Godina IX.

U Dubrovniku 13 Maja 1900.

Broj 19.

Cijena listu.

Za Austro-Ugarsku, Bosnu i
Hercegovinu na godinu Kruna 11.

Za Srbiju i Crnu goru na go-
dinu Kruna 12.

Za sve ostale zemlje na godinu

franaka 15 u zlatu.
Za Dubrovnik na godinu Kr. 10.

Na po godine i na četvrt godine
surazmjerno.

Pojedini broj lista 20 para.

JUBKOTA

Pretplata i oglasi
Salju se administraciji Dubrovnika
Dopisi se šalju uredništvu.
Rukopisi se ne vraćaju.

Za oglasa priposlano, izjave,
javne zahvale, računska izvje- |
šća i slične objave plaća se 20 para.
od retka (sitnijeh slova). Ako se više
puta štampaju, po pogodbi.

Nefrankirana pisma ne pri-
maju se.

Vlasnik, izdavatelj i odgovorni urednik A. Fabris

Izlazi svake Nedjelje.

Srpska Dubrovačka Štamparija A. Pusarića

Slike iz | sabora

5. Što ne će i čemu teže pravaši?

Poslanik Biankini, kao niko do sada,
otkrio je pravašku golotinju i prikazao je u
pravoj svjetlosti. Na govor poslanika Zore,
koji je zagovarao jugoslavensku duhovnu za-
jednicu i zajednički rad Slovenaca, Hrvata,
Srba i Bugara, odgovorio je spomenuti po-
slanik: , Mi pravaši ispovijedamo, da nijesmo
toliko idealni, jer u toj skupini (t.j. balkan-
skoj ili jugoslavenskoj), ni Hrvati morali bi
iščeznuti ; jer ta skupina ne bi išla u prilog

.ni Hrvatima, ni Slovencima, ni Bugarima,
nego isključivo Srbima... Opstanak stranke
prava u Dalmaciji bio bi opravdan samo tim,
što suzbija srpsko-hrvatske bludnje većine i
otkriva makjavelizam političara A la Zore,
koji pod plaštem jugoslavenstva ili balkan-
Stva hoće da podjarme hrvatske zemlje srp-
skoj misli.“

še

Ne ćemo se upuštati u ocjenu govora
Zorina. O političaru Zori govorili smo u pri-
jašnjijem slikama iz sabora. U njegovom po-
litičkom radu nedosljednost i proturiječnost,
očite su. On ih s4m najbolje osjeća.

Počnimo malo iz daljega.

Priznata je istina, da će južni Slaveni
bez zajedničkoga i bratskoga rada teško što
trajno stvoriti; a u megjusobnoj borbi istro-
šiće svoje najbolje snage. Srpski narod upra-
vo je predstavnik i zagovaralac te realne
istine, i ako je istorijom dokazano, da je on
sam sebi donekle dostatan i da svojijem vla-
stitijem silama može dosta da stvara. To
prošlost i sadašnjost potvrgjuju. Dok se za
druga južna slavenska plemena to isto ne
može kazati. Slovenci gotovo i nemaju svoje
nacionalne istorije. Hrvati su je u dalekoj
prošlosti nešto imali, ali je tako bez traga
iščezla, da nije u narodu nikakve uspomene
ostavila. Sto se Bugara tiče, njih je od tur-
skoga jarma Rusija oslobodila bez njihova i
najmanjega učešća. I sami Srbi dosta su po-
mogli bugarskomu oslobogjenju, kao i knji-
ževnom preporodu Hrvata. Ovo je evangjelje.

Pokraj razočaranja, što su Srbi doživjeli,
koliko sa strane Hrvata toliko sa strane Bu-
gara, ipak se oni ne odriču svoje braće po
krvi i po jeziku. I ako vode s njima žestoku
i krvavu borbu, ipak ne prekoračuju granice
ni političke uvigjavnosti ni pristojnosti, drže-
ći uvijek pred očima veliko načelo zajednice
južnijeh Slavena. Srbi, kao pametniji i jači,
mnogo praštaju i Bugarima i Hrvatima, ali
u interesu opstanka južnoga Slavenstva ne
mogu dopustiti, da s jedne strane [Bugari
istisnu lijepi srpski jezik iz Stare Srbije i
Maćedonije, a da s druge strane hrvaisko-
pravaška politika nacionalno upropasti Bosnu
i Hercegovinu, kao što je već dobro upro-
pastila Hrvatsku i Slavoniju. Bosna i Maće-
donija zemlje su, koje treba u interesu  juž-
noga Slavenstva očuvati srpskoj narodnoj mi-

. sli i srpskomu jeziku. Borba, koju vodi srp-
ski narod oko Bosne i oko Maćedonije, jest
borba o opstanak južnoga Slavenstva, komu je
Srpstvo prirodni predstavnik zbog svoje pro-
šlosti i zbog svoga centralnoga geografskoga,
položaja na Balkanskome poluostrvu i zbog
ljepše zajedničke budućnosti. Ko hoće da mu
tu ulogu otme, ili ko hoće da izvršenju te
misije na put staje, s jedne strane, u Bosni
otvara širom vrata njemačkomu i madžarsko-
mu prodiranju na istok, s druge strane, u
Maćedoniji, ubija prirodni razvitak srpskoga
jezika i srpskoga duha. Promislite samo ča-
som Bosnu u rukama Nijemaca ili Madžara,

a Maćedoniju u rukama Bugara, pa recite

što ostaje od južnoga Slavenstva; što od mi-
lozvučnoga srpskoga jezika; što od narodne
misli? Reći će neki hrvatski ili bugarski šo-
viniste, to bi bio udarac zadat Srpstvu a ne
južnomu Slavenstvu, Ali šoviniste ne pojme,

kad jednoj skupini oboriš naj jačega člana,
da ostali članovi sami po sebi padaju; kad
jednoj zgradi temelje potkopaš, zidovi se sa-
mi od sebe ruše.

Bugaraštvo svojijem prelensijama na Ma-
ćedoniju otvara na Balkanu širom vrata bilo
ovomu bilo onomu stranom uticaju, prama
tome, ko mu pomogne doći do Maćedonije;
hrvatsko-pravaštvo svojatanjem Bosne promi-
če i unosi na Balkan poznate njemačko-ma-
džarske prohtjeve; dok Srpstvo zatvara vrata
jednijem i drugijem, i dovikuje im: % sebi vu-
ke. U Maćedoniji vodi se borba o prevlast
srpskoga ili bugarskoga jezika; u Bosni i
Hercegovini vodi se borba o očuvanje srp-
skijeh narodnijeh osobina protiv  tugjinske
poplave. Ovo su činjenice. Srpski narodni je-
zik i srpske narodne osobine sastavljaju srp-
Sku narodnu poeziju, koja je pak jezgro ili
ti bitna esencija južnoga Slavenstva, jer je
srpska narodna pjesma s jedne strane zahva-
tila Hrvate i Slovence, a s druge strane Bu-
gare. Iz srpske narodne poezije nikla je na-
rodua misao. Dandanašnji ne može se odije-
liti politička borba od borbe za narodni je-
zik i za narodne osobine; ko politički vojuje
protiv Srpstva, taj u isto vrijeme vodi borbu
i protiv srpskoga jezika i protiv  srpskijeh
narodnijeh osobina. U srpskom pitanju jedno
od drugoga ne može se razlučiti. Srpstvo
vodi narodnu borbu a ne političku. Prama
tomu neka se ocijeni rad Hrvata u Bosni i
rad Bugaraša u Maćedoniji. Njihov nepa-
triotski rad ide za tijem, da unište ono što
je srpski narodni genij kroz vijekove stvarao.
Njihova je borba neprirodna, pa s toga ne
može od nje biti koristi ni Hrvatstvu ni Bu-
garstvu, već neprijateljima balkanske zajedni-
će i balkanskoga samo-opredijeljenja.

Ovo je trebalo razjasniti, da jače iskoči
ono što pravaši ne će, i što je u njihovo
ime Biankini u saboru rekao. Uzalud tražimo
jakoga razloga Biankinijevoj tvrdnji, jer se
Zorin govor može tumačiti, kako ko hoće.
Koliko Srbi toliko Hrvati, pa i Bugari, mogu
ga navesti sebi u prilog. U njemu nije ništa
tačno i odregjeno izrečeno, već sve tamno i
nebulozno; ničija narodnosna osjetljivost oni-
jem govorom nije mogla biti izazvana. Pa
ipak se Biankini našao pobugjenim, da odgo-
vori ne samo u ime pravaša, već i u ime
svijeh Hrvata, Slovenaca i Bugara. Poznato
je, da Biankini najmanje boluje od skromno-
sti, s toga odbijamo što je govorio u ime Slo-
venaca i Bugara, pa i u ime jednoga dijela
Hrvata, i recimo da je govorio u ime pravaša.

Dakle, pravaši ne će nikakva zajednič-
koga rada sa ostalijem južnijem Slavenima,
a naročito ne će sa Srbima, jer bi u jugo-
slavenskoj skupini Hrvati morali iščeznuti; i
ko radi na zajednici južnijeh Slavena, taj
hoće da podjarmi hrvatske zemlje srpskoj
misli. Ovo je suština Biankinijeva govora.

Veće zadovoljštine nije mogao Biankini
Srbima dati. Mi mu sve one silne uvrijede
praštamo prama  ovakoj ispovijedi. Dakle,
Hrvatstvo može da se održi samo u današ-
njijem iznimnijem prilikama; Hrvatstvo ne
smije da dogje u dodir sa svojom braćom,
jer ga onoga istoga časa nestaje i pretapa se
u Srpstvo. Malo je ko, bilo svome narodu
bilo svojoj stranci, izdao ovaku svjedodžbu
siromaštva, kao što je Biankini Hrvatima. On
je otkrio svu golotinju Hrvatstva, i pravaštvu
potpisao smrt, jer prije ili poslije Srbi i
Hrvati moraće se naći u zajednici. Sto je
priroda od iskoni združila, tesko će griješne
ruke za uvijek držati rastavljeno, te će na-
stati ono što je Medo Pucić g. 1867. pred-
vidio, biva, da je pitanje hrvatskoga kraljevstva
uvijek srpska stvar, oikada su Hrvati uzeli
od Srba: srpski jezik, srpsku književnost i
srpske zemlje, te to sve drže za svoje.

Ovdje nije samo pitanje o tome, što će
biti u budućnosti, već zavirimo u izjavu

Biankinijevu prama današnjijem prilikama, pa

upitajmo pravaške vogje, zašto bune narod i
zašto zavagjaju omladinu nekakvijem idealima,
koji ne mogu da se održe ni u najpovoljni-
jem slučaju, biva, u jugoslavenskoj zajednici,
a kamo li će se održati bilo u družbi bilo
u borbi sa neslavenskijem narodima, od ko-
jijeu je svaki jači i moćniji od Hrvata. Čemu
onda tolika borba za nešto, što se ne može
održati ni u borbi sa Nijemstvom i Madžar-
stvom, ni u zajednici sa Srbima i ostalijem
južnijem Slavenima? Pour le roi de Prusse.

Znamo što pravaši neće; ali čemu Hr-
vatstvo, po pravaškom učenju, teži i čemu
služi? Biankini je i na to pitanje odgovorio:
»Ni vlada ni većina ne shvaćaju još važnost
stranke prava, ali doći će vrijeme, kad će ju
i vlada i većina tražiti“. Ovo, da se poslu-
žimo izrazom poslanika Zore, miriše na poli-
ciju. Biankini nije toliko dubok, njega je lako
razumjeti. On je htio reći, da je stranka
prava dobro sredstvo bilo vladi bilo većini
protiv .... Srba. Vara se Biankini, ako misli,
da vlada i većina ne shvataju važnost“
stranke prava; i te kako je shvataju, služeći
se njom kao sredstvom protiv predstavnika
jugoslavenske zajednice, biva, protiv Srba.
Pa kad se s njom dobro posluže, tada se
dogagja ona obična: ernac je svoju ulogu
Svršio, može iti.

4Pravaški. poslanici u saboru svečano su
proglasili, da je uza njih omladina, učiteljstvo
i svećenstvo. Od prilike je tako. Sve što je
mlagjega naraštaja u našoj pokrajini, a zove
se hrvatskijem imenom, zbilja pripada stranci
prava. Sto je ta stranka s onakijem načelima
i težnjama zbilja osvojila tolika mlada srca,
dokaz je, da današnjijem hrvatskijem  prili-
kama lijepo pristaje ona Enrika Sienkievicza
u romanu Quo Vadis: , Vidiš, dragi moj,
svi mi ovdje odavna smo izgubili svaki pojam
o dopuštenom i o krivici.“
xa

| Opet muhameđanska deputacija

Pišu iz Mostara 9. 0. m:

Juče je otputovala odavle deputacija Mu-
hamedanaca za Beč i to: Ali efendija Gjabić
ulema, Hadži Sali efendija Alajbegović, Hadži
Usaga Kajtaz, Hadži Ahmet efendija Gjabić,
Ahmet efendija Karabeg. Njima su se pri-
družili iz Donje Tuzle: Bakir beg Bakirbego-
vić; iz Banje Luke: Hadži Hamid Husegjinović
i Mahmud beg Gjinić; iz Travnika: Ali beg
Sulejman Pašić, Mustaj beg Asan Pašić,
Ahmed beg Hafizadić, Derviš beg Miralem,
Hasim beg Hafizadić. Osim ovijeh, poći će
u Beč još druga ugledna lica iz svijeh ka-
saba i varoši. Biće ih do 50 na broju.

Spomenuta lica sve su prvi plemići i
bogataši. Oni idu u Beč, da traže zadovoljštinu
za uvrijedu nanesenu muhamedanskomu  ele-
mentu svrgnućem mostarskoga  muftije Ali
efendije Gjabića i postavljanjem drugoga muf-
tije. Bivši mostarski muftija je najvigjenija,
najuglednija i najpopularnija ličnost megju
Muhamedaneima. On je poznat sa svoje uče-
nosti u muhamedanskomu svijetu i preko
granica Bosne i Hercegovine; njega je pri-
je godinu dana, po prijedlogu Šeik Islama

(poglavice muhamedanske vjere), Sultan ime-

novao Ismirskim Mulom; po ovome naslo-
vu i činu postao je četvrto lice u muhame-
danskoj jerarhiji,

Svrgnuće mostarskoga muftije neobičnom
brzinom doznalo se po cijeloj Bosni i Herce-
govini, i svuda je izazvalo neopisivo čugjenje.
Najbliži povod svrgnuću jest prošlogodišnja
predstavka, koja je bila od osobite deputacije

“paviljon stoji, najljepše i najpristojnije.....

predata Nj. Veličanstvu Ćesgaru. U onoj pred-
stavci Muhamedanci žalili su se na katoličku
propagandu, i zamolili, da im se odobri sta-
tut za vjersko-školsku autonomiju. Statut je
već prije bio predat ministru Kalaju sa op-
širnom predstavkom. Te predstavke potpisao
je i muftija Gjabić.

Sada se tražilo od njega, da opozove
svoj potpis, što on nije htio za živu glavu
učiniti. Na to ga je mostarski okružni pred-
stojnik skinuo sa muftijske časti i imenovao
drugoga muftiju. Istoga dana mostarsko gra-
gjanstvo priredilo je svrgnutomu muftiji ve-
like ovacije.

Stvar je veoma ozbiljna. Znam, da ne
dopuštaju komenata, s toga prekidam.

i TBC
Srbija u Parizu

G. Nikola Plavšić, sekretar trgovačke komore u
Osjeku i priznati stručnjak na polju privrednih izlo-
žaba, vrativši se ovih dana iz Pariza, gdje je upra-
vljao radovima u austro-ugarskim paviljonima, po-
slao je o srpskom paviljonu ovaj izvještaj :

»Na lijepom vidiku, kraj lijeve obale rijeke
Sene, pruža se široki ,Quai d'Orsay“, na kome su
u dužini od 600 metara smješteni u dva paralelna
reda, 24 paviljona stranih zemalja ......

Najljepše mjesto u redu ovih paviljona zau-
zima paviljon Srbije. Sretna misao. dotičnog arhi.
tekta, (g. Kapetanovića), da ovom paviljonu da
oblik manastira Studenice, očuvala mu je harakter
prave srpske gragjevine, a mjesto, na kome ovaj
Oblik
manastira Studenice već po sebi je krasan, a na
izložbi u Parizu, izvedena je ova gragjevina, sa do-

datcima is još drugih starih srpskih gragjevina, mno-

go ljepše i potpunije, te se paviljon Srbije, za one
koji se nešto razumiju u tome, vrlo povoljno ističe
nad svima ostalima. On ne samo da lijepo prezen-
tira vrlo gospodski uz ostale paviljone u blizini,
nego ih nadmaša skladnošću svojih srazmjernih
dimensija. Njegovo visoko kube, koje kruniše ci-
jelu zgradu, vidi se iz daleka; pa kako je srpski
paviljon u redu paviljona stranih sila prvi, to on
najviše pada u oči.

Uzduž krovova i uz vis kubeta nanizane su
električne svjetiljke, koje cijelom paviljonu daju ne-
ku čarobno-zanosnu sliku, kad se pred veče pripale.
Svi oblici zgrade izgledaju tad, kao da su svijetlim
biserom obrubljeni, i u vodi rijeke Sene, koja teče
ispod paviljona, blistaju kao drago kamenje.

Srbija se zaista može podičiti svojim paviljo-
nom u Parizu. I sim predsjednik Loubet, prolazeći
pri otvaranju izložbe, na parobrodu Seni, pokraj pa-
Viljona stranih država, bio je ushićen, kad ga je
pri prolazu ispod mosta Pont d'Alma srpska tro-
bojna zastava prva pozdravila sa srpskog paviljona.

Što, pri neobično strogom škartiranju kod po-
dijeljenja mjesta, ni jedan drugi paviljon nije dobio,
dato je iz neobično velikog blagovoljenja Srbiji.
Širok prazan prostor oko njega, i pred njim uzviše-
ua terasa, betonom patosana, daju paviljonu upravo
gospodski izgled. ..a..

Sutra dan po podne, bješe otvaranje izložbe,
i ja zauzet svojim jako nagomilanim poslovima no
stigoh, da obigjem srpski paviljon. Ali sam ge zato,
prolazeći pored njega, divio dekorativnoj spoljašno-
sti njegovoj. Na pojutarje pak, ostavih sve na stra-
nu, i prvi mi je korak bio u srpski paviljon. Stu-
pivši na njegovu terasu, posmotrih ga sa sviju stra-
na, najprije s polja, pa tek zatim pogjoh u hodnik,
pred glavnim ulazom, nad kojim se, sa istočne stra-
ne, blista veliki grb dvoglavog Bijelog Orla.

Bilo mu je u duši, kao da ulazim u pravu
crkvu sa svetom trpezom. Srce mi živo zakuca i
kroz glavu mi sinu vrela misao: ,da Srbin živi, da
je junak!...“ Zastadoh na glavnom ulazu, i bacih
pogled u paviljon, koji bješe pun posjetilaca. Po

svojoj navici, da bez ičijeg utjecanja i upliva stva- .

ram sebi sud o kakvoj izložbi, nijesam htio da tra-
žim zastupnika u paviljonu, već zagjoh sam, od mje-
sta do mjesta, i stadoh posmatrati pojedine pred-
mete, i to onako, kako to stručnjaci čine, samo sa