ree:

U Dubrovniku 2 Dećembra 1900.

Broj 48.

Cijena listo
Za Austro-Ugarsku, Bosnu i

Hercegovinu na godinu Kruna 11)

Za Srbiju i Crnu goru na go-
dinu Kruna 12.

Za sve ostale. zemlje na godinu
franaka 15 u. zlatu.

Za Dubrovnik na godinu Kr. 10

Na p6 godine i na četvrt godine
surazmjerno.

Pojedini broj lista 20 para.

DUDA

Pretplata i oglasi

Salju se administraciji Dubrovnika
Dopisi se šalju uredništvu.
Rukopisi se ne vraćaju.

Za oglasa priposlano, izjave,
javne zahvale, računska izvje-
šća i slične objave plaća se 20 para.
od. retka (sitnijeh slova). Ako se više
puta štampsju, po pogodbi.

Nefrankirana pisma ne pri-
maju se.

Vlasnik, izdavatelj i odgovorni urednik A. Fabris

Izlazi svake Nedjelje.

Srpska Dubrovačka Štamparija A. Pusarića

. . a »

Buri i Srbi
Dolazak predsjednika Transvalske repu-
blike Kriigera u Evropu i doček priregjen
mu od francuskoga naroda u Marsilji i Pa-
rizu na dnevnom je redu u listovima cijeloga

“izobraženoga svijeta. Svuda pak, osim Engleš-

ke, o burskom narodu i predsjedniku Kri-
geru govori se i piše se s najvećijem po-
štovanjem i divljenjem, svuda se priznaje
pravedna stvar njihova i osugjuje engleška
otimačina.

Prošla je godina dana, otkada se vodi
nejednak rat izmegju šake Bura i velike
engleske carevine; za ovo vrijeme ušli su
Englezi bez hitca ispaliti u glavne gradove
južno-afričkijeh republika, ali nijesu svladali
junačkoga otpora burskoga naroda, koji još
s puškom u ruci krvav boj bije sa svojijem
zakletijem neprijateljem.

Vas se svijet divi otporu i junaštvu
Bur4, i donekle se čudi istrajnosti i snazi te
“šake ljudi. Ali njihova snaga proističe iz ve-
like moralne snage, kojom raspolažu, a to
je nepokolebivo uvjerenje u svoju pravednu
stvar, koja, vele oni, napokon treba da  po-
bijedi grubu silu i- otimačinu. Kad je ove
sedmice predsjednik  Kriger posjetio tran-
svalski paviljon nu pariskoj izložbi, uze bi-
bliju i glasno pročita jednu kiticu, koja go-
vori o pomoći božjoj, Jaka vjera u svoju
pravednu stvar i u Boga drži još .u nadi
burski narod. Kriiger je došao u Evropu, da
bi sklonuo vlade na intervenciju u smislu
zaključaka haške konferencije. Hoće li uspjeti?
Narodi žele pomoći burskoj stvari, vlade se
ustežu, bojeći se velikijeh zapleta.

ž ik

“Žalosna je sudbina bogobojaznoga bur-
skoga naroda. Gruba sila vjerskoga fanatizma
prošlijeh vijekova otjerala ga je iz Evrope u
Južnu Afriku. Buri su protestanti; vjerska
progonstva, kojima su bili izloženi u Evropi
prisiliše ih, da traže novu domovinu, gdje će
moći u miru na svoj način moliti se Bogu.
Velike gu zasluge Bur4 za kulturu i civili-
zaciju u Africi. Tu su oni patrijarhalno živjeli
baveći se poljodjelstvom i stočarstvom, tijem
prvijem uslovima svake prave i trajne kul-

“ ture, osobito megju Crncima u Africi. Ovo
je italijanski naučenjak Ferrero priznao Bu-

rima, i za to osudio postupak Engleza, koji
idu za uništenjem Bur4, a ne promišljaju, da
nestankom njihovijem nestaje jedinoga _pra-
voga kulturnoga elementa u južnoj Africi, te
da će zemlja opet pasti u ruke divljijeh ornač-

“kijeh naroda, Ali za te duboke razloge ne

mari velika industrija i velika trgovina, 0so-
bito u Engleskoj, ona hoće bogastva, te ne
bira sredstva, samo da do njega brzo dogje.
U Transvalu ima dosta zlata i drugijeh ruda.
Doći u njihov posjed, to je glavna i jedina
svrha. Ovo, na žalost, kao da je oznaka da-
našnjega vremena.

Prošlijeh vijekova vjerski tanatizam, da-
nas idolatrija novca uništuju jedan pleme-
niti i viteški narod. A pravda? Na nju će
ge morati još dugo čekati.

ik

Nema Bura samo u Africi. Takijeh pa-
ćenika ima i u Evropi, a to su balkanski
Slaveni ili ti bolje Srbi. Ona ista država,

“koja je pustila i prepustila burski narod da- |
našnjemu svomu udesu, bacila je svoj gra--

bežljivi pogled na Balkan, a to je Njemačka.
Ona ide za tijem da s vremenom  pripravi
srpskijem državama na Balkanu sudbinu
Bura. Mašta bi mogla napraviti i neku
sličnost. U južnoj Africi dvije su burske re-
publike: Transval i Oranje, za kojijem se
Engleska mašila. Na Balkanu su dvije srpske
državice: Srbija i Crna Gora, za kojijem je
zinulo njemačko prodiranje na istok (Drang
nach Osten), iza koga stoji Njemačka, gura-
jući za sada druge naprijed kao predstražu.
A da je to tako i nikako drukčije, dosta je
čitati plaćena glasila njemačke najezde, koja
bezobrazno dovikuju, da će Arbanasi ragje
slušati njemačko: Guten Morgen nego srp-
sko: Dobro jutro. Ovdje nije pitanje, što
će Arbanasi ragje“ Slušati, jer su oni veoma
sićušna manjitia prama Srbima i Bugarima
na Balkanu, već je pitanje 0 njemačkom i
srpskom jeziku, o njemačkoj prevlasti nad
Slavenstvom. Ali možemo Nijemcima i njiho-
vijem  izmećarima sigurno poručiti, dok je
Rusije i sloge megju balkanskijem slavenski-
jem državama ne će se njemačko: Guten
Morgen oriti solunskijem ulicama.

Izmegju Buri i Srba ima dosta sličnosti.
I Srbi-su mnogo patili i:danas pate s vjer-
skoga fanatizma, koji se sa strane piri i pot-
piruje. Srbi su danas smetnja za prolazak u
bogate maćedonske nizine i u svjetsku luku
Solun. Da njemačka najezda zagospodari s
Balkanom, treba da najprije pregazi Srbiju i
Crnu Goru, kao što je Engleska dijelom uči-
nila s Transvalom i Oranjem, da posvoji
cijelu južnu Afriku; ali je tvrda vjera, da
Rusija ne će igrati one uloge, koju je mal' ne
izdajnički Njemačka igrala i igra u burskom
pitanju za svoje svrhe na bližem istoku, i da
u svom vlastitom interesu Rusija ne će do-
pustiti, da se druga burska katastrofa na
Balkanu ponovi.

LR

Odgovor preč. A. L.

I ako smo u prošlom broju rekli, da ćemo
odgovoriti prečasnomu A. L., kad on dovrši svoju
»gamoobranu“, koja izlazi u ,Orvenoj Hrvatskoj“,
ipak da svak uzmogne u isto doba pratiti ovu, već
samijem objelodanjenjem spisa prepošt. kapitola, rije-
šenu stvar, rado puštamo jednoga odličnoga prija»
telja našega lista, da odgovara na pojedine tačke
,samoobrane“ preš. A. L.

Ovaj put prečasni A. L. izlazi na megdan _a
vigiera calata, ili da nas ne bi od prve preplsšio,
on kaže odmah da će u ,samoobranu“ pisati sine stu-
dio et sine ira; i on bi se te starinske bio držao,
da nema i ona pusta naša ne manje steriuska ri-
ječ koja glasi: ,ko ima grka usta, ne može slatko
pljuvati“. Koliko čovjek nastojao, da svoje strasti
zagrne plaštom pijeteta i ljubavi, one ipak pomole
na dvor kroz koprenu, što no ih je sakrivala. S to-
ga vidimo, kako preč. A. L. odm»eh iza obećanja,
da će pisati sine ira (bez strasti), veli o pok. Sto-
janoviću, da je bio za stranku (srpsku) zaslužan,
ako ne baš u Dubrovniku, svakako malo dalje. Da-
kle jedino za stranku zaslžau? a za književnost.
za povjest, za dobar glas Dubrovnika, za utjehu gi
romuha, za dobar izgled kao živi primjer službeni-
ka božijegu? O tome mukom muči brat mu, koji
piše sine ira, ali je znao nadometnuti ono tenden-
cijozuo ako ne baš u Dubrovniku, svakako malv
dalje. Nakon ovakog uvoda, preč. A. L. uvjerava
nas, da su ge on i drugovi mu alalili i mirbožili
g pokojnikom, iz dna duše zavapili mu: pokoj vječ-
ni. Da ste se alalili i mirbožili s pokojnikom duž:
nost vas je potakla, a imali ste jamačno i raštu da
to radite. Da ste mu pak iz dna duše zavapili po-
koj vječni, to će vam svak vjerovati. dapače ja bih
rekao, da ste jedva prije čekali kako ćete mu za-

vapiti i dušom i sreem onu reguiem aeternam.!)
Preč, A. IL. nastavlja, da ga bracki pijetet pozivlje
da stvar dovede u tor pravice i istine. Ovako po
smrti pok. Stojanovića; a moglo bi se ovdje upitati
preč. A. L.,a gdje su bili takovi bracki obziri pre-
ma pokojniku za njegova života? je li se onda pa-
zilo g vaše strane na pravicu i istinu! —

Sad preč. A. L. prelazi da dokaže, kako s nji-
hove strane svijet ne bi nikada bio obaznao za nji-
hovu optužbu, jer da su oni svi obvezani na tajnu.
Mi bismo to sve drage volje vjerovali kad bi gg.
kanonici bili angjeli ili kakvi nadljudi; vjerovali bi-
smo, da ne opstoje one blažene narodne poslovice
Što tri znaju, zna vas rusag ; što se noćno (tajno)
čini, to dan ukaže; zaklela se zemlja raju,jida se svo
tajne doznaju“ 2) itd. Malo zatim g. A. LL. opravda«
va postupak prepoštovanoga kapitula od prilike ova-
ko: ,ko nije šenuo pameću priznati će, da smo se
imali za što potužiti, dapače da smo imali dovoljno
uzroka da i odvažnije postupamo“. Nama se psk
čini da onaj blaženi spis prepošt. kapitula pod br.
2, nema karakter jednostavne optužve, nego da no-
si pečat čudnovate prijetnje taman o odvažnijem
postupku, pošto se tu prepoštovanomu biskupu veli:
da, ako ovo (biva ona protesta) ne usprudi, ubrati.
ćemo se za lijek N. P. Nuuciju ili Rimskim  kon-
gregačijam, Iipovijedamo da se u erkovae discipli-
narne propise ne razumijemo; ali nikako ne može -
mo da dokučimo, kako svećenik niže kategorije ili
niže časti, može da ustaje kao sudac i optužitelj
onoga, koji mu je u činu pretpostavljen; u konkret-
nom slučuju, kako kanonici smiju optužiti i u neku
osuditi svoga dekana, a biskup je tu, živ i zdrav.
Slavni Cesare Cantu piše: ,La missione del prete
d libera e gublime; e nelle materie ecolesiastiche
e di coscienza bisogna che resti indipendents da
qualuuque altro che da' suoi superiori, mentre come
cittadino & sottoposto alle stesse leggi degli al-
tri*.%) Ko je dakle starešina nad dekanom? Nego
što je čudnovatije u stvari, izgleda, da prosti ka-
noniei imadu neku oblast i nad biskupom, jer ne
samo što mu prijete Nuncijom i rimskijem  Kon-
gregacijama, nego, i ne pitajući ga odobrava li, ili
ne njihov postupak, siluju ga da njihov spis, uruči
pokoj. Stojanoviću. Ovo je odista nekakva zagonet-
ka, koju mi prosti ljudi ne znamo kako da odgo-
netamo. Nego znate li zašto se ovako postupalo
proti pok. Stojanovića? — Radilo se, piše preč. A.

L. o najvećem, o našoj svetoj vjeri, koju indiferen-

tizam i prećerano srpstvo potkapa. Ako se i kod
uas počeo širiti indiferentizam, mi ne ćemo da se
upuštamo u istraživanje izvora, iz kojijeh to zlo
potiče,“) A što se srpstva tiče, bilo to pak i pre-
Ćerano, kako ga voli zvati preč. A. L., mi po duši
ne bi zuali, kako srpstvo potkapa našu svetu vjeru,
koja je universalne naravi, te istom ljubavi prima
u svoje krilo sve narodnosti ovog svijeta, jer je
vjera jedno, a narodnost, pa bila i najprećeranija,
to je sve drugo.

Sve što dalje slijedi u odgovoru preč. A. L.
nijesu nego prazne riječi, kojijem on hoće da do-
kaže, da je želja prepoštovanog Kapitola bila, da
spis ostane tajan, jer da je koji od njih (gg. ka-
nonika) bio tako nadrt na pokojnika, kako se s naše
strane tvrdi da jest, da bi oni po javnoj štampi

') To je isto ,Crvena Hrvatska“, vaš organ, u br. 29. 0. g.
kazala ovako: ,....jer do osandesete ko zna ne će li Bog
pozvat k sebi ovoga genija“. Protiv ovake psovke, nijesmo ču-
li, da je iko od prepoštovanoga kapitola prosvjedovao, pače u
posljednje doba kurija i kapituo služe se s ,C. H.“ kao svojijem
listom. I ovu valja zabilježiti, da se zna i vidi, gdje se brani
karakter dum Ivanov, i koliko tu ima iskrenosti!

2) Pa da je sve onako, kako preč. A. I. piše, pitamo: Ot-
kada je žurnalistika i publicistika obvezana na tajne? nije li
žurnalistika do sada spasla nebrojene žrtve komplota, skidaju-
ći zavjese sa tobožnjijeh tajni? U ovom konkretnom slučaju
tajna je bila samo samo u prilog onijeh koji su potpisali onaj
spis, i zbog njih i u njihovu interesu je ,morala ostati tajna“,
da je to tako, dokazom je ona uzrujanost, koja je spopala pro-
poštovane, kad je spis svijetlo božije ugledao. Tajnom može
ostati samo ono što se izmegju dvojice utvrdi, gdje je njih vi-
še, to se zove javnom tajnom, Taka javna tajna jesu sjednice
i stvari kapitula. A kamo li sedam pečata!

*) Zvanje svećenika slobodno je i uzvišeno; i u stvarima er-
kvenijem i savjesti treba da je neodvisan bilo od koga ko mu
nije starješina, dok kao gragjanin podvržen je istijem  zakoni-
ma kao i drugi.

*) Po našem mišljenju širenju indiferentizma pomaga kod
nas veoma mnogo i to, što popovi istovjetuju hrvatstvo sa ka-
toličanstvom, i što oni progone svakoga, ko nije Hrvat.

bili opominjali pokojnika. Na ovo mi odvraćamo,
da je dosta pročitati razne brojeve pošljednjih go-
dina njihova organa ,Orvene Hrvatske“, a i još
koji njihov glasnik, pa da se svak uvjeri, je li ga
i u koliko ga je taj ,skladni“ list štedio. Mi opet
ovdje ne tvrdimo, da je to bilo s njihove strane,
nego u opće da je bilo i na žalost prem često i
posve oštro i porugljivo. Je li pak bilo zgodno da
onaj spis objavimo u našemu listu, to su naši po-
gli; mi to uzimljemo na našu dušu, a nepristrana
će publika o tome pitanju suditi, kako cijeni. Preč.
A. L. zaključuje prvi članak svoje ,samoobrane“
ovako: tim što (list ,Dubrovnik“) iznaša spis,
vrijegja pokojnika, koji izlazi operušan, a mi ćemo
g. piseu jednostavno napomenuti, kad je tako, čemu
je trebala ova njegova  ,samoobrana“ i obrana ka-
pitula; milo nam je pak piščevo priznanje, da onaj
spis vrijegja pokojnika; mi ga nijesmo sastavili
već prepošt. kapituo.

*
* šk

. K tomu svemu pridodaje još preč. pisac, sve
dakako u svoju ,samoobranu“, da pokojni staračac
nije tačno dolazio u kor, da ga nikakva služba nije
morila: ne predavanja nauka vjere, ne Stanak sv.
Vlaha, ne Sjemenište, ne Kongregacija Popova, ne
ispitivanje mladomisnika, niti župnika pri natječa-
jim, ui propovijedanje preko maja mjeseca, ni ko
zna što još. Mi sve to vjerujemo, i ako nam je
poznato kako bi često i do najdaljeg seoca pokojnik
išao na poziv, da drži slovo u proslavu ovog ili
onog .sveea; i sko znamo kako gu se u njega i baš
v njega ispovijedale mnoge naše odlične osobe jed-
nog i drugog pola, i ako znamo kako je bio za više
godina, pak čak do smrti revnijem kapelanom
orkve i bratovštine sv. Jozipa; znamo .... no sve
da baš nije ništa radio u svojoj staroj starosti,
cijenimo, da bi se sve to imalo ako i ne oprostit,
barem pokriti col manto della carita eristiana čo-
vjeku, koji je svoj život istrošio čameći u seockoj,
i to ne bogatoj, parohiji. Nego mi imamo na sve
to još da opazimo, da kad je presvijetli naš biskup
imao obzira prema dičnom starini i izglednom
svećeniku, će jolio ostale k ike, da bi ga po

“nosti

b4

čenim u koledaru osobno na Dekana, da nije baš
lijepo, ni pristojno upisivat mu i to u grijeh, tim
manje sada to iznositi na vidjelo, ma bilo baš i
,samoobrane“ radi, kad njegove kosti počivaju pod
hladnom pločom. Zar više prečasni A. L., ne vri-
jedi ni ona: ,De mortuis nil nisi bene“ 2 Ovoliko
uopće; regervišemo se pak, da preč. A. L. tačku
po tačku doksžemo, da pok. Stojanović nije ni naj-
manje kriv što nije vršio gorispomenute funkcije,
jer mu je nešto bilo zabranjeno, kao propovijedanje,
a drugo mu ne samo nijesu nudili već su izbjega-
vali, da on uopće što dozna.

gm > pi

Kompromis
Eksekutivni odbor kluba narodne hrvatske
stranke sastavljen od p. n. gospode Ivana viteza
Vrankovića, D.ra Vicka Ivčevića, kneza  Uberta
Borelli, D.ra Petra Klaića, prof. Antuna Nisitea,
saborskih zastupnika, koji se sada nahode u Zadru,
i naročiti odbor narodne srpske stranke, sastavljen
od p. n. gospode Josipa viteza Kulišića, Vladimira
viteza Simića i Gjure Obradovića, sporazumno uglav-
ljuju za nastajne izbore za carevinsko vijeće urečene
vladinom obznanom 15. Septembra 1900 br. =

slijedeći

Kompromis
I. Ustanovljuje se da će narodna srpska stranka
imsti dva izborništva i to slijedeća: izborništvo
vanjskih: općina Šibenik-Drniš-Knin-Vrlika i izbor-
ništvo vanjskih općina Boko-Kotorskih, a da će
narodna hrvatska stranka imati za se šest izbornih
kotara naime: vanjske općine Spljet-Trogir-Brač-
Hvar-Omiš, dva izborništva pete (V) kurije, dva
izborništva gradova i izborništvo velikih poreznika,
Glede ostalih izbornih kotara narodna hrvat-
ska stranka sklopila je kompromis sa strankom
prava u pogledu kojeg ovdje se ustanovljuje, da
narodna srpsku stranka u taj kompromis ne ulazi
podnipošto i da će imati slobodne ruke prama
stranci prava, proti kojoj može raditi svugdje i

stavljati joj svoje protukandiđate.

ili u raznim funkcijama nazna- |