

mima. Onijem izmišljenijem zavjerama još je
namjera prikazati na najvišem mjestu, da
bosansko-hercegovačkijem prvacima škola i
crkva nije cilj već sredstvo za neke druge
planove. Možda je svrha izmišljenijeh zavjera
još gadnija i nečovječnija, biva, lišiti prvake
slobode i dovesti ih s onu stranu brave, i
tako onemogućiti nastavak sretno započetoga
rada. Ali se varaju oni koji tako što snuju,
jer, prvo, usred Evropa teško je tako što

izvesti; drugo, zamjenici bi se brzo našli.
Mjesto onakijeh ujdurma nije li razlo-
žitije tražiti puta i načina, da se narod u
okupiranijem zemljama zadovolji? Zar je er-
kveno-prosvjetna samouprava, koju traže oba
naj jača elementa u zemlji, nešto tako  stra-
šno? Ne, nije, i po sto. puta nije. Taku sa-
moupravu uživaju od dugo vremena Rumuni
u Ugarskoj. Pokret za crkveno -školskom au-
tonomijom u Bosni i Hercegovini ne da se
više slomiti. On je obuhvatio sve narodne
slojeve i gotovo sve svećenstvo. Pa što misli
protivna strana u ovakom za nju neprijatnom
položaju raditi? Mi stojimo pred jednom po-
javom fenomenalne tvrdoglavosti, koja nat-
kriljuje i onu Chamberlainovu u pogledu po-

ložaja u južnoj Africi.
jE sega
' LJ ' LJ
Listovi o sv. jeronimskoj aferi

Saopćenje u  ,Glasu Ornogorca“ nije
promašilo svoje djejstvo. Vatikanski list ,0s-
gervatore Romano“ objelodanio je ovu notu:

“ Pošto neki listovi, a megju njima »Glas Or-
nogorca“, još uvijek hoće da pridaju poznatim apo-
stolskim pismima Slavorum gentem politički značaj,
još jednom izjavljujenao, da go ništa ne bi moglo
tvrditi što bi bilo suprotnije Papinim namjerama,
nego to. Sv. Otac oduševljen očinskom ljubavlju
prema slavenskim narodima, nije imao drugoga ci-
lja no da što bolje uredi zavod, koji je osnovan :
korist Slavena nekih zemalja, i da istima bude O
što većega dobra i koristi. Ako ima Slavena iz
Dalmacije i Istrije, koji so Ta

i Hrvatima, nijesu z i +
oak“ zavod. To isto važi i dii:
Slavenima barske dioceze, ako se radije na j
Srbima nego Hrvatima. |
Prema tomu, nije pit
ičkim sluzijama. Kako se me,

anje ni 0 imenu ni o

: gjutim ne može
polit

sporiti, da su katolički Slaveni, koji su porijeklom
iz zemalja koje imaju prava na zavod sv. Jerolima,

ozosčeni i u službenim statistikama uopće kao Hr-

vati; tako se je i u apostolskim pismima, u toj
tački sporedne važnosti, smatralo za umjesno držati
se služvenoga naziva i reći da je zavod sv. Jeroli-
ma pro gente Croatica (za hrvatski narod), ne si-
leći za to nikoga, ko ima na zavod pravo, da se
priznaje za Hrvata, Italijanca ili Srbina.

> Na ovu vatikansku notu odgovorio je
biogradski ,Dnevnik“ sljedeće:

Da bismo stvar izveli na čistinu, sa koje bi

se ona mogla jasno ugledati u svoj suštini svojoj,

moramo odmah primjetiti da nijesu u pitanju ma-
terijalni interesi naših saplemenika rimokatoličke
vjeroispovjesti, koji u tolikoj mjeri vezuju za ovu
stvar pažaju srpske javne riječi. Ni ,Glas Crno:
gorea“ ni ostale srpske listove ne buni toliko to
što bi Srbi rimokatoličke vjeroispovjesti papskim
breveom nepr»vedno bili isključeni iz prava na za-
vod Sv. Jeronima. To pitanje, u koliko bi se samo
oko toga vrzlo, bilo bi čisto gragjansko-pravno pi:
tanje, čije bi se riješavanje rahat moglo ostaviti
nadležniva sudovima. Što Srbe u toj stvari toliko
uzbugjuje to je baš to, što nijesu isključeni iz prava
na taj zavod, kad se već našlo za umjesno da se
on drugom dA, i što se u predjele, kako se u ovoj
noti nazivaju zemlje, kojima je priznato pravo na
ovsj zavod, obuhvataju čisto srpske zemlje, koje su
u davnini sačinjavale skup zemalja arhiepiskopije
Srpske Kraljevine, te nazivaju genetičkim imenom
hrvatskim. Za papsku stolicu u ovoj stvari u toliko
su manje smjele biti mjerodavne službene statistike,
u&*koje se ona sađa u svojoj noti poziva, što u
službenim statistikama barske dijeceze, ako ih u
opšte ima, ne mož» biti govora o Hrvatima, kao
god što o njima apsolutno nema spomena ni u
službenim statistikama Bosne i Hercegovine iz vre-
mena njihove uprave pod Sultanom, pod čijim su-
verenstvom one i danas pravno stoje. I kad se u
Vatikanu ipak na to pozivlju, to može samo značiti
da ondje ne samo ne vode računa o tradicijama
papske vlasti na Balkanskom Poluostrvu, nego da
za račun nekoga trećega ignorišu čak i pravno sta-
nje, koje je sankcionisano odredbama Berlinskoga
Ugovora. Hoće li Visoka Porta naći u tome povoda
za protest i sa svoje strane, to je za nas sporedno
pitanje, i mi smo ga se dotakli ovdje samo za to,
da bismo pokazali na kako slabim nogama stoje
argumenti Vatikana.

"Težište pak ovoga pitanja za nas leži i dalje
isključivo u tome faktu, da je Sv. Stolica u Rimu
učinila nepravdu srpskom plemenu i pokušala dati
čisto srpskim zemljama političko obilježje, koje one
nigda nijesu imale i njena pomenuta nota ne samo
da nas u tome nije mogla razuvjeriti, nego nas je,
naprotiv baš, još većma utvrdila u vjeri, da je
ona u ovoj stvari uzela na gebe, da pomaže tugje
političke račune. Koliko će to donijeti koristi njenu
ugledu, to ostavljamo nadležnoj ocjeni mjerodavnih
krugova u Vatikanu, a mi se 8 naše strane zado-
voljamo za sad gatisfakcijom koju je pravedna srp-
ska stvar dobila objelodanjenom zdravom sviješću
svojom, koju ni u ovoj prilici nijesu mogle pomu-
titi razlike vjere.

I profesor bečke universitati, dvorski
savjetnik V. Jagić našao se je pobugjenim,
da o sporu oko zavoda sv. Jerolima napiše
članak u bečkom listu ,Die Zeit“. Prenosimo
u srpskom prevodu samo završnu stavku iz
toga članka:

Šezdegetijeh godina javni život Dalmacije na-
lazio se još u rukama italijanske stranke: Srbi i
Hrvati borahu se, rame vz rame, da svojoj srpsko-
hrvatskoj narodnosti pribave položaj koji je ide. I
izvan Dalmacije odnošaji izmegju Hrvata i Srba
bijahu još dovoljno snošljivi. Na otvor jugoslaven-
ske akademije, osnovane od Strossmayera, bijaše
prispjelo mnogo srpskijeh gosti, da budu svjedoci
ove svečanosti. Onda se dakla ne bi bili ni dal-
matinski Italijanci ni Srbi protivili reorganizaciji
jednog već odavna reforme potrebnog katoličko-sla-
venskog zavoda u Rimu, ili čak podigli proti tome
bučan prosvjed. Ali kako se posve okrenuo ovaj
odnošaj u toku posljednjijeh trideset godina pro-

šloga vijeka! Ta, i samo tu valja tražiti uzrok sa-
dašnje raspre, o kojoj se toliko govori. Hrvati i

Srbi sada se nalaze u otvorenu neprijateljstvu, koje |

dava na grčilo bratske mržnje. Italijanci Dalmacije,
spali na neznatnu manjinu, natežu se iz petnih žila
da spase od propasti ruševine negdašnje prevlasti
na dalmatinskoj obali. Razumije se, da oni rado
grabe svaku priliku, da iz srpsko-hrvatske bratske
raspre iserpe za se što je moguće više koristi. Taku
su priliku našli u štrajhu, koji izvršiše u Rimu
proti Ilirskom Kolegiju. Ne d& se poreći, štrajh
nije bio nespretan, bio je insceniran s nekijem tea-
tralnijem efektom, svakako spretniji nego izvedba
reorganizacije samog instituta. Čini se, da se pri
ovoj nije imalo dovoljno obzira prama pojedinijem
ondašnjijem članovima Kolegija. Dajbudi me uvje-
rava jedan prijatelj iz Zugreba, posvećen u stvar,
da se je pri odlučenom raspustu kolegija dobro op-
skrbilo jednoga kanonika, često spominjanog u po-
sljednjoj raspri, kao što je jedan drugi član bio
učinjen zagrebačkim kanonikom, da bi možda cijela
raspra bila izostala. Učivjena je još jedna pogreška
tijem, što je megju biskupe, koji od sada u -napri-
jed imaju pravo da šalju svoje svećenike u novo-
organizovani zavod, bio ubrojen i katolički biskup
Crne Gore, što se, kako se čini, dogodilo čak bez
prehodnog znanja kneza crnogorskog! Ono malo ka«
tolika Crne Gore u stvari jedva dolaze u obzir. A
ipak je ova okolnost srpskijem listovima pružila prvi
povod, da podignu svoj glas proti pohrvaćenju. Sva-
kako Srbe još više ljuti uvlačenje Bosne i Herce-
govine u učestvovanje u ovom duhovnom zavodu,
od pape odregjenom za Hrvata. Da, ne di se po-

reći, okupacija Bosne i Hercegovine sačinjava po» aa
laznu tačku cijele neumoljive mržnje megju Srbima |

i Hrvatima, koja se, kao u svakoj prilici, ispoljila
i u ovom slučaju. Ovaj je žalosni odnošaj toliko
poznat, da se mogu zadovoljiti s ovom kratkom alu-
zijom. Jer dok su Bosna i Hercegovina bile turske,
pitanje je o hegemoniji mirovalo. Od okupacije po-
stalo je akutno. Panserbizam je s jedne strane u
toku devetnaestog vijeka u velike napredovao u
pravcu put zapada, u Hrvatskoj i Slavoniji. Zato
hoće u novije doba pankroatizam, čiji je otac bio
pokojni Starčević (hrvatski Sehčnerer) da uzme ot-
štetu u Bosni, Hercegovini, Boki Kotorskoj. 'Tako
malo po malo prostor biva odveć uzak, jedan udara
na drugoga, nastoji da ga istjera iz zauzetijeh po-
zicija. Konačni resultat leži u krilu budućnosti.
Pravilno se obistinjuje riječ: duobus litigantibus
tertius gaudet (dok se dvojica prepiru treći uživa).

GE sr ax
Kronika

Pred ovijem donijeli smo izjave, koje su
izašle u trima listovima, preko kojijeh ne
možemo mukom proći obzirom na važnost
listova, u kojijem su izašle, i obzirom na
pisce istijeh.

Vatikanski list ,Osservatore Romano“
pravi se nevješt povodu i uzroku prosvjeda
sa srpske strane u sporu o zavodu sv. Je-
rolima u Rimu. Taj list svečano veli, da u
to ne ulaze ni pitanje o imenu ni političke
aluzije, pače tvrdi, da je stvar sporedne važ-
nosti, što se je zavod krstio imenom: Zavod
8v. Jerolima za hrvatski narod. Nama se pak
čini, da sastavitelju statuta za  preustrojeni
zavod sv. Jerolima pitanje o imenu nije bilo
sporedne važnosti već glavna stvar, kad
prvo pravilo ili ti paragraf glasi: Hierony-
mianum (Collegium modo quidem sacerdotibus
alumnis excipiendis pateat, qui ortu ac  ser-
mone ad chroaticam gentem pertineant . . . (U
jeronimski zavod primaju se samo pitomci
svećenici, koji porijeklom i jezikom pripadaju
hrvatskoj narodnosti . . .). Kod ovako jasnoga
i bistroga prvoga pravila, za cijelo je pisac
izjave u ,Osservatore Romano“ izgubio glavu,
kad tvrdi, da se niko, ko ima ikakva prava
na zavod, ne sili, da se prizna Hrvatom,
Italijancem ili Srbinom, jer baš pomenuto
prvo pravilo isključuje, da se neko iz nad-
biskupija i biskupija, navedenijeh u breve-u,
može izjaviti Srbinom. 3

» Osservatore Romano“ pozivlje se na