vrijedne riječi one kojima gosp. Novaković slika
posljedice ujedinjenja srpske publike: ,Čim se ovaj
šanac osvoji (t. j. čim se grupiše srpska publika
ujedno) i na njemu pobode zastava potpuna uspje-
ha, hrvatski separatistički opkopi neće se već moći
dugo držati. Mi to proročki jemčimo a vidjeće ko
živ dočeka.“

Publika je dakle čisto srpska. Samo s njom
imamo računati u književnosti. Nju treba organi-
zovati, grupisati, ujediniti. Da je ona organizovana,
grupisana i ujedinjena, srpska književnost bi imala

zdravu podlogu i sigurnu osnova i, što je još važ-.

nije, put ka duhovnom ujedinjenju srpskom bio bi
potpuno utrven. Gosp. Novaković nam opširno raz-
laže ovu misao. Očevidno je da do publike sve stoji.
Kad bi ona, cijela ili bar većina njena, osjećala
pravu potrebu knjige; kad bi ona, prosto po sa-
moj objavi u novinama, kupovala novu knjigu i
interesovala se za nju čim za nju sazna; nema
sumnje da bi književnost imala najbolje uslove za
život. Ali tako nije. Publika je, naprotiv vrlo da-
leko od toga. Nećemo nabrajati mane njene niti
uzroke tom, to je sve davna poznato, ai gosp. No-
vaković je to dosta opširno izložio. Nama je samo
ovo na umu: šta se može ućiniti da se cijela ova
publika stvori; koja su sredstva da se u publici
izvojuje jaka volja za čitanje i živ interes prema
književnosti ?

Sredstva su dva. Prvo je sama književnost.
Da književnost odgovara potrebama pnblike, publi-
ka bi prionula za nju. Da nas književnost posve-
ćuje u pitanja koja su nam draga i o kojima voli-
mo misliti, mi bismo se svi više interesovali za
za nju. Da nam ona daje pouke o našim kulturnim
i narodnosnim prilikama i da nam u tom pogledu
oči otvara i hrane daje, i da nam o tome govori
jezikom razumljivim i stilom za svakoga jasnim —
nema toga pismenoga čovjeka koji ne bi postao
strastven čitalac. Ali je književnost daleko od to-
ga, ona još najelementarnije potrebe nije podmi-
rila i rijetka su knjige, kaže gosp. Novaković,
koje probude opći interes.“ Da, rijetke su knjige
kao što je ova o kojoj govorimo.

Drugo je sredstvo knjižarska trgovina. Sredstvo
najjače, dodajmo. Na žalost, danas, knjižarska je
je trgovina najslabiji činilac na koji se književnost
može osloniti. Energične riječi kojima ju je popra-
tio gosp. Novaković, jesu gušta istina. Knjižari su
sa njekoliko časnijeh izuzetaka, ,živa rana i knji-
ževnosti i književnicima“. Još ne samo knjižari
izdavači na koje gosp. Novaković ovom prilikom
misli, nego nijesu bolji ni oni drugi. Kako će se
srpska knjiga rasturiti u sve srpske krajeve, kad je
najprije po knjižarama nema? Kako će Srbi po-
znati svoju narodnu književnost kad im knjige naj-
glavnijih predstavnika njenih nikad i ne izigju
pred oči? Koliko je Dubrovčana pročitalo pjesme
Gjure Jakšića a koliko Srbijanaca pjesme Meda
Pucića? Knjiga treba da je tu, pred nama, pred
očima, u rukama, ako se hoće da se za nju zainte-
resujemo. Gosp. Novaković dobro ističe Utješenovi-
ćeve riječi: ,knjiga treba da ide za kupcem a ne
kupac za knjigom.“ A knjižari koji bi imali biti

posrednici izmegju kupca i knjige, nijesu nikakvi
posrednici. Ne znamo kako je po dru ijem krajevi-
ma, ali evo kako u nas stoji srpska knjiga u knji-
žarama. Željelo bi se da svaki veći grad ima srpsku
knjižaru, a pogjimo od Zadra pa do Kotora, p?
ćemo vidjeti kako bijedno stojimo. U Zadru i Spljeć:
ima istina uregjenijeh i valjanijeh knjižara kao što
su Sehčnfeldova i Morpurgova, ali u njima ima
veoma malo srpskijeh knjiga. U Šibeniku i Trogiru
ni toga nema. U Dubrovniku, kod Pretnera i To-
šovića koji su doduše kao izdavači lijepu knjigu
srpsku izdavali, kao Ljubišine i Milićevićeve pripo-
vijetke, ne može se često puta naći ni najglavnijeh
srpskijeh knjiga. A u Boki Kotorskoj? Jedan nam
je prijatelj pričao daje i u Novome i u Kotoru,
htjeo kupiti Ljubišine pripovijesti i da ih ni u je-
dnoj knjižarnici nije mogao naći, i dobio je odgo-
vor da je on prvi koji to traži. Taj je odgovor i
taj pojav uopće ne malo karakterističan za postoj-
binu Ljubišinu. /

Kad su takve knjižere, napori koje vidimo u
Novakovićevoj knjizi da su se u Srbiji i Vojvodini
činili da se tomu lijek nagje, prirodno je da su
bili veoma potrebni. Na nesreću, i pokušaj Ujedi-
njene Omladine Srpske i pokušaj sa Glavnom Srp-
skom  Knjižarom, propali su davno, i napori su
ostali bezuspješni. U posljednje vrijeme vidimo
Srpsku Književnu Zadrugu koja muški korača trno-
vitom stazom. Njen je uspjeh ne samo lijep, nego
neočekivan i do sada nevigjen. Ona je uz prkos
svima smetnjama uspjela da ugje gotovo u sve
srpske krugove i-učinila je ono što udruženi knji-
žari nijesu mogli učiniti nikako do sad, i ako se
ovaj posao u prvom redu od njih očekivao. Ali
Zadruga ne može sve da učini. Ono što ona izdaje
nije cijela književnost. Željelo bi se da svaka srpska
knjiga progje kao Zadrugina. Naći tomu lijeka, to
je posao koji se ima svršiti. Gosp. Novaković pred-
laže kao lijek ponova uzeti u pretres misao o neka-
dašnjoj glavnoj knjižari. On nalazi da bi ge ,misao
glavne knjižare mogla ostvariti jedino anonimno,
g osnovicom danas u svijetu toliko raširenijeh po-
trošačkijeh zadruga (Consum-Verein), gdje bi se
čista dobit u korist književnosti neprestano kapita-
lisala.“ On ne označuje ni jedan od današnjih pro-
svjetnijeh centara u Srpstvu koji bi se ovom podu-
zeću imao staviti na čelo, ali je najprirodnije mi-
sliti da bi to imala biti Srpska Književna Zadruga.
Ako ona može to da učini, nek joj je sa srećom!

RC
Ekonomno-politični pogledi
Dubrovčanina Nikole Vida Gučetića
iz druge polovine XVI. vijeka
— Dr. Mih. V. Vujić —

(nastavak)

Rad je izvor bogastva, privatnoga i narodno-
ga, pa bio to rad lovački, ribarski, pastirski, ze-
mljodjelski, zanatski ili trgovački. Priroda daje sa-
mo sirova dobra, a rad ljudski ih tek preragjuje i
dotjeruje. Dok se sve ostale životinje hrane instink-
tivno, dotle jedini čovjek vrši sve svoje privredne

radnje smišljeno. Na privredi ljudskoj podišo: 80.4
kuća i država, tako da je od privrede u mnogome
onda zavisan i sam politički život. Ekonomija a
je nauka ili bolje reći vještina o nabavći životni
namirnica, i, veli, prirodna je isto onako, kao što
je prirodna i sama imovina i slobodna upotreba
njezina. Ima, veli, mišljenja, da zemlje ne treba
da gu privatna, uprav porodična, već opšta društve-
na svojina; i takvo mišljenje i Aristotelo pogrješno
podmeće Platonu. Megju tim, veli, neophodno je
potrebno, već radi samog održanja porodice i pr?
vrede ljudske, da svojina bude privatna. (Governo
della famiglia, 117.). Pojavu novca u društvu ljud-
skome Gučetić objašnjava čisto prirodnim putem
(sasvim nasuprot Aristotelovoj zabludi: da je novac
čisto dogovorna, vještačka ljudska ustanova). Ljudi,
veli on, čim su počeli da osnivaju razne gradove i
i države i da naseljavaju razne pokrajine, jedne od
drugih udaljene, prirodno su — već prema samoj
različnosti klime (vazduha i zemlje) — proizvodili
na jednoj strani jednih proizvoda i suviše, dok ih
je na drugoj strani nedovoljno bilo. I s toga zarad
uštede u prenošenju i trampi samih proizvoda za
proizvode (neposredno), ljudi već po samoj nevolji
moradoše pribjeći upotrebi novca, odvajajući prodaju
od kupovine. Sam pak predmet i oblik novčani na-
ravno da nije prirodan, već jedan čisto vještački
proizvod, koji je um ljudski odabrao i izradio. Is-
prva se na mjeru primalo zlato i srebro pri kupo-
vini i prodaji proizvoda, pri isplatama kao i raz-
mjeni novaca, pa je tek docnije, zarad veće olak-
šice i sigurnosti, pridošlo i samo kovanje novca.
(Tako u njegovo doba i perpera i dukat bjehu či-
sto računski dubrovački novci, pored iskovanih  fo-
lara, solada i groševa od bakra i srebra.) Radi još
veće olakšice pri ondašnjem nesigurnom i mučnom
pošiljanju metalnoga novca, kao i zarad razno isko-
vane vrijednosti novca ua raznim stranama, pribje-
glo se najzad i samoj upotrebi uputnica i mjenica.
Naročito pak udara glasom na to, da novac # bo-
Jastvo nikako nijesu istovjetne stvari. Novac sam
po sebi nije bogastvo (tu i sam, po Aristotelu, iz-
nosi onu poznatu basna o lukomome Midasu, Kra-
lju Frigijskome, koji je najzad, pored zlata, u koje
Se sve stvari oko njega pretvarahu, od gladi skapa.
Va0), već samo u društvu priznati znak  (predstav-
nik) i izraz bogastva, pošto se bogastvo u samoj
stvari sastoji u namirnicama. U običnom govoru i
shvatanju kaže se, veli on, da su bogati oni, koji
zadosta novca imaju, ali sve to bogastvo vrijedi sa-
mo u društvu, u kome se taj metal (ili pak uput-
nica njegova) kao novac priznaje i gdje se proizvo-
di za novac nabaviti mogu. Kao što se otuda jasno
vidi, Gučetić podjednako suzbija dakle obje zablude:
kako Aristotelovsku o čistoj konveneijonalnosti me-
talnoga novca, tako i suyremenu mu, merkantilisti-
čku, po kojoj opet u novcu pravo bogastvo leži.
Gučetić razlikuje znanje ljudsko o nabavci ži-
votuih namirnica od znanja ili vještine prostog
umnožavanja nove». Krajnji cilj svekolike privredne
djelatnosti ljudske jeste što savršenije podmirivanje
raznovrsnih, kulturom proširenih, potreba života ljud-

i mjerilo vrijednosti. Krug životnih potreba,
koliko on širok bio, ipak je vazda ograničen; Do
trebe se daju zasititi. Prema tome je ž nPeČUNiati.
va (ili kako je on još zove 1 pecuniaria) COMmMuta,
Hiva“ — t.j. nabavka novca (prodajom) zarad na
bavke namirnica (kupovinom), *— u SAMOJ Ma m
ograničena, kako požudom tako i obimnošću svojom,
dok je megju tim ona druga, koja novac zarad Sa
moga novea nabavlja i koju on Zove ,pecuniativa.
numularia“, neograničena požudom i obimom svo.
jim — dakle nenasitna. Prema tome on razlikuje
dalje i ,Iconomica pocuniativa“, pod kojom ON Ta
zumije svaku nabavku novca proizvodima (ili uglu. , I
gama) i kupovinu proizvođa (ili usluga) Za nova, >
od ,leonomica laria“ t.j. od proste zarade
novca novcem (sariflukom, zelenašenjem i to d.) Bo. i
lesna gramzivost za novcem, koja nikakvih granica *
više ne poznaje, demorališe čovjeka i, kad jače Tage
mjere u društvu i državi zauzme, postaje čak i oje- a
lini opasna (samoživost, koja javne interese poseb«
nima zapostavlja i žrtvuje). Takva je, veli, fatalna.
priroda žegje novčane (i u potvrdu toga navodi ri. |
ječi pjesnika ZHoracija: kako žudnja za noveem uvi-
jek raste sa množenjem novca —  Orescit amor |
nummi, guantum ipsa pecunia orescit — kao i |
Danie-a: E dopo il pastv ha pi fame che prima |
— kako je po objedu još gladniji, no li i prije |
njega! Novac se istina mora u duštvu teći i čuvati |
zarad obezbijegjenja života ljudskoga, ali nikako ne |
smije postati cilj ljudskog života. Megjutim, priz- |
navajući ogromnu važnost javnog erara (finansija |
državnih) po opstanak i razvitak svekolikog života |
državnog, on već ovdje napominje: kako oni, koji |
državom upravljaju, moraju u mnogo jačoj mjeri |
novac štedjeti, od onih, koji porodicom rukuju. Pre- |
lazeći na pitanje o imjetnosti i opravdanosti ka-
mate, Gučetić — sasvim u duhu onoga vremena, u

: čega kamatnici davljahu sirotinju — odlučno pro-

skoga, pri čemu je novac samo posrednik razmjene

kome se krediti davahu poglavito u nevolji, usljed

tivu nje vojevaše, dokazujući, kako je i neprirodno |
i nepravedno, da mrtav novac sam po sebi novac
ragja, ,kao ono zemlja biljke, ili životinja životi-
nje“. Neprirodno je, i protivno i ljudskim i božan«
skim zakonima (otud zabrane kamaćenja u Starom
i Novom Zavjetu), da, čisto po razlogu Vremena, a.
bez ikakve vlastite opasnosti i truda, novac sam
Sebe umnožava. ;
Sa gledišta privrednog života trgovačke repu=-
blike dubrovačke (koja u najvećem evijetu svojemu
držaše svega 450 (C] milja, od kojih se jedva
tvrtina mogaše obdjelavati). Gučetić se prirod
najprije osvrće žrgovini, kao onom. privrednom za
nimanju, koje novac u zemlju dovlači. Nebawa
novca, veli on, vrši se na tri načina: a) pomorskom
plovidbom (trgovačkom flotom); b) suhozemnim pre
nosom (kolima i konjma); i e) domaćim prometom
(trgovinom u mjestu). Privredne radnje, koje pak
uopšte trgovinu izazivaju i preko ove novac u zemlju
dovlače, jesu u samoj stvari: zanati i poljoprivre-
da. Za uspješan razvoj svake privredne radnje valja
imati i znanja i iskustva, za trgovinu, isto kao i
za zanate i poljoprivredu. Ko hoće trgovinu znalač-
ki da vodi, mora dobro poznavati raznu robu, raz-

Podlistak
Najnovija povjest Dubrovnika,
od

Ivana kan. Stojanovića

Kaonoti poljodjelac, seljak ljubi nada sve svoju zemlju, na kojoj
trudi i koja ga hrani, pa je zato nostalgija u njega jača nego u
gragjanina. ,Svud je dobro poći, ali je najbolje doma doći“, ,doma
domavca i kruha paljavca“, vele narodne poslovice. Ova ljubav čini,
da seljak sa zanosom brani sebe, svoju zemlju i svoj trud. S toga
neprekidne parbe pod republikom megju gospodarem i kmetom.
»Nije pravo da sami rade težaci, a da sve raduju ležaci“, čuo sam
prolazeći, gdje jedno momče pjeva u polju!

Živeći uvijek sred veličanstva i neizbrojnijeh ljepota  prorode,
seljaka se ne može oteti njihovome uticaju, on ih osjeća, one ga
zanose, i te osjećaje i te zanose on iskazuje pjesmom. Pjesmom, ko-
ja ide od oca na sina, bilježi svoje zgode i nezgode, svoju povjest;
njoj povjerava svoje tuge i svoje radosti. ,Ovdje pogibe Cerva u
okršaju Dubrovčana sa Barićem bosanskijem“, reče mi  prekolani
Župljanin, hodeći sa mnom. ,A_ kako ti to znaš?“ — ,E, znam, ono-
madne smo iza objeda pjevali pjesmu o tome.“ Poslije estetičnijeh
zanosa nastupe moralni, nastupi razmišljanje, i tad izidu legende,
priče, poslovice i ost. Po ovom što rekosmo, regbi da Platon dobro
govori: Ljepota je stepen koji vodi dobroti, a dobrota vodi istini.
Savršena estetika čini ti da progješ na moralnost, a moralnost sa-
savršena vodi te istini. Zn malevolam animam non intrabit sapi-
pientia') veli sv. Pismo; a Hegel: ,Ukaži mi tvoju moralnost, a
ja ću i sam ugonenuti, koji je sistem tvoje filosofije.“

Prost seljanin ne kaže nikakav zanos za umjetnijem  ljepota-
ma, one mu se čak ne mile. Neka gospogja dubrovačka povede
jednom u Mlecima, u pokladima, svoju službenicu seljanku u ,'Teatro
Fenice“, Službenica postoji koji čas, pa će ti gospogji, da želi otiti
doma, jer da joj se ne mili ondje stajati. Svak zna pričanje Dra.
škovo u ,Gorskom Vijencu.“

Druga je harakteristika seljaka eutanasija (lijepa smrt). On
je prožet osjećajem, da je umrijeti isto tako prirodna stvar kao ro-
diti se, i umire posve mirno. To proishodi odatle, što njegov život
teče prosto, što su njegove naslade skromne i djeluju mirno i pola-

Bisu) zlobnu dušu ne će ući mudrost,

ko, i što je krug njegova znanja veoma malen, a poglavito, jer
umire u starosti. Kultura donosi sobom žešće požude za nasladama,
ove drmaju čovjekom i svale ga u grob prije vremena. Nakon toliko
vijekova kulture mi smo danas toliko slabi, da je u narodu postala
poslovica, iperbolična koliko hoćeš, ali koja sadrži nešto istine:
»Doći će doba kad će nositi jaje u dvojicu“. Svoje poglede na smrt
narod je izrekao u poslovicama: ,Iz života život izvire, kad se ožive
tad se umire“, što se može razumjeti u smislu ne jednomu. , Dokle je
vijeka, dotle je i lijeka“, biva čovjek živi dokle mu je sugjeno.
Jedna smrt sto uzroka“ — ,Mlad može umrijeti, a star valja da
da umre“ — ,,Star vidi smrt, gdje udara na nj sprijeda, a polako
se privuče ozada mladomu“. — Reče mi jednom geljanka: » Zemlja
zemlju pleše, dok ge od duga trenja ova gruda zemaljska (tijelo)
sama po sebi ne zdrobi.“ U narodu znači umrijeti: doći do Boga.
To odgovara italijanskoj: Tomba dell uomo, cula di Dio (grob čovje-
čiji, kolijevka božija), kako piše na grobnoj ploči u Mlecima. Star
seljak opazi mi jednom, da se po gradovima žali one, koji umiru, a
nikad one, te se rode, i upita me, zašto je to. Odgovorih mu: Jer

| ko se rodi, može biti i srećan. A on! meni: , Može izaći srećan i

kad umre, pa bilo štogod iza smrti ili ne bilo.“ Seljak ne zna ni
za optimizam ni za pesimizam. Nije svetac, pa ne ište smrt, ne
govori kako sv. Pavao: Cupio dissolvi (želim se razmetnuti, nestati),
ali kad mu dogje smrt, tad Z1 gentilezza del. morir comprende?).
Kad dogje smrt“, čuo sam gdje govore neki seljaci staroga kova,
kojijeh je još bilo u naše doba, ,uvidiš: gdje si bio? nigdje —
što si činio? ništa“. ,Ovo je sve, otkad se rodimo dokle umremo“
reče mi jednom Pravoslavna, ,neko prikazanije ili nakazanije, a što .
pak sve ovo u sebi, jedini ti Bog znade!“ Odmah mi dogje na pa-
met Kant: La sensazione ć un fenomeno; ogni oggetto, causa della
sensazione č un ignoto x (gensacija je fenomen: svaki prijedmet
uzrok sensacije, jest nepoznato x). Seljak se i kune smrću: Ra
noga mi časa! Tako ti smrtnoga časa!“

Kod dubrovačkijeh seljaka opazih još nešto: majka plače ako
se dijete istom rogjeno ne zaplače, i ako ne plače preko krštenja;
to svakako sluti na zlo; prirodno je, da plače, kad se rodi a Zen
Veće kad se krsti. Ako ne plače, ili će brzo umrijeti ili še prem
nesrećan biti u životu i prem plakati. To je sujevjerje, ali svako
sujevjerje sadrži u sebi malo istine. A kad se pred jalbua hvali
ljepota, ili dobrota, ili umnost djeteta, ona reče: sU čkum po sto i
uprlo!“, Tu se očituje neku prirodna slutnja da će zlobnost i zavist

") Razumije ubavost umiranja (Leopardi).

kidisati na dijete i da će on biti žrtva tugje zloće.
Najljepši primjer eutanasije vidjeh u Šumetu, pri umrću jed-
noga starca. Niko Veliki Pozza nagovarao me je, da sklopim o tome
idilije, jer saloni, bali, gracke Svečanosti, govorio je, ne mogu nigda
dati materijal za idilije. U salonima, na balima, na gospockijem
objedima, govoraše, čućeš riječi de bon ton, ali rijetko koja bude,
de bon sens. Dakle umirao čovjek; pristupiše mu ginovi k postelji
te mu govore: , Caća! Caća! hoćeš da ti zovemo liječnika, ne bi li
ti bilo lakše?“ ,Ne“, odgovori, pšto ćete zaludu trošiti, nego znate
li koja je? uzmite iz kuće koju pletu i kupite malo rakije i štogod
da vi zagrijete, dokle sam ja još u biću, pa donesite da ge svi skupa
napijemo, i da napijem u vaše zdravlje, a tako i vi i gospar pop
meni napijte za odriješenje grijeha mojijeh i za spasenje duše mo-
je“. Prekolani takogjer star Konavljanin bio na smrti i po običaju
hotio da mu porodica klekne oko postelje, i da se s njim mole Bogu.
Odjednom će prekinuti molitvu i kliknuti: ,Nešto mi je lijepo sad
palo na pamet; denu skinite s čivluka gusle, da to ispjevam; gre-
hota je da se zaboravi“ i ispjeva nekoliko puta malenu popijevkij
da je djeca upamte, pa nastavi moliti Boga.") U Rijeci žena na
umoru naredi djeci, da pogju u grad, da kupe crne robe i da ge to
odmah skroji. Kad bi Skrojeno zapovidi im, da se obuku, da vidi
kako im stoji. 3 :
Sto Bam se u ovijem opisima podulje pozabavio prostijem na-
rodom, krive su sadašnje prilike. Reče Niko Pozza:
Sic igitur tristis rerum me ti
ln patriam,
Coner + .

erret imago
ut patriog nequidquam quaerere mores

radi et illa mihi totis potiora triumphis
ENE Foedera, queis pridem est gavisa Epidauria tellus.*)

3

austrijski ministar pod Marijom 'T
spomene smrt. Kad bi kogod umr
se o pokojniku pred njim govoriti
ne bi odgovorio ništa. Po tomu muku

domaće običaje i sn e viče k domovini, da uzalud protrožujem
:: Paine Svijeh slava preči Plani gia oo i koji Su
Prije veselili opidaursku zemlju, preči su mi oni običaji i zakoni, koj