Godina IX.

U Dubrovniku 9 Dećembra 1900.

Broj 49.

nono

Gijena listu

Za Austro-Ugarsku, Bosnu i
Hercegovinu na godinu Kruna 11;

Za Srbiju i Crnu goru na go-
dinu Kruna 12.

Za sve ostale zemlje na godinu
franaka 15 u zlatu.

Z& Dubrovnik na godinu Kr. 10

Na p6 godine i na četvrt godine
surazmjerno.

Pojedini broj lista 20 para.

Pretplata i oglasi

Salju se administraciji Dubrovnika
Dopisi se šalju uredništvu.

Rukopisi se ne vraćaju.

Za oglase priposlano, izjave,
javne zahvale, računska izvje-
šća i slične objave plaća se 20 para.
od retka (sitnijeh slova). Ako se više
puta štampsju, po pogodbi.

Nefrankirana pisma ne pri-
maju se.

Vlasnik, izdavatelj i odgovorni urednik A. Fabris

Izlazi svake Nedjelje.

Srpska Dubrovačka Štamparija A. Pusarića

Godina se primakla svrsi a
mnogi naši predbrojnici nijesu još
podmirili svoju pretplatu.

Predbrojnicima je  srpskijeh
listova vrlo dobro poznat teški po-
ložaj ovijeh, a ipak imaju srca da
primaju list 2-3 godine i ne pla-
ćaju ga, pomažući tako i bez toga
silnijem njegovijem neprijateljima.

S toga molimo svakoga, ko
želi da ovaj list i dalje traje, da
odmah podmiri svoj dug i ob-
novi pretplatu.

Današnjijem brojem svaki će
pretplatnik bez razlike primiti
poštansku naputnicu i na njoj na-
značeno koliko nam ima dati do
kraja ove godine, pa neka svak
odmah pošalje, i ko pošalje i plati
molimo ga da se ne ljuti na nas
i ne odbija list, jer tijem ne će-
mo nikoga da vrijegjamo.

Administracija.

Sabor

Dok sretniji i napredniji narodi s veli-
kijem interesom iščekuju otvaranje sabora i
najpažljivije prate rad zastupnika, naš pokra-
jinski sabor s godine na godinu gubi svaku
čar i primamljivost. Kad i kad po koja ras-
prava, po koji govornik, po koji incidenat,
poput kratkrotrajne olujice, zatalasa površinu
baruštine našega — t. j. pokrajinskoga —
javnoga života; ali kao što baruština poslije
olujice ostaje baruštinom, tako i naš javni
život, ogreznuo u svakovrsnijem manama i po-
greškama, opet se povrati u morboznu letar-
giju. A kakav je danas položaj, i kakvi ele-
menti izbijaju na površinu, nema izgleda, da
će se stanje poboljšati, već da će s dana na
dan sve dotle na gore ići, dok se ne nagje
ljudi, koji će radikalnijem i modernijem na-
činom tu baruštinu presušiti i od nje napra-
viti plodonosnu njivu na korist jadnoga na-
roda.

Naš pokrajinski sabor sutra počinje
svoj rad. Da je sreće, pameti i ljudi ovo bi
zasjedanje imalo biti veoma značajno, ali ne
samo govorima već i preokretom u pravcu
i mislima. Razočaranje, koje je naša pokra-
jina doživjela u pitanju željezničkom, da nije
stranačkoga sljepila i fikse ideje, imalo je
svakomu otvoriti oči, a osobito onijem koji
ge Hrvatima i veliko-hrvatima nazivlju. Ko
je pratio tanko po tanko sve što se govorilo
i pisalo povodom vijećanja austrijske i ugar-
ske vlade o bosanskijem željeznicama ; ko je
pomnjivo čitao što su pisali strani listovi o
zaključeima zajedničke ministarske sjednice
u Pešti; ko je posmatrao utisak, što su ga
ti zaključci proizveli na narode i države Bal-
kanskoga poluostrva i na Slavene u opće;
taj doista ma bio i veliko-hrvat, ako ima dva
zrna soli u glavi, trebalo je da se zapita:
dopušta li mi obraz, dopušta li mi čovječje
dostojanstvo, da vodim dosadašnju vratolomnu
veliko-hrvatsku politiku, koja Se, po onoj

Skrajnosti se stiču, potpuno podudara sa ci-
ljem projektovane željeznice Sarajevo-Mitro-
vica; a svrha je toj željeznici, čuli ste hvala
Bogu, da njemačko: guten Morgen potis-
ne srpsko: dobro jutro. Razumijete li sa-
da, gospodo veliko-hrvati, da je okupacija
klin u slavensko meso; razumijete li sad, da
je vaša ,Velika Hrvatska“ igračka u rukama
njemačkoga guten Morgen-a. Vi ćete nam
možda odgovoriti, da će ,biti imajuća  Veli-
ka Hrvatska“ biti najbolji bedem protiv nje-
mačkijeh i madžarskijeh zahtjeva; to može da
govori, odgovaramo mi, onaj koji ne će da
vidi, da je njemačko prodiranje na istok već
davno prešlo preko male Hrvatske, te baš sa
njezinoga praga kuca jakom  topuzinom na
vrata Balkana, Pa ni neznanje ne može da
izvine veliko-hrvate, jer najelementarnija po-
vjest uči, da Zapad nije poštedio ni jedno
slavensko pleme.

Da u Zagrebu ovako razloženje ne mo-
že prokrčiti puta, sasvijem je razumljivo, jer
Zagreb nije nikada ni imao svoje politike,
što je slavni hrvatski istoričar Rački u ovu
izreku zbio: od godine 1102. Hrvatska je
postala moćnom polugom Ugarske, dakle Za-
pada, za prodiranje na Balkan. Ali da sino-
vi ovoga našega kršnoga Primorja, koji se
Hrvatima nazivlju, i koji su se uvijek odli-
kovali bistrinom uma, ne će da to uvide,
već se slijepo pokoravaju komandi iz Zagre-
ba, koji je truleži našega pokrajinskoga jav-
noga života najviše kriv, to nas u velike ču-
di i snebiva. Što je dandanašnji Zagreb? On je
pionir Zapada, klerikalizma i proselitizma. Pa
da jedno tako središte može oduševljavati
potomke glasovitijeh Dalmatinaca, Dubrovča-
na i Bokelja to je nevjerojatno, ali na ža-
lost istin'to!

EJ

Ko je najoduševljenije pozdravio okupa-
ciju Bosne i Hercegovine? — Hrvati. Ko
najpostojanije traži aneksiju  tijeh srpskijeh
zemalja? — Hrvati. Ko je od vremena oku-
pacije postao moralno i materijalno siromaš-
niji? — Opet Hrvati. Ko se koristio, koristi
i koristiće se okupacijom Bosne i Hercego-
vine? — Nijemci i Madžari. Projektovana
željeznica Sarajevo-Mitrovica i odbijanje že-
ljeznice Bugojno-Aržano docent (uče).

U općinskoj vijećnici u Spljetu zastupnik
Borčić progovorio je dosta lijepijeh riječi. U
tome pravcu želimo, da još jače i dostojan-
stvenije odjekne glas u dalmatinskoj  sabor-
nici, pa da se iz nje prenese megju birače:
bratu brat a njemačkomu guten Morgen-u
rat. Eto, kakav preokret mi želimo, ali mu
se ne nadamo.

ADO

Odgovor proč. A. L

piše za ,Dubrovnik“ Srbin Dubrovčanin katolik

Pošto prečasni A. L. u br. 48. ,C. H.“ ustaje
proti sijedomu Dubrovčaninu, mi smio se cijenili u
dužnosti, da ovog sijedog starca pozovemo ne bi li
mu on štogod odgovorio; ali on, na lijep način,
odbi našu ponudu, i tom nam prilikom reče: »Kako
hoćeš da odgovaram ljudima, koji igraju ulogu Sv-
tone, ta bora mi (pazi, kazah ti, bora mi) za malo
da mo silom ne pomlade; no, ako je to M«fistofel
uradio s Faustom, ovaj ga je za to i molio; ali
ja niti sam dopisnika ,Crvene“ molio, niti mi se u
snu snjelo, da svoje sjedine promijenim, pa bilo i
g čuvenom perukom oca R. Boškovića. Ali usprkos
tomu svemu, oni su ti me pomladili, a ja jedva
prije čekam kako ću na Danče, da ne bih opet do-

živio kakvo novo Frankovo zaposjednuće Dubrovnika
i da ne gledam djela providencijalnih ljudi a la
Marojčić i Tončić, Kako hećeš da im što odvratim,
kad me kore, što sam mislio da je dekan nešto
više od prostijeh kanonika, a oni su me sami na
to nasukali s onom stavkom u njihovoj protesti,
gdje pišu, kako ih je Presvijetli naš Biskup zamo-
lio, da bi zamijenili pok. Dum Dana u raznim
funkcijama čenijem u kalendaru osobno za
Dekana. Eto ovo me zavelo, te sam promislio, da
je zbilja Dekan nešto više nego li ostali kanonici.

.Svak ge lasno prevari, pa tako sam i ja mi-
glio, da kako je u starijeh Rimljana Decanus bio
onuj te je zapovijedao nad desetero vojnika, pa
kako nagjoh u nekoj puljiškoj, neslanoj knjizi: De-
cano, ordinariamente si da questo titolo all anziano
deta o di merito in certe corporazioni, tako sam
se prevario, ludo prevario. Eto kako i u staroj sta-
rosti svegj se štogod nauči, na čemu hvala lijepa
prečasnom A. I.

»Nego kaži ti meni, kumim te bobom (velju
bobom), kako da odgovorim na onu, gdje mi se
prigovara, da ja navagjam blagu dušu pok. Vodo-
pića, kad ga ja ni spomenuo nijesam; ali što je u
stvari zbilja smiješno jest to, da uprav onaj isti,
te je na pok. Vodopića, za života njegova, nebracki
i ljutito napadao, sad taj isti ustaje da ga a la Don
Ohisciotte brani, kad ga niko i ne tiče! Za života
žuč i trn, a po smrti med i ruže, svakako bolje
ikad nego nikad. Vjeruj mi da ima ljudi, koji svaku
krste zločinom, a to ne vazda iz strasti, nego jer
ih njihova uskošena narav na to goni. Oni preziru

!ogvakoga, te ne misli i postupa kako oni, jer sebe

drže, rekao bi Nestroi, da su rogjeni za nešto uz-
višenije, nego li drugi umrli ljudi. To očituje
njihovo tvrdo sree i nisku njihovu ćud. Oni od pa-
lice prave gredu, te bi, da mogu, i sam Elisium
pretvorili u galiju. Pridruži li se još k tomu strast,
onda gone do skrajnosti. Dok nasuprot, plemenite
duše iznagju uvijek štogod na opravdanje pomanj-
kanja iskrnjega svoga. Nego dosta. Propovijed o
moralu ostavljam prečasnomu A. L., a u ostalom
gledaj se ti s njim.“ — Ovako nam gijedi Dubrov-
čanin, a sad je red na nas. Svegj dakako na svoju
samoobranu i iz pijeteta prema pok. Stojanoviću,
prečasni A. Li. kako pravi Dubrovčanin veli: Po-
kojnik nije bio naučenjak, jev nije ljucko znanje
u ničemu unapredio. A mi opet velimo, da ne samo
djela učenjaka svjeckog glasa unapregjuju ljueko
znanje, nego i zaboravljeni narodni učitelj unapre-
gjuje ga svojom skromnom, ali prekorisnom Ta \njom.
Svaki učeni čovjek doprinaša velikoj zgradi una-
pregjenja ljučkog znanja po svojoj snazi, pak zrno
do zrna eto pogače. Preč. A. L. nastavlja svoju
krasnu samoobranu“ govoreći, da pokojnik nije bio
filozof, a mi tvrdimo, da je u svakoj njegovoj umnoj
radnji, kao što i u ponašanju, pa u svemu ostalo-
mu jasno potvrdio, da je odistu bio takav. Nego
ostavljamo o ovomu Vardua sentenza a giudici piu
competenti. Da pak S. nije bio svetac, to svak zna.
Veli ge, da i sveci upadaju sedam puta na dan u
sitna pomanjkanja, a nema ljudi posve savršenijeh ;
nijedno dakle čudo ako je i pokojnik imao svojijeh
mana, koje ipak nama nijesu poznate, kako nije
čudo da suparnici iznose mane, koje je obzir bio
postavio u zaborav, jer ako oružja za poniženje
drugoga ne postižu uvijek svoj cilj, protivnici se
ipak njima služe da umire neodoljivu želju mrž-
nje i osvete. Aliena vitia in  oculis habemus, a
tergo nostra sunt! Prečasni ga je A. L. imao s po-
kojnikom s toga, što je tobož on prevagjao svečano
osugjene auktore. Mi ćemo se varati, ali cijenimo,
da u svakoj knjizi ima koje zdravo zrnce, gdjekoja
dobra izreka. Gleda se s kojom je namjerom to po-
kojnik činio. Pomanjkanja velikijeh ljudi, a za ta-
koga, s dopuštenjem g. A. L., mi držimo i našeg
pokojnika, treba smatrati kao časovite pomrčine
velikijeh planeta, ili kako bi Napoleon III. kazao,
kao gićušnu tačku na lijepoj slici, ili kako bismo
mi rekli, kao mađež na licu krasne cure. Iza svega
toga što je o pok. Dum Ivanu napisao, g. kanonik
A. L. prelazi na temu, koja njegovoj čistoj duši ne
da mira ni pokoja, biva uvlači pitanje o srpstvu.
Koliko to ima posla s njegovom samoobranom, to
po duši ne znamo a ispovijedamo, da nam ga je
teško i pratiti na trnovitoj stazi po kojoj se kreće,
tim više što svakog časa skače s jabuke na krušku.

Veli najprvo da ,Dubrovnik“ nastoji posrbiti ,ovu
našu postojbinu“, a mi ćemo njemu: našemu listu
ne treba da nastoji posrbiti ovu i našu i vašu po-
stojbinu jer je ona srpska od svog postanka, 0
čemu Vam, preč. kanoniče, povjest pruža nepobitni-
jeh dokaza, i to povjest i erkovna i gragjanska. I
sami pošteni Hrvati, kako Jagić, Kuzmanić, Milić
priznaju naše prirogjeno nam srpstvo, a da i ne
spominjemo cijelu falangu tugjijeh pisaca, koji go-
tovo svi priznaju srpski, čisto srpski karakter na-
rodu u gradu i okolo našeg grada. Kaže preč. ka-
nonik A. L. da naš list siplje meke izreke o vjeri i
svetinjam, koje moraju sablazniti narod, širiti indi-
ferentizam u crkvu uvesti razdor i raspre. Dosta
bi bilo da mu na sve ovo odvratimo s onom: Au-
dacter calumniare, semper aliquid haeret; ali mi se
usugjujemo upitat ga samo, da li se on još spomi-
nje kako je neki Dekan iz S. za vrijeme biskupo-
vanja pok. Vodopića, bio amo dostavio onu neku
famoznu okružnicu i tražio da je ondašnji Kepitul
stone crkve potpiše, prijeteći, da ako je ne potpiše
puknuće razdor izmegju Kapitula i seoskih popova.
Nego na sreću skoči se pok. Tonini i otrese: ,Mi
svi srcem i dušom poštujemo i ljubimo našeg bis-
kupa Vodopića, a što cijeni da je taj S...ski
dekan? Nek mu se odma povrati okružnica, jer smo
mi svi do brka siti njegovog prećeranog i neumjeg-
nog zapredanje.“ Ah, Corydon, Corydon, quae te
dementia coepit! Zar je preč. A. L. tako slabe pa-
meti, da je već zaboravio onaj svoj diskoras pri
ovogodišnjoj svečanosti sv. Vlaha, diskoras s koji-
jem mu pogje za rukom, da poremeti stari red
stvari, tako da se pravi Dubrovčani ustegoše od
svakog prisustva i saučešća onoj svečanosti? Eto ko
širi indiferentizam, ko li u orkvu uvodi razdor i
raspre. Preč. A. IL. tvrđi na dalje, da naš list hucka
svećenika proti svećeniku, a mi ćemo njega upitati,
bijaše li naš list, ili neko drugi, koji je lanjske
godine odvraćao onog stranog popa, te bijaže iska-
zao želju da posjeti pok. Dum Ivana. Jesmo li mi
onomu popu kazali: ,Ne idite k njemu, jer on nije
dobro gledan ni od nas ni od biskupa?“ Taj pop
tugjin, izjavi kasnije u pismu na nekog prijatelja,
kako mu je doenije bilo žao, što se pustio zavesti
od nekoga kanonika te ne posjeti, kako je bio od-
lučio, pok. Dum Ivana.

Žali preč. A. L. kako s dana na dan brastva
laksaju, dočim sp Šu j uji tij Pužanati
kršćanske, molbu skupnu i pristup svetotajstvim,
čega radi su bila utemeljena, da se polemišu koje.
kakvim strankama. Ako je to zbilja tako, što i mi
žalimo s naše strane, treba tražiti onoga, ili one
što su tome svemu krivi, a ne napadati bez ikakva
razloga na srpstvo, koje je barem u tomu posve
nedužno. Zna se ko je svu buru podigao, kako bi
iz srpskih ruka oteo sva bratinstva, a to ne valjda
iz pobožnijeh obzira, nego jedino da i na taj način
prave demonstracije noseći po gradu barjake sa na=
glikanijem svecima uz pratnju njihove muzike i
urlikanje dječurlije. Njihovo nastojanje smijera na
to, da i erkvene bratovštine postanu gnijezda pra-
vaške sekte, što ufamo da ne će nigda postići
dokle žive jedan pravi Dubrovčanin. Sekti je deveta
za bogoljubnost i pobožnost, dosta joj je osigurati
koji glas više prigodom kojekakvijeh izbora.
Nastavlja svoju jeremijadu preč. A. L.: kad
čujemo psovke, a gledamo nehajstvo i prema sveča-
nom danu i prama postu i prama krščanskom ži-
votu očigledno se širiti na svu hitnju; a vigjamo
list po katoliku uregjivan itd., itd. Na sve to evo
našeg odgovora. Glede psovaka, neki su vaši sumi-
šljenjaci politični uprav doćerali do skrajnosti, da,
preč. A. L., do skrajnosti, kako to često pokazuju i
po putu i po drugijem javnijem mjestima, te ni or-
kyu sv. Vlaha nijesu znali, tu skoro, da prištede i
poštuju, tako da je prečasni kanonik A. bio prisi-
ljen ukinuti onaj burni sastanak u spomenutum hra-
mu božijemu. Indiferentizam je pak plod mržnje s
kojom svakom prigodom ustajete na srpstvo, mržnja
s kojom ste nadahnuli i opojili vaše politične sljed-
benike. U pogledu našeg lista primjetićemo Vam
prečasni g. A. L. dai ,C. H.“ uregjuje katolik, pa
je li se za to ikad onaj list ustegnuo a da ne vri-
jegja tugje svetinje, da bezobzirno ne napada na
odlične gragjane samo ako se ne klanjaju umišlje-
noj vašoj božici ,Velikoj Hrvatskoj“? Budite uvje-
reni, da ko tugju vjeru mrzi, kaže e ne ljubi ni