Godina IX. U Dubrovniku 25 Marta 1900. Broj 12. Cijena listu Za Austro-Ugarsk u, Bos Hercegovinu na godinu deke Kruna 11. "a Srbiju i Crnu or dinu Kruna 12. PRI. A g Za sve ostale zemlj i : franaka 15 u zlatu. ole Za Dubrovnik na godinu Kr. 10 Na po godine i na četvrt godine surazmjerno. Pojedini broj lista 20 para, DU Pretplata i oglasi Salju se administraciji“ Dubrovnika Dopisi se šalju uredništvu. Rukopisi se ne vraćaju. Za oglas+ priposlano, izjave, javne zahvale, računsku izvje- Šća i sične objave plača ge 20 para. vd retka (sitnijoh slova). Akoase više puta štampaju, po pogodbi. Nefruukirana pisma maju se. ne pri- Vlasnik, izdavatelj i odgovorni urednik A. Fabris Izlazi svake Nedj elje. Srpska Dubrovačka Štamparija A. Fasarića Arbanasi i austrongarska diplomacija : Listu , Kčlnische Zeitung“ javljaju iz Beča: da su neistinite vijesti o uplićanju Austro-Ugarske u arbanaške stvari; da bi najpodesnije bilo, kad bi sama Turska uvela red u Arbaniji; ali kad ne bi mogla, da bi Austrija preporučila, da bi se Arbaniji dala veća državna samoslalnost. Ne namjeravamo o ovom pitanju govo- riti sa megjunarodnog političkog stanovišta, već sa kulturnoga i narodnoga srpskoga sta- novišta, u koliko ono zasijeca u oblast srp- skog jezika. Da se austro-ugarska diplomacija zani- ma i arbanaškijem stvarima, i da radi na sticanju pristaša megju Arbanasima za svoje izvjesne planove, o tome nema sumnje. Ovo naše mišljenje potkrijepljuju i nekoje činjeni- ce. Tu skoro smo javili, da je naša vlada tražila pučkijeh učitelja za škole u Skadru sa italijanskijem nastavnijem jezikom. Što znači da naša vlada izdržava u Skadru o svo- me trošku škole. Nazad par godina pri- pravljali su se u Sarajevu mladi Arbanasi Za Svešteničko zvanje. Mi smo te mlade Arbanase na prolasku kroz Dubrovnik svoji- jem očima gledali i ,uživali“ smo, kako na tamburicama lijepo udaraju starčevićanske pjesme. Još se govori, što mi ne tvrdimo, da katoličko sveštenstvo u Arbaniji izdržava naša država. Na ovo nam se može odgovo- riti, da su to čisto kulturne i religiozne stva- ri, i da je običaj u Turskoj da strane dr- žave potpomažu i izdržavaju škole i svešten- stvo raznijeh vjeroispovijedi. To je istina, i tomu se ne bi imalo što prigovoriti, i ako pada u oči da naša država tamo izdržava škole sa italijanskijem nastavnijem jezikom i plaća sveštenstvo italijanske narodnosti. I na ovu primjedbu valjda bi se našao kogod da primjeti, da se možda to radi s toga, da se parališe propaganda megju Arbanasima iz Italije. Ali, ako je vjerovati gori spomenutomu velikomu njemačkomu listu, rad austro-ugar- ske diplomacije prelazi sa kulturno-religioz- nog stanovišta i na političko. Tu se izričito veli, da bi naša država, kad Turska ne bi bila u stanju da zavede mir i red megju Arbanasima, preporučila, da se Arbaniji da- de veća državna samostalnost. Ovo je doista krupna vijest, te zaslužuje osobitu pažnju, jer barem mi do sada nijesmo još ni slušali ni čitali, da bi ikoja država odnosno razuzdani- jeh Arbanasa gojila take planove. Dovoljno je poznato, ko su i što su Ar- banasi. Njihovi prijašnji zulumi Evropi su po- znati, a osobito oni noviji po Staroj Srbiji, i koji se vrše svakoga dana nad Srbima. To- liki su ti zulumi, da je tu skoro ruski pu- blicista Durnovo u ,St. Peterburškijem Vje- domostima“ napisao, ako ubijanja i otimači- ne potraju, da kroz 20-25 godina ne će biti ni jednoga Srbina u Staroj Srbiji. Arbanasi, uzeti kao narod, nijesu imali i nemaju ni svoje povjesti ni svoje književnosti. Oni u prošlosti nijesu imali svoje države, već su potpadali pod razne balkanske vladare; a u vrijeme Nemanjića bili su dobri podanici stare srp- ske države, o čemu se do danas održala me- gju njima lijepa uspomena. Kao jedina svi- jetla tačka u životu arbanaškoga naroda obi- čno se uzimlje junačko vojevanje Gjorgja Skenderbega Kaštriotića proti Turcima. Ali ni to nije čisto arbanaška slava, već dobrijem dijelom i srpska, jer je Gjuragj Skenderbeg Kaštriotić bio Srbin, što je universitetski pro- fesor u Parizu Pisani dokazao. Kad je taj veli- ki junak bio Srbin, biće i dobar dio njegove junačke vojske bio sastavljen od Srbi. Arba- naški živalj u srednjem vijeku bio je ispre- miješan sa srpskijem življem gotovo po ci- jeloj Arbaniji. Današnje granice arbanaškoga jezika daleko su opsežnije od onijeh u sred- njem vijeku, a tomu su uzroci zulumi vrše- ni na hrišćanskijem stanovništvom, koje se, da očuva život i imanje, stranom turčilo i arnautilo, stranom selilo. Pleme Mrkovići na Skadarskom jezeru poarnautilo i poturčilo se stoprvo prošloga vijeka; njihovi komšije Kra- jinjani mnogo prije i t. d. Putnici istraživao- Gi pripovijedaju da ima i danas megju mu- slomanskijem Arbanasima onijeh, koji se taj- no još priznaju hrišćanima i Srbima. Reko- smo malo prije, da se megju Arbanasima održala lijepa uspomena o staroj srpskoj dr- žavi. Evo jednoga primjera. Mošti srpskoga kralja sv. Vladimira nalaze se u manastiru njegovoga imena na jednu uru od Elbasanu. Pok. Jastrebov, ruski konsuo, pripovijeda, da i gad štuju sv, Vladimira sva sela na južnoj strani Škumbije, ma da se stanovnici raču- naju kao muslomani i ma da nose muslo- manska imena. Oni idu na sabor k crkvi Vladimirovoj, tu se po muslomanskijem ku- ćama često još mogu vidjeti ikone, i stanov- nici često zovu popove iz spomenutoga ma- nastira, Ova činjenica osvijetljava druge dvi- je činjenice: prvo, da je srpski elemenat bio proširen daleko u tako zvanoj Arbaniji, kad je srpski kralj sv. Vladimir u blizini Elbasana pokopan; drugo, da se pri narodnijem i vjer- skijem svečanostima u Arbanasima budi sta- ri vjerski i narodni osjećaj. Ko želi jošte po- dataka o srpsko-arbanaškijem odnosima, neka pročita St. Novakovića knjigu: Prvi osnovi slavenske književnosti megju balkanskim Slo- venima. Da Arbanasi nijesu za kulturu i samostal- nost sposoban elemenat, to je više pisaca potvr- dilo. Francuz Pouqueville u svome djelu ,, Voy- age de la Grčce“ izmegju ostaloga piše: , Elba- san bi, po svom položaju, i sad imao znatan uticaj u Arbaniji, da nije preplavljen anar- hijom. Elbasan se nalazi na desnoj strani Škumbije, koja krivuda kroz polja okićena drvećem, livadama, i obasuta velikim selima, u kojima stanuju pravoslavni i katolički hri- šćani. Pokraj sveg nereda, još ima nešto trgovine, i naročito se u Elbasanu izra- gjuju tabani i nakiti za pištolje, kojih se ci- jevi izragjuju u Prizrenu. Sve je kako tako u dolini, ali po vrhovima okolnih visova vi- di se vrsta stražarnicA, koje pokazuju u ka- kvom je stanju narod planinski i dolinski megju sobom. Na najmanji znak iz stražar- nica, svak mora u boj na obranu, i to tako nezgodno utiče na stanovništvo, da se mjesto 8000 kuća, koje su nekad živjele u Elbasa- nu (40000 duša), danas u tom mjestu ne- broji više nego 4000 duša, u girotnom i po- lu-divljem stanju. Da toga nije, i da nije grabljivosti i zavidljive netrpljivosti turske gospode spram hrišćana, Elbasan bi bio: znatno trgovačko mjesto radi središnjeg. po- desnog položaja megju Dračem, kao prista- ništem, i megju Beratom, Krojom, Ohridom i Gornjom Dibrom.“ Ovaj sud potkrepljuju | svagdašnji dogagjaji, pa i cijela prošlost. Arba- nasima dati veću državnu samostalnost, zna- čilo bi izručiti, još gore nego što je do da- nas bilo, na milost i nemilost njihovoj razuz- danosti hrišćansko stanovništvo. Onako kul- turi nepristupačnomu elementu, kao što je arbanaški, dali samostalnost, značilo bi jošte stvoriti ognjište za neprestane ratove na Balkanskom poluostrvu. Mi još ne možemo vjerovati, da austro- ugarska diplomacija sprema take planove, iz- vršenje kojijeh bio bi veliki udarac za Srpstvo i Slavenstvo na Balkanu, koje je tamo pred- stavnik i nosilac kulture i civilizacije evrop- ske. Ne vjerujemo, da prosvijetljena Evropa želi tamo stvoriti zvaničnu i nezavisnu kasapni- cu za Srbe, i to pod svojim tutorstvom. Naj- manje bi pak naša država, kao većijem di- jelom slavenska, imala tomu sudjelovati, a još manje biti prva u kolu. Austro-ugarski- jem Slavenima sa slavenskoga stanovišta arbanaško pitanje ne smije bili indiferentno. Ako kod austro-ugarske diplomacije zbijla po- stoje onaki planovi kakve ,Kčlnische Zeštung“ javlja, dužnost bi bila slavenskijeh poslanika i delegata, upozoriti naše diplomate na to njihovo neslavensko i nekulturno nedonošće, te kazati da nema biti zadaća njihova. suži- vati već širiti oblast srpskoga jezika na Bal- kanu, obzirom na slavensku većinu u samoj državi i obzirom na kulturna misiju srpsko- ga naroda na Balkanu. Što se tiče “kulturne misije srpskoga naroda na zapadnom dijelu balkanskoga po- luostrva, navešćemo mnijenje talijanskoga naučnika prof. Baldacci, koji je više puta u naučne svrhe proputovao Arbaniju. On veli, da je srpski narod po svojijem osobinama, pozvati, da bude nosiocem kulture i civiliza- cije megju divljijem arbaneškijem plemenima i da bi Evropa u tome pravcu imala potpo- magati nezavisne srpske države. Tijem više što megju Arbanasima nije sasvijem nestalo starijeh srpskijeh uspomena, i što su mnoga muslomanska arbanaška plemena porijeklom Srbi. Izmegju kulturnoga srpskoga i nekultur- noga arbanaškoga elementa, Evropa bi tre- balo da bira onoga, koji je nosilac njezine civilizacije, kojom se ona toliko razmeće i u ime koje toliko zahtijeva od malijeh naroda. a mi Ekonomno-politični pogledi Dubrovčanina Nikole Vida Gučetića iz druge polovine XVI. vijeka — Dr. Mih. V. Vujić — (nastavak) "Preći dan razgovora sa Ranjinom posvećen je najvećim dijelom pitanju o najboljim političkim po- godbama privrednoga razvijanja. U državi prije sve- ga potrebno je složiti privatne interese sa javnima (o tome ima i naročita napomena megju averti- menti-ma). Državljani moraju osjećati i nalaziti u državnome ustrojstvu zaštitu svojih opravdanih pri- vatnih interesa. Ali ovi posebni interesi nikad ne smiju narasti toliko, da postanu preči od javnih i da ovi u pitanje dogju. S toga se u zemljama, gdje je suviše razvijena požuda za dobiću, malo bri- ge i vodi o javnim poslovima; a najgore je narav- no ondje, gdje novčana gramzivost i lakomost sa- gvim ovladaju. Najteže je ono stanje u državi, kad osiromašena masa izgubi svaki interes za javne po- slove, a objesni bogataši megju tim stanu se opet grabiti o službe državne. Govoreći o sirotinji, kao o jednoj golemoj opasnosti društvenoj, ou razlikuje sirotinju po vlastitoj krivici od sirotinje po nevolji i veli, da samo ova posljednja zaslužuje javne paž- nje. Zatim izlaže razne oblike državne uprave: de- mokratsku, oligarhjjsku, aristokratsku i monarhijsku (prema shvatanjima Aristotelovim i Platonovim). U početku četvrtoga dana razgovora on naročito udara glasom na to, da državnik i zakonodavac moraju prije svega iz osnova poznavati državu u društveno- me sastavu njenom (više i bolje sve sastavne dije- love njezine, no li i samu cjelinu iste), isto onako kao što i Jjekar mora dobro poznavati stanje i kroj svih tjelesnih organa. Sva državna politika i leži u dobrom poznavanju pravih potreba društvenih kao i u odgovarajućoj umješnosti postupanja prema nji- ma (dakle: gouverner cest prćvoir). Jedui zakoni nijesu nikako za sve prilike, no se, kao proizvodi čisto ljudske političke djelatnosti, moraju vazda pri- lagogjivati prirodi i potrebama društvenim, običaji- ma i težnjama narodnim, ako se hoće da su kori- sni i trajni. Riječi Gučetićeve i nehotice nas pod= sjećaju na riječ Katarine Velike: da u samoj stva- ri zakonođavcći ne pišu na hartiji, koja sve trpi, već na koži narodnoj, koja je vrlo tugaljiva. — Mo- narhijska uprava korisna je pod dobrim i razumnim vladarima, ali, pošto to na žalost nije i ne može uvijek i svuda slučaj da bude, to je ipak vazda bo- lja narodna vladavina, u kojoj narodni izabranici S ograničenim vremenom trajanja vlasti vladaju!). Vladavina po izboru načelno je vazda bolja od vla- davine po naslijegju. Narodna vladavina uvijek je pak načelno bolja od vladavine manjine, kao što to svjedoče najslavnije države staroga svijeta: atinska, špartanska i rimska (a po idealnom ure- gjenju svome i Platonova narodna država, sa naj- mudrijima na čelu uprave državne). — Premoćni bogataši vode državu oligarhiji, plemići — pogla- vito duhom odlični — aristokraciji, a svi skupa u megjusobnoj ravnoteži narodnoj (demokratskoj) dr- žavi, pa bilo to republici ili monarhiji (u kojoj on- da često i sami vladaoci izboru podleže). Najbolji je zakonodavac uvijek onaj, koji svojim zakonima državu naiduže održava). U čisto aristokratskoj dr- žavi, veli, zanatlije ne mogu nikad da dogju do rav- nopravnosti, dok u oligarhiji oni već obogaćenjem mogu da se uzdignu u društvenome položaju svome, pa tako isto i u monarhiji. (Tako n. pr. u Starome Svijetu i sami oslobogjeni robovi pod rimskom 6a- revinom). Ovaj prirodni proces društveni, po kome se proizvogjački staleži obogaćenjem uzdižu u dru- štvenome ugledu i položaju svome, bio je naravno još mnogo osjetniji na pragu Novoga Doba, kad se trgovina i radinost u javnom ugledu podigoše. S to- ga Gučetić naročito i naglašava, kako se u narod- noj državi (nello stato popolare) zanatlije i trgovci podižu u ravnopravno gragjanstvo po mjeri oboga- ćenja njihovoga, a na prvo mjesto megju njima do- laze svakojako ,fabričari svile, apotekari, trgovci i njima podobni“. U Dubrovniku prvi zakon o tako zvanoj agregaciji (od aggregare, pridružiti), #. j. o prinavljanju vl kih kuća (koje vrlo često izu- mirahu tako, da se prema tome onda čak i sam broj članova Velikoga Vijeća mijenjao), bi donesen g. 1662., te se po njemu to prinavljanje vršilo : djelom iz domaćih čestitih gragjana (dei nostri cit- tadini onorati), a dijelom opet iz sa strane doselje- noga, najvećim dijelom srpskoga, plemstva (uvogje- njem u zlatnu knjigu dubrovačku).“) — Za dubro- ') Dobar vladalac uvijek će bolje upravljati zemljom, kao ono i kapetan brodom, no-li množina. Ali, dodaje odmah, na- ravno samo takav, koji je mudar i kadar da državu osnaži, | narod u miru i ljubavi održi, i kome su svi državljani je- dnaki, kako bogati, tako i siromasi. S toga su različne i vrli- ne, koje odlikuju gragjane, od vrlina vladalačkih. 2) "Piranije mogu za vremena biti silne, ali nikad onako trajne i napredne kao narodne države. Za turske sultane veli, da su oni silni, ne toliko veličinom same države, koliko time što su neograničeni gospodari od glava i imanja državljana svojih. 2) Ovo prinavljanje pokazalo se naročito potrebno poslije ve- likoga zemljotresa od g. 1667. (Sama kuća Lukarića izumire n. pr. već 1666. g.) — U Lukarića se poimence pominju srp- ske vladalačke i vlasteoske kuće, prinovljene plemstvu dubro- vačkome (aggregate alla nobilta di Ragusa), kao «Kotromanići, Hristići, Pavlovići, Jablanovići, Kosače, Hranići, Stankovići, Vlatkovići i dr. O. Lueeari. Str. 287. Po starom običaju trebalo je pak imati 100 godina plemstva, te da se može biti član Velikoga Vijeća. Od god, 1455. svaki vlastelin ulazio je u Veliko Vijeće tek sa navršenom 20. godinom (dotle 18). A g. 1488. Vel. Vijeće donosi zakon, po kome opet član Vel. Vijeća ne može biti onaj vlastelin, koji nije pismen. (Vojnović, u knj. 108. ,Rada“, str. 109., veli, da je ova naredba o pi- > smenosti donesena bila već g. 1455.).